Pojmovnik gradova i lokaliteta stare povijesti

POJMOVNIK GRADOVA I LOKALITETA STARE POVIJESTI

A

Abidos, Abid (eg. Abdjw; danas Abydos) – staroegipatski grad smješten na zapadnoj obali Nila oko 50 km južno od modernog naselja Sohag. Grad je tijekom faraonskog razdoblja bio glavno središte kulta boga Ozirisa i jedno od najznačajnijih političkih središta Gornjeg Egipta. Arheološka iskapanja potvrđuju da je prvo naselje nastalo oko 4000. g. pr. Kr. Abidos je bio stalno naseljen sve do arapskih osvajanja. U preddinastijskom razdoblju grad je bio jedno od glavnih središta kulture Nagada III., a u vrijeme ujedinjenja i dinastije 0 grad je, uz Hierakonpol, prijestolnica ujedinjene države. Ovdje su otkriveni ostaci naselja, brojni hramovi i grobnice iz kasnijih razdoblja. Na jugoistoku se nalaze ostaci najstarijeg hrama boga Ozirisa čiji temelji potječu iz preddinastijskog razdoblja. Malo sjevernije od hrama smješteno je veliko groblje s mnogobrojnim mastabama preddinastijskog i ranodinastijskog razdoblja. Na sjeveru lokaliteta otkrivene su grobnice vladara dinastije 0 i arhajskog doba među kojima posebno treba istaknuti grobnicu U-j na prostoru nekropole U. U blizini je smještena i nekropola Srednjeg kraljevstva. Na središnjem prostoru grada smješteni su ostaci hramova Ramzesa I., Setija I. i Ramzesa II. izrađeni od kamena vapnenca. Hramove krase brojni reljefi. Na jednom reljefu hrama Setija I. prikazana je scena na kojoj Ramzes II. u očevoj prisutnosti čita papirus na kojem su ispisana imena 76 prethodnika – glasovitu kraljevsku listu iz Abidosa. Od ostalih važnijih nalaza treba još istaknuti hram i grobnicu Senusreta III. (južni dio lokaliteta), piramidu Amozisa (jugozapadni dio lokaliteta) te hram Amozisa i Nefertari na zapadnom dijelu lokaliteta.

Abu Simbel – staroegipatski lokalitet smješten na području Nubije, oko 250 km jugoistočno od Asuana. Slavan je po dva hrama koje je Ramzes II. (1279.-1213. g. pr. Kr.) dao uklesati u stijenu. Veliki hram Ramzesa II., koji krase četiri velike sjedeće figure Ramzesa II., smješten je na zapadnoj strani lokaliteta. Posvećen je bogovima Amunu-Rau, Ra-Horakhtiju i Ptahu. Konstruiran tako da kroz ulaz dva puta godišnje, 22. veljače – na dan kad je Ramzes II. stupio na prijestolje i 22. listopada – na rođendan Ramzesa II., sunčane zrake osvjetljavaju svetište i kipove bogova. Nešto manji hram Ramzesove žene Nefertari smješten je na istočnoj strani lokaliteta. Hram je posvećen božici Hator, a također ga krase brojni reljefi i kipovi koji prikazuju Ramzesa II. Početkom 60-ih godina XX. stoljeća bili su ugroženi izgradnjom velike asuanske brane. Budući da oni predstavljaju neprocjenjivo blago i da se nalaze pod zaštitom UNESCO-a, arheolozi i inženjeri izrezali su hramove u dijelove koji su između 1964. i 1968. premješteni i ponovno sastavljeni na nešto višoj lokaciji.

Abusir – staroegipatski lokalitet smješten sjeverno od Memfisa, 17,5 km južno od Gize. Najpoznatiji je po kompleksu piramida faraona V. dinastije, mastabama njihovih velikodostojnika te grobnicama kasnog razdoblja. Iskopavanja lokaliteta započela su još 1838. kada je otkriven ulaz u piramidu faraona Sahure. Lokalitet je 1843. istražio Richard Lepsius, a 1902. novo iskopavanje započeo je Ludwig Borchardt. Od 1976. lokalitet neprestano iskopavaju češki arheolozi predvođeni Miroslavom Vernerom.

Akad – do danas neotkriveno središte Akadskog kraljevstva. Poznato je da se nalazio u donjih tokovima rijeke Tigris nagdje na području između današnjeg Bagdada i Samare. Među najpoznatije nalaze akadskog razdoblja spada brončana glava za koju se smatra da prikazuje Sargona. Otkrivena je 1931. u Ninivi, a danas se čuva u Muzeju Iraka. Od ostalih važnih nalaza ovog razdoblja ističe se Pobjednička stela Naram-Sina koja je 1898. otkrivena u Suzi. Ona se danas čuva u muzeju Louvre.

Akhenaton, Akhnenaten (eg. Akhenaten, Achenaton; danas Tell el-Amarna) – staroegipatski grad smješten oko 280 km južno od Kaira. Ostaci grada danas se nalaze u okviru granica naselja Tell el-Amarna. Gradsko naselje obuhvaćalo je ogromno područje od oko 290 km² na kojem su bili raspršene nekropole, hramovi, poljoprivredne površine i gradsko središte veličine 10×5 km. Grad je osnovao faraon Amenhotep IV. Ekhnaton oko 1350. g. pr. Kr., a napušten je nakon 25 godina početkom Horemhebove vladavine. Protezao se na prostoru oko 7 km uz istočnu obalu Nila. Bio je prvi grad u povijesti izgrađen da bude prijestolnica jedne države. Pretpostavlja se da je u gradu stalno boravilo između 25 i 50 tisuća stanovnika, a da je grad s okolicom mogao imati maksimalno oko 100 tisuća stanovnika. U zapadnom dijelu grada nalazile su se kraljevske palače i kuće viših državnih dužnosnika. U istočnom dijelu živjeli su brojni radnici i kamenoresci. Centar grada krasio je veliki hram boga Atona. U blizini grada otkriveno je nekoliko nedovršenih kamenih grobnica. Danas se ostaci zapadnog dijela grada nalaze pod temeljima modernog naselja, a istočni i pustinjski dijelovi grada ostali su vrlo dobro očuvani. Arheološka istraživanja grada započela su osamdesetih godina XIX. st. Godine 1887. na području grada je otkriveno nekoliko stotina pločica ispisanih klinastim pismom koje dokumentiraju bogatu korespondenciju Amarne s brojnim državama starog Istoka. Godine 1912. u Amarni je otkrivena glasovita Nefertina glava.

Akvileja – rimski grad smješten na sjeveroistočnoj obali Jadrana. Jedno od najvažnijih središta iz kojeg se širila romanizacija na prostor Ilirika. Tijekom arheoloških istraživanja grada otkriveni su ostaci luke, foruma, tržnice, nekropole, amfiteatra i cirka. Brojni nalazi danas se čuvaju u Nacionalnom arheološkom muzeju Akvileje.

Alezija (lat. Alesia) – jedan od važnijih galskih gradova, i to sjedište galskih Mandubijaca. Grad je poznat po tome što je bio poprištem velike bitke između rimskoga vojskovođe Gaja Julija Cezara i galskoga vođe Vercingetoriksa, koja je završila Cezarovom pobjedom 52. g. pr. Kr. Posljedično je Alezija postala važno galo-rimsko središte.

Aleksandrija (eg. Raqed, Rhakotis; grč. Alexandrina; lat. Alexandria) – staroegipatski grad i prijestolnica helenističkog razdoblja. Najstarije naselje na prostoru današnje Aleksandrije nalazilo se na otoku Faru, danas poluotoku Ras el-Tin. Ondje su pronađeni ostaci luke iz prapovijesnog vremena. Nasuprot otoku nalazilo se malo ribarsko selo Raket (eg. Raqed; grč. Rhakotis). Arheološki ostaci nagovješćuju da je ovo naselje postojalo još u XIII. st. pr. Kr. Nažalost, u pisanim svjedočanstvima gotovo da i nema njegova spomena pa se ne može utvrditi važnost ovog naselja. Grad je osnovao Aleksandar III. Makedonski 7. travnja 331. g. pr. Kr. Nastanak grada opisao je Plutarh. Granice grada odredio je sam Aleksandar, a grad je projektirao grčki graditelj Dinokrat Rodski. Njegove zamisli i brigu o izgradnji grada preuzeo je Ptolemej I. Soter za čije je samostalne vladavine Egiptom grad postao kulturno i znanstveno središte helenističkog Istoka. Da bi potvrdio status grada, Ptolemej je vojnom akcijom uspio prenijeti Aleksandrovo tijelo iz Babilona u Aleksandriju. Grad su krasili mnogi spomenici od kojih su najglasovitiji bili: svjetionik na otoku Faru, Velika knjižnica i Muzej (Mouseĩon), Serapisov hram – Serapej (Serapeum) i kraljevske palače. Aleksandrova grobnica vjerojatno se nalazila u sklopu kompleksa kraljevskih palača, ali njezini tragovi do danas nisu otkriveni. Grobnica je vjerojatno uništena prigodom nemira u Aleksandriji oko 270. g. Dijelovi ove četvrti koji su se prostirali uz obalu mora danas se nalaze šest do osam metara ispod njezine površine. Prema sačuvanim antičkim svjedočanstvima grobnicu su posjećivali brojni rimski carevi od Augusta (30. g. pr. Kr. – 14. g.) do Karakale (211. – 217. g.). Tijekom stoljeća farski svjetionik oštećen je u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. st. nakon velikog potresa. Prvi su put Knjižnica i Muzej uništeni 48./47. g. pr. Kr. u Aleksandrijskom ratu, ali nisu sačuvani podaci o veličini štete. Najveća razaranja dogodila su se oko 270. g. u vrijeme sukoba u Aleksandriji kada je uništena i palača. U Aleksandriji su izgrađeni mnogi hramovi posvećeni grčkim i egipatskim bogovima. Najveći i najglasovitiji bio je Serapej, posvećen egipatskom bogu Ozirisu, smješten na prostoru današnjeg Kom el-Dikka. U njemu su se štovali brojni grčki i egipatski kultovi (Oziris, Serapis, Zeus, Pluton, Apis i dr.). Hram je u prvim stoljećima nakon Krista bio središte protivnika širenja kršćanstva i njegovog utjecaja. U gradu je izgrađen i hram Izej (Iseum) posvećen božici Izidi. Godine 391./392., uništavajući poganske hramove, kršćanski ekstremisti razorili su i ostatke Knjižnice. U jesen 642., prilikom arapskog osvajanja Aleksandrije, također su uništeni brojni sačuvani spisi. Za rimske i bizantske vladavine Aleksandrija je ostala jedno od najvažnijih kulturnih i trgovačkih središta istočnog Sredozemlja. Ondje je bila smještena glasovita aleksandrijska trgovačka flota koja je održavala veze sa zemljama Orijenta. Grad i njegove spomenike posjećivali su znameniti znanstvenici, putopisci, političari. Život u gradu uglavnom je tekao mirno, iako gospodarske i socijalne prilike nisu bile zadovoljavajuće, a ponekad je zbog nezadovoljstva načinom na koji se upravljalo zemljom i isključivanja domaćeg stanovništva iz gospodarskog života dolazilo do pobuna. Tijekom IV. i V. st. Aleksandrija je bila važno crkveno središte. U jesen 642. g. Aleksandriju su osvojili Arapi. Nakon kratkog povratka pod bizantsku vlast (645. g.) grad ostaje pod trajnom vlašću Arapa, mijenja ime u Iskanderiyya i gubi na važnosti te od prijestolnice postaje provincijsko središte. Započinje tisućljetno gospodarsko i kulturno propadanje grada koje je potrajalo sve do sredine XIX. stoljeća.

Aretij – (etr. Aritim; lat. Arretium) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjoj Toskani.

Arg (grč. Άργος) – grčki grad smješten na sjeveroistočnom dijelu Peloponeza. Ovaj grad bio je važno političko središte kretsko-mikenske kulture, homerskog i arhajskog razdoblja grčke povijesti. Arheološki nalazi otkriveni na njegovu području sugeriraju da je riječ o najstarijem gradskom naselju čiji ostaci sežu do 7000. g. pr. Kr. Arheološki nalazi otkriveni tijekom 19. i 20. st. uključuju ostatke gradskog naselja te brojne predmete svakodnevnog života koji se danas čuvaju u lokalnom muzeju i Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni. Najvažnije sačuvane antičke građevine su kazalište iz 3. st. pr. Kr., agora iz 6. st. pr. Kr. te „Argolidska piramida“ iz 4. st. pr. Kr.

Asuan (eg. Swenet, Syene; danas Aswan) – egipatski grad. Na krajnjem jugu Egipta, u blizini modernog grada i akumulacijskog jezera Nasser nalaze se ostaci starog naselja i veliki kompleks staroegipatskih spomenika. Kompleks okružuju ostaci većeg naselja na sjeveru, kamenolomi s obje strane Nila i hramovi na otocima koji datiraju od Starog kraljevstva do grčko-rimskog razdoblja. Njegova površina obuhvaća prostor od oko 4,5 ha. Na krajnjem sjeveru, na istočnoj obali Nila, u blizini starog naselja i modernog grada Aswana, nalaze se hramovi ptolemejskih i rimskih vladara. Nasuprot njima je veličanstveni otok Elefantina (eg. Abw) na kojem se nalaze hramovi Satis, Khnuma i nilometar. Na otocima prema jugu smješteni su brojni hramovi. Oko 8 km južno od modernog grada nalazio se maleni otočić File (lat. Philae) na kojem je izgrađen prekrasan hram božice Izide. Štovanje Izide na otoku File započelo je za vladavine XXV. dinastije, a posljednji tragovi kulta zabilježeni su početkom vladavine bizantskog cara Justinijana II. 550. godine. Hram se počeo graditi oko 380. g. pr. Kr., a završen je oko 300. g. u vrijeme cara Dioklecijana. Ostaci hrama morali su početkom sedamdesetih godina XX. st. biti premješteni na obližnji otok Agilqiyya. Razlog premještanju bio je povećani vodostaj Nila uzrokovan izgradnjom asuanske brane.

Ašur (asir. Aššur, suvremeni Kal’at Šerkat, Irak) – staroasirski drevni grad na zapadnoj obali Tigrisa; danas Qal‘at Šarqāṭ, južno od Mosula u Iraku. Prvotno, oko 3000. pr. Kr., sumersko naselje s hramom boga Enlila. Oko 2500. pr. Kr. zauzeli su ga Asirci i posvetili bogu Ašuru, po kojem nosi ime. Oko 1700. pr. Kr. osvojio ga Hamurabi, a u XV. st. pr. Kr. bio je pod dominacijom Mitana. Oslobodivši se vlasti Mitana za kralja Ašurbalita, početkom XIV. st. pr. Kr., Ašur postaje glavnim gradom i vjerskim središtem asirske države. Razorili su ga Medijci 614. pr. Kr., ali je uskoro opet naseljen, pa su između 140. i 256. g., tijekom partskog razdoblja, izgrađene nove palače, utvrde i hramovi. Ponovno ga je razorio sasanidski vladar Šapur I. (241. – 272.). Ruševine Ašura otkrivene su 1821. Sredinom XIX. st. istraživao ga je britanski diplomat i arheolog Austen Henry Layard. Njemačko Orijentalno društvo započelo je sustavna arheološka istraživanja ovog lokaliteta 1898. pod vodstvom Kaldewaya. Istraživanja su s prekidima nastavljena sve do 1913. godine kada je oko 16 tisuća predmeta odvezeno u Muzejski otok u Berlinu. Tijekom druge polovice 20. st. istraživanja su nastavljena s prekidima. Otkriveni su ostatci niza spomenika: zigurata, hramova, palača, ostatci utvrda, gradskih zidina iz svih razdoblja povijesti Asirije. Posebice se ističu hramovi boga Ašura i božice Ištar te dvostruki hram Anua i Adada, Sina i Šarmaša. Također su pronađene brojne statue asirskih kraljeva, reljefi njihovih palača, pločice ispisane klinastim pismom, ali i predmeti iz perzijskog i partskog razdoblja. Od 2003. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.

Atena (grč. Ἀϑῆναι) – najvažniji grčki grad na prostoru Atike i središte grčke kulture. Arheološka istraživanja grada i prikupljanje arheoloških nalaza započelo je još tijekom ranog novog vijeka. Tijekom 18. stoljeća brojni putnici posjećuju grad te prikupljaju brojne arheološke nalaze koji se danas čuvaju u muzejskim institucijama širom svijeta. Godine 1687. atenska akropola znatno je oštećena tijekom morejskog rata, a u narednim godinama njeni frizovi preneseni u Britanski muzej. Tijekom intenzivnih arheoloških iskopavanja grada istraživani su ostaci brojnih hramova smještenih na atenskoj akropoli (Partenon, Erethej, svetište Artemide, hram Atene Nike), Dionizovo kazalište, Licej, hram Olimpskog Zeusa, antička agora (Hefastej, oltar dvanaest bogova, kraljevska stoja, hram Afrodite Uranije, Hermesova stoja, strategij, spomenik nepoznatih ratnika, itd.), rimska agora (Hadrijanova knjižnica, Atalova stoja, Agripin odeon, oltar Zeusa Agorskog, nimfej, sinagoga, hram Apola Patrosa, rimski akvadukt) te Kerameikos. Iskopavanja antičke agore vodi od 1931. Američka škola klasičnih studija u Ateni. Grčko arheološko društvo započelo je 1873. arheološko istraživanje Kerameikosa, dijela grada gdje je bila smještena nekropola te obrtničke radionice za proizvodnju atenske keramike. Od 1913. do danas istraživanja su pod nadzorom Njemačkog arheološkog instituta u Ateni. Brojne skulpture, keramičke posude i drugi predmeti svakodnevnog života danas se čuvaju u muzejskim institucijama u Ateni i svijetu.

Augsburg (lat. Augusta Vindelicorum) – grad u Austriji. Osnovan kao rimska kolonija 15. g. pr. Kr. i funkcionirao je kao središte rimske provincije Recije.

Avaris (eg. R3-mtny, Hwt-wrt, Hut-uaret; grč. Auaris; danas Tell el-Dab’a) – staroegipatski grad. Ostaci Avarisa, prijestolnice XV. dinastije Hiksa, smješteni su u blizini današnjeg naselja Tell el-Dab’a. Prostor grada stalno je naseljen od I. međurazdoblja pa sve do kraja Novog kraljevstva. Grad je tijekom II. međurazdoblja glavna kolonija brojnih doseljenika iz Azije. U gradu su u drugoj polovici XX. st. otkriveni brojni ostaci zgrada iz vremena Srednjeg kraljevstva i palače Hiksa. U palačama koje je otkrila austrijska arheološka misija pod vodstvom Manfreda Bietaka otkrivene su freske s karakterističnim prikazima minojske kulture, ali i drugi predmeti koji dokumentiraju jake trgovačke i kulturne veze s egejskim prostorom. One se danas datiraju u razdoblje vladavine kraljice Hatšepsut i faraona Tutmozisa III.

B

Babilon (hebr. Bābel; ak. Bab-ili: dveri gospodnje) – ruševine drevnoga grada, prijestolnice Babilonije, kulturnoga i političkog središta Bliskog istoka, na donjem toku Eufrata, oko 90 km južno od Bagdada, u Iraku. Bio je jedan od najvećih gradova staroga vijeka, a njegovi nalazi pokrivaju veliko povijesno razdoblje od početka 2. do kraja 1. tisućljeća pr. Kr.  Babilon su utemeljili Sumerani u III. tisućljeću pr. Kr. Sumu-abu proglasio se 2105. pr. Kr. babilonskim kraljem. Važnim kulturnim i političkim središtem postaje za vladavine kralja Hamurabija (1729. – 1686. pr. Kr.). Grad su osvojili Hetiti (Muršili I.) 1531. pr. Kr., potpuno ga je razorio 689. pr. Kr. asirski kralj Sanherib; obnovio ga je Asarhaddon od 680. pr. Kr.; Asurbanipal ga je razorio 648. pr. Kr., a obnovio ga Nabopolasar. U doba Nebukadnezara II. Babilon je postao moćnom prijestolnicom, koju 539. pr. Kr. bez borbe osvaja perzijski kralj Kir II. Kserkso I. razorio je i opljačkao 480. pr. Kr. grad i hramove, a Mardukov kip odnesen je u Suzu. Nakon toga Babilon postupno gubi svoje kulturno i političko značenje, a konačnu propast doživljava za vladavine dinastije Sasanida (226. – 651.). Grad je ostao naseljen približno do 1000. godine. Poznavanje Babilona temelji se na pisanim izvorima (Hekatej iz Mileta, Herodot, Ktezija), dešifriranim zapisima na klinastom pismu te arheološkim iskapanjima. Imao je pravokutnu osnovu; opasan bedemima, od devet gradskih vrata najpoznatija su ona božice Ištar, urešena s 575 reljefnih lavova, zmajeva, bikova; u grad je vodilo devet širokih ulica. U Babilonu je bilo više hramova; najznačajniji je boga Marduka, glavnoga božanstva, zaštitnika Babilona i nakon Hamurabija Babilonije, te hramovi Ninmahe, božice Ištar, Belit-Nine, Adadov, Šamašov. Među palačama se posebice izdvaja ljetna palača Nebukadnezarova, udaljena oko 3 km od središta grada; zigurat Etemenanki, koji je možda nadahnuo biblijsku priču o babilonskom tornju; čini se da je utvrđeno mjesto gdje su se nalazili vrtovi koji se pripisuju legendarnoj asirskoj kraljici Semiramidi, a koje su antički narodi ubrajali u sedam svjetskih čudesa. Arheološka istraživanja započela su 1811., a nastavljena su s brojnim dugotrajnim prekidima sve do sredine 19. st. U razdoblju od 1852. do 1854. njemački orijentalisti Fulgence Fresnel i Julius Oppert započinju temeljitija istraživanja, a njihovi nalazi otpremljeni su u Berlin. Nažalost veliki dio predmeta koje su tada iskopali potonuli su tijekom prijevoza u rijeci Tigris. Nakon nekoliko desetljeća prekida nova istraživanja nastavljena su pod vodstvom Britanskog muzeja u razdoblju od 1879. do 1882. kada je izvršeno bjesomučno pljačkanje lokaliteta te njihovo otpremanje u London. Iskopavanje je proveo sirijski arheolog Hormuzd Rassam (1826. – 1910.) te je prvi prepoznao ostatke „Visećih vrtova“. Također je pronašao cilindar Kira II. iz 539. godine kada je grad bio opljačkan i osvojen. Najznačajnija istraživanja provelo je Njemačko orijentalno društvo od 1899. do 1917. Iskopavanja je predvodio Koldewey. Tijekom iskopavanja otkriven je zigurat Marduka, ostaci velikog zigurata Etemenanki, Ištarina vrata, te su iskopani ostaci „Visećih vrtova“ kao i veliki broj manjih predmeta različitoga tipa. Mnogi predmeti koji su tada otkriveni otpremljeni su u Berlin gdje su danas izloženi na Muzejskom otoka. Istraživanja su s prekidima nastavljena tijekom druge polovice 20. stoljeća, ali bez nekih većih novih senzacionalnih otkrića.

babilonska kula (hebr. Migdal Bavel) – prema biblijskoj priči, kula što su ga gradili Noini potomci u želji da dosegnu nebo. Rasrđen, Jahve je izazvao zabunu time što je naveo graditelje da počnu govoriti različitim jezicima pa su se razišli ne dovršivši gradnju. Izraz babilonski toranj u prenesenom smislu znači pomutnju, nered, zbrku. Biblijska priča odnosi se vjerojatno na neki zigurat, sakralnu građevinu sumerskog podrijetla kakvu je imao svaki veći sumerski grad, odnosno najvjerojatnije na zigurat Etemenanki u Babilonu. Babilonski zigurat spominju domaći izvori (iz vremena Asarhadona, Nabopolasara, Nebukadnezara) i Herodot; iskapanja 1913 (njemački arheolog Robert Koldewey) otkrila su mu dimenzije (91 m × 91 m). Zigurat je imao sedam terasastih katova (visine ukupno 91 m); u najgornjem je bio hram za »svetu svadbu« boga Marduka i vrhovne svećenice.

Bath – grad u jugozapadnoj Engleskoj poznat po ostacima rimskih termi.

Beč (lat. Vindobona) – izvorno je područje današnjega Beča bilo nastanjeno keltskim plemenima. U 1. st. Vindobona („bijelo polje“ na keltskom) ulazi u sastav Rimskoga Carstva i postaje važnim vojnim utvrđenjem za obranu Norika i Panonije od vanjskih napada.

Beni Hasan – staroegipatski lokalitet smješten na istočnoj obali Nila 23 km južno od Minije, središta XVI. nome Gornjeg Egipta. Na njegovom području otkrivene su brojne grobnice civilnih i vojnih dužnosnika u razdoblju od Starog kraljevstva do helenističkog razdoblja. Lokalitet je najpoznatiji po lijepo ukrašenim grobnicama Srednjeg kraljevstva. Istraživanja su započela još početkom XIX. stoljeća, a najopsežnija iskopavanja vodili su Percy E. Newberry potkraj XIX. stoljeća i John Garstang tijekom prvog desetljeća XX. stoljeća.

Berenike – staroegipatski grad smješten na obali Crvenog mora 820 km južno od Sueza. Nastala je tijekom vladavine Ptolemeja II., a neprestano je naseljena sve do kasnoantičkog razdoblja. Tijekom ovog perioda vrlo je važno ekonomsko i pomorsko središte za trgovinu s Indijom i Arabijom. Na njenom području otkriveni su razni hramovi helenističkih božanstava te ostaci administrativnih zgrada.

Biblos – najvažniji fenički grad smješten na sredozemnoj obali današnjeg Libanona. Arheološka istraživanja započela su 1921. te su nastavljena do danas. Do sada su otkriveni ostaci naselja čija starost seže sve do 8800. g. pr. Kr., pa se tako Biblos može svrstati među najstarije gradove svijeta. Na području grada otkriveni su važni nalazi egipatske luke iz vremena Starog, Srednje i Novog kraljevstva. Također su pronađeni važni kraljevski natpisi iz 12. i 11. st. pr. Kr. ispisani feničkim alfabetom s dvadeset dva znaka koji spadaju u najstarije do sada pronađene feničke tekstove. Od ostalih nalaza ističu se ostaci antičke luke, helenističkih i rimskih građevina.

Bordeaux (lat. Burdigala) – izvorno je Burdigala bila sjedište keltskoga plemena Bituriges Vivisci. Pod Rimljanima postaje glavnim gradom provincije Akvitanije i jednim od najvažnijih gradova cijele rimske Galije.

Bribir (lat. Varvaria) – važno liburnsko uporište, koje je kasnije postalo rimskim municipijem. Radi se o bogatom prapovijesnom, starovjekovnom i srednjovjekovnom arheološkom nalazištu. U kontekstu hrvatske povijesti, od posebne je važnosti povijest srednjovjekovnoga Bribira.

Brindisi (lat. Brindisium) – izvorno grčka kolonija koja je došla pod rimsku vlast 266. g. pr. Kr. Grad je spadao među važnija rimska naselja u južnoj Italiji.

Bubastis (eg. Per-Bastet; grč. Bubastis) – staroegipatski grad. Ostaci starog kultnog središta božice Bastet nalaze se na prostoru današnjeg naselja Tell Basta u istočnoj delti Nila, oko 80 km sjeverno od Kaira. Njegova površina iznosila je oko 75 ha. Procjenjuje se da je grad mogao imati oko 95 tisuća stanovnika. Grad je stalno naseljen od Starog kraljevstva do kraja rimske vladavine. Bubastis je najveći uspon doživio tijekom XXII. dinastije kada je uz Tanis bio glavno političko središte Donjeg Egipta. Od važnijih spomenika treba istaknuti hram božice Bastet koji je popravljan i dograđivan za vladavine Osorkona I. i Osorkona II., ka-hramove vladara VI. dinastije i hram Amenemhata III. i Amenhotepa III.

Budimpešta (lat. Aquincum) – na području staroga Budima postojalo je izvorno keltsko naselje Ak-ink, koje je kasnije postalo rimski Aquincum. Keltsko ime znači „obilje vode“, a potječe od izvora termalne vode u blizini. Pokraj grada car Vespazijan podigao je vojni logor. Grad se razvio kao važno rimsko uporište u Panoniji.

Burnum – rimski vojni logor, koji je bio smješten nedaleko od današnjega Knina. Nastao je početkom 1. st. i služio je prvotno kao sjedište rimske XI. legije Claudia pia fidelis, a poslije i IV. legije Flavia felix. U doba cara Hadrijana (117. – 138. g.) postao je municipij.

Buto (eg. Pe, Dep, Per-Wadjyt, Buto) – staroegipatsko naselje smješteno na području sjeverozapadne delte u blizini modernog grada Tell el-Fara’in. Lokalitet je naseljen u kontinuitetu od preddinastijskog razdoblja do perioda kasne antike. Najvažniji nalazi s ovog područja potječu iz preddinastijskog razdoblja kada se na širem području razvila važna preddinastijska kultura Donjeg Egipta. Iskopavanja koja je započeo Flinders Petrie 1888. godine nastavljena su sve do naših dana.

C

Caere (etr. Cisra ili Caisra) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjem Laciju.

Cagliari (lat. Caralis) – u predrimsko je vrijeme naselje služilo kao važno trgovačko i vojno uporište Feničana i kasnije Kartažana. Tijekom Drugoga punskoga rata (218. – 201. g. pr. Kr.) grad je pripojen Rimskoj Republici, a vjerojatno je u vrijeme Gaja Julija Cezara dobio status kolonije. Bio je glavnim gradom rimske provincije Sardinije i Korzike.

Carnuntum – najvažnije rimsko utvrđenje na gornjem dunavskom limesu. Nalazilo se u blizini današnjega Beča.

Çatalhöyuk – drevni grad smješten u zapadnoj Turskoj u blizini mjesta Konya. Veliki grad ranog neolitika, koji je bio nastanjen u razdoblju od o. 6500. do 5500. g. pr. Kr. Njegova istraživanje započela su početkom šezdesetih godina 20. st. pod vodstvom Britanskog instituta za arheologiju u Ankari, a nastavljena su tijekom devedesetih godina 20. st. od strane sveučilišta u Standfordu. Otkriveni su ostaci brojnih kuća i drugih nastamba te razne ljudske figure.

Cavtat (lat. Epidaurum) – izvorno ilirsko naselje postaje rimskom kolonijom za vladavine cara Augusta (27. g. pr. Kr. – 14. g., zbog čega se ono prometnulo u razvijeno pomorsko i trgovačko središte.

Cerveteri – etrurski grad smješten na  sjeverozapadnoj obali Tirenskog mora. Riječ je o najvažnijoj nekropoli Etruščana koja je smještena u blizini Rima. Najpoznatije spomenici nalaze se na nekropoli Banditaccia koja se prostire na površini od 400 hektara. Tijekom arheoloških istraživanja tijekom 19. stoljeća otkrivene su brojne tumulaste grobnice ukrašene lijepim freskama koje se datiraju od 9. st. do 3. st. pr. Kr. Brojni nalazi danas se čuvaju u Nacionalnom etruščanskom muzeju u Rimu i Vatikanskom muzeju.

Cezareja Mauretanska (lat. Caesarea Mauretania) – izvorno su Feničani osnovali naselje u 5. st. pr. Kr. kao trgovačku koloniju. Rim je pripojio grad 33. g. pr. Kr. i dao ga na upravu nubijskom princu Jubi II., koji ga je potpuno romanizirao. Grad je bio sjedište rimske provincije Mauretania Caesariensis.

Cirenaika (lat. Cyrenaica) – zajedno s Kretom, Cirenaika je postala rimskom provincijom 67. g. pr. Kr. Imala je značajnu trgovačku i pomorsku važnost, osobito zbog toga što je pored nje prolazila izravna morska ruta prema Aleksandriji.

Cortona (etr. Curtun ili Curtna) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjoj Toskani.

Č

Čitluk (lat. Aequum) – na području današnjega Čitluka razvio se rimski municipij koji je za vrijeme cara Klaudija (41. – 54. g.) postao rimskom kolonijom. Sačuvani su mnogi arheološki ostaci antičke prošlosti naselja.

D

Dahšur (danas Dahshur) – staroegipatski lokalitet smješten na zapadnoj obali Nila 26 km južnije od Gize. Na lokalitetu je izgrađeno pet piramida: dvije faraona Snofrua (na sjeverozapadu Crvena piramida, a na jugozapadu Nagnuta piramida), na jugozapadu Crna piramida Amenemhata III., na istoku piramida Amenemhata II. i na sjeveroistoku piramida Senusreta III. U blizini piramida izgrađene su mastabe u kojima su pokopani članovi kraljevske obitelji i visoki državni dužnosnici.

Daruvarske toplice (lat. Aquae Balissae) – slično kao i Varaždinske toplice, Aquae Balissae bile su prvotno jedno od naselja plemena Jasa, štoviše njihovo političko središte. Naselje je uživalo rimsko municipalno pravo, a ondje se i nalazilo  na području današnjega Daruvara spominje se naselje Aquae Balissae.

Deir el-Bahri ili Deir el-Bahari – staroegipatsko arheološko nalazište smješteno na zapadnoj obali Tebe sjeverno od hramskog kompleksa Rameseja. Cijelim prostorom dominira zapadni veliki hram kraljice Hatšepsut izgrađen kao tri terase s kolonadama. Hram je posvećen božici Hator i bogovima Amunu i Anubisu, a ukrašen je brojnim reljefima s prikazima trgovačke ekspedicije u Punt. Istočno je smješten stariji i nešto manji hram Mentuhotepa II., a sjeverno mali hram Tutmozisa III. Na području Deir el-Bahri u jednoj grobnoj komori XI. dinastije otkrivene su mnogobrojne mumije vladara Novog kraljevstva i XXI. dinastije, a u drugoj komori otkrivene su 153 mumije svećenika iz vremena XXI. dinastije. U vrijeme XXI. dinastije mumije su premještene kako bi se spriječile pljačke posmrtnih ostataka faraona i svećenika.

Deir el-Medina – staroegipatsko naselje radnika koji su gradili grobnice na području zapadne obale Tebe. Zapadno od naselja smješteno je groblje, a sjeverno ostaci hrama bogova koji je podigao Amenhotep III., a kasnije u potpunosti obnovio Ptolemej IV. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se mala kapelica božice Hator i Amunov hram.

Delfi (grč. Δελφοί) – grčki grad u središnjoj Grčkoj. Grad je u antičkoj Grčkoj bio poznat po proročištu i pitijskim igrama. Arheološka istraživanja započela su 1893. kada Francuska arheološka škola započinje iskopavanja najznačajnijih spomenika koja traju i danas. Najznačajniji spomenici su: Apolonov hram, atenska riznica, atenska stoja, veliko kazalište, tolos svetišta Atene, gimnazij, stadion i hipodrom. Arheološki nalazi danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Delfima i Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni.

Dendera (eg. Iunet, Tantere; grč. Dendera) – staroegipatski grad smješten nešto sjevernije od Tebe, u blizini modernog naselja Qena. Dendera je bila glavno kultno središte božice Hator i važno političko središte tijekom ranodinastijskog razdoblja i Starog kraljevstva o čemu svjedoče brojne otkrivene mastabe. Lokalitet je danas najpoznatiji po ostacima hrama božice Hator koji je utemeljen još u ranodinastijskom periodu. Njegova temeljita obnova započela je za vladavine XXX. dinastije, a nastavljena je za vladavine Ptolemejevića. Glasoviti su reljefi na vanjskim zidovima hrama na kojima je u nazočnosti bogova prikazana posljednja egipatska kraljica Kleopatra VII. sa sinom Cezarionom. U sjevernom su dijelu, u blizini velikog svetog jezera, očuvani ostaci hrama božice Izide, a na jugu se nalaze ostaci ranokršćanske bazilike.

Dioklecijanova palača – početkom 4. st. rimski car Dioklecijan (284. – 305. g.) dao je sagraditi carsku palaču na području današnjega Splita. Nakon što je samovoljno abdicirao, povukao se u palaču 305. g., gdje je proživio ostatak života do smrti 311. g.  Palača ima elemente carske vile, helenističkoga grada i utvrđenoga vojnog logora (castrum), a do danas se jako dobro očuvala.

Dolina kraljeva – staroegipatska nekropola smještena u dvije odvojene udoline u brdovitom kraju oko 5 km zapadno od modernog Luksora na lokalitetu Biban el-Muluk. U zapadnoj dolini pronađene su grobnice Amenhotepa III. i Aja te dvije grobnice nepoznatih vlasnika. U istočnoj dolini otkrivene su 62 grobnice vladara i kraljica Novog kraljevstva. Sve grobnice se u literaturi označavaju oznakom KV i rednim brojem grobnice. Najstariju grobnicu KV 38 na jugozapadnom dijelu doline izgradio je Tutmozis I., a najmlađu KV 4 na istoku doline Ramzes XI. Grobnice su ukopane u stijene, a kroz niz manjih prostorija ulazi se u pogrebnu faraonovu komoru. Na zidovima su ispisani pogrebni tekstovi oslikani motivima iz svakodnevnog života, svijeta mrtvih te astronomskim prikazima neba i zvijezda. Većina grobnica opljačkana je još u starom vijeku, a nekada su bile bogato opremljene raznim namještajem, predmetima od zlata i dragog kamenja, hranom i šauabtijima, dok se u pogrebnoj komori najčešće nalazio faraonov sarkofag i kanope. Može se samo pretpostaviti koliko su bile bogato opremljene grobnice najvećih vladara kada se u Tutankhamunovoj grobnici nalazilo nekoliko stotina predmeta.

Dolina kraljica – staroegipatska nekropola smještena u sjeverozapadnoj dolini Biban el-Harim udaljenoj jedan kilometar od Medinet Habua. Na njenom području otkrivene su grobnice vladara XVII. dinastije i kraljica i članova kraljevske obitelji faraona Novog kraljevstva. Najpoznatija i najbolje očuvana je grobnica QV 66 Nefertari, žene Ramzesa II.

Dra Abu el-Naga – staroegipatska nekropola i važno mjesto ukopa vladara 17. i rane 18. dinastije smještena na zapadnoj obali Tebe.

Drač (lat. Dyrrachium) – na mjestu današnjega Drača osnovali su grčki kolonisti Epidamnus. Grad je u 4. st. pao pod ilirsku kontrolu, a kasnije onda i pod rimsku vlast. Zbog izuzetne strateške i prometne uloge posrednika između zapadnoga i istočnoga dijela Carstva, grad je postao praktički najvažnijom lukom istočno-jadranske obale.

E

Edfu (eg. Djeb, lat. Apollonopolis Magna; danas Edfu) – staroegipatski grad smješten južno od Hierakonpola, na zapadnoj obali Nila. Glavno kultno središte boga Horusa – Edfu. Naselje ima svoje korijene još u preddinastijskom razdoblju, a stalno je naseljeno sve do arapskih osvajanja. U ostacima ranodinastijske nekropole otkrivena je glasovita ploča s reljefom i imenom Đeta, trećeg faraona I. dinastije. Danas je lokalitet najpoznatiji po ostacima velikog hrama boga Horusa koji je temeljito rekonstruiran tijekom ptolemejskog razdoblja, a na njegovim je reljefima prikazana mitološka borba Horusa i Seta za egipatsko prijestolje.

Efez (grč. Ἔφεσος) – grčki grad smješten je na zapadnoj obali Male Azije. Arheološka istraživanja grada započela su 1863. pod pokroviteljstvom Britanskog muzeja. Godine 1869. otkriveni su ostaci Artemizina hrama, jednog od sedam čuda antičkoga svijeta, čiji su frizove preneseni u London. Nakon gotovo dva desetljeća prekida istraživanje je 1895. nastavio Austrijski arheološki institut te ih je kontinuirano nastavio sve do 2016. godine kada su turske vlasti zabranile daljnja istraživanja. Do sada su istraženi važni dijelovi antičkog grada, a među značajnije spomenike ubrajaju se Augustova vrata, grobnica Ivana Apostola, bazilika sv. Ivana, Artemizion, veliko kazalište s 25 tisuća sjedala, ostaci knjižnice iz 2. st., odeon, Hadrijanov hram, akvadukt te Domicijanov hram. Najznačajniji nalazi otkriveni na arheološkim lokalitetima danas su smješteni u Britanskom muzeju, Muzeju Efeza u Beču i Arheološkom muzeju Efeza u Selçuku.

Ekbatana (perz. Hagmatana, danas Ektabana) – drevna prijestolnica medijskog kraljevstva, smještena je na prostoru zapadnog Irana. Povjesničar Polibije opisuje veličanstvene fortifikacije 1300 metara dužine koje su opasavale kraljevu palaču no ne i grad, a Ekbatanu naziva najbogatijim i najljepšim gradom svijeta. Danas se pretpostavlja kako su sedam navedenih zidina zapravo stepenasti zigurat. Ekbatana, koja se nalazila podno planine Alvand, u vrijeme perzijskih kraljeva (od sredine 6. stoljeća pr. Kr.) iz dinastije Ahemenida postaje njihovom ljetnom rezidencijom. Grad je nakon perzijskog ustanka 550. g. pr. Kr. osvojio Kir II. Veliki i priključio ga Perzijskom kraljevstvu. Perzijski vladar Artakserkso II. u Ekbatani je dao izgraditi veliku terasu s brojnim stupovima. U doba vladavine Parta (3. st. pr. Kr. – 3. st.) korištena je kao jedan od glavnih gradova Partskog Carstva, uz Suzu i Ktezifont. Iz partskog vremena datiraju brojni pronalasci u okolici grada. U Ekbatani se nalazila jedna od partskih kovnica novca. Ekbatana je spomenuta u Bibliji u Knjizi o Ezri. Arheološka istraživanja započela su 1913. godine. Grad nije detaljnije istražen zbog modernog naselja koje se nalazi na njegovu području. Sistematska istraživanja obavljena su tek u posljednjih desetak godina. Do sada su pronađeni ostaci zoroastrijskog hrama, palače medijskih i ahemenidskih kraljeva te nastambe iz raznih perioda.

El-Badari – staroegipatski lokalitet smješten na istočnoj obali Nila u blizini modernog grada Asyuta. Na njenom su području tijekom dvadesetih godina XX. stoljeća otkriveni brojni nalazi najstarije preddinastijske kulture Gornjeg Egipta. Najvažnija istraživanja vodili su Guy Brunton i Gertrude Caton Thompson.

Elkab (eg. Nekheb) – staroegipatski grad smješten 32 km južno od Esne. Važno središte Gornjeg Egipta još od preddinastijskog perioda. Naseljen je u kontinuitetu sve do naših dana. Na njegovu su području otkriveni ostaci hrama posvećenog božici Nekhbet, Hator i bogu Totu te drugi ostaci zgrada iz razdoblja Srednjeg kraljevstva, Novog kraljevstva i rimskog perioda.

El-Kurru – staroegipatski lokalitet smješten na području Nubije, 15 km sjeverno od Karime u Sudanu. Na njegovu je području smještena najvažnija nekropola vladara XXV. dinastije s brojnim manjim piramidama. Istraživanja su započela još u prvoj polovici XIX. stoljeća, a 1919. godine Reisner je otkrio dvije manje piramide kušitskih vladara. Na području El-Kurru otkrivene su grobnice Pija, Šabake, Šebitku i Tanutamenija te velik broj grobnica njihovih kraljica.

El-Lahun (Kahun) – staroegipatski lokalitet smješten na području Fajuma 70 km južno od Dahšura. Na njegovu području Senusret II. dao je izgraditi piramidalni kompleks, a u njegovoj blizini smješteno je i radničko naselje graditelja piramide Lahun. Riječ je o jednom od najznačajnijih arheoloških nalazišta Srednjeg kraljevstva. Na području Lahuna otkriveni su brojni nalazi koji dokumentiraju svakodnevni život Egipćana tijekom ovog razdoblja.

Epidaur (grč. Ἐπίδαυρος) – važan grčki grad smješten na poluotoku Argolidi. Na prostoru grada smješteno je slavno kazalište iz 4. st. pr. Kr. Tijekom arheoloških istraživanja koja traju od 19. st. istraženi su ostaci stadiona, gimnazija, odeona, termi, Asklepijevog svetišta te ruševine gradskih kuća.

G

Giza – staroegipatski lokalitet smješten na zapadnoj obali Nila, sjeverno od Abusira, u jugozapadnom predgrađu Kaira. Najpoznatiji kompleks piramida drevnog Egipta. Na golemoj visoravni otkrivene su brojne mastabe iz ranodinastijskog razdoblja. Međutim, lokalitet je najpoznatiji po velikom kompleksu piramida faraona Khufua, Khafre i Menkaure, vladara IV. dinastije. Menkaurina piramida (visina 65 m) smještena je na jugozapadu, s njene južne strane nalaze se tri manje piramide njegovih kraljica, a na jugu njegov posmrtni hram. U središnjem dijelu nalazi se piramida Khafre (visoka 143,5 m) okružena zamjenskom malom piramidom na jugu, spremištima na zapadu i posmrtnim hramom na istoku. Jugozapadno od njegova hrama je područje mastaba kraljevskih velikodostojnika i grobnica Khafrine kraljice Khamerernebty II. Sjeverozapadno od Khafrina hrama smještena je velika Sfinga, a sjeverno njen hram i hram posvećen Horemakhetu (Horu na horizontu) koji je dao izgraditi Amenhotep II. Sjeveroistočno smještena je velika piramida faraona Khufua (visoka 146,5 m). Okružena je mastabama na zapadu i jugoistoku, velikim rupama u kojima su bili smješteni solarni brodovi (južno i istočno od piramide), trima manjim piramidama kraljica i malom piramidom kraljice Hetepheres na istočnom dijelu piramide.

Göbekli Tepe – drevni grad smješten na prostoru jugozapadne Turske. Arheološka istraživanja pod vodstvom Njemačkog arheološkog instituta započela su 1995. Do sada su otkriveni ostaci megalitskog grada iz razdoblja mezolitika i ranog neolitika.

Gurob (eg. Mi-wer, danas Medinet Gurob) – staroegipatski grad smještei četiri kilometra južno od modernog naselja Bahr Yusef na području Fajuma. Njegovi nalazi mogu se kontinuirano pratiti od preddinastijskog do ptolemejskog razdoblja. Najvažniji nalazi potječu iz razdoblja Novog kraljevstva tijekom kojeg je Tutmozis osnovao grad Mi-wer. Tijekom arheoloških istraživanja koja su započela 1888. godine, a traju još i danas otkriveni su ostaci naselja i hramova čiji se brojni nalazi čuvaju u The Petrie Museum of Egyptian Archaeology u Londonu.

H

Hadrijanov zid – veliki obrambeni zid izgrađen tijekom vladavine cara Hadrijana. Smješten na sjeveru Engleske u blizini grada Newcastlea.

Halikarnas (grč. Ἁλıϰαρνασσός) – grčki grad smješten je na jugozapadnoj obali Male Azije. U njemu je sredinom 4. st. pr. Kr. izgrađen glasoviti Mauzolej, jedno od sedam čuda staroga svijeta. Arheološka istraživanja započeli su britanski arheolozi 1857. te ih kontinuirano provode do danas. Vrijedni otkriveni predmeti danas se čuvaju u Britanskom muzeju.

Hatuša – hetitska prijestolnica smještena je na središnjem sjevernom prostoru Male Azije na lokalitetu Bogazköy. Grad je razoren tijekom provale „Naroda s mora“ oko 1200. g. pr. Kr. Njene ostatke otkrio je 1893./1894. francuski arheolog Ernest Chantre. Arheološka istraživanja pod vodstvom Njemačkog Orijentalnog društva započela su 1906. te su s prekidima nastavljena sve do danas. Tijekom istraživanja otkrivene su ostaci grada, slavni reljef s prikazom dvanaest hetitskih bogova u podzemnom svijetu, par sfingi koje se danas čuvaju na Muzejskom otoku u Berlinu te glasovita „Lavlja vrata“.

Hawara – staroegipatski lokalitet smješten jugoistočno od Fajuma, na zapadnoj obali Nila. Istraživanja lokaliteta započela su početkom XX. stoljeća. Lokalitet je najpoznatiji po piramidi Amenemhata III., vladara XII. dinastije, i brojnim lijepo ukrašenim posmrtnim kovčezima iz rimskog razdoblja. Na sjeveru lokaliteta nalaze se ostaci piramide, a južno od piramide smješten je veliki posmrtni hram s oko 3000 prostorija koji je Herodot zbog njegove zamršenosti nazvao Labirint.

Heliopol (eg. Iunu, On; grč. Heliopolis) – staroegipatski grad smješten u sjeveroistočnom predgrađu Kaira na istočnoj delti Nila. Heliopol se razvio još tijekom arhajskog razdoblja. Tijekom perioda Novog kraljevstva bio je najveće gradsko naselje starog Egipta čija se površina procjenjuje na 41 km². Pretpostavlja se da je mogao imati oko 80 tisuća stanovnika. Unutar njegovih velikih zidina bili su smješteni brojni hramovi koji su danas uglavnom uništeni ili su zatrpani ispod velikih naslaga riječnog mulja. Ovo važno kultno središte izgrađeno je početkom faraonskog razdoblja, a stalno je naseljeno sve do kraja rimskog doba. U gradu su otkriveni hramovi posvećeni bogu Sunca Ra-Horakhtiju i groblje svetih mnevis bikova iz vremena Novog kraljevstva. S ovog lokaliteta potječu obelisci Tutmozisa III. koji se nalaze u Londonu i u Central parku u New Yorku.

Herakleopol Veliki (eg. Henn-nesw; grč. Herakleopolis Magna; danas Ihnasya el-Medina) – staroegipatski grad smješten na području modernog naselja Ihnasya el-Medina, oko 15 km od modernog grada Beni Suef u regiji Fajum. Grad je podignut za Starog kraljevstva, a tijekom I. međurazdoblja bio je prijestolnica slabih vladara IX. i X. dinastije. Ime Herakleopol Veliki dobio je za vladavine Ptolemejevića. Na lokalitetu se danas nalaze ostaci dvaju hramova podignutih tijekom Srednjeg i Novog kraljevstva, groblje iz I. međurazdoblja i kamene grobnice grčko-rimskog razdoblja.

Herkulanej – rimski grad smješten na području napuljskog bazena. Otkriven je 1738. tijekom izgradnje ljetne palače Karla III. Burbonskog (1716. – 1788.). Arheološka iskopavanja započeo je Karl Weber 1749. Na području grada otkrivene su lijepo očuvane kuće među kojima se posebno ističe „Kuća Papirusa“ u kojoj su pronađeni svici papirusa ispisani brojnim antičkim tekstovima. Iskopavanja oba grada nastavljena su sve do naših dana. Brojni nalazi s ovim lokaliteta danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Napulji i Vatikanskom muzeju.

Hermopol Veliki (eg. Chemenu; grč. Hermopolis Magna; danas el-Ashmunein) – staroegipatski grad smješten u krugu naselja El-Ashmunein na zapadnoj obali Nila u blizini modernog grada Mallawi. Grad je stalno nastanjen od ranodinastijskog razdoblja do arapskih osvajanja. Veći dio građevina potpuno je uništen tijekom arapske vladavine. U gradu se nekad nalazio glavni hram boga Tota, ali i brojnih hramovi izgrađeni za vrijeme Srednjeg i Novog kraljevstva čiji su ostaci danas jedva vidljivi. U njegovoj blizini je smještena nekropola Tuna el-Gebel s velikom katakombom u kojoj su se pokapale svete životinje. Na istom lokalitetu nalazi se i slavna grobnica Petozira iz IV. st. pr. Kr.

Hierakonpol (eg. Nekhen; dana Kom el-Ahmar) – staroegipatski grad smješten na zapadnoj obali Nila oko 80 km južnije od Luksora. Nekadašnje važno središte kulture Nagada III. i prijestolnica dinastije 0. Grad je bio glavno kultno središte boga Horusa još u preddinastijskom razdoblju. U području grada tijekom opsežnih arheoloških istraživanja otkriveno je naselje (središnji i sjeveroistočni dio lokaliteta), groblje preddinastijskog i ranodinastijskog razdoblja (sjeverno i južno od središnjeg naselja), hram boga Horusa (južno od naselja) i utvrda koja datira iz arhajskog vremena. Na zapadnom dijelu u podnožju planine otkrivena je tzv. grobnica 100 najstarija obojena i oslikana egipatska grobnica. Prilikom iskopavanja groblja otkrivena su svetišta i grobnice vladara dinastije 0 u kojima su između ostaloga pronađene glava toljage kralja Škorpiona, Narmerova paleta i glava Narmerove toljage.

Hippo Regius – vjerojatno je grad bio prvo ustanovljen od strane Kartage u 4. st. pr. Kr. Kasnije je postao sjedište numidskih vladara, a pod rimskom vlašću postaje prvo municipij pa onda i kolonija. Grad je poznat kao rodno mjesto sv. Augustina, a sjeverno-afričko područje općenito je u vremenu kasnoga Carstva (sve do arapskih osvajanja) slovilo kao mjesto s istaknutom kršćanskom i teološkom tradicijom.

I

Ištarina vrata (asir. Darwaza D’Ishtar) – kao dio Baalovog hrama sagradio ih je Nabukodonozor II. oko 575. pr. Kr. Vrata su bila trostruko ukrašena s 575 reljefa koji prikazuju lavove kao Ištarine simbole, zmajeve mušušu kao Mardukove i bikove kao Adadove simbole. Likovi su bijele i svjetlosmeđe boje na plavoj podlozi. Grad je bio opasan dvostrukim zidom s 8 velikih vrata od kojih su svaka bila posvećena jednom bogu (Ištarina su sjeverna). Vrata su obnovljena i dio su zbirke u Staatliche Museen u Berlinu.

J

Jerihon – drevni grad smješten na obali rijeke Jordan u Palestini. Riječ je o jednom od najstarijih gradova u ljudskoj povijesti koji je izgrađen još oko 9000. g. pr. Kr. Arheološka istraživanja na području grada vodio je od početkom tridesetih godina 20. st. britanski arheolog John Garstang. Istraživanja su nastavljena u pedesetim godinama 20. st. U ostacima grada koji je bio okružen zidinama otkriveni su brojni arheološki ostaci koji se datiraju od mezolitika do ranog željeznog doba.

Jeruzalem – grad smješten u središtu Izraela. Najstariji tragovi drevnog gradskog naselja potječu iz 3. tisućljeća pr. Kr. Arheološka istraživanja započela su 1860. g., kada francuski arheolog Félicien de Saulcy iskopava tzv. „kraljevske grobnice“ na sjevernom području grada. Tijekom narednih desetljeća grad su istraživali brojni britanski i francuski arheolozi. Do sada su pronađeni ostaci naselja iz brončanog i željeznog doba, te ostaci zgrada iz razdoblja židovskog kraljevstva, helenističkog i rimskog perioda. Među značajnijim nalaze ubraja se otkriće tzv. „Prvog hrama“, gradskih zidina, ostataka kraljevskih palača, javnih zgrada i grobnica na istočnom dijelu grada.

K

Kalah (as. Kalhu; hebr. Kalah) – značajan grad u središnjem dijelu Asirije, te njezina prijestolnica od vlasti Ašur-nasir-pala II. (od 9.-7. st. pr. Kr.). Kalah je zauzimao strateški položaj s gospodarskog i vojnog stajališta. Nalazio se uz istočnu obalu Tigrisa, tek nešto sjevernije od mjesta gdje u njega utječe rijeka Gornji Zab. U vojničkom smislu, to je značilo da je Kalah bio zaštićen sa svih strana, osim sa sjevera. U gospodarskom smislu, grad se nalazio u samom srcu središnje Asirije, područja izuzetno bogate poljoprivredne proizvodnje. Za razliku od ostala tri velika grada središnje Asirije (Ašur, Niniva, Arbela) u Kalahu ne postoje dokazi naseljenosti u 3. i 2. tisućljeću pr. Kr. Grad postaje važno središte tek u 9. stoljeću pr. Kr., kad Ašur-nasir-pal II. (883.-859. pr. Kr.) onamo premiješta svoju prijestolnicu. Ovaj je vladar zapravo u potpunosti preobrazio dotad nevažno selo u metropolu dostojnu naziva glavnog grada carstva.Glavno božanstvo Kalaha bio je Ninurta, bog rata, a Ašur-nasir-pal II. je u njegovu čast dao izgraditi ogroman hram i zigurat. Usto, izgradio je i veliku palaču, tzv. sjeverozapadnu palaču, kao svoje obitavalište, te snažne zidine za obranu grada. Ašur-nasir-pal II. građevinske radove nastavili su i njegovi neposredni nasljednici, a Kalah je ostao upravno središte Asirije sve do 700. pr. Kr., kad središta postaju drugi gradovi i konačno Niniva. S padom Asirskog carstva, krajem 7. stoljeća pr. Kr. i Kalah je napušten i otada ondje nije došlo do većeg naseljavanja.

Kapua (lat. Capua) – nakon razdoblja etruščanske dominacije, grad pada pod prevlast Samnićana oko 440. g. pr. Kr. Rim je podvrgnuo grad svojoj kontroli nakon što je on podupirao Latine u ratu protiv Rima 340. g. pr. Kr. Kapua je tada ustrojena kao municipij s određenim elementima samouprave. Međutim, tijekom Drugoga punskoga rata (218. – 201. g. pr. Kr.) Kapua je stala na stranu Kartage zbog čega je kasnije izgubila status municipija i pala pod izravnu upravu rimskih magistrata.

Karin (lat. Corinium) – izvorno ilirsko i keltsko naselje postalo je rimski Corinium. Preko njega prolazila je cesta koja je povezivala rimski Iader s Liburnijom.

Karnak (eg. Ipet-isut) – staroegipatski hramski kompleks kojeg su započeli graditi faraoni Srednjeg kraljevstva, a koji se stalno nadograđivao sve do rimskog razdoblja. Na sjeveru i jugu lokaliteta smješteni su hramovi posvećeni tebanskom bogu Montu. Središnji dio obuhvaća brojne hramove koji su posvećeni Amunu-Ra, Montu, Mut i Ptahu. Cijelim područjem dominiraju Svečana dvorana Tutmozisa III. i Velika dvorana Ramzesa II. U blizini se nalazi i veliko sveto jezero. Hramovi su ukrašeni brojnim reljefima i slikama s prikazima podviga faraona Novog kraljevstva, naročito Tutmozisa III., Ramzesa II. i Ramzesa III.

Kartage – fenička kolonija izgrađena na obalama sjeverne Afrike u današnjem Tunisu. Grad je osnovan krajem 9. st. pr. Kr., a razoren 146. g. pr. Kr. Kasnije su na njegovu području Rimljani izgradili novu rimsku koloniju. Od ostataka kartaške prijetolnice danas nije gotovo ništa sačuvana, a arheološki spomenici datiraju se u vrijeme kasne Rimske Republike i Rimskog Carstva. Na području grada otkriveni su ostaci brojnih rimskih zgrada i veliki amfiteatar. Prva istraživanja započela su 1833., a arheološka iskopavanja 1860. Iskopavanja su nastavljena do naših dana.

Khorsabad – asirski grad smješten na rijeci Tigris na sjeveru Iraka. Izgrađena tijekom vladavine asirskog kralja Sargona II. potkraj 8. st. pr. Kr. Lokalitet je 1842. otkrio Botta te ga je istraživao do 1844. godine. Od 1852. do 1855. istraživao ga je francuski arheolog Victor Place, ali su većinu nalaza opljačkali pirati ili su potopljeni u rijeci Tigris tijekom transporta. Manji dio predmeta odnesen je u Louvre 1855. Od 1928. do 1935. lokalitet je istraživao Orijentalni institut u Chicagu, a brojni nalazi danas se čuvaju u tamošnjem muzeju. Dio nalaza kupljen je za Britanski muzej u Londonu.

Kiš – sumerski grad smješten je u središnjem Iraku. Prva arheološko pljačkanje lokaliteta započelo je tijekom ranog 19. stoljeća. Sistematska istraživanja započela su tijekom druge polovice 19. st. kada ga u nekoliko navrata iskopava Rassam. Tijekom 20. stoljeća istraživanja su nastavili francuski, američki i britanski arheolozi ali bez nekih većih senzacionalnih nalaza. Dosad su otkrivene ruševine gradskog naselja, klinaste pločice i razne skulpture.

Kluzij (etr. Clevsin; lat. Clusium; tal. Chiusi) – etrurski grad na području Toskane. Jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnoj Toskani. Na njegovu području otkrivene su mnogobrojne grobnice i slavni labirint Porsene.

Knosos (grč. Κνωσ/σ/ός) – prijestolnica minojske kulture na otoku Kreti tijekom prve polovice 2. tisućljeća pr. Kr. Arheološka istraživanja započela su 1878. kada lokalni trgovac umjetnina Minos Kalokairinos iskopava zapadnu fasadu palače i dva obližnja spremišta u kojima pronalazi veliki broj predmeta. Sistematska istraživanja započela su 1900. kada britanski arheolog Arthur Evans započinje svoja višedesetljetna iskopavanja. Do 1931. kada je završio s iskopavanjima Evans je otkrio ostatke grada, minojsku palaču te brojne zidne freske. Na prostoru kompleksa palače otkrio je više od 1300 raznih prostorija. Među brojnim otkrivenim predmetima ističe se kameno prijestolje koje je otkriveno u prijestolnoj dvorani ukrašenoj raskošnim freskama, predmeti svakodnevnog života, razne veće i manje skulpture te brojne pločice ispisane linearnim pismom A i B. Nalazi se danas čuvaju u Arheološkom muzeju u Ateni i Ashmolean muzeju u Oxfordu.

Kom Ombo – staroegipatski lokalitet smješten na području modernog grada Kom Omba u Gornjem Egiptu. Na njegovom području otkriveni su ostaci hrama Sobeka i Haroerisa iz grčko-rimskog perioda. Ovi hramovi danas su stalna meta mnogih posjetitelja koji krstare Nilom od Asuana do Luksora. U sklopu Sobekova hrama nalazi se dobro očuvani nilometar.

Koptos (eg. Kebet) – staroegipatski grad smješten oko 40 km sjeverno od Luksora. Na njegovu su području otkriveni ostaci koje se mogu datirati od preddinastijskog do grčko-rimskog razdoblja. Nažalost, danas od ovog vrlo važnog staroegipatskog grada gotovo ništa nije ostalo sačuvano. Jedini vidljivi tragovi su ostaci hrama boga Mina s njegovim kolosalnim kipovima. Procjenjuje se da je tijekom faraonskog i rimskog razdoblja grad mogao imati čak oko 135 tisuća stanovnika.

Korčula (lat. Corcyra Nigra) – grčka otočna kolonija u 4. st. pr. Kr., koja u 3. st. pr. Kr. postaje važno ilirsko gusarsko središte. Krajem istoga stoljeća uspostavljena je rimska vlast koja je stoljećima dovodila rimske koloniste.

Kordoba (lat. Corduba) – grad je vjerojatno kartažanskoga podrijetla, a pod rimsku vlast pao je 152. g. pr. Kr. Za vladavine cara Augusta postao je glavnim gradom rimske provincije Baeticae.

Korint (grč. Κόρıνϑος) – važan grčki grad na Peloponezu. Najstariji arheološki nalazi datiraju se o. 3000. g pr. Kr. Grčki polis osnovan je potkraj 8. st. pr. Kr. Godine 146. pr. Kr. grad su razorili Rimljani, a u 1. st. pr. Kr. tamo je osnovana nova rimska kolonija. Sistematska arheološka istraživanja od 1896. provodi Američka škola klasičnih studija u Ateni. Najvažniji nalazi su svetište Asklepija, svetište Demetre i Kore te ostaci gradskog foruma. Pronađeni nalazi danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Korintu.

Kumran – mjesto na području Crvenog mora gdje su 1947. beduini otkrili veliki broj svitaka koji su sadržavali biblijske tekstove tzv. Kumranski svitci. Tijekom detaljnih istraživanja koja su provedena do 1956. na lokalitetu je otkriven veći broj novih papirusa koji se datiraju u razdoblje od 400. g. pr. Kr. do 300. Dio svitaka danas se čuva u Muzeju Izraela u Jeruzalemu, a dio u Muzeju Jordana u Amanu. Ovi nalazi značajni su za razvoj biblijske arheologije.

L

Lagaš (su. Lagaš, suvremeni Tell al-Hiba, Irak) – ruševine drevnoga sumerskoga grada u južnoj Mezopotamiji, danas Tell al-Hiba, jugoistočni Irak; grad je smješten na mjestu gdje se susreću Eufrat i Tigris u južnom Iraku. Kultno središte boga Ningirsua i vrlo značajne dinastije iz Lagaša tijekom druge polovice 3. tisućljeća pr. Kr.  Prvotno središte istoimene države, kojoj je približno od 2400. pr. Kr. glavnim gradom bio Girsu (danas Tello). Osnovan tijekom mlađeg kamenog doba (ubaidsko razdoblje, između 5200. i 3500. god. pr. Kr.), grad je bio naseljen sve do partskoga razdoblja (247. pr. Kr. – 224). Iskapanjima od 1877. do 1933. otkriveno je, među ostalim, 50 000 glinenih pločica ispisanih klinovim pismom, koje su najznačajniji izvor za proučavanje povijesti Sumerana u III. tisućljeću pr. Kr. kada je Lagaš proživljavao procvat. Identifikacija grada otkrivena je tek 1953. godine. Vladar (patesi) Urnanše (Ur-Nanše) podignuo je hram i bedeme, dao izgraditi kanal i postaviti mnogobrojne kipove. Njegov unuk Eanatum u čast svoje pobjede nad susjednom državom Umom dao je podignuti tzv. Jastrebovu stelu (ili Stelu lešinara), spomenik od vapnenca prekriven reljefima i tekstom ispisanim klinastim pismom. Od arhitektonskih spomenika ističe se ustava sa zapornicom (oko 2100. pr. Kr.), koja je nekoć čuvala zalihe vode. Iako je za vrijeme Sargona (polovica III. tisućljeća pr. Kr.) Lagaš bio pod akadskom vlašću, novi uspon proživljavao je potkraj III. tisućljeća pr. Kr. u doba vladara Gudee, čiji je lik prikazan na desetak kipova. Tijekom arheoloških istraživanja otkriveni su brojni predmeti koji se danas čuvaju u Muzejskom otoku u Berlinu i Metropolitanskom muzeju u New Yorku. Među značajnije nalaze iz sumerskog grada Girsua spada skulptura Gudeje, vladara Lagaša iz druge polovice 22. st. pr. Kr. koja se danas čuva u muzeju Louvre u Parizu.

Larsa (su. ud.unug, suvremeni Tell as-Senkereh, Irak) – drevni mezopotamski grad, danas tel Sankara (Senkere), 32 km jugoistočno od Uruka u južnom Iraku. Osnovan već u prapovijesti (IV. tisućljeće pr. Kr.), najveći je procvat proživio u doba neovisne dinastije koju je utemeljio kralj Naplanum (2025. do 2005. pr. Kr.). Arheološka iskapanja koja je 1933. proveo A. Parrot otkrila su zigurat, hram boga Sunca (Šamaša) i palaču kralja Nur-Adada (1865. do 1850. pr. Kr.), mnoge grobove kao i druge ostatke neobabilonskog i seleukidskoga razdoblja.

Lepcis Magna (lat. Leptis Magna) – važna fenička kolonija izgrađena a prostoru sjeverne Afrike u današnjoj Libiji. Pretpostavlja se da je grad osnovan u 7. st. pr. Kr. od strane Feničana iz Tira ili Sidona. Feničane su naslijedili Kartažani vjerojatno u 6. st. pr. Kr. Zbog odličnoga morskoga smještaja, grad se prometnuo u važno mediteransko i sjeverno-afričko trgovačko središte. Priklanja se Rimu 111. g. pr. Kr., zadržavši dugo veliku razinu političke i kulturne samouprave. U vrijeme cara Trajana (98. – 117.) grad je postao kolonijom, dočim je car Septimije Sever (193. – 211.) gradu podario ius italicum, budući da je bio rodom iz Leptis Magne. Na njenom području otkriveni su mnogobrojni rimski spomenici među kojima se ističu slavoluk Septimija Severa, ostaci kazalište i drugih zgrada.

Lezbos (grč. Λέσβος, Lésbos) – grčki otok u Egejskome moru, prve naseobine na otoku potječu iz brončanoga doba. U 9. st. pr. Kr. otok su naselili Eolci, koji su poslije osnovali Smirnu. U 7. st. pr. Kr. središte eolske civilizacije, a u 6. st. pr. Kr. osvojili su ga Perzijanci. Otok je bio pod vlašću Makedonaca, Rimljana, Bizanta, Seldžukida i Venecije. Bizantinci su ga 1355. godine prepustili genovskoj obitelji Cateluzzi, potom ga osvajaju Osmanlije 1462. godine i njime vladaju do 1912. godine, da bi nakon Drugoga balkanskoga rata pripao je Grčkoj 1913. godine.

Lišt (danas Lisht) – staroegipatski grad smješten na području današnjeg naselja el-Lisht na zapadnoj obali Nila 50 km južno od Kaira. Na njegovom području, pod pustinjskim pijeskom, nalaze se ostaci Lišta, prijestolnice faraona XIV. dinastije. Grad je izgrađen početkom Srednjeg kraljevstva. Nije poznato kada je napušten. Na do sada istraženom dijelu može se vidjeti kompleks piramida vladara XII. dinastije Amenemhata I. i Senusreta I.

London (lat. Londinium) – nakon što je car Klaudije 44. g. uspješno uspostavio rimsku vlast u južnim dijelovima Britanije, ustanovljen je rimski centar provincije pod nazivom Londinium.

Luksor (eg. Ipet, Opet; danas Luxor) – staroegipatski hramski kompleks posvećen bogu Amunu koji je smješten dva kilometra južno od Karnaka. Na obje strane puta koji vodi od Karnaka do Luksora smještene su mnogobrojne sfinge. Luksor je započeo graditi vladar XVIII. dinastije Amenhotep III., a neprestano je nadograđivan sve do rimskog razdoblja. Ispred ulaza u hram nalazila su se dva obeliska i dva sjedeća kipa Ramzesa II. Danas se ispred kompleksa nalazi samo jedan obelisk, a drugi je 1819. premješten na Place de la Concorde u Parizu. Nakon ulaznog dijela hrama slijedi velika dvorana s peristilom koju je dao izgraditi Ramzes II. Središnji dio krase kolonade Amenhotepa III. i dvorana s peristilom Amenhotepa III., a na sjevernom dijelu je niz manjih dvorana. Kompleks se zatvara svetištem Amenhotepa III. Luksor je u rimskom razdoblju pretvoren u središte carskog kulta, a tijekom arapske vladavine na njegovu jugoistočnom dijelu izgrađena je džamija.

Lyon (lat. Lugdunum) – rimska vojna kolonija Lugdunum osnovana je 43. g. pr. Kr. na području današnjega Lyjona. Posljedično je naselje postalo glavnim gradom središnje galske provincije Gallia Lugdunensis, a samim time i cjelokupne rimske Galije. U drugoj polovici 2. st. došlo je do progona kršćana u gradu, opisanih od strane Euzebija u njegovoj Historia Ecclesiastica u 4. st.

M

Maadi – staroegipatski lokalitet smješten je na istočnoj obali Nila južno od Kaira. Na njegovu području koje obuhvaća površinu od oko 40 tisuća m² otkriveni su ostaci najznačajnije preddinastijske kulture Donjeg Egipta. Istraživanja područja započela su tridesetih godina XX. stoljeća i nastavljena su do naših dana.

Mainz (lat. Mogontiacum) – prije nego što su rimske vlasti između 14. i 9. g. pr. Kr. uspostavile vojni logor Mogontiacum, na istom je području funkcioniralo jedno keltsko naselje. Kasnije je naselje postalo glavnim gradom provincije Gornje Germanije (Germania Superior).

Malkata – staroegipatski dvorski kompleks smješten na zapadnoj obali Nila, nasuprot Luksoru. Dosad je detaljno istražen samo jedan njegov dio površine oko 32 ha.  Izgradio ga je faraon Amenhotep III. u prvoj polovici XIV. st. pr. Kr. kao glavno središte svoje vlasti. Prilikom istraživanja otkriveni su ostaci nekoliko palača, javne zgrade, kuhinja, skladište i hram boga Amuna.

Mantineja (grč Mαντίνεια, Mantíneia) – grčki grad u istočnoj Arkadiji na Peloponezu. Važno cestovno raskrižje prema Lakoniji, Argolidi i ostaloj Arkadiji. Kraj Mantineje je tebanska vojska dobila odlučnu bitku sa Spartom, Atenom i njihovim saveznicima. Smrt Epaminonde 362. g. pr. Kr. koji je umro od rana zadobivenih u toj bitki, obilježila je kraj tebanske prevlasti u Grčkoj, a grad su 223. g. pr. Kr. osvojili Makedonci i prodali stanovništvo u roblje.

Mari – grad na krajnjem jugoistoku Sirije i važan trgovački grad. Ostaci grada otkriveni su 1933. godine. Značajna arheološka istraživanja provedena u razdoblju od tridesetih do kraja šezdesetih godina 20. st. Na lokalitetu su otkriveni ostaci palače, brojni reljefi, skulpture te više od 25 tisuća klinastih pločica koje se danas čuvaju u muzeju Louvre, Nacionalnom muzeju u Alepu i Nacionalnom muzeju u Damasku.

Marseille (lat. Massalia) – pretpostavlja se da su grad osnovali grčki kolonisti oko 600. g. pr. Kr., no moguće da je na tom području prethodno postojala već i fenička kolonija. Priklonio se Rimu u Punskim ratovima zbog čega je zauzvrat dobio rimsku podršku i privilegije. Međutim, grad je u 1. st. pr. Kr. tijekom sukoba između Cezara i Pompeja stao na stranu Pompeja zbog čega je kasnije izgubio mnoge povlastice i prisilno je pripojen Rimskoj Republici.

Masada (hebr. Mecada) – utvrda na uzvisini uz rub Judejske pustinje, zapadno od Mrtvoga mora u Izraelu. Najstarije naselje postojalo je oko 4000. pr. Kr., procvat je bio tijekom željeznoga doba. Prve velike utvrde podignuo je hasmonejski kralj Aleksandar Janaj (103. do 76. pr. Kr.), no glavni graditelj Masade bio je kralj Herod Veliki za kojega su između 37. i 31. pr. Kr. bili podignuti: dvostruke zidine, dvije raskošne palače (od kojih je tzv. viseća palača podignuta na stjenovitoj izbočini ispod zidina na tri uske terase), akvadukt koji je dovodio vodu do goleme cisterne te raskošno kupalište. Nakon Herodove smrti Masadu su zaposjeli Rimljani, ali su je 66. preuzeli židovski bodežari (radikalna skupina zelota). Deseta rimska legija sedam je mjeseci 73. god. opsjedala Masadu, no njezini branitelji, pod vodstvom Eleazava ben Jaira, radije su pribjegli zajedničkom samoubojstvu nego da se predaju Rimljanima. Poslije je u ruševini podignuta bizantska kapela (V/VI. st.) koja je pripadala lavri (monaškoj ćeliji). God. 2001. Masada je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. U izraelskoj historiografiji Masada je simbol posljednje, tragične bitke u borbi protiv Rimljana i simbol izgubljene neovisnosti (sve do osnutka države Izrael 1948).

Medinet Habu – staroegipatski hramski kompleks smješten sjeverno od Malkate na području zapadne obale Tebe. Najstariji hram boga Amuna, koji se nalazi na središnjem južnom dijelu kompleksa, podigla je Hatšepsut, a kasnije nadogradio Tutmozis III. U XII. st. pr. Kr. Ramzes III. je oko ovog malog hrama dao izgraditi veliki hramski kompleks koji je ukrašen brojnim dvoranama, pilonima i svetim jezerom na jugoistoku. Na zidovima hrama nalaze se brojni reljefi s prikazima uspjeha Ramzesa III. u ratovima protiv libijskih plemena i Naroda s mora. Jugoistočno od hramskog kompleksa nalaze se ostaci manje palače Ramzesa III. Hram i palača bili su okruženi jakim obrambenim zidovima.

Megara (grč. Μέγαρα, Mégara,) – grčki grad i luka na obali istoimenoga zaljeva u Egejskome moru. U antičko doba središte grčke pokrajine Megaride i jedan od najistaknutijih grčkih gradova. Megara je u doba grčke kolonizacije Sredozemlja, u 8. i 7. st. pr. Kr., osnovala mnoge kolonije, među kojima Bizantij, Megaru Hibleju i Kalcedon. 395. godine stradala je od Vizigota. Za vrijeme osmanske vladavine Megara je bila malo selo, a sačuvani su ostatci antičkih gradskih bedema, Zeusova hrama i fontane.

Megido – grad smješten na sjeveru Izraela. Njegovi nalazi datiraju se od o. 7000. do 586. g. pr. Kr. kada su grad razorili Babilonci. U Starom zavjetu biblijski armagedon zbio se upravo na prostoru ovoga grada. Arheološka istraživanja koja su započela 1903. nastavljena su sve do naših dana. Najznačajnije nalaze pronašlo je Njemačko društvo za istraživanje Palestine u razdoblju od 1903. do 1905. te Orijentalni institut u Chicagu u period od 1925. do početka Drugog svjetskog rata. Tijekom tih istraživanja pronađene su brojne gradske građevine te predmeti od mezolitika do 6. st. pr. Kr.

Meidum – staroegipatski lokalitet smješten na zapadnoj obali Nila, a istočno od regije Fajum. Glasovit je po ostacima stepenaste piramide koju je izgradio faraon Huni ili Snofru. Sjeverno i istočno od piramide otkrivene su mastabe s dobro očuvanim slikama, reljefima i statuama. Unutrašnji zidovi grobnice Nefmaat i Atet ukrašeni su prikazima svakodnevnog života, a na jednom zidu prikazane su glasovite Guske iz Meiduma. U jednoj mastabi sjeverno od piramide pronađene su veličanstvene statue princa Rahotepa i njegove žene Nofret.

Memfis (eg. Inbw-hedj, Men-Nefer; grč. Memphis; danas Mit Rahina) – staroegipatski grad smješten na zapadnoj obali Nila, oko 25 km južno od Kaira na prostoru današnjeg naselja Mit Rahina. Iako legenda govori da je grad izgradio prvi faraon Menes, arheološki nalazi pokazuju da najstarije naselje na ovom području datira još iz razdoblja preddinastijskih kultura. Staroegipatski naziv grada Inwb-hedj (bijeli zid ili bijela utvrda) potvrđuje da je grad u preddinastijskom razdoblju važna vojna utvrda na granici s Gornjim Egiptom. Grad je vjerojatno već tada bio važno političko središte Donjeg Egipta, a  nakon ujedinjenja zemlje Memfis postaje glavno administrativno središte staroegipatske države. Međutim, budući da se stari grad iz vremena Starog i Srednje kraljevstva nalazio u neposrednoj blizini Nila, danas su njegovi ostaci prekriveni golemom količinom riječnog mulja pa istraženi ostaci uglavnom datiraju iz razdoblja od Novog kraljevstva do vremena arapskih osvajanja. U vrijeme Novog kraljevstva primat preuzima Teba, a Memfis postaje samo prijestolnica Donjeg Egipta. Za vladavine Ramzesida grad ponovno postaje glavnim administrativnim središtem države. Tijekom grčko-rimskog razdoblja grad gubi na važnosti, a napušten je u vrijeme arapskih prodora. Nije poznato koliko je stanovnika živjelo u Memfisu u vrijeme njegove najveće važnosti, ali može se pretpostaviti da je broj prelazio 50 tisuća. Grad su nekad krasile brojne palače, administrativne zgrade i hramovi, a do danas su istraženi i otkriveni samo njegovi manji dijelovi. Diodor Sicilski navodi da je gradska površina iznosila 28 km², no nije sasvim jasno što je sve bilo uključeno u tu procjenu. Na površini promjera od oko tri kilometra vidljivi su ostaci palače faraona Merenptaha i Ptahova hrama na sjeveroistoku; kolosalna statua Ramzesa II., sfinga, pilon i hram Ramzesa II. na istoku; ostaci naselja iz vremena I. međurazdoblja i Srednjeg kraljevstva na jugoistoku lokaliteta, a na zapadnom dijelu ostaci Aprijeve palače. U neposrednoj blizi grada nalaze se glasovite nekropole Abu Roash, Giza, Abusir, Sakara i Dahšur.

Memnonovi kolosi – ostaci hrama Amenhotepa III. smješteni sjeveroistočno od Medinet Habua na zapadnoj obali Tebe. Stari Grci mislili su da statue prikazuju etiopskog vladara Memnona, lik iz Homerovih epova. Zbog pukotina u kamenju kada puše jak vjetar, izgleda kao da statua pjeva pa su stari grčki putnici pretpostavljali da Memnon pjeva majci i boginji zore Eos.

Mendes (eg. Per-banebdjedet, danas Tell Rub’a) – staroegipatski grad smješten na prostoru modernog grada Tell Rub’a na istočnom području delte. Naseljen je još od preddinastijskog razdoblja, ali na važnosti dobiva tijekom vladavine Amozisa II. Pretpostavlja se da je bio prijestolnica nekih vladara XXIX. dinastije. Procjenjuje se da je na vrhuncu svog razvoja mogao imati oko 50 tisuća stanovnika.

Mérida (lat. Augusta Emerita) – Rimljani su osnovali grad 25. g. pr. Kr. i odredili ga za glavni grad rimske provincije Luzitanije. Postao je jedan od najvažnijih gradova Hispanije.

Meroe – drevni grad Meroe smješten je u regiji Butana u Sudanu. Na njegovu području razvila se vrlo važna merojska kultura (o. 300. g. pr. Kr.-350. g.) čiji su vladari osamostalili Nubiju od egipatske vlasti tijekom rimskog razdoblja. Na njegovu području otkriveni su ostaci naselja i triju nekropola na kojima su otkrivene manje piramide kušitskih vladara.

Mesenija (grč. Μεσσηνία, Messēnía) – pokrajina u jugozapadnome dijelu Peloponeza. Najstariji  nalazi potječu iz neolitika, a mnogobrojni grobovi, palače iz mikenskoga razdoblja. Prema antičkim izvorima prastanovnici Mesenije bili su Pelazgi i Lelezi, koji su se stopili s Doranima kada su ih oni pokorili. Nakon tri mesenijska rata, Epaminonda oslobađa mesenjane spartanske vlasti i diže utvrdu Mesenu 369. g. pr. Kr, koja se poslije razvila u samostalan polis.

Messina – u predrimsko je vrijeme ovo sicilsko naselje bilo pod upravom grčkih kolonista, koji su upravno i političko središte imali u gradu Sirakuzi. Tijekom Prvoga punskoga rata (264. – 241. g. pr. Kr.) Messina se odvojila od Kartage i priklonila Rimu.

Mikena (grč. Μυϰῆναι) – glavno središte kretsko-mikenske kulture u razdoblju od o. 1550. do o. 1150. g. pr. Kr., smještena je na sjeveroistočnom dijelu poluotoka Peloponezu. Arheološko istraživanje započelo je 1841. kada grčki arheolog Kyriakos Psistakis otkriva „Lavlja vrata“. Godine 1874. započinje intenzivnija arheološka iskopavanja gradskog naselja kada Schliemann bez dozvole vlasti kopa duboke rupe na raznim područjima akropole. Do 1876. on uz dozvolu i nadzor vlasti obavlja intenzivna istraživanja tijekom kojih otkriva kraljevske grobnice opremljene bogato ukrašenom grobnom opremom. Istraživanja temelji na interpretaciji homerskih spjevova. Slavnu zlatnu masku koju je otkrio u jednoj od grobnica naziva po mitskom mikenskom kralju Agamemnonu. Jedna od otkriveni grobnica dobila je ime po Atreju, a jedna po Klitemnestri. Kasnija istraživanja pokazala su da su otkriveni nalazi iz tih grobnica znatno stariji od vremena u koje se datiraju grčko-trojanski ratovi. U razdoblju od 1884. do 1902. grčki arheolog Christos Tsountas istražio je i očistio veći dio gradske citadele. Godine 1920. započinju intenzivna iskopavanja Britanske škole arheologije u Ateni i Arheološkog društva u _Ateni koja su nastavljena do naših dana. Do sada su iskopani i istraženi veliki dijelovi grada. Među brojnim predmetima ističu se zlatni i brončani predmeti iz kraljevskih grobnica, oslikani reljefi, oružje i oruđe, te brojni drugi predmeti svakodnevnog života druge polovice 2. tisućljeća pr. Kr. Nalazi iz Mikene danas se čuvaju u lokalnom arheološkom muzeju i Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni.

Milano (lat. Mediolanum) – prvo naselje na području današnjega Milana osnovali su Gali oko 600. g. pr. Kr. i u narednim stoljećima ono je postalo sjedište galskoga plemena Insubra. 222. g. pr. Kr. rimska je vlast osvojila Mediolanum, koji je tada bio najmoćniji grad cisalpinske Galije. Sve do kraja Carstva slovio je kao drugi grad po moći i ugledu u Zapadnom Rimskom Carstvu, odmah nakon Rima.

Milet (grč. Mίλητος) – grčki grad smješten na jugozapadnoj obali Male Azije. Arheološki grada mogu se pratiti od razdoblje minojske kulture u prvoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr. Arheološka istraživanja gradskih ostatka započela su 1873. njemački arheolozi. Do danas su otkriveni ostaci antičkog grčkog grada čiji se predmeti danas čuvaju na Muzejskom otoku u Berlinu.

N

Nagada (eg. Nubt, Ombos; danas Naqada) – staroegipatsko preddinastijsko naselje smješteno na zapadnoj obali Nila 26 km sjeverno od Luksora i oko 7 km sjeverno od modernog naselja Nagada. Na području od nekoliko kilometara prostiru se brojni ostaci naselja kulture Nagada I. i II. U razdoblju Nagada III. formiran je veliki grad Nubt (zlatni grad) – prvo političko središte Gornjeg Egipta. Grad je izgubio na važnosti početkom Starog kraljevstva. Na širem području Nagade u posljednjih više od stotinu godina otkrivena su brojna groblja preddinastijskih kultura i mastabe iz ranodinastijskog razdoblja.

Nag Hamadi – egipatsko naselje na području Crvenog mora u kojem su pronađeni važni biblijski tekstovi otkriveni u prosincu 1945. Nag Hamadi kodeks danas se čuva u Kairu.

Narbonne (lat. Narbo Martius) – prvi grad koji je rimska vlast osnovala na području Galije 118. g. pr. Kr. Nakon što je Gaj Julije Cezar osvojio Galiju sredinom 1. st. pr. Kr., ona je podijeljena na provincije. Narbo je postao glavnim gradom provincije Gallia Narbonensis, koja je i dobila ime po ovom gradu.

Narona – antički grad koji je bio smješten pokraj današnjega Metkovića. Već je u 2. st. pr. Kr. služio rimskoj vojsci za njezine operacije protiv Daorsa i Ardijejaca. U Cezarovo ili Augustovo vrijeme doživjela je uspon na status rimske kolonije, a tijekom 1. i 2. st. posvjedočen je gospodarski procvat.

Naukratij (grč. Naukratis) – staroegipatski grad smješten na području zapadne delte, 16 km od Saisa. Grčka kolonije iz VII. st. pr. Kr. Grad je dobio na važnosti tijekom vladavine Amozisa II. kada je dobio monopol na pomorsku trgovinu s egejskim prostorom. Izgradnjom Aleksandrije početkom III. st. pr. Kr. Naukratij gubi na važnosti. U gradu su se nalazile brojne javne zgrade i hramovi posvećeni grčkim bogovima (Afrodita, Hera, Apolon). Istraživanja grada započeo je Flinders Petrie 1886. godine, a nastavljena su tijekom XX. stoljeća.

Nezakcij (lat. Nesactium) – arheološko nalazište nedaleko od Pule, koje se sastoji od prapovijesnih, ilirskih (Histri) i rimskih ostataka. Rimska je vojska naselje uništila 177. g. pr. Kr., no ne zna se kada je točno ustanovljen rimski Nezakcij.

Nimes – grad u Francuskoj. Na njegovu području sačuvani su ostaci lijepog amfiteatra i jedan od najbolje očuvanih rimskih hramova, a u njegovoj blizini veliki rimski most.

Nimrud – asirski grad smješten je na sjeveru Iraka. Ostaci grada otkriveni su još 1760. godine, a tijekom druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća posjetili su ga brojni zapadni putnici i istraživači. Arheološka istraživanja započeo je Layard 1845., a nastavio s prekidima do 1851. godine. Istraživanja su nastavili Rassam (1853. – 1854.) i Loftus (1854. – 1855.). Tijekom ovih istraživanja otkrivene su brojni kipovi i stele asirskih vladara Ašurnarsipala II., Šamši-Adada V. i Šalmanesera III. koje se danas čuvaju u Britanskom muzeju. Značajna istraživanja nakon gotova sto godina nastavio je britanski arheolog Max Mallowan, suprug Agathe Christie, u razdoblju od 1949. do 1963. tijekom kojih su pronađene brojni predmeti od bjelokosti koji se danas čuvaju u Nacionalnom muzeju Iraka i Britanskom muzej.

Nin (lat. Aenona) – važno liburnsko središte koje u 1. st. pr. Kr. postaje rimski municipij. Sačuvane su nekropole liburnske kulture s bogatim grobnim prilozima, kao i rimski ostaci amfiteatra, foruma i Dijanina hrama te kipovi careva iz roda Julijevaca i Klaudijevaca.

Niniva (ak. Ninua; hebr. Ninive, suvremeni Mosul, Irak) – grad smještena na sjeveru Iraka u blizini Mosula. Glavni grad Asirije zadnjih nekoliko desetljeća asirskog kraljevstva. Kroz cijelu asirsku povijest jedan od najznačajnijih gradova. U vrijeme svoga uspona, grad je obuhvaćao područje obujma od otprilike 12,5 km, a unutar njega nalazile su se dvije utvrde koje se danas nazivaju Kujundžik i Nebi Junus, a dijeli ih rijeka Hosr. Samo je područje Kujundžika moglo biti detaljno istraženo, budući da se na Nebi Junusu nalazi svetište proroka Jone (odatle i ime Nebi Junus, što na arapskom znači ”Prorok Jona”), pa ga suvremeni arheolozi gotovo nisu mogli ni taknuti. Većina biblijskih mjesta koja spominju Ninivu, odnose se na razdoblje kad je bila prijestolnica Asirije. Uz njih, tu je i izvještaj iz Knjige Postanka, koji govori o Nimrodu i njegovim gradovima, među kojima se spominje i Niniva. Za biblijske pisce ovaj je grad uvijek sjedište najvećeg neprijatelja kraljevstava Jude i Izraela, a proroci spominju njezin pad (usp. Sef 2,13). Niniva je u središtu zanimanja knjige Jonine, pa se stoga u tom mjestu i nalazi svetište ovoga proroka. Istraživanja ove značajne novoasirske prijestolnice započela su 1842. Njih je predvodio francuski arheolog talijanskog podrijetla Paul-Émile Botta. Tijekom iskopavanja otkriveni su ostaci kraljevske palače Sargona II. Godine 1847. Layard i Rassam istražuju ruševine grada, a od 1849. – 1852. otkriva ostatke velike Asurbanipalove knjižnice s 22 tisuće klinastih pločica. Godine 1852. Rassam nastavlja samostalna istraživanja lokaliteta te do 1854. otkriva slavne pločice Epa o Gilgamešu. Njih je zajedno s Analima Asurbanipala prvi pročitao britanski asirolog George Smith (1840. – 1876.) između 1871. i 1872. godine. Većina otkrivenih predmeta otpremljena je u Britanski muzej gdje se i danas čuvaju, a nekoliko je kasnije završilo u Metropolitanskom muzeju u New Yorku. Nove intenzivna istraživanja nastavljena su tijekom 20. stoljeća kada su otkriveni ostaci brojnih hramova, te kraljevski anali asirskih kraljeva.

Nipur – mezopotamski grad smješten je u jugoistočnom Iraku uz rijeku Eufrat. Glavno mjesto štovanja sumerskog boga Enlila. Britanski arheolog i diplomat Austen Henry Layard (1817. – 1894.) započeo je arheološka istraživanja grada 1851., a prve nalaze poslao je Britanski muzej. Sveučilište u Pennsylvaniji provelo je prva sistematska iskopavanja u razdoblju od 1889. do 1900. Najznačajnija istraživanja provedena su nakon Drugog svjetskog rata kada ga tijekom devetnaest sezona zajednički istražuju Orijentalni institut u Chicagu i Sveučilište u Pennsylvaniji u razdoblju od 1948. i 1990. Otkriveni su ostaci zigurata i gradskih nastambi, brojne pločice ispisane klinastim pismom i razne skulpture. Najveći dio nalaza otkrivenih od konca 19. st. danas se čuva u Nacionalnom muzeju u Bagdadu, Orijentalnom intitutu u Chicagu i Muzeju arheologije i antropologije u Philadelphiji.

Niš (lat. Naissus) – vjerojatno je izvorno grad bio keltskoga podrijetla, ali je kasnije postao dijelom Rimskoga Carstva, i razvijao se kao važan grad. Poznat je kao rodno mjesto cara Konstantina Velikoga (o. 280.).

O

Oksirink (eg. Per-medjed, gr. Oxyrhynchus) – staroegipatski grad smješten je na području Srednjeg Egipta u provinciji Minya 14 km sjeverozapadno od modernog grada Bani Mazara. Nastao je tijekom vladavine XXV. dinastije, a na važnosti dobiva tijekom saitskog razdoblja kada ga Psametik I. naziva središtem XIX. nome Gornjeg Egipta. Na području grada nalazio se hram boga Seta čiji ostaci nisu pronađeni. Tijekom grčko-rimskog razdoblja grad postaje vrlo važno naselje grčkih doseljenika o čemu svjedoče brojni papirusi koji su pronađeni na njegovu području u periodu od 1896. do 1906. godine.

Olimpija (grč. Ὀλυμπία) – važan grčki grad i mjesto održavanja grčkih olimpijskih igra. Ostaci grada smješteni su na zapadnoj obali Peloponeza. Grad je 1766. otkrio engleski starinar Richard Chandler ispod debelih naplavljenih slojeva mulja i zemlje. Prva arheološka istraživanja započinju 1829., a od 1875. Njemački arheološki institut u Ateni provodi sistematska istraživanja koja traju i danas. U značajne ostatke grada ubraja se ruševine hramova grčkih bogova (Here, Zeusa, Hermesa), palestra, gimnazij, terme, antički stadion, Fidijina radionica i Filipej. Brojni otkriveni nalazi čuvaju se u Nacionalnom arheološkom muzeju Ateni i Muzeju starogrčke tehnologije u Katakolou.

Osijek (lat. Mursa) – u 3. st. pr. Kr. bilo je utemeljeno ilirsko naselje, koje su početkom 1. st. osvojili Rimljani i ondje ustanovili zidinama utvrđeni grad, nazvan Mursa. U 2. je stoljeću dobila status kolonije, a potom je određeno vrijeme služila kao središte namjesnika Donje Panonije.

Ostija (lat. Ostia) – rimska luka smještana na ušću rijeke Tiber. Rimljani su početke Ostije datirali u 7. st. pr. Kr., zbog čega je smatrana za najstariju rimsku koloniju. Arheologija je pokazala kako najstariji otkriveni ostaci datiraju iz 4. st. pr. Kr. Pljačkanje arheoloških ostataka grada započelo je tijekom 17. stoljeća, a sistematska istraživanja početkom 19. stoljeća. Do danas su otkriveni ostaci zgrada, kazalište, terme, skladišta, grobnice i razna svetišta. Najvažniji nalazi čuvaju se u Nacionalnom muzeju rimske povijesti, Vatikanskom muzeju te brojnim svjetskim muzejskim ustanovama.

P

Palmira – važno trgovačko središte središnje Sirije. Njegovi ostaci datiraju se od početka 2. tisućljeća pr. Kr. Tijekom ranog novog vijeka brojni su putnici obišli njezine ostatke, a njihovi dojmovi i slike ostali su sačuvani u njihovim dnevnicima. Arheološka istraživanja započeli su njemački arheolozi 1902., a uz brojne prekide gradske ruševine istraživali su brojni francuski, njemački i poljski arheolozi. Njezini najznačajniji ostaci potječu iz helenističkog i rimskog razdoblja te vladavine palmirske kraljice Zenobije tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 3. st. pr. Kr. Tijekom ljeta i rane jeseni 2015. ISIL je uništio nekoliko važnih hramova i građevina na prostoru grada, a nakon oslobođenja grada u ožujku 2017. započela je obnova njezinih ostataka koja je u tijeku.

Pariz (lat. Lutetia Parisiorum) – sjedište galskoga plemena Parisii, nastalo negdje sredinom 3. st. pr. Kr. Gaj Julije Cezar 53. g. pr. Kr. koristio je Luteciju kao mjesto sastanka galskih prvaka. Za vrijeme opsade Alezije, Lutecija se odmetnula od Cezara, 51. g. pr. Kr. Padom Alezije, predala se posljedično i Lutecija. Radilo se o jednom od važnijih galo-rimskih središta.

Pela (grč. Пέλλα) – makedonska prijestolnica  smještena je na sjeveru Grčke na prostoru antičke Makedonije. Prva arheološka istraživanja započela su 1914., a moderna temeljita istraživanja tek 1953. godine. Do danas su otkriveni veliki dijelovi grada te grobnice makedonskih kraljeva i viših društvenih slojeva. Ostaci palača iz sredine 4. st. pr. Kr., termi i palestre do sada su najznačajnije otkrivene građevine. Brojni predmeti smješteni su u Arheološkom muzeju Pele.

Pergam (Πέργαμον) – grčki grad smješten je na sjeverozapadu Male Azije. Brojni putopisci posjećivali su ovaj lokalitet još od 13. stoljeća. Godine 1871. njemački arheolozi započeli su njegova sistematska istraživanja. Uz brojne prekide iskopavanja su nastavljena do danas. Među najznačajnije otkrivene dijelove grada ubrajaju se ostaci slavne knjižnice, Pergamona, kazališta, hramova Dionizija i Atene, gimnazija, te svetišta posvećenih Heri, Demetri, Asklepiju i Serapisu. Najvažniji nalazi danas se čuvaju na Muzejskom otoku u Berlinu

Perusia (etr. Perusna, Pherusina ili Persna) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjoj Umbriji.

Perzepol (perz. Parsa, grč. Perzepolis) – perzijski grad smješten u južnom dijelu središnjeg Irana. Grad je vjerojatno bio važno ceremonijalno središte ahemenidske dinastije. Nakon što ga je 330. g. pr. Kr. razorio Aleksandar Veliki grad je izgubio na važnosti te je uskoro napušten. Opisi njegovih ostataka sežu još u srednji vijek. Tijekom 19. i početkom 20. st. brojni amaterski arheolozi iskopavali su njegove ruševine. Prva istraživačka arheološka iskopavanja započela su 1930. od strane Orijentalnog instituta u Chicagu. Među njegovim ruševinama značajni su ostaci kraljevske palače Apadane, „Vrata naroda“ i prijestolne dvorane. Također su pronađeni brojne statue, kraljevske grobnice, drevni tekstovi i perzijske kovanice. Najznačajniji nalazi danas se čuvaju u Britanskom muzeju, Orijentalnom institutu u Chicagu, muzeju Louvre i Nacionalnom muzeju Irana.

Pestum – najpoznatiji lokalitet Velike Grčke smješten je u blizini Salerna uz obale Sredozemnog mora. Na području grada smještena su tri velika dorska hrama. Tijekom arheoloških istraživanja koja su započela tijekom 18. st., a nastavljena do danas, otkriveni su ostaci gradskih nastambi i obojenih grobnica čiji se nalazi danas čuvaju u Nacionalnom arheološkom muzeju Pestuma.

Petra – najvažnije arheološko nalazište Jordana. Njegova slavna arhitektura uklesane je u stijene te je iskorištena i za snimanje filma „Indiana Jones i posljednji križarski rat“. Ostatke grada otkrio je slavni švicarski istraživač (1784. – 1817.) 1812. godine nakon što je istraživao planinske usjeke na tom području. Tijekom arheoloških istraživanja koja su potom provedena otkriveni su nalazi koji se datiraju od o. 9000. g. pr. Kr. do razdoblja ranog novog vijeka kad je grad napušten.

Plateja (grč. Πλάταια, Plátaia) – grčki grad u Beociji, jugozapadno od Tebe. Uz podršku Atene, Plateja je s Tebom vodila borbe za neovisnost. Razorili su ju Perzijanci 480. g. pr. Kr. i nekoliko puta Tebanci, a obnovio ju je Aleksandar Veliki. 479. g. pr. Kr. Grci su perzijskoj vojsci nanijeli težak poraz kraj Plateje, a ta se pobjeda poslije slavila svečanim igrama, eleuterijama.

Pompeji (lat. Pompeii) – rimski grad smješten na području napuljskog bazena. Slavni rimski grad koji je do danas ostao očuvan zahvaljujući erupciji vulkana Vezuva 79. g., koja ga je, zajedno sa stanovnicima, potpuno zatrpala. Upravo zbog toga radi se o jednom od najočuvanijih rimskih gradova, a samim time i temeljno polazište za istraživanje rimske materijalne kulture. Pompeji su slučajno otkriveni 1599. Sistematska arheološka istraživanja započeo je španjolski vojni inžinjer Rocque Joaquin de Alcubierre 1748. Na području Pompeja pronađeni su ostaci brojnih rimskih kuća, Izeja, kazališta, termi i amfiteatra. Među ostacima grada posebno se ističe “Vila misterija” i te brojne erotski prikazi. Tijekom studenoga 2018. otkrivene su lijepo očuvane freske s prikazom “Leda i labuda”.

Populonia (etr. Pupluna ili Fufluna) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjoj Toskani.

Poreč (lat. Parentium) – u 1. st. pr. Kr. nastalo je naselje rimskih građana (oppidum), koje je ubrzo postalo i kolonijom. Sačuvan je izvorni rimski gradski tlocrt, ostaci foruma, ulica, nekih javnih zgrada i sl. Poznat je po ranobizantskoj Eufrazijevoj bazilici.

Ptuj (lat. Poetovio) – na mjestu starijega keltskoga naselja, rimska je vlast u 1. st. podignula utvrđeno naselje. Ono je predstavljalo važno vojno-strateško uporište rimske provincije Panonije. Početkom 2. st., za vrijeme cara Trajana (98. – 117. g.), naselje je dobilo status rimske kolonije.

Pula (lat. Pola) – rimska Pola utemeljena je, otprilike, 45. ili 46. g. pr. Kr. za vrijeme Gaja Julija Cezara. Budući da je Pola stala na stranu Cezarovih ubojica u građanskom ratu, August ju je razorio pa ponovno izgradio. Od rimskoga vremena sačuvani su vrijedni spomenici poput slavoluka Sergijevaca, Augustova hrama (1. st.) te amfiteatra (1-2. st.), koji je ujedno šesti po veličini očuvani rimski amfitetar. Mogao je primiti 23 000 gledatelja.

Q

Qantir (eg. Piramesse, Per-Ramses; danas Qantir) – staroegipatski grad smješten na području istočne delte Nila u blizini modernog naselja el-Khatana. Osnovao ga je Seti I. početkom XIII. st. pr. Kr., a Ramzes II. preselio je upravno središte države iz Tebe u novi grad. Obuhvaćao je površinu od oko 15 km². Procjenjuje se da je tijekom XIX. i XX. dinastije grad mogao imati oko 188 tisuća stanovnika. Grad je izgubio na važnosti početkom III. međurazdoblja, a ubrzo je i napušten. U Qantiru su tijekom XX. st. otkriveni ostaci ramzesidskih palača, vojni objekti i obrtničko naselje.

R

Ramesej – staroegipatski hramski kompleks smješten sjeverno od Memnonovih kolosa na zapadnoj obali Tebe. Ulaz u hramski kompleks nalazi se na zapadnoj strani, a zatim slijede dvije dvorišne dvorane. U njih se ulazi kroz pilone koji su ukrašeni prikazima bitke kod Kadeša. Iza dvorišnih dvorana smještena je velika dvorana s hipostilom i niz manjih dvorana koje vode do svetišta. Na sjevernoj strani na središnji se dio kompleksa naslanja hram Setija I. Prilikom arheoloških istraživanja pronađeni su i ostaci palače sa skladištima.

Ras Šamra (Ras Shamra; arap. Ra’s Šamra [ra:s ša’mra]) – ruševine kanaanskoga grada Ugarita, na mjestu višeslojnoga naselja (tela), sjeverno od Latakije, Sirija. Na lokalitetu je utvrđen slijed naseljavanja od VII. tisućljeća pr. Kr., kada je postojalo utvrđeno naselje predkeramičkog neolitika. Bakrenodobni slojevi, bogati oslikanom keramikom, pokazuju sredozemne i mezopotamske utjecaje. Nalazi s imenima faraona Srednjega kraljevstva s početka II. tisućljeća pr. Kr. svjedoče o utjecaju Egipta. Procvat je doživio u drugoj polovici II. tisućljeća kao glavni grad moćnoga kraljevstva koji je trgovao s cijelim istočnim Sredozemljem; ostatci luke sa skladištima u mjestu Minet al-Beida. Razvijena je bila i preradba metala te proizvodnja tekstila. Arhitektonski ostatci grada smješteni su oko akropole na istočnom dijelu tela, gdje su se nalazili hramovi Baala i njegova oca Dagana, a kraljevska palača bila je na zapadnom dijelu tela. Impozantna i raskošna palača sastojala se od 90-ak prostorija uokolo šest velikih dvorišta s luksuznim fontanama. Posebno je važan nalaz arhiva glinenih pločica, ispisanih klinastim pismom. Ugarit je propao oko 1200. pr. Kr., vjerojatno kao posljedica invazije ”naroda s mora”. Obnovljen je u perzijsko doba, a nalazi atičke keramike i novca upućuju na nastavak trgovine s Grčkom, no više nije dosegnuo prijašnju moć.

Ravena (lat. Ravenna) – rimski grad smješten na sjeverozapadnom dijelu jadranske obale, glavno sjedište rimske flote na Jadranu. U predrimsko vrijeme područje današnje Ravene bilo je pod upravom italskih naroda, Etruščana i Gala. Rimska je vlast uspostavljena 191. g. pr. Kr., a Ravena je do 1. st. pr. Kr. postala sjedištem rimske jadranske flote. U 5. st. zbog boljega strateškoga položaja, postaje prijestolnicom Zapadnoga Rimskoga Carstva umjesto Rima. Tijekom arheoloških istraživanja otkriveni su ostaci rimskog naselja, lučko pristanište, te brojni nalazi iz kasnoantičkog razdoblja kada je Ravena bila prijestolnica Zapadnog Rimskog Carstva. Među najpoznatijim sačuvanim spomenicima ističu se Teodorikov muzej, Teodorikova palača, mauzolej Gale Placidije te Justinijanovi mozaici u bazilici San Vitale.

Reims (lat. Durocortororum Remorum) – područje današnjega Reimsa bilo je nastanjeno galskim Remima, koje je rimska vlast pokorila u 1. st. pr. Kr. Grad je nakon Dioklecijanovih upravnih reformi početkom 4. st. postao glavnim gradom galske provincije Belgica Secunda.

Rim (lat. Roma) – najznačajniji grad i arheološko nalazište u Italiji i središte rimske civilizacije smješten na području Lacija. Na području grada iskopavanja drevnih gradskih građevina te njihovo pljačkanje počinje još tijekom ranog novog vijeka. Godine 1755. Winckelmann započinje prva istraživanja rimskih ostataka te je u svojim djelima opisao razlike između grčke i rimske arhitekture. Sistematska arheološka istraživanja započela su 1898. iskopavanjem foruma. Tijekom iskopavanja koja traju do naših dana otkriveni su brojni nalazi iz svih razdoblja rimske povijesti, a najnovija istraživanja otkrila su detalje najstarije povijesti grada. Ostaci brojnih antičkih zdanja vidjevi su i danas, a najvažniji su: rimski forum, Domus Aurea, Pantenon, Trajanov stup, Trajanova tržnica, Karakalino kupalište, Kolosej, Konstantinov slavoluk i Hadrijanov mauzolej. Na vanjskim rubovima grada smještena je Via Apija, Veliki Cirk i Katakombe. Predmetni ostaci  danas su smješteni u Nacionalnom muzeju rimske povijesti, Vatikanskom muzeju te brojnim svjetskim muzejskim ustanovama.

S

Sais (eg. Saw) – staroegipatski grad smješten na sjeverozapadnom dijelu delte na području modernog naselja Sa el-Hager. Grad je utemeljen još u preddinastijskom razdoblju kao kultno središte božice Neit. U periodu III. međurazdoblja postaje važno političko središte. Vladari XXIV. i XXVI. dinastije potječu iz Saisa kada grad postaje prijestolnicom cijele države. Danas gotovo da i nisu vidljivi njegovi ostaci.

Sakara (danas Saqqara) – staroegipatski lokalitet smješten na zapadnoj obali Nila, nekoliko km sjeverno od Memfisa. Najveća egipatska nekropola s brojnim piramidama, mastabama i grobnicama koje datiraju od ranodinastijskog do kraja faraonskog razdoblja. Prostire se na površini od oko 6 km. Najstariji nalaz s ovog lokaliteta je posuda s imenom faraona Narmera pronađena u spremištu stepenaste piramide faraona Đosera. Središnjim dijelom lokaliteta dominiraju kompleks stepenaste piramide faraona Đosera i maleni kompleks piramide Userkafa, istočno od Đoserove piramide. Zapadno od njih otkrivena je mastaba Ptahhotepa, a na sjeverozapadu su ostaci Serapeja i mastaba Ty, a na sjeveru veliko područje mastaba Starog kraljevstva. Na krajnjem sjeveru lokaliteta, u podnožju planina, nalaze se brojne grobnice svetih životinja (ibis, sokol, babun, bikovi). Na sjeveroistočnom dijelu visoravni, bliže dolini, smještene su grobnice ranodinastijskih vladara. U istočnom dijelu srednjeg područja nalazi se piramida Tetija i mastabe VI. dinastije (sjeveroistočno od Đoserove piramide), a južno od Đoserove piramide smješten je hram faraona Unasa koji je povezan s njegovom piramidom u kojoj su otkriveni najstariji Tekstovi piramida. U njihovoj neposrednoj blizini je područje mastaba V. dinastije i privatne grobnice iz vremena XXVI. i XXVII. dinastije. Nešto istočnije od Unasova hrama nalazi se kršćanski manastir Apa Jeremija izgrađen oko 540. g. i ostaci malog naselja koptskih kršćana. Zapadno od manastira prostire se velika nekropola Novog kraljevstva s lijepo uređenom, praznom grobnicom namijenjenom ukopu generala i kasnijeg faraona Horemheba. Na krajnjem jugozapadnom dijelu lokaliteta je kompleks nezavršene piramide vladara III. dinastije Sekhemheta. Jugoistočno od Unasova hrama nalaze se piramide faraona V. i VI. dinastije Pepija I., Merenra, Đedkara, Pepija II. te mastaba Šepeskafa, posljednjeg faraona IV. dinastije. Jugoistočno od Šepeskafove mastabe smješten je kompleks piramida Srednjeg kraljevstva.

Salona – antički grad na području Solina u blizini Splita. Rimska vojska osvojila je Salonu (dotad delmatsko naselje) 78. g. pr. Kr. S vremenom se profilirala kao središte rimskoga Ilirika, a za vrijeme Augustove vladavine Salona postaje centar provincije Dalmacije i stječe visoki status kolonije. Spadala je među važnije gradove Rimskoga Carstva uopće i bila je jako dobro povezana sa susjednom Italijom. Procjenjuje se da je na svom vrhuncu imala više od 50 000 stanovnika. Sačuvani rimski arhitektonski ostaci danas se nalaze na području Solina.

Samarkand (grč. Maracanda, danas Samarkand) – glavni grad pokrajine Sogdiane u vrijeme perzijske dinastije Ahemenida. Područje grada bilo naseljeno od paleolitika. Tijekom Sasanida u njemu je cvalo manihejstvo, kršćanstvo, zoroastrizam ,hinduizam i budizam. Kasnije u islamskoj eri jedno od najznačajnijih kulturnih i znanstvenih središta islamskog svijeta. Nisu sačuvani spomenici predislamskog razdoblja.

Segovija – grad u Španjolskoj poznat po ostacima lijepo sačuvanog rimskog akvadukta.

Senj (lat. Senia) – izvorno ilirsko naselje, koje spominju grčki geografi pod nazivom Sénia (Σένια). Rimski ga izvori spominju kao Senia (portus Senia, colonia Seniensis), a za Oktavijana (35. g. pr. Kr.) dobio je status municipija. Sačuvani su iz toga vremena različiti ostaci rimskih građevina, natpisi, grobnice i novac. Radilo se o važnom trgovačkom i prometnom središtu provincije Dalmacije preko kojega je vodila rimska cesta, povezujući Akvileju s Naronom i Skadrom.

Sidon – fenički grad, smješten je libanonskoj obali Sredozemnog mora. Tijekom arheoloških istraživanja koja je 1860. započeo francuski orijentalist i arheolog Ernest Renan pronađeni su brojni ostaci drevnog grada. Oni se datiraju od 3800. g. pr. Kr. do antičkog razdoblja. Grad je često spominjan u Starog zavjetu. Njegovi najznačajniji nalazi danas se čuvaju u Nacionalnom muzeju u Beirutu, Britanskom muzeju i muzeju Louvre.

Sirakuza (lat. Syracusae) – najvažnija grčka kolonija na Siciliji. Grad je smješten na jugoistočnom dijelu otoka. Najstariji arheološki nalazi datiraju iz 14. st. pr. Kr. Grčki kolonisti iz Korinta osnovali su grad 734. g. pr. Kr. i stoljećima je djelovao kao glavni grad Sicilije, a samim time i jedan od ključnih gradova Velike Grčke (Magna Graecia). U rimsko doba postao je glavnim gradom rimske provincije Sicilije. Najpoznatiji spomenici Sirakuze su grčko kazalište, Apolonov hram, Zeusov hram, grobnica Arhimeda, citadela, oltar Hijerona II. iz vremena grčke dominacije gradom, te rimski amfiteatar i katakombe.

Sisak (lat. Siscia) – područje današnjega Siska u predrimsko vrijeme bilo je pod upravom plemena Varcijana, Kolapijana i Oserijata. U 4. st. pr. Kr. nastao je keltski utvrđeni grad pod imenom Segesta ili Segestica, koju spominju i antički izvori (Strabon, Plinije, Apijan i Ptolomej). Međutim, s lijeve obale rijeke Kupe nastalo je drugo naselje, isto tako predrimskoga podrijetla, Siscia. Segestika postaje prošlost nakon što ju je Oktavijan 35. g. pr. Kr. osvojio, a potom se Siscia profilirala kao ključna vojno-strateška točka Panonije. Za cara Vespazijana, 71. g., grad je dobio status rimske kolonije. Od rimske Siscije ostali su sačuvani ostaci zidina i kula, gradskih kupališta, žitnica, svetiša, gradskih vila, fresaka i mozaika, vodovoda, nekropola, kanalizacije i sl.

Skradin (lat. Scardona) – izvorno liburnsko naselje, koje kasnije pada pod rimsku vlast. Već je i u liburnsko doba bilo važan trgovački i pomorski centar, a status municipija stječe za vrijeme cara Vespazijana.

Slavonski Brod (lat. Marsonia) – u predrimsko vrijeme na području današnjega Slavonskoga Broda stanovali su Kelti, a nakon njih i ilirsko pleme Breuci. Rimska je vlast uspostavljena na ovom području nakon gušenja Batonskoga ustanka 9. g. U rimsko je doba postojalo naselje Marsonia, smješteno na cesti koja je vodila od Siscije do Sirmija.

Sparta (grč. Σπάpτη) – grčki grad na Peloponezu kojeg je osnovalo pleme Dorana. Istraživanja gradskog područja započela su 1872. kada ga obilazi grčki arheolog Stamatakis te prikuplja prve pronađene predmete. Američka škola arheologije u Ateni započinju djelomična arheološka istraživanja tijekom 1892. i 1893. Tada su pronađene prvi ostaci gradskog naselja. Godine 1906. Britanska škola u Ateni započinje intenzivna arheološka istraživanja tijekom kojih su pronađeni ostaci kazališta iz rimskog razdoblja, ostaci Artemidinog hrama, svetište božice Atene i gradske zidine iz helenističkog razdoblja. Godine 1970. otkriveno je svetište posvećeno kralju Menelaju koje se datira u 8. st. pr. Kr., te dvije kuće iz mikenskog razdoblja posvećene Heleni i Menalaju. Istraživanja provedena tijekom devedesetih godina 20. st. utvrdila su da je područje Menelaijona bilo gradsko središte mikenske Lakonije. Arheološki nalazi danas se čuvaju u Nacionalnom muzeju u Ateni.

Srijemska Mitrovica/Sremska Mitrovica (lat. Sirmium) – izvorno ilirsko naselje, koje su u 4. st. pr. Kr. osvojili Skordisci (keltsko pleme). Rimljani su to područje zasigurno osvojili već 34. g. pr. Kr., iako se sam grad spominje tek u kontekstu Batonskoga ustanka s početka 1. st. U istom stoljeću postao je i rimskom kolonijom, a Dioklecijanovim upravnim reformama postaje glavni grad provincije Pannonia Secunda.

Stobreč (lat. Epetium) – izvorno ilirsko naselje pa onda i grčka kolonija Epetion tijekom 1. st. pr. Kr. ulazi u sastav Rimske Republike. Na prostoru Stobreča sačuvani su i ostaci kiklopskih bedema te razni nadgrobni natpisi.

Stridon – antičko naselje na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Ujedno se radi o rodnom mjestu crkvenoga oca i autora Vulgatae sv. Jeronima. Do danas nije utvrđena točna lokacija naselja.

Suza (perz. Šuš, hebr. Shushan, grč. Sousa; lat. Susa, suvremeni Shush, Iran) – starovjekovni je grad iz razdoblja Elama odnosno iranskih kraljevstava dinastije Ahemenida i Parta. Grad je smješten oko 250 km istočno od rijeke Tigris, na jugozapadnu Irana. Jedan od najstarijih gradova starog Istoka. Njezini ostaci sežu u drugu polovicu 5. tisućljeća pr. Kr. Grad je smješten na jugozapadnom prostoru Irana u planinama Zagrosa. U ahemenidsko doba, grad je bio jedna od omiljenih rezidencija Darija I. Velikog. Zaštićeni arheološki lokalitet u donjem Zagrosu uključuje skupinu stambenih i upravnih iskopina na istočnoj strani rijeke Šavur, kao i Ardeširovu palaču na suprotnoj strani rijeke. Nalazi daju naslutiti kako je ovo mjesto bilo kontinuirano naseljeno od kasnog 5. tisućljeća pr. Kr. do 13. stoljeća, te pridonosi razumijevanju elamitske, perzijske i partske kulture, koje su uglavnom nestale. Arheološka istraživanja ovog starog elemitskog, perzijskog i partskog grada započeo je Rawlinson 1836., a nastavio Layard 1951. godine. Istraživanja su osamdesetih godina 19. st. nastavili francuski arheolozi. Najznačajnija iskopavanja vodio je Jacques de Morgana u razdoblju od 1897. do 1911. tijekom kojih je asirolog Jean-Vencent Scheil 1901. g. otkrio glasoviti Hamurabijev zakonik. Godine 1904. on je objavio i prvi prijevod ovog zakonika. Tijekom istraživanja koja su nastavljena do naših dana otkriveni su brojni ostaci grada, njegovih građevina i palača. Brojni nalazi iz Suze danas se čuvaju u Britanskom muzeju, muzeju Louvre i Nacionalnom muzeju Irana. Godine 2015. Suza je uvrštena na popis Svjetske baštine UNESCO-a.

Š

Šćitarjevo (lat. Andautonia) – početkom 1. st. rimska je vlast osnovala naselje Res publica Andautoniensium, koje je u drugoj polovici istoga stoljeća steklo status municipija. Sačuvani su ostaci zidina, termalnoga kompleksa, vodovoda i kanalizacije, popločenih ulica, javnih zgrada sa zidnim slikama i dr. Danas se nalazi na prostoru sela Šćitarjevo, pri čemu je samo arheološko nalazište uređeno kao arheološki park za posjetitelje.

T

Tangier (lat. Tingis) – izvorno je bio fenička trgovačka kolonija, koju su naslijedili Kartažani. Rimski general Kvint Sertorije zauzeo je grad 81. g. pr. Kr. U 1. st. grad je postao sjedištem rimske provincije Mauretania Tingitana.

Tanis (eg. Djanet, grč. Tanis) – staroegipatski grad smješten na sjeveroistočnom dijelu delte u blizini modernog naselja San el-Hagar. Utemeljen je još u ranodinastijskom razdoblju, ali je na važnosti dobio tek početkom III. međurazdoblja kada su ga vladari XXI. dinastije učinili prijestolnicom države. Procjenjuje se da je tijekom svog vrhunca grad mogao doseći oko 100 tisuća stanovnika. Tanis je izgubio na važnosti za rimske vladavine. Na jugozapadnom dijelu lokaliteta izvan granica grada očuvan je hram posvećen božicama Mut i Astarte te bogu Khonsu. Unutar granica grada očuvano je kraljevsko groblje i brojni hramovi koje je otkrila francuska arheološka ekspedicija na čelu s Pierre Montetom 1939. godine.

Tarragona (lat. Tarraco) – nekoć ibersko središte, palo je pod rimsku vlast 218. g. pr. Kr. Time je grad postao prvim rimskim uporištem u Hispaniji. Za vrijeme Gaja Julija Cezara grad postaje kolonija, dok ga car August pretvara u glavni grad provincije Hispania Tarraconensis. Radilo se o važnom gospodarskom središtu.

Tarkvinija  (etr. Tarchuna ili Tarchna; lat. Tarquinii) – važan etrurski grad na obali Tirenskog mora, jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjem Laciju, odnosno Viterbu. Tijekom arheoloških istraživanja grada otkriveni su brojni važni spomenici Etruščana. Na području grada smještena je etrurska nekropola Monterozzi u sklopu s preko 200 lijepo ukrašenih grobnica. One su otkrivene tijekom arheoloških istraživanja od sredine sedamdesetih godina 19. st. do kraja dvadesetih godina 20. st. Najpoznatije su Bikova grobnica, Grobnica augura i Grobnica leoparda. Tijekom arheoloških istraživanja također su otkriveni ostaci hrama, naselja i gradskih zidina. Brojni pronađeni predmeti danas se čuvaju se u Nacionalnom muzeju Tarkvinije.

Teba (eg. Waset, Uaset; lat. Thebae; danas Luxor) – staroegipatski grad čiji se ostaci prostiru  na istočnoj obali Nila na području modernog grada Luksora. Teba je najvažnije arheološko nalazište na području Egipta. Grad se prostire na istočnoj i zapadnoj obali Nila, a Diodor Sicilski procjenjuje njegovu površinu na 25,5 km². Pretpostavlja se da je u Tebi u vrijeme njenog vrhunca za XVIII. dinastije obitavalo oko 125 tisuća stanovnika. Nastala je u vrijeme Starog kraljevstva kao malo provincijsko središte. Na važnosti dobiva već u I. međurazdoblju kao kultno središte boga Amuna. Teba postaje prijestolnica Gornjeg Egipta za vrijeme vladara XI. dinastije, a tijekom II. međurazdoblja središte je otpora protiv Hiksa. Za vrijeme vladara XVIII. dinastije Teba postaje glavni grad egipatske države. Tijekom kasnog razdoblja grad gubi na političkoj važnosti te je nadalje samo kultno središte. Na sjevernom području prostire se Karnak, a na jugu Luksor. S druge, zapadne, strane Nila nalaze se ostaci mnogobrojnih posmrtnih hramova, spomenika, palača Malkata, Dolina kraljeva i Dolina kraljica.

Teba (grč. Θῆβαι) – grčki grad smještena u Beotiji. Riječ je o jednom od najvažnijih grčkih polisa u razdoblju od kretsko-mikenske kulture do helenističkog perioda. Grad je 335. g. pr. Kr. razorio Aleksandar Veliki te kasnije gubi na važnosti. Arheološka istraživanja otkrila su na području grada brojne predmete kretsko-mikenske kulture, pločice ispisane linearnim pismom B i ostatke gradskog naselja antičkog razdoblja. Nalazi se danas čuvaju u Arheološkom muzeju u Tebi i Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni.

Tilurij (lat. Tilurium) – jedan od ključnih rimskih vojnih logora u provinciji Dalmaciji, koji je bio smješten nedaleko od današnjega Trilja. Oblikovao se na raskrižju cesta koje su vodile iz Salone u unutrašnjost provincije, odnosno prema današnjoj BiH, kao i prema Naroni.

Tinis (eg. Teni; grč. Thinis) – staroegipatski grad. Ostaci stare prijestolnice vladara I. i II. dinastije, grada Tinisa, do danas nisu otkriveni. Pretpostavlja se da se grad nalazio sjeverno od Abidosa, na mjestu današnjeg naselja Girga, no za to nema dokaza. Tinis je vjerojatno bio važno središte u vrijeme ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta. Maneton ističe da su mnogi vladari I. i II. dinastije vukli podrijetlo iz Tinisa pa se često ranodinastijski period naziva i tiniskom epohom. Početkom III. dinastije grad je izgubio na važnosti zbog preseljenja političkog središta na sjever u Memfis.

Tir – fenički grad smješten je na sredozemnoj obali Libanona. Arheološka istraživanja započela su tijekom tridesetih godina 19. stoljeća te su uglavnom istraživani ostaci rimskih i bizantskih spomenika. Na području grada otkriveni su i ostaci ranijih razdoblja koji sežu do o. 2700. g. pr. Kr. Među značajnije nalaza spada otkriće brojnih pogrebnih urni, ostataka gradskih zidina i antičke luke, rimskog kazališta i vježbališta.

Tirint (grč. Tίρυνς) – važan grčki grad u razdoblju kretsko-mikenske kulture. Smješten je u blizini Arga i Mikene, na sjeveroistočnom dijelu Peloponeza. Nakon što je uništen u seobi grčkih plemena o. 1150. g. pr. Kr. postupno propada. Iskopavanja gradski ostataka započeo je njemački istraživač Friedrich Thiersch još 1831. Ostatke grada je kasnije istraživao i Schliemann tijekom 1884. i 1885. Najznačajnija istraživanja proveo je Njemački arheološki institut u Ateni tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća pod vodstvom Wilhelma Dörpfelda (1853. – 1940.). Na području grada otkrivene su debele megalitske zidine, tuneli izgrađeni od velikih kamenih blokova te ostaci citadele. Brojni predmeti svakodnevnog života danas se čuvaju u Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni.

Tivoli – mjesto u blizini Rima u Laciju na kojem se nalaze ostaci slavne Hadrijanove vile.

Trier (lat. Augusta Treverorum) – grad u Njemačkoj. Prostor grada i njegova okolica bili su pod upravom germanskoga plemena Treveri do 15. g. pr. Kr., kada je ustanovljena rimska Augusta Treverorum. Zbog dobroga prometnoga i strateškoga položaja, grad se brzo prometnuo u trgovačko i političko središte galske provincije Belgicae. Odnosno, nakon Dioklecijanovih upravnih reformi, grad je postao središtem provincije Belgica Prima. Poznat je po ostacima rimskog mosta, bazilike Konstantina I. (Aula Palatina),  Porti Nigri iz druge polovice 2. st. pr. Kr. i carskom kupalištu iz 4. st.

Troja (grč. Τροία) – važno trgovačko kraljevstvo smješteno na sjeverozapadnoj obali Male Azije. Grad je poznat po homerskim spjevovima o grčko-trojanskom ratu koji se zbio početkom 12. st. pr. Kr. Potraga za homerskom Trojom započela je još početkom 16. st., ali do sedamdesetih godina 19. st. nije bilo važnijih rezultata. Prva arheološka istraživanja brda Hisarlik na kojem su otkriveni ostaci ovoga grada započela su sredinom šezdesetih godina 19. st. Tijekom ranih istraživanja utvrđeno je da je gradsko naselje razvijalo u brojnim fazama, ali ime naselja nije identificirano. Godine 1871. njemački amaterski arheolog Heinrich Schliemann dobio je dozvolu za početak istraživanja koje je proveo u dvije faze, prvu od 1871. do 1873. i drugu od 1878. do 1879. Tijekom iskopavanja otkrio je višeslojno naselje koje datira od brončanog doba do rimskog razdoblja. Pretpostavio je da bi jedan od tih slojeva trebala biti homerska Troja. U početku je smatrao da je to sloj Troja I., a kasnije Troja II. Među brojnim glasovitim nalazima koje je pronašao 1873. g. najvažnije je „Prijamovo blago“. Schliemann je ove nalaze kasnije prodao Kraljevskom muzeju u Berlinu. Blago se sastojalo od brojnih brončanih i zlatnih predmeta koje su po završetku Drugog svjetskog rata odnijeli ruski vojnici u Moskvu. Većina predmeta koje je Schliemann otkrio danas se čuva u Puškinovom muzeju, a manji dio u Muzejskom otoku u Berlinu. Istraživanja su nastavljena u nekoliko navrata od devedesetih godina 19. st. Godine 1988. njemački arheolozi pod vodstvom Manfreda Korfmanna otkrili su velik broj vrhova brončanih strijela te spaljeni ljudske ostatke s početka 12. st. pr. Kr. Tijekom ljeta 2006. otkriveni su ostaci grada koji se datiraju u sredinu 13. st. pr. Kr.

Trogir (lat. Tragurium) – izvorno ilirsko naselje pa onda i grčka kolonija Tragurion tijekom 1. st. pr. Kr. ulazi u sastav Rimske Republike. Plinije Stariji navodi kako je oppidum Tragurium poznat po kvalitetnome kamenu, što se posebice odnosi na Sutiliju u neposrednoj blizini Trogira. Rimski car Klaudije (41. – 54. g.) naselio je svoje vojne veterane na području današnjih Bijaća, u blizini Trogira, kada su oni nosili naziv Siculi.

Trsat (lat. Tarsatica) – izvorno važno liburnsko naselje koje je prije 1. st. došlo pod rimsku vlast i steklo status municipija.

U

Ugarit – grad na sjeverozapadnoj obali Sirije smješteni su ostaci drevnog grada, važnog trgovačkog središta tijekom 3. i 2. tisućljeća pr. Kr. Razoren je tijekom provale „Naroda s mora“ oko 1200. g. pr. Kr. Ostaci grada otkriveni su 1928. godine te su od tada nastavljeni s prekidima. Značajniji nalazi otkriveni su tek tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Glasovit je nalaz boga Baala s munjom, te ostaci hramova posvećenih Baalu i Dagonu.

U

Ur (su. Urim.ki; ak. Uru, suvremeni Tell al-Muqayyar, Irak) – ostatci sumerskoga grada u južnoj Mezopotamiji, danas ruševine Tell al-Muqayyar 150 km zapadno od Basre, Irak. Spominje se u Bibliji kao Ur Kaldejski, Abrahamovo rodno mjesto. Nekad je bio blizu utoka Eufrata i Tigrisa u Perzijski zaljev, a danas je duboko u kopnu. Starije je naselje na temelju keramičkih nalaza datirano u VI. tisućljeće pr. Kr. i pripada tzv. obeidskoj kulturi, ali iz toga je razdoblja ostalo malo tragova. Višemetarski nanos mulja (posljedica čestih plavljenja – ”biblijski potop”) svjedoči o dugotrajnom prekidu života, no u III. tisućljeću pr. Kr. razvilo se veliko gradsko i vjersko središte ranoga dinastičkog perioda sumerske civilizacije. Najznačajnija je građevina impresivni zigurat posvećen Nanaru, sumerskomu bogu Mjeseca, donji dio kojega je građen od opeka vezanih bitumenom, a gornji od opeka vezanih žbukom. Zigurat su dali podići kralj Urnamu i njegov nasljednik Šulgi. U VI. st. pr. Kr. obnovio ga je posljednji babilonski kralj Nabonid kao sedmerokatnu građevinu. Otkriveno je i gotovo 2000 grobova, od kojih se njih 16, na temelju mnoštva vrijednih i bogatih priloga smatra kraljevskima (grobnica kraljice Puabi čije je ime na pečatu). Ur je prestao postojati u IV. st. pr. Kr., vjerojatno zbog promjene toka rijeke Eufrat. Arheološka istraživanja grada započela su 1853./1854. g. kada su ga prvi istražili William Loftus i John George Taylor. Sustavna istraživanja sveučilišta u Pennsylvaniji i Britanskog muzeja nastavljena su u razdoblju od 1918. do 1934. godine pod vodstvom Charles Leonard Woolleya (1880. – 1960.). Tijekom istraživanja otkriveni su brojni nalazi kraljevskih grobnica u kojima je pronađeno mnoštvo vrijednih predmeta koji se danas čuvaju u Muzej arheologije i antropologije u Philadelphiji i Britanskom muzeju. Među najpoznatije nalaze spadaju lira, bakreni bik, nakit kraljice Puabi, “Kraljevski standard iz Ura”, “Ovan u šipražju” te brojne skulpture iz raznih vremenskih razdoblja. Prilikom istraživanja otkriven je gotovo upotpunosti sačuvan zigurat s hramom božice Inanne, brojni ostaci hramova raznih bogova te veličanstveni mauzolej kraljeva III. dinastije.

Uruk (su. Unug; ak. Uruk) – sumerski grad smješten oko 230 km jugozapadno od današnjeg Bagdada u Iraku. Biblijski Ereš; danas Warka. Prema predaji osnovao ga je i zidinama opasao kralj Gilgameš, junak istoimenoga epa. Izgrađen je u V. tisućljeću pr. Kr. i ubrzo je postao najvećim sumerskim gradom i najvažnijim gospodarskim, trgovačkim, političkim i vjerskim središtem u Mezopotamiji. Njegovo istraživanje započinje William Loftus još 1849. godine. Temeljita arheološka istraživanja započeta su početkom 20. st. pod vodstvom njemačkog Orijentalnog društva. Tijekom 1912./1913. njihova prva ekspedicija na čelu s Julius Jordanom otkrila je Ištarin hram, debeli prapovijesni sloj s više građevinskih horizonata važnih za poznavanje preddinastičke kulture Sumera, a potom zidine i građevine od sušene opeke, često ukrašene mozaicima od crnih, bijelih i crvenih keramičkih stožaca. U razdoblju od 1928. i 1939. otkriveni su brojni sumerski nalazi te obrazovne ploče iz perioda dinastije Seleukida. Istraživanja su nastavljena tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st. Danas se na njegovom području ističe veliko svetište sa ziguratom božice Inane, odnosno Ištar, svetište boga neba Anua, ostaci tzv. “Bijelog hrama” i gradskih nastambi. Među ruševinama pronađene su razne posude, pečatni cilindri, sumerskih kipova i mnogobrojne glinene pločice ispisane najstarijim piktogramima te klinastim pismom. Među najpoznatije nalaze ubrajaju se “Maska iz Varke” (o. 3100. g. pr. Kr.) i “Vaza iz Uruka” koje se danas čuvaju u Nacionalnom muzeju u Bagdadu.

V

Varaždinske toplice (lat. Aquae Iasae) – rimski naziv naselje je dobilo po ilirskim Jasima koji su obitavali na tom području prije dolaska rimske vlasti. Zbog izuzetnih prirodnih i mogućnosti, naselje je već u rimsko doba služilo kao termalno kupalište. Međutim, tijekom druge polovice 2. st., toplice su dobrim dijelom uništene za provale Markomana, a obnovljene tek u vrijeme cara Konstantina I. Velikoga (306. – 337. g.) početkom 4. st. Iz rimskoga razdoblja sačuvani su ostaci kupališne zgrade s bazilikom, foruma te kapitolija s hramovima posvećenim kapitolijskoj trijadi (Jupiter, Junona i Minerva).

Veiji (etr. Vei ili Veia; lat. Veii) – etrurski grad smješten na sjeverozapadu od Rima. Jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjem Laciju. Vladao je Rimom u 7. i 6. st. pr. Kr. Arheološki ostaci jednog od najvažnijih etrurskih gradova  uključuju ostatke svetišta božice Minerve, Apolonova hrama te brojen ukrašene tumulaste grobnice. Najpoznatija je Grobnica Campana koja je otkrivena tijekom arheoloških iskopavanja 1843. i u kojoj su pronađene najstarije etruščanske freske.

Vetulonia (etr. Vetluna) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjoj Toskani.

Vinkovci (lat. Cibaliae) – tijekom željeznoga doba, područje današnjih Vinkovaca naselili su Iliri (keltsko-latenska kultura). Za rimske vladavine ustanovljeno je mnogo veće gradsko naselje, koje je od 2. st. funkcioniralo kao municipij. Tijekom vladavine cara Karakale, grad je dobio i status kolonije. Zbog iznimnoga strateškoga položaja na  prometnom križištu između zapadnoga i istočnoga dijela Carstva, postalo je važnim vojnim uporištem na prostoru rimskoga limesa.

Volaterrae (etr. Velathri ili Felathri) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjoj Toskani.

 Volzinij (etr. Velzna; lat. Volsinii) – jedan od gradova nekadašnjega etruščanskoga dodekapolisa, smješten u današnjem Laciju. Pretpostavlja se da je bio i sjedište samogaa dodekapolisa.

Vulci (etr. Velch; lat. Vulci) – etrurski grad smješten u blizini Rima. Na njegovu području otkriveni je  nekropola, dijelovi hrama, ostaci gradskih zidina etrurskog grada te dijelovi rimske vile iz razdoblja kasne Rimske Republike i kasno rimske bazilike. Najvažniji nalazi čuvaju se u Muzeju Vulcija.

Z

Zadar (lat. Iader) – izvorno se radilo o važnom liburnskom središtu koje je održavalo trgovačke veze s grčkim kolonijama na Jadranu. Tijekom rimskih osvajanja, u 2. i 1. st. pr. Kr., uspostavljena je rimska vlast koja za sobom dovela italske doseljenike koji su u 1. st. pr. Kr. bili ustrojeni kao conventus, da bi zatim dobili status municipija. Krajem 1. st. pr. Kr. Iader postaje rimskom kolonijom.