Obilježja lokaliteta
Nazivom „Šandalja” obuhvaćeno je više „fosilnih” pećina i šupljina koje se nalaze četiri kilometara sjeveroistočnije od centra Pule. Tamo se smjestila istoimena krška uzvisina Šandalja, na zapadnom rubu Valturskoga polja. Bazalni dio pećine Šandalja I, leži na 72 metara nadmorske visine, te obuhvaća pukotine u krednim vapnencima, odnosno fosilne špilje ispunjene sedimentima na istočnoj padini brda Sveti Danijel. Na brdu sv. Danijel (tal. San Daniele) postojao je kamenolom u antici, točnije u vremenu gradnje Vespazijanove arene u Puli. Špilje sadrže bogatstvo paleontoloških, paleolitičkih, paleoantropoloških nalaza, pronađenih u 9 metara debelim naslagama. Do danas su istražene pećine Šandalja I i II, udaljene jedna od druge svega desetak metara.
Početak arheoloških istraživanja
Na lokaciji kompleksa Šandalja nalazilo se prapovijesno gradinsko naselje uništeno je vojnom fortifikacijom 1877. godine. Širenjem kamenoloma 1952. godine uništeni su brončanodobni grobovi s kosturima umrlih u zgrčenome položaju. Ponovno korištenje započeto je 1954. godine. Za miniranja u kamenolomu 1961. godine otvorena je šupljina u kršu, ispunjena kvartarnim sedimentima nazvana Šandaljom I. Hrvatski geolog Ivan Crnolatac i Mirko Malez, hrvatski geolog, speleolog i paleontolog, bili su na tom nalazištu, i te iste godine objavili su izvješće o rezultatima istraživanja. Nakon prve sezone istraživanja, sljedeće se godine (1962.) naišlo na drugu šupljinu, koja je nazvana Šandaljom II. Istraživanja Šandalje I započeo je arheolog Boris Bačić, a zatim ih je preuzeo i vodio Mirko Malez. Čini se da je Bačić bio prisutan i tijekom prvih godina istraživanja Šandalje II.
Šandalja I
Širenjem tamošnjeg kamenoloma 1952. godine uništeni su brončanodobni grobovi s kosturima umrlih u zgrčenome položaju. Iz koštane breče Šandalje I poznat je nalaz oruđa načinjenog od oblutka okresivanjem s više udaraca (eng. pebble tool) iz razdoblja starijeg paleolitika (najstariji predmet izrađen ljudskom rukom nađen do sada na tlu Hrvatske.). To je primitivni artefakt oblika tzv. udarnog oruđa ili udarača (chopper tool – chopper) po specifičnoj klasifikaciji, ali oznaka za najstariji tip oruđa je oblutak tj. pebble tool, čime Šandalju I svrstavamo u red prvorazrednih nalaza. Izrađen je iz potočne valutice, kojoj je jedan okrajak pomoću odbijanja više plosnatih ivera formiran u grubu oštricu. Ovo kameno oruđe moglo se upotrijebiti kao udarač da se pomoću njega razbije ili raskoli kost, drvo ili slično. Najveća duljina udarača je 64 mm, širina 53 mm, debljina 34 mm, a težak je 135 grama. Koštana breča je vrlo čvrsta i cementirana kalcijskim karbonatom, a u njezinom sastavu osim kostiju i zuba nalaze se komadi kamenja, žuti kristali siga itd. U koštanoj breči najbrojniji su ostaci stepskog nosoroga, konja, raznih jelena, divljih svinja i pragoveda.Veliki postotak ostataka je od mladih primjeraka, najbrojnije su tzv. “lovne životinje” – plijen. Iz koštane breče ispreparirane su i pougljenjene kosti pragoveda, prakunića, otkriveno je više komadića drvenog ugljena, kao pouzdani trag loženja vatre u nekadašnjem pećinskom prostoru. Više životinjskih razbijenih cjevanica, donjih čeljusti, raznih cervida, bovida i ekvida, koje su razbijene na isti način i imaju oblik kao neki komadi u “osteoodontokeratofirskoj kulturi”, a koja je otkrivena na više nalazišta australopiteka u Africi. Iz koštane breče isprepariran je gornji prvi lijevi sjekutić fosilnog čovjeka – ali revizija nalaza sjekutića koji je M. Malez (1975.) pripisao “nekom predstavniku iz skupine naprednih australopiteka ili primitivnom arhantropu vrste Homo erectus” ne pripada hominidu već se radi o životinjskom zubu.
Šandalja II
Pećina Šandalja II je gornje paleolitičko nalazište i dio pećinskog kompleksa kojem pripadaju i u literaturi spominjani lokaliteti Šandalja I, III i IV. Kamenolom je ponovno otvoren 1954. godine, te je ulaz u pećinski kompleks otkriven kod miniranja 1961. godine. Iskopavano je 22 puta od 1962. do 1989. godine pod vodstvom Mirka Maleza. Pronađeno je više od 15 tisuća litičkih nalaza iz gornjeg paleolitika, koštane izrađevine, mnogobrojni ostaci faune, te ostaci čovjeka iz kasnog epigravetijena (epigravetijenska kultura – 18 000.- 10 000. g. pr. n. e. ). Šandalja II je ovalnog oblika, pruža se preko 13 metara u dužinu i 18 metara u širinu, sadrži oko 8 metara sedimenata iz gornjeg pleistocena. Stratigrafija nalazišta podijeljena je na 8 zasebnih jedinica (A-H) sa dodatnom podpodjelom kompleksa C i B. Osim sloja A, koji je holocenski, svi ostali pripadaju pleistocenu i sadrže kulturni materijal, kao i faunalne nalaze. Prema rezultatima radiokarbonskog datiranja slojevi G, F i E nataloženi su približno između 28 000 i 23 000 godina prije sadašnjosti. Ova pećina je bila posve do stropa ispunjena raznim kvartarnim sedimentima, te predstavlja široki i prostrani podzemni odvojak u obliku nepravilne dvorane koji se odvaja od podzemnog sustava šupljina i jama na tzv. Maloj Šandalji. Najviše ostataka skeleta paleolitskih lovaca ležalo je u središnjem dijelu stratuma B, odnosno B/s, bili su razbacani oko jednog većeg ognjišta. Sabrano 39 raznih dijelova čovječjeg skeleta dosad iz tog dijela stratuma, svi su fragmentarni osim 4 izolirana zuba i 2 falange šake. Rezultat datiranja kostiju iz donjeg B sloja iznosi 10140+-160 prije sadašnjosti. Datiranje AMS metodom na ugljenu uzetom iz uzorka sedimenta – 10990+-60 godina prije sadašnjosti. Drveni ugljen iz ognjišta, oko kojeg su ležali čovječji ostaci, podvrgnut je analizi radioaktivnog ugljica, dobivena je apsolutna starost od 12 320 +- 100 godina prije sadašnjosti. Pougljenjene kosti raznih životinja uzete u zoni vatrišta sloja B/g također su datiranem dobivena je apsolutna starost koja iznosi 10830+-50 godina prije sadašnjosti. Sakupljeni su ostaci od najmanje 3, a najviše od 5 osoba. Određena je taksonomska pripadnost tih ljudi i oni isključivo pripadaju mlađepaleolitskim lovcima iz skupine Homo sapiens fossilis. Rezultati analize ukazuju na to da fragmetni Ša 14013, 14016 i 14024 pripadaju istoj jedinki te da ih je moguće spojiti u cjelinu koja tvori najcjelovitiji ljudski kosturni nalaz sloja B/s. Po morfološkim odlikama, strukturi kosti i činjenici da šav čeone i jagodične kosti nije još spojen, najvjerojatnije valja pripisati mlađoj odrasloj jedinki. Sloj B/s je najbogatija stratigrafska jedinica nalazišta Šandalja II sa ukupno 5331 litičkim nalazom, od čega 799 oruđa (17,6%) i 4532 (82,4%) odbojaka. Najzastupljeniji su obični odbojci (31,31%) i krhotine (18,23%), dok su pločice češće nego sječiva.
Čuvanje nalaza danas
Tražeći podatke za ovo nalaziše, doista je bilo teško pronaći nešto informacija o tome što se događa sa kompleksom Šandalja danas. Pritom sam naišla na članak iz 2013. godine u kojem se raspravlja o tome kako je Šandalja cijenjena toliko da ne postoji niti jedna tabela sa osnovnim podacima, što je poprilično žalosno s obzirom da je riječ o najvažnijem arheološkom nalazištu u ovom dijelu Europe. Navodno je još 2000. godine dogovoreno kako ju treba valorizirati i uvrstiti u turističku ponudu grada Pule kako bi je zaštitili od propadanja, ali ništa od toga se nije dogodilo. Zbog neriješnih imovinskopravnih odnosa, odnosno činjenice da spilja ne ulazi u zaštićeno područje Park šume Šijana, već spada u područje općine Ližnjan, odnosno nalazi se u tamošnjem kamenolomu koji je pak unutar područja kaznionice Valtura, zakomplicirala se situacija i odgodilo ono najbitnije, očuvanje ovog vrijednog arheološkog nalazišta.
S obzirom na izloženje informacije mogu zaključiti kako orinjasijenski slojevi Šandalje sadrže znatno manje alatki u usporedbi s kasnijim epigravetijenskim, a to se odnosi i na ostali litički materijal. Koji je razlog tome? Vjerojatno je stanište imalo različitu namjenu tijekom orinjasijena, postojala je manja populacija u odnosu na onu u epigravetijenu koja je naseljavala špilju, što znači da je bilo manje intenzivne djelatnosti ali isto tako i kraći boravak orinjasijenske populacije u usporedbi s epigravetijenskom.