Provala Vezuva bila je jedan od najpotresnijih događaja u rimskoj povijesti. Užarena lava i pepeo zatrpali su 24. kolovoza 79. g. obližnje gradove Pompeje, Herkulanej i Stabije, te imanje Oplont. Smrt su našli brojni ljudi, a među njima i glasoviti rimski znanstvenik i spisatelj Gaj Plinije Sekund stariji. Stradao je kao žrtva istraživačke znatiželje. Njegov je nećak, Gaj Plinije Cecilije Sekund mlađi, ostavio živopisno svjedočanstvo o vulkanskoj provali u dva pisma koje je napisao na zahtjev rimskoga povjesničara Kornelija Tacita. Tada sedamnaestogodišnji Plinije mlađi zajedno je s majkom, sestrom Plinija starijeg, kod grada Mizena iskusio učinke erupcije. Odlomak je iz drugoga pisma. Zbirka pisama Plinija mlađeg, čiji su sastavni dio i spomenuta dva pisma, važna je kao povijesni izvor.
“Bio je već prvi sat dana, a danje svjetlo još nepostojano i kao mlitavo. Dok su se kuće koje su ležale uokolo već zatresle, iako bijasmo na otvorenu mjestu, uskom doduše, silan je i siguran bio strah od rušenja. Tada smo tek nakanili uteći iz grada: slijedila nas je preneražena svjetina, i to jer je u strahu sličnome razboritosti tuđu odluku pretpostavljala svojoj, pa nas golemim mnoštvom u odlasku pritisne i odrine. Izašavši iz kuća, stali smo. Mnogo ondje čudesnoga, mnoge grozote pretrpjesmo. Jer, kola koja smo naredili izvući, premda na nadasve ravnoj poljani, micala su se u nasuprotnim smjerovima, a nisu se primirila ni kamenovima poduprta na istome mjestu. Osim toga, vidjesmo more kako se povuklo u sebe i kao da je potresom potisnuto. Obala je svakako otišla naprijed i mnoge morske životinje zarobila na suhu pijesku. S druge obale, crn se i strašan oblak ognjena daha, razderan izvijajućim i kovitlajućim raspršajima, razjapljivaše u dugim plamenim oblicima: bili su oni i slični munjama, ali i veći. (…) I ne mnogo poslije onaj se oblak spusti na zemlju i pokrije more: bijaše zastro i sakrio Kapreje, a zaklonio mizenski rt. (…) Već je bilo pepela, iako još rijetkog. Obazrijeh se: za leđima nam je prijetila gusta tmina koja nas je, prekrivši zemlju, slijedila poput bujice. (…) Jedva smo bili sjeli, a bude noć, ali ne kao da je bez mjesečine ili oblačna, već kao kad se ugasi svjetlo u zatvorenoj prostoriji. Čuo si jauk žena, plač djece, povike muškaraca: prema glasovima su tražili i prema glasovima raspoznavali jedni roditelje, drugi djecu, treći supružnike. Ovi su žalili svoj, oni pak udes svojih. Bilo je onih koji su u strahu od smrti molili za smrt. Mnogi su ruke dizali bogovima, a još ih je više tumačilo da već nigdje nema nikakvih bogova i da je to ona vječna i konačna noć na svijetu. Nije manjkalo ni onih koji su lažnim i izmišljenim užasima preuveličavali stvarne pogibelji. (…) Malo se rasvijetlilo što se nama nije činilo danom, već naznakom nadolazećega ognja. No, vatra je zapravo ostala prilično daleko, a vratila se tmina, vratio se silan i težak pepeo. Često smo ustajali i otresali ga: inače bismo bili prekriveni ili čak satrti njegovom težinom. (…) Napokon se ona tmina ublažila i razišla kao u dim ili maglu; ubrzo je zasjao pravi dan, čak i sunce, blijedo doduše, kakvo je obično kad se pomračuje. Sve što se ukazivalo našim još ustrašenim pogledima bilo je promijenjeno i s vrha pepelom kao snijegom prevučeno. Vratili smo se u Mizen i, kako god okrijepivši tijela, u nadi smo i strahu proveli napetu i neizvjesnu noć.”