Razdoblje prve polovice V. stoljeća obiluje velikim političkim i društvenim promjenama koje se odvijaju unutar i izvan granica, sada podijeljenog, Rimskog Carstva. Narod koji je pokrenuo veliku seobu naroda i dovršio njegovo rastrojavanje bili su Huni. Na temelju kineskih izvora njihovu povijest pratimo još od III. stoljeća prije Krista. Huni su nomadsko-stočarski ratnički narod. Njihovo srodstvo s plemenom Hsiung-nu koje je oko 135. g. prije Krista prodrlo na područje Centralne Azije i Kine nije utvrđeno iako postoje arheološki dokazi o njihovoj povezanosti. Pod pritiskom jakog tunguškog naroda Hsien-Pi i i kineske dinastije Han oni početkom III. stoljeća sele iz Srednje Azije u europsku Sarmatiju gdje nakon dugotrajnih borbi, sredinom IV. stoljeća, uspijevaju pokoriti Alane koji potisnuti sele prema Panoniji. Negdje u istom periodu preko Urala prodiru etnički slični tzv. “Crni Huni” koji se nastanjuju na području Volge. Ubrzo se hunske horde, koje sada zauzimaju ogromno područje od Centrale Azije do Dona i Kavkaza, sukobljavaju s Ostrogotima koji nakon kraćeg otpora uzmiću prema obalama srednjeg Dnjestra na zapadu. Huni nisu posustali nego su još žešće napadali Ostrogote i na novom prebivalištu. Vizigoti su prebivali nešto južnije, od donjeg Dnjestra do donjeg Dunava. Oni su zatražili pred huskom opasnošću utočište na dunavskoj granici Rimskog Carstva. Tako 376. g. oko 50000 Vizigota, Ostrogota i Alana dozvolom cara Valentijana (364.-378.) kao federati (foederati) sele na području Carstva. Ovaj događaj ujedno obilježava početak Velike seobe naroda koja će potrajati sljedećih nekoliko stoljeća.
Huni se u skupini s drugim narodima (Ostrogotima, Vizigotima, Gepidima, Alanima, Slavenima) u sljedećih nekoliko desetljeća naseljavaju na područje donjeg Dunava. S ovog područja pod vodstvom braće Rue (Ruas ili Rugila), Uptara (Octar), Mundiukusa (Mundiucus) i Oebarzija (Oebarsius) pregovaraju između 416. i 425. s Istočnim Rimskim Carstvom o statusu federata. Oko 427. Rua postaje glavni vladar Huna i u njegovo vrijeme Huni zauzimaju Panonsku nizinu (rimske provincije Pannonia Secunda i Savia dolaze pod hunsku vlast 427., a Pannonia Prima oko 433.).
Zbivanja na prijelazu IV. u V. stoljeća presudna su za opstanak Rimskog Carstva. Poslije smrti cara Teodozija (379.-395.), Carstvo se podijelilo između njegovih sinova Honorija (395.-423.) i Arkadija (395.-408.) na zapadnu i istočnu polovicu. Nadalje se pod Hunskim pritiskom, na prijelazu stoljeća, pokreću Goti, Vandali, Svevi, Markomani i Burgundi, narodi koji neprestano pljačkaju provincije Zapadnog Carstva, Galiju i Hispaniju.
Tijekom prve polovice V. stoljeća oba Carstva diplomatskim i vojnim aktivnostima pokušavaju suzbiti pljačkaške pohode barbara, ali bez nekih većih rezultata. Zapadna polovica postepeno se razbija na čitav niz germanskih, a kasnije i slavenskih državica, dok se istočna polovica uspjeva održati iz stoljeća u stoljeće u sve manjem opsegu sve do sredine XV. stoljeća.