Razdoblje prve polovice V. stoljeća obiluje velikim političkim i društvenim promjenama koje se odvijaju unutar i izvan granica, sada podijeljenog, Rimskog Carstva. Narod koji je pokrenuo veliku seobu naroda i dovršio njegovo rastrojavanje bili su Huni. Na temelju kineskih izvora njihovu povijest pratimo još od III. stoljeća prije Krista. Huni su nomadsko-stočarski ratnički narod. Njihovo srodstvo s plemenom Hsiung-nu koje je oko 135. g. prije Krista prodrlo na područje Centralne Azije i Kine nije utvrđeno iako postoje arheološki dokazi o njihovoj povezanosti. Pod pritiskom jakog tunguškog naroda Hsien-Pi i i kineske dinastije Han oni početkom III. stoljeća sele iz Srednje Azije u europsku Sarmatiju gdje nakon dugotrajnih borbi, sredinom IV. stoljeća, uspijevaju pokoriti Alane koji potisnuti sele prema Panoniji. Negdje u istom periodu preko Urala prodiru etnički slični tzv. “Crni Huni” koji se nastanjuju na području Volge. Ubrzo se hunske horde, koje sada zauzimaju ogromno područje od Centrale Azije do Dona i Kavkaza, sukobljavaju s Ostrogotima koji nakon kraćeg otpora uzmiću prema obalama srednjeg Dnjestra na zapadu. Huni nisu posustali nego su još žešće napadali Ostrogote i na novom prebivalištu. Vizigoti su prebivali nešto južnije, od donjeg Dnjestra do donjeg Dunava. Oni su zatražili pred huskom opasnošću utočište na dunavskoj granici Rimskog Carstva. Tako 376. g. oko 50000 Vizigota, Ostrogota i Alana dozvolom cara Valentijana (364.-378.) kao federati (foederati) sele na području Carstva. Ovaj događaj ujedno obilježava početak Velike seobe naroda koja će potrajati sljedećih nekoliko stoljeća.

Huni se u skupini s drugim narodima (Ostrogotima, Vizigotima, Gepidima, Alanima, Slavenima) u sljedećih nekoliko desetljeća naseljavaju na područje donjeg Dunava. S ovog područja pod vodstvom braće Rue (Ruas ili Rugila), Uptara (Octar), Mundiukusa (Mundiucus) i Oebarzija (Oebarsius) pregovaraju između 416. i 425. s Istočnim Rimskim Carstvom o statusu federata. Oko 427. Rua postaje glavni vladar Huna i u njegovo vrijeme Huni zauzimaju Panonsku nizinu (rimske provincije Pannonia Secunda i Savia dolaze pod hunsku vlast 427., a Pannonia Prima oko 433.).

Zbivanja na prijelazu IV. u V. stoljeća presudna su za opstanak Rimskog Carstva. Poslije smrti cara Teodozija (379.-395.), Carstvo se podijelilo između njegovih sinova Honorija (395.-423.) i Arkadija (395.-408.) na zapadnu i istočnu polovicu. Nadalje se pod Hunskim pritiskom, na prijelazu stoljeća, pokreću Goti, Vandali, Svevi, Markomani i Burgundi, narodi koji neprestano pljačkaju provincije Zapadnog Carstva, Galiju i Hispaniju.

Tijekom prve polovice V. stoljeća oba Carstva diplomatskim i vojnim aktivnostima pokušavaju suzbiti pljačkaške pohode barbara, ali bez nekih većih rezultata. Zapadna polovica postepeno se razbija na čitav niz germanskih, a kasnije i slavenskih državica, dok se istočna polovica uspjeva održati iz stoljeća u stoljeće u sve manjem opsegu sve do sredine XV. stoljeća.

O autoru

Mladen Tomorad

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta (2011. - 2020) i izvanrednog profesora (2020. - ). Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko 300 znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, veći broj udžbenika i priručnika za osnovnu školu, gimnaziju i sveučilište, znanstvene knjige Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi (Zagreb: Barbat, 2003.), Staroegipatska civilizacija sv. 1: Povijest i kultura starog Egipta (Zagreb: Hrvatski studiji, 2016.), Staroegipatska civilizacija sv. 2: Uvod u egiptološke studije (Zagreb: Hrvatski studiji, 2017.), Egipatsko blago u Osijeku – hrvatska fascinacija starim Egiptom (Osijek: Arheološki muzej, 2019. s Marinom Kovač), Egypt in Croatia (Oxford: Archaeopress, 2019., s još sedam kolegica) i Egipat u Hrvatskoj: hrvatska fascinacija staroegipatskom kulturom (Zagreb: Fakultet hrvatskih studija, 2020.). Urednik sam knjiga „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Saarbrücken: Lambert Academic Publishing, 2014.), „A History of Research into Ancient Egyptian Culture Conducted in Southeast Europe” (Oxford: Archaeopress, 2015.), Egypt 2015: Perpectives of research – Proceedings of the Seventh European Conference of Egyptologists (2nd-7th June 2015, Zagreb – Croatia) (Oxford: Archaeopress, 2017.) i Slavne žene stare povijesti: životi žena u društvima starog svijeta (Zagreb: Meridijani-Hrvatski studiji, 2018.). Bio sam glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica [www.croato-aegyptica.hr; 2004.-2014.], a trenutno sam urednik online povijesnog časopisa Stara povijest [www.starapovijest.eu]. Također sam osmislio web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odsjeka za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.