U prvoj polovici 2. st. crkveni je autor i retoričar Tertulijan u svojoj apologiji kršćanstva napisao: Sigurno bi se smatralo apsurdnim bilo koga prisiljavati da oda poštovane bogovima. Čak je i on, poznat po izreci Što Atena ima s Jeruzalemom?, prepoznao važnost religijske tolerancije. Ovaj će se kratki tekst kroz primjere nekolicine kršćanskih autora osvrnuti na dinamiku religijskog nasilja u kontekstu kasne antike.
Nešto kasnije od Tertulijana Laktancije, obraćenik s poganstva, je napisao čitavo djelo usmjereno prema onima koji progone kršćane. Laktancije je inače odrastao u poganskoj obitelji i bio je vješt retoričar kojeg je Dioklecijan postavio za profesora latinske retorike. Nakon što je 300. godine postao kršćaninom, oduzeta mu je ta pozicija. Njegovo djelo Divinarum Institutionum obilježeno tematikom religijske tolerancije i slobode vjeroispovjesti označeno je kao jedno od najvrijednijih ranokršćanskih tekstova. Ne samo da je Laktancije uspio na elokventan način iznijeti argumente u korist slobode vjeroispovjesti, već je u istom mahu prenio važne argumente u korist kršćanske superiornosti. Laktancijev je modus operandi bio vrlo jednostavan. Prema njegovu viđenju, potreba za silom je neutemeljena i u konačnici osuđena na propast jer se religija ne može nikome nametnuti prisilom. Religiju treba širiti riječima, a ne mačem i ona uvijek mora doći kao posljedica slobodnog odabira pojedinca. Odzvanjajući riječi Tertulijana, i Laktancije je upozorio na kontraefekt svake prisile u religiji. Tertulijan je, što je opće poznato, istaknuto da je krv mučenika je sjeme novih kršćana. Laktancije na istom tragu tvrdi kako će svaka prisila donijeti suprotan efekt odnosno još veću popularnost religije nad kojom se nasilje vrši. Na jednom mjestu ističe kako kršćani nikada nisu nikoga nastojali silom pridobiti na svoju stranu. Istina se ne može služiti sredstvima sile i zbog toga oni koji uništavaju druge religije moraju biti kažnjeni. Ovakvo je promišljenja u skladu s duhom tolerancije, ali u razumijevanju istoga nužno je obratiti pozornost na kontekst vremena. Progoni kršćana sve do dekreta cara Decija nisu bili sustavno regulirani, ali su postojali. Kršćanstvo je od strane brojnih pogana smatrano čudnim i novim praznovjerjem koje bi potencijalno moglo naštetiti sigurnosti carstva. S dolaskom cara Dioklecijana progoni dolaze do svog vrhunca. Unutar takvog konteksta Laktancije piše svoju apologiju u kojoj de facto moli vlast da se odrekne nasilja te vrste.
Krajem 4. stoljeća kada kršćanstvo postaje, odredbom cara Teodozija I., službena religija Rimskog carstva, situacija se u potponosti izmjenila. Naime, car Teodozije I. je najprije 380. godine zajedno s Gracijanom i Valentinijan II. izdao tzv. Solunski edikt (Conctos populus) kojim je jedino priznato kršćanstvo ono utemeljeno na nicejskom vjerovanju. U istom se dekretu ostali kršćani (što je bilo posebno usmjereno ka arijanizmu) nazivaju budalastim luđacima. Tim ediktom se i obustavlja imperijska podrška tradicionalnim (poganskim) oblicima religija. Između 389. i 392. Teodozije donosi niz odredbi pomoću kojih se, u kratko rečeno, zabranjuje poganska religija i poganski hramovi. Drugim riječima, kršćani su, u nešto manje od sto godina (od Dioklecijana do Teodozija), prešli iz pozicije progonjene oporbe u one koji su sada na poziciji moći i autoriteta. Bio je to proces koji je krenuo još od cara Konstantina Velikog i njegovih sinova koji su ga naslijedili (Konstantin II., Konstancije II., i Konstans I.). Ostavimo li po strani religijsku pripadnost Konstantina Velikog, tema koja i danas zaokuplja povjesničare, činjenica jest da je on donio niz mjera koje su eksplicitno išle u korist Crkve. Također, njegovi su sinovi bili kršćani. Dakle, već se s konstantinovskim preobratom moglo naslutiti u kojem će se smjeru kretati položaj kršćanstva.
U to vrijeme djeluje kršćanski autor i filozof Julije Firmicije Matern. I on je, baš kao i Laktancije, bio obraćenik s poganstva koji je prethodno prošao klasično grčko obrazovanje. Do danas su nam sačuvana dva njegova djela: jedno o astrologiji napisano još u vrijeme njegovih „poganskih dana“, te kršćanska apologija De errore profanum religionum napisana otprilike 345. godine. U toj apologiji Firmicije oštro osuđuje i demonizira tradicionalne religijske sisteme čiji je pripadnik i on nekada bio. Traži od careva Konstantina II. i Konstansa I. da učine sve što je u njihovoj moći kako bi potisnuli tj. ugušili poganske oblike religije. Nastoji ukazati na to da samo Pismo očekuje od careva da nasilno djeluju prema poganskim hramovima i religijama. Kao argument u korist te teze, Firmicije citira Stari Zavjet: Kad bi te brat tvoj, sin majke tvoje, ili sin tvoj vlastiti, kći tvoja, žena u tvom naručju ili prijatelj tvoj koji ti je kao i život potajno zavodio govoreći: ‘Hajde da iskazujemo štovanje drugim bogovima’, kojih ne poznaješ ni ti niti su ih poznavali tvoji oci, bogovima onih naroda što ako vas budu, bilo tebi blizu bilo od tebe daleko, od jednoga kraja zemlje do drugoga – nemoj pristati niti ga slušaj! Neka ga tvoje oko ne sažaljuje; ne štedi ga i ne sakrivaj ga, nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga usmrtiš, a onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenom dok ne umre, jer je kušao da te odvrati od Jahve, Boga tvoga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva… Ako u kojem tvome gradu što ti ga Jahve, Bog tvoj, dadne da se u njemu nastaniš, čuješ gdje govore: ‘Pojavile se ništarije iz tvoje sredine i zavedoše žitelje svoga grada kazujući: Hajde da služimo drugim bogovima!’ – kojih vi inače ne poznajete – tada dobro istraži, raspitaj se i temeljito izvidi. Bude li istina i doista se ta grozota učinila u tvojoj sredini, onda posijeci oštrim mačem stanovništvo toga grada, izvrši nad njim kleto uništenje i nad svime što bude u njemu (Pnz 13, 7-14).
Razina mržnje i poziva na nasilje kakvu pronalazimo u ovome djelu nije prisutna niti u jednom od ranijih kršćanskih ili poganskih izvora. Krajem 5. stoljeća, dok kršćanski monasi djeluju na području Egipta i nasilno ruše poganske hramove, posebno je interesantan primjer redovnika Shenoutea kojeg Koptska crkva danas časti kao jednog od najvećih svetaca. On se istaknuo u razini nasilja kojeg je usmjeravao ka poganskim hramovima. U jednom od svojih pohoda, Shenoute je uz pomoć svojih istomišljenika upao u jednu kuću i porazbijao sve poganske predmete. Nakon što ga je lokalni službenik oštro upozorio da se ovdje radi o čistom nasilju i zločinu, Shenoute mu je odgovorio kako ne postoji zločin za one koji su u Kristu. Ovaj primjer možda i najbolje ilustrira način na koji se promjenila pozicija kršćanstva u odnosu prema drugim religijama. Ostaje nejasno na koji je način Shenoute uspio uskladiti svoja stajališta o nasilju nad pripadnicima drugih religija s činjenicom da je središnja ličnost njegove religije u kolektivnom sjećanju zajednice zapamćena kako na križu u ekstremnim mukama izgovara: Πάτερ, ἄφες αὐτοῖς, οὐ γὰρ οἴδασιν τί ποιοῦσιν (Oče, oprosti im jer ne znaju što čine, Lk 23, 34).
Ovaj tekst nije imao za cilj ući u detaljniju analizu dinamike odnosa kršćana i pogana u kasnoj antici već samo ukazati na način na koji se ta dinamika mijenjala. U posljednjih nekoliko desetljeća objavljene su brojne studije (od kojih sasvim sigurno valja izdvojiti knjigu M. Gaddisa There Is No Crime for Those Who Have Christ: Religious Violence in the Christian Roman Empire, University of California Press: Los Angeles, 2005) koje nastoje na vrlo precizan i opsežan način objasniti dinamiku tog procesa. U svakom slučaju, proces nije bio jednosmjeran niti jednostavan, ali je uvelike uvjetovan širim kontekstom i pozicijom koju je kršćanstvo imalo u odnosu na službeni Rim.