Povijesni periodi ne moraju uvijek biti domena znanosti, a to najbolje pokazuje prisutnost povijesnih tema u neznanstvenim književnim radovima poput povijesnih romana. Unatoč njihovom korištenju znanstvenih činjenica za izgradnju svijeta u kojemu se događa radnja njihove priče, u njima se često može naći iznenađujuća razina povijesne točnosti. Povijesni romani mogu čak i odigrati ulogu popularizacije povijesti među čitateljima laicima dok ih uvode u pripovijesti o životima slavnih povijesnih ličnosti poput Aleksandra Velikog, Kleopatre ili Julija Cezara.

Povijesni romani o prapovijesti

Pleme spiljskog medvjeda (The Clan of the Cave Bear)

Autor: Jean Marie Auel

Godina izdanja: 1980. original, prijevod na hrvatski 1983., izdavač Globus, Zagreb

Sadržaj: Knjiga se bavi prapovijesnom tematikom i kroz lik djevojčice Ayle koja je pripadnica rase kromanjonaca prikazuje suživot kromanjonaca i izumirućih neandertalaca. Djevojčicu Aylu, pripadnicu kromanjonske rase, spasilo je i odgojilo neandertalsko pleme. Ona je intelektualno naprednija od neandertalaca, ali u gruboj sredini tek mora izboriti prava i položaj koji joj pripadaju. Za nju se brine žena Iza i njen brat Creb koji u svom klanu žive i rade kao medicinska žena i šaman. Klan traži novu spilju za smještaj jer im je njihova uništena u potresu, a novu spilju pronalazi upravo Ayla. Zbog svoje evolucijske naprednosti, Ayla dolazi u sukob sa članovima klana jer krši neka njihova uvjerenja i običaje, što ju dodatno izdvaja iz grupe i čini nepoželjnom. Najveći rival u knjizi joj je sin vođe klana Broud, koji prema njoj pokazuje samo mržnju te se prema njoj odnosi nasilno, odnos koji kulminira fizičkim nasiljem kako bi pokazao dominaciju. Ayla, koju je Iza učila liječenju i toj primitivnoj medicini, odlučuje zadržati dijete koje je rezultat silovanja. Nakon poroda, koji je jedva preživjela, njeno dijete je izopćeno zbog svojih fizičkih razlika u odnosu na klan neandertalaca te joj je oduzeto. Nakon što Broud preuzima vodstvo Klana, Ayla je protjerana i odlazi u potragu za pripadnicima svoje vrste, a njen sin je ostao sa klanom.

U knjizi neandertalci nemaju govorni jezik, već se služe znakovima kako bi komunicirali. Sve Ayline razlike su smatrane nekom vrstom bolesti. Njihova tradicija i običaji su izraženi i u duhovnom smislu u štovanju totema za koje se prikazuje kako utječu na svakodnevni život i donose ili sreću ili nesreću. Autorica vješto opisuje život predaka u prapovijesno vrijeme, iako o tome nema nikakvih pisanih izvora već su dostupne samo zidne slike, oruđe i oružje te svakodnevni predmeti pronađeni u spiljama i nastambama na arheološkim lokalitetima, što djelo klasificira kao fiktivni roman temeljen na arheološkim nalazima.

Povijesni romani o egipatskoj povijesti

Sinuhe Egipćanin (Sinuhe Egyptiläinen)

Autor: Mika T. Waltari

Godina izdanja: 1949. original, prijevod na hrvatski 1996., izdavač A3 data, Zagreb

            Sadržaj: Waltari se kao inspiracijom za svoje djelo poslužio starom egipatskom pričom o Sinuheu, dvorjaninu faraona Amenhotepa I. Doznavši za neke faraonove tajne on bježi u Siriju gdje se uspijeva obogatiti. Kasnije se vraća u Egipat. Valja napomenuti da nisu riješene dvojbe je li riječ o povijesnom liku ili je priča fikcija. Što se tiče utemeljenosti na povijesnim izvorima, faraoni Amenhotep IV. i Horemheb nedvojbeno su povijesne ličnosti. Povijesna je istina da je Amenhotep IV. htio uvesti Atona kao jedinog boga u Egiptu. Nakon toga su uslijedila previranja i nemiri u kojima je Horemheb odigrao bitnu ulogu i postao faraonom. On je uklonio učenje o jednome bogu. Kao svog nasljednika odredio je Ramzesa I. 

            Autor se obilno služi povijesnim izvorima no njegov roman nije znanstvena studija starog Egipta. U djelu se isprepliće velik broj pojedinosti o kulturi, religiji, običajima i životu u starom Egiptu. No autor navedeni predložak priče o Sinuheu koristi kao sredstvo za opisivanje čovjekove duše i osjećaja. Donosi bogatu sliku čovjekovih najistančanijih strasti.

Kleopatra: Egipatska kraljica (La Vie et la Mort de Cléopâtre, 1922.)

Autor: Claude Ferval

Sadržaj: Claude Ferval bio je pseudonim francuske barunice Marguerite Aimery Harty de Pierrebourg (1856. – 1943.), poznate spisateljice biografija „velikih žena“, za koju kritičari danas govore kako je jedina biografija uistinu povijesno velike žene koju je obradila, bila ona o Kleopatri. Kritičari su svakako u pravu. Biografija prati Kleopatrin život od trenutka u kojemu ona upoznaje Gaja Julija Cezara 48. g. pr. Kr. pa sve do njezine smrti 30. g. pr. Kr., a završava Oktavijanovom dramatičnom odlukom da će na trijumf u Rim umjesto egipatske kraljice, kako se isprva nadao, povesti i prikazati njezino troje djece, koje je Kleopatra imala s Markom Antonijem (Aleksandra Heliosa, Kleopatru Selenu i Ptolomeja Filadelfa). Biografija je napisana kićenim stilom, na kojemu bi autorici pozavidjeli svi antički pisci, i krasi je mnogo fiktivnih dijaloga, koje je autorica upotrijebila onda kada su povijesni izvori bili nejasni, a mašta se otela kontroli, zbog čega čitatelj ima osjećaj da čita povijesni roman, a ne dobro pripremljenu i obrađenu biografiju.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Biografiju o Kleopatri, napisanu 1922. godine, treba najprije staviti u kontekst onoga vremena. Naime, tijekom razdoblja trajanja dugoga 19. stoljeća, svi pisci biografija služili su se istim kićenim stilom pisanja (za usporedbu se mogu uzeti britanska i francuska historiografija) i romanesknim opisima pojedinih događaja koje su htjeli prikazati, a koji nas danas podsjećaju na scenarije filmova iz zlatnoga doba holivuda. Dramatična radnja, stvaranje napetosti putem zamršenih dijaloga, žene koje se bacaju u nesvjesticu i glume nevinašca, da bi se kasnije prikazale kao najveće zmije otrovnice… Sve to krasi i ovu biografiju o Kleopatri. No, kad se stil pisanja stavi po strani i biografiju se počne promatrati kroz povijesne činjenice, tek tada do izražaja dolaze njezine nepomućene kvalitete. Kao pripadnica plemićke obitelji iz druge polovice 19. stoljeća, autorica je bila školovana kod kuće, gdje su je privatni učitelji podučavali grčkom i latinskom jeziku, zbog čega je sama mogla prevoditi niz antičkih izvora o Kleopatrinom i životu ostalih protagonista biografije (Julija Cezara, Marka Antonija i Oktavijana Augusta), kao primjerice Plutarha, Diona Kasija i Horacija. Također je na putovanjima po Bliskom Istoku pratila svoga supruga, baruna i časnika francuske vojske. Pisala je pod pseudonimom jer njezin suprug „nije dopuštao da ga zasjeni njezin intelekt“. Biografiju o Kleopatri krenula je pisati kad je ostavila supruga i ona se smatra njezinim najboljim radom. Sama biografija temeljito prati izvore i jedino odstupanje od njih događa se u trenutcima kada su oni nejasni i/ili kada ih nedostaje dovoljno da bi se s razumijevanjem pratila radnja knjige.

Nefertiti (Nefertiti, 2007.)

Autor: Michelle Moran

Sadržaj: Nefertiti, legendarna egipatska kraljica, u ovom je romanu viđena kroz oči svoje sestre Mutnođmet, koja opisuje njezin život isprva na faraonovom dvoru u Tebi, a onda i u Amarni, ispunjen slavom, ambicijom i političkim spletkama. U dobi od petnaest godina, Nefertiti se udala za Amenhotepa IV., kasnije Ekhnatona, budućega egipatskoga faraona. Tom udajom ostvarili su se svi njezini snovi, stekla je slavu i neograničenu moć. No, nakon što je Ekhnaton prekinuo s gotovo dvije tisuće godina starom vjerskom tradicijom štovanja egipatskih božanstava, oskvrnuo i uništio njihove hramove, zabranio pučanstvu njihovo štovanje i okrenuo se novom i, za njega, jedinom bogu Atonu, kojega je prometnuo u vrhovno egipatsko božanstvo, dao mu sagraditi hramove i u njegovu slavu podigao novu prijestolnicu Egipta u Amarni, navukao je na sebe gnjev svećenstva, puka i vojske. A dok su Hetiti i Asirci prijetili na granicama kraljevstva, u Egiptu je zbog toga došlo do unutarnjih podjela i sukoba, koji su gurali kraljevstvo u propast.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: U knjizi su Ekhnaton i Nefertiti dobro prikazani kao veliki pokrovitelji umjetnosti; prizori iz njihovoga života i prikazi Atona doista su otkriveni na zidovima palače u Amarni. Također, knjiga vjerno prati detalje otkrivene u egipatskim kućanstvima (namještaj, oblike vaza, mozaike, stvari za svakodnevnu uporabu…), zatim njihove kulturološke običaje, kao primjerice sklapanje braka, načine posvajanja, odgoj djece, školovanje djece, rituale pokapanja i drugo. Dosljedna su i imena likova, a autorica je nastojala što vjernije prikazati period Amarne. Međutim, u vezi s osobama, njihovim životima i manje važnim događajima, uzete su neke slobode. Primjerice, Nakhtmin za kojega se u knjizi udaje Nefertitina sestra Mutnođmet i kojemu rodi dvoje djece, bio je sin Ajea i general egipatske vojske, odnosno Nefertitin i Mutnođmetin brat. Prema povijesnim izvorima, Mutnođmetin suprug bio je general egipatske vojske Horemheb, koji je, kad je postao faraon, razorio Amarnu, a koji je u knjizi trunuo u zatvoru, za što također nema povijesnih dokaza. Nadalje, prijetnja opasnosti od Hetita u knjizi je dobro opisana, budući da je iz povijesnih izvora dobro poznat hetitski ratnički karakter i ambicija za teritorijalnim širenjem hetitskoga vladara Šupiluliuma I., ali prijetnja opasnosti od Asiraca posve je izmišljena. Naime, ne postoje povijesni dokazi da je Ekhnaton asirskom vladaru poslao ruku zaraženu kugom, prvenstveno zato što su Asirci o. 1460. g. pr. Kr. potpali pod vlast Mitanaca, koje su uništili Hetiti o. 1340. g. pr. Kr., a kojima su onda pripali i dijelovi asirske države. Asirci ponovno postaju prijetnja na Bliskom Istoku tek od o. 1300. g. pr. Kr. nadalje.

Heretička kraljica (Heretic Queen, 2008.)

Autor: Michelle Moran

Sadržaj: U strašnom požaru stradala je egipatska 18. dinastija, svi osim Nefertari, nećakinje nekadašnje egipatske kraljice Nefertiti. Nefertarina je obitelj u Egiptu stigmatizirana zbog hereze Ekhnatona, Heretičkoga kralja, koji je godinama prije nastojao Egipćanima nametnuti vjeru u samo jednoga boga, Atona. Ipak, Nefertari postaje štićenica visoke svećenice Hatorina hrama Woserit, sestre faraona Setija I., i u kraljevskoj palači stječe vrhunsko obrazovanje. Uskoro se zaljubljuje u Ramzesa II., budućega egipatskoga faraona, i premda se čitav Egipat protivi njihovom braku, postaje supruga jednoga od najmoćnijih egipatskih faraona uopće. I dok Hetiti ponovno prijete Egipatskom Kraljevstvu na sjeveru, u kraljevskoj palači u Tebi odvijaju se borbe oko krune glavne faraonove supruge između Nefertari i Izet, prepune intriga, politike, religije i spletki, koje prijete uništiti kraljevstvo iznutra.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Cjelokupna radnja romana utemeljena je na borbi između Nefertari i Izet (čije je ime iz povijesnih izvora poznato kao Isetnefret, ali ga je autorica u knjizi skratila) oko toga koja će od njih dvije preuzeti krunu faraonove glavne supruge, ali prema povijesnim izvorima, Ramzes II. imao je sedam supruga kojima je priznao kraljevski status, od kojih su samo dvije imale ulogu glavnih kraljica, Nefertari i Isetnefret. Nefertari je jedina nosila titulu „velike kraljeve supruge“, no čitajući roman, stječe se dojam da Ramzes II. nije imao nijednu drugu suprugu osim njih dvije, i da je Izet u kraljevskoj palači, nakon što je Ramzes II. kao glavnu suprugu imenovao Nefertari, zauzimala tek malu veću ulogu od obične faraonove sluškinje, što povijesno nije točno. Nadalje, sukob s Hetitima i bitka kod Kadeša o. 1275. g. pr. Kr. u knjizi su relativno točno opisani (iako autorica ne prati uvaženu godinu bitke, već je smješta u o. 1280./1279. g. pr. Kr.), ali tamo gdje je u opisu opasnosti od Asiraca pretjerala u svojoj prethodnoj knjizi Nefertiti, ovdje ju je posve zanemarila. Naime, prema povijesnim izvorima, oslobodivši se Mitanaca i Hetita, Asirija se pod domaćim vladarima Adadnerarijem i Salmanasarom I. (od o. 1307. do o. 1245. g. pr. Kr.) organizira u jaku državu, koja postaje velika prijetnja na Bliskom Istoku, a poznato je i da su Egipćani tijekom sukoba s njima (također za vrijeme vladavine Ramzesa II.) ponovno izgubili Kadeš i Amuru. Također, u knjizi su zanemarene činjenice o brojnim graditeljskim projektima Ramzesa II. u Tebi i Abu Simbelu (nekadašnjoj Mehi, koju autorica u knjizi naziva Nubija), kao i činjenica da Nefertarino obiteljsko porijeklo nije poznato i da je njezino srodstvo s 18. dinastijom na razini pretpostavke.

Kleopatrina kći (Cleopatra’s Daughter, 2009.)

Autor: Michelle Moran

Sadržaj: Nakon što Marko Antonije i Kleopatra počine samoubojstvo zbog Oktavijanovoga prodora u Egipat, njihovo troje djece odvode kao zarobljenike u Rim. Ali nekoliko mjeseci dugo putovanje brodom do Rima preživjet će samo desetogodišnji blizanci (Gemini) Aleksandar Helios i Kleopatra Selena, Sunce i Mjesec (Luna), kako su ih Rimljani nazivali po grčkim bogovima sunca i mjeseca zbog njihovih imena. Roman prati njihovo odrastanje pod patronatom Oktavije, sestre Oktavijana Augusta i bivše supruge Marka Antonija, kao i pripremu za njihovu punoljetnost, odnosno dob u kojoj će oboje biti zreli za brak i na takav način od koristi caru, koji im je samo zbog toga odlučio poštedjeti život. I dok se u sigurnosti Oktavijine vile na Palatinu uspostavljaju prijateljstva između djece egipatskih i rimskih vladara i moćnika, uzduž Apijeve ceste Rimu i carevoj vladavini prijeti opasnost od borca protiv ropstva, pobunjenika pod maskom poznatijega kao Crveni Orao, od čije srdžbe nitko nije siguran.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Kao i u svojim prošlim romanima, autorica se nastojala što je moguće više držati povijesnih izvora i precizno opisati mnoge likove i događaje u knjizi. Ponovno se može pohvaliti njezina dosljednost u prikazivanju svakodnevnoga života Rimljana, njihovih običaja i povijesti. No, po pitanju likova i određenih događaja, ponovno su uzete svojevrsne slobode. Već na početku romana, kad prikazuje samoubojstvo Marka Antonija i Kleopatre, autorica se ne drži povijesnih izvora i navodi da je Marko Antonije počinio samoubojstvo pred Kleopatrinim i očima svoje djece, što povijesno nije točno. Naime, ako je vjerovati Plutarhu i Dionu Kasiju, Marko Antonije počinio je samoubojstvo 1. kolovoza 30. g. pr. Kr., kad su Oktavijanove trupe ušle u Aleksandriju, i kad mu je Kleopatra poslala pismo u kojem ga obavještava o svom planiranom samoubojstvu, a nakon čega je on počinio samoubojstvo. A Kleopatra, svjesna da od Oktavijana neće dobiti nikakva jamstva za svoju i sudbinu svoje djece, danima kasnije „podlegla je istoj sudbini“. Svakako se ta dva samoubojstva nisu dogodila u isto vrijeme i na istom mjestu. Nadalje, prema Plutarhu, Kleopatra je znala kako Oktavijan izgleda i bila je upoznata s činjenicom da je on u Senatu promijenio ime iz Oktavijan u Gaj Julije Cezar, a što autorica u knjizi prikazuje kao Kleopatrinu zgroženost nad tim podacima i da nije znala kako „izgleda čovjek koji joj je ubio muža“. Također, ne postoje nikakvi povijesni zapisi o čovjeku poznatom kao Crveni Orao, koji je na vratima hramova i trgovina uzduž Apijeve ceste zabijao proglase o oslobođenju od ropstva. To je posve izmišljeni lik, kao i svi događaji povezani s njim.

Kleopatra: Život (Cleopatra: A Life, 2010.)

Autor: Stacy Schiff

Sadržaj: Iako je živjela otprilike četrdesetak godina, egipatska vladarica Kleopatra svojom je karizmom promijenila obrise antičkoga svijeta i donijela novi svjetski poredak uoči Kristova rođenja. Njezinu je vladavinu i uzbudljiv život, koji je izazivao pozornost javnosti, obilježilo mnoštvo političkih i seksualnih intriga. U ovoj knjizi Stacy Schiff odvaja fikciju, koja se kroz stoljeća nagomilala oko Kleopatrina lika, od povijesnih činjenica, pritom prikazujući autentičan Kleopatrin život. S jedne strane bogato detaljima, a s druge izuzetne historiografske širine, ovo djelo nije samo rekonstrukcija Kleopatrinoga života, već i vjeran povijesni prikaz života Gaja Julija Cezara, Marka Antonija i Oktavijana Augusta, kao i Egipta, i Rima u 1. st. pr. Kr., koji na stranicama o Kleopatri ponovno oživljavaju i djeluju jednako uzbudljivo i živopisno, kao i na stranicama velikih antičkih pisaca.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Autorica je u knjizi koristila mnogo povijesnih izvora i relevantnu znanstvenu literaturu (detaljan prikaz može se pronaći na stranicama 281-340), kao što je i razgovarala s mnogobrojnim znanstvenicima, prije svega povjesničarima koji se bave helenističkim razdobljem i/ili poviješću Egipta, Grčke i Rima, zatim numizmatičarima te arheolozima koji su predvodili ili još uvijek predvode arheološka iskopavanja na području Egipta i ostatka Bliskoga Istoka, zbog čega je njezina knjiga povijesno prikazana izuzetno točno. Nekih velikih odstupanja od povijesnih izvora nema, doista je to jedan lijepi povijesni pregled od 51. do 30. g. pr. Kr., ali osim što je knjiga koristan povijesni pregled, također je i svojevrstan razbijač mita o vladarici koja je u mnogim od obrađenih povijesnih izvora opisana kao „najpokvarenija žena u povijesti“. Kao predmet spekulacija i obožavanja, ogovaranja i legendi, čak i za života, Kleopatru se danas pamti kao „vještu zavodnicu“, „okupanu seksualnom magijom“, koja je „zavadila i htjela uništiti Rim“, koja je spavala s Gajom Julijem Cezarom i Markom Antonijem, imala dijete s oženjenim muškarcem i još troje djece s drugim, ali ono što se zbog stigme na njezinom imenu uporno zaboravlja i zanemaruje je činjenica da je na vrhuncu moći ona nadzirala gotovo cijelu istočnu obalu Sredozemnoga mora, posljednje veliko kraljevstvo egipatskih vladara, da je na jedan kratak trenutak de facto držala sudbinu zapadnoga svijeta u svojim rukama, da je održala golemo, bogato i gusto naseljeno Egipatsko kraljevstvo u njegovom mračnom sutonu, u ime ponosne i kulturne dinastije, i da je bila prije svega sposobna i obrazovana vladarica, a onda tek zaljubljena žena, koja je vjerovala pogrešnim muškarcima.

Povijesni romani o povijesti starog Istoka

Besmrtnik Turms (Turms, Kuolematon)

Autor: Mika T. Waltari

Godina izdanja: 1955. original, prijevod na hrvatski 1997., izdavač A3 data, Zagreb

            Sadržaj: Povijesni okvir djela jest razdoblje promjena na Sredozemlju i u zapadnoj Aziji krajem 5. st. pr. Kr. Radnja započinje ustankom maloazijskih grčkih gradova protiv perzijske vlasti. Zatim se prebacuje na Siciliju. Upoznaje nas s perzijskim težnjama za osvajanjem prema zapadu, širenjem Grka na Siciliju, dometima Etruščana i njihovim slabljenjem te rađanjem Rima. Djelo obiluje povijesnim podacima no autor koristi povijesni okvir za istraživanje ljudske psihe. Naime, središnja odrednica djela jest razmatranje najdubljih čovjekovih misli. Autor se bavi pitanjima smisla ljudskog života, njegove trajnosti i dostignuća. Waltari ova pitanja razmatra kroz pretpostavku etruščanske mitologije prema kojoj je život naroda i pojedinca određen unaprijed. U etruščanskoj mitologiji postoje i tzv. lukumoidi, posebna bića koja se rađaju kao ljudi, ali su besmrtna. Umiranjem se vraćaju bogovima te se ponovno rađaju u ljudskome tijelu. Zaključno, djelo je manje povijesno, a više okrenuto istraživanju čovjekove duševnosti.

Tajna njegovog kraljevstva (Valtakunnan salaisuus)

Autor: Mika T. Waltari

Godina izdanja: 1959. original, prijevod na hrvatski 1997., izdavač A3 data, Zagreb

            Sadržaj: Autor u djelu razmatra pitanja vjere. Bavi se likom Isusa Krista i odrednicama vremena u kojem je živio. Razmatra dva mjeseca od Raspinjanja do Uzašašća i ostvarivanja Kraljevstva koje nije ovozemaljsko. Međutim, Waltari se ne bavi prikazom povijesnih činjenica nego ih koristi kako bi opisao psihu sudionika tih zbivanja. Glavni lik, Mark, našao se u Jeruzalemu te postao svjedokom razapinjanja Isusa Krista. Počinje se baviti proučavanjem njegova lika te traženjem Boga. Kroz susret s Isusom Kristom nakon Uskrsnuća, Mark raskida sa svojim dotadašnjim životom te počinje tražiti Kraljevstvo. Ulazeći u pozadinu zbivanja, autor pokušava oslikati navedena povijesna zbivanja u očima suvremenika, tj. bavi se time kako su ljudi tada mislili i razmišljali. Dakle, ovo djelo ne ulazi previše u povijesnu analizu već se usredotočuje na misli suvremenika stoga ga ne možemo okarakterizirati kao povijesnu literaturu.

Ben Hur (Ben Hur. A tale of the time of our Lord)

Autor: Lewis Wallace

Godina izdanja: 1880. original, prijevod na hrvatski 1985., izdavač Kršćanska sadašnjost, Zagreb. Postoje i starija izdanja na hrvatskom jeziku.

            Sadržaj: Radnja je smještena u prvo stoljeće, a glavni protagonist romana je Ben Hur, židovski plemić. On biva lažno optužen te završava kao rob. Nakon određenih okolnosti uspijeva se obogatiti. Kasnije se vraća se u domovinu tražeći osvetu.

            Djelo je podijeljeno u osam knjiga. U prvoj čitatelj upoznaje tri maga koji putuju u Betlehem prisustvovati rođenju Isusa Krista. Tek u drugoj knjizi upoznajemo glavnog protagonista. Kao što je navedeno on biva lažno optužen te poslan u ropstvo. Upoznaje Isusa Krista koji će mu ponuditi vode i riječi ohrabrenja. Kako se priča razvija, tako se njihovi putovi presijecaju. U knjizi četiri i pet Ben Hura se vraća u Jeruzalem tražeći osvetu. Svjedočit će raspinjanju Isusa Krista na križ te shvaća da je njegova želja za osvetom daleko od onoga što je Krist naučavao. Postaje kršćaninom.

            Lik Ben Hura nije utemeljen na povijesnim izvorima, on je plod autorove mašte. Iako u knjizi nailazimo na povijesne elemente i biblijske izvore, ovo je prije svega djelo o jednom od glavnih kršćanskih motiva- oprostu.

Spartanski sokol (The Falcon of Sparta, 2018.)

Autor: Conn Iggulden

Sadržaj: Nakon smrti perzijskoga kralja Darija II., prijestolje preuzima njegov stariji sin, Artakserkso II., koji u strahu da ga s moćnoga položaja ne svrgne njegov mlađi brat Kir, zapovjednik perzijskih vojnih snaga, naručuje njegovo ubojstvo, pritom ubijajući i tristo Spartanaca iz njegove garde. Međutim, kad Kir uz pomoć svoje majke Parisatide vješto izbjegne smrt i pobjegne iz zatočeništva u Perzepolisu, on se uz pomoć grčkih plaćenika, neustrašivih Spartanaca i hrabrih Atenjana, odlučuje osvetiti svome bratu. U krvavoj bitci kod Kunakse, Artakserkso II. ubija Kira, a njegovoj osveti nije umaknula ni Kirova vojska, u kojoj je ostalo desetak tisuća nezaštićenih grčkih vojnika, žena i djece. Kilometrima daleko od doma i pod stalnom prijetnjom perzijske vojske, koja ih je bila spremna progoniti sve do kraja svijeta, iscrpljeni Grci kreću na nevjerojatno putovanje kroz perzijsku pustinju i opasne klance i planine, predvođeni mladim Atenjaninom Ksenofontom. Hoće li se uz nedostatak hrane, sna i vode uspjeti izvući iz te nezamislive situacije, ovisit će samo o njihovoj izdržljivosti i snažnoj volji.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Roman temeljito prati radnju Anabaze antičkoga pisca Ksenofonta, koja govori o pobuni princa Kira protiv brata Artakserksa, o vojsci koju je okupio kako bi ga svrgnuo s prijestolja, bitki kod Kunakse u kojoj je izgubio, a na koncu i o stravičnoj situaciji u kojoj su se našli grčki plaćenici po završetku bitke. Međutim, na nekim je mjestima autor izmijenio povijesne činjenice, kako bi ih što bolje uklopio u radnju svoje knjige. Primjerice, perzijski kralj Darije II. nije imao samo dvojicu sinova, kako autor navodi. Iz izvora je poznato da je uz Artakserksa i Kira imao još barem jednoga priznatoga sina Ostana i još nekolicinu nepriznatih sinova. Zatim, događaji u Ciliciji s kraljicom Epiaksom – kad je donijela novac Kiru, nakon što on više nije imao pristup riznici i lihvarima, pa je onda prenoćila kod njega – doista su se dogodili i o njima piše Ksenofont, ali iz Anabaze nije poznato je li Epiaksa bila Kirova ljubavnica ili ne, i je li ona bila ljubav njegovoga života, kako autor navodi u knjizi. Ksenofont je u Anabazi opisao samo lažni juriš, koji je trebao zadiviti kraljicu sa svrhom da mu njezin suprug Sienez pristane novčano pomoći, a u kojemu je nesretnim slučajem poginuo dio Kirovih vlastitih perzijskih snaga. Također je opisao i susret sa Sienezom u Tarzu, što je autor u knjizi izostavio, budući da je ispleo radnju oko povijesno neutemeljene ljubavne veze između Kira i Epiakse. Nadalje, prema Ksenofontu, perzijsku vojsku kod Kunakse predvodila su četiri zapovjednika – Abrokoma, Tisafern, Gobrija i Arbak – dok autor u knjizi spominje samo jednoga od njih, Tisaferna, što povijesno nije točno.

Povijesni romani o grčkoj povijesti

Aleksandar Makedonski

Autor: Slavomir Natasijević

Godina izdanja: 1983., izdavač Sloboda, Beograd

            Sadržaj: Kao što i sam naslov upućuje predmet radnje djela jest život Aleksandra Makedonskog. Autor se bavi povijesnom ličnosti no sam stil pisanja i obrada povijesne tematike su daleko od povijesne metodologije rada. Iako se djelo reklamira kao stručno, daleko je od toga. Okolnosti života Aleksandra Makedonskog su romantizirane. Također, autor svoje navode u djelu ne potkrepljuje drugim izvorima niti se poziva na njih. Djelo obiluje izmišljenim dijalozima. Radnja započinje rođenjem Aleksandra Makedonskog. Njegova majka, Olimpijada, opisana je kao zla i pokvarena žena. Prema izvorima, njen karakter je opisan kao strastven te joj se priznaje velika uloga u dolasku Aleksandra na vlast. Međutim, izvori ju ne opisuju kao ženu sklonu opačinama kao što to Natasijević navodi. Dalje navodi da je Aleksandar svog oca Filipa cijenio samo kao ratnika te da je izbjegavao razgovore s njim. Ove autorove tvrdnje nemaju dokaza. Kao što je poznato, smatra se da je Filip dobro pripremio Aleksandra za vlast. Dakle, možemo zaključiti da iako je djelo tematski povijesno ne možemo ga smatrati ozbiljnom literaturom o Aleksandru Velikom. Djelo je napisano kao jedan veliki razgovor između protagonista vremena. Dakako, ti razgovori su proizvod mašte autora.

Povijesni romani o rimskoj povijesti

Julije Cezar

Autor:  Slavomir Natasijević

Godina izdanja: 1983., izdavač Sloboda, Beograd

            Sadržaj: Autor u djelu oslikava sve etape Cezarovog života te donosi prikaz rimskog društva i države. Tako autor piše o prvom trijumviratu, Cezarovoj upravi nad Galijom, vojnim ekspedicijama, političkim borbama u Rimu, pohodu na Egipat, Cezarovoj vladavini i na koncu smrti. Što se tiče samog opisa Cezarovog života, on je u skladu s nama danas poznatim informacijama. Djelo ne obiluje toliko opisima već su događaji opisani kroz fiktivne razgovore sudionika onoga vremena. Iako autor navodi da se koristi povijesnim izvorima, nije jasno kojima jer nigdje nisu navedeni. Isto tako, djelo obiluje romansiranim opisima. Iako je povijesno više-manje točno, sam stil pisanja i iznošenja informacija mu umanjuju vrijednost. Sa svim tim izmišljenim razgovorima i romantičnim opisima djeluje kao roman inspiriran životom Julija Cezara, a ne ozbiljno štivo o životu jednog vojskovođe.

Robert Graves, Ja, Klaudije: Car i bog (I, Claudius; Claudius the God and his Wife Messalina, 1934.; danas oba romana samo pod naslovom I, Claudius)

Sadržaj: Ja, Klaudije povijesni je roman britanskoga književnika i profesora književnosti Roberta Gravesa, prvotno izdan 1934. godine u New Yorku, u kojemu se na simpatičan i duhovit način prikazuje život budućega rimskoga cara Klaudija, kao i život njegove cjelokupne porodice, Julijevsko-klaudijevske dinastije, od ubojstva Gaja Julija Cezara 44. g. pr. Kr. do stupanja cara Nerona na vlast 54. godine. Danas je taj roman spoj dvaju Gravesovih romana (oba izdana 1934. godine), od kojih prvih roman pod naslovom I, Claudius prati radnju od 44. g. pr. Kr. do 41. godine, a drugi, pod naslovom Claudius the God and his Wife Messalina, prati radnju od 41. do 54. godine. Oba romana, koji se od 1970-ih godina izdaju i tiskaju kao jedan, poslužila su kao podloga za izuzetno popularnu BBC-jevu mini-seriju I, Claudius iz 1976. godine.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Robert Graves je za potrebe pisanja oba svoja romana o caru Klaudiju konzultirao priličan broj povijesnih izvora, između ostaloga i djela antičkih pisaca, kao primjerice Tacita, Plutarha, Diona Kasija, Josipa Flavija i Svetonija, čije je djelo O životu dvanaest careva neposredno prije pisanja romana preveo na engleski. Poznato je i kako je pročitao biografiju o egipatskoj vladarici Kleopatri, koju je priredila i napisala francuska barunica Claude Ferval, koju je jednom prilikom nahvalio i rekao kako bi „volio dostići njezinu popularnost“, što se naposljetku i dogodilo. Danas se Gravesov roman o caru Klaudiju smatra jednim od najpopularnijih povijesnih romana uopće, a većina pisaca povijesnih romana istaknula je kako su se pisanjem počeli baviti upravo zbog čitanja toga romana. I doista je to jedan temeljito napisan povijesni roman, koji se može promatrati kao preslika djela velikih antičkih pisaca, budući da ni na koji način ne odstupa od njih, osim pred kraj, kad se u romanu opisuje skorašnja Klaudijeva smrt i njegovi planovi za sina Britanika. Naime, iz povijesnih izvora nije poznato kakve je planove car Klaudije nakon svoje smrti imao za svoga rođenoga sina Britanika, ali je poznato da je 25. veljače 50. godine posvojio Domicija, sina svoje četvrte žene Agripine, koji je bio tri godine stariji od Klaudijevoga biološkoga sina Britanika. Domicije je tada dobio ime Neron. Britanik je postupno nestajao s pozornice, a Neron je postao priželjkivanim nasljednikom. Prema izvorima, Neron je Britanika ubio već 55. godine, nekoliko mjeseci nakon što je postao carem. U svemu ostalome roman temeljito prati povijesne izvore i s pravom je stekao kultni status te nosi titulu jednoga od najbolje napisan povijesnih romana ikada.

Peter Green, Mač užitka (The Sword of Pleasure, 1957.)

Sadržaj: Ovaj hvaljeni roman britanskoga povjesničara i pisca Petera Greena fikcionalna je rekonstrukcija života rimskoga zapovjednika i diktatora Lucija Kornelija Sule (138. – 78. g. pr. Kr.), napisana u formi memoara. Ležeći na samrtničkoj postelji, Sula piše memoare koji sadrže apologiju njegovim brutalnim odlukama i krvavim postupcima. Svojim posljednjim dahom govori kako je oduvijek htio pročistiti Rim, budući da je rođen u generaciji koja je izgubila vjeru u strogi, ali zastarjeli kodeks vlasti nekadašnje Rimske Republike. Tako memoari prate njegov životni put od samoga djetinjstva pa sve do njegove smrti. U romanu se spominju i njegovi vojni uspjesi – rat protiv Jugurte u Africi, zatim građanski rat koji je razdirao Rim, ratovi u Grčkoj, njegovo ratovanje protiv Gaja Marija, a na koncu i njihova obostrana mržnja, koja je završila tek sa smrću njih obojice. Pripovijeda se i o njegovom privatnom životu; brakovima s njegovih pet žena, kao i o njegovoj obitelji, djeci i cjelokupnoj porodici Kornelija. Također se spominju i planovi koje je Sula kao diktator imao za budućnost Rima. Nažalost, teška bolest zahvatila je njegovo tijelo, zbog čega nije uspio ostvariti ni polovicu onoga što je naumio. Prije smrti istaknuo je: „Nisu me pobijedili ljudi, pa čak ni bogovi, nego vrijeme.“

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Iako napisano s nevjerojatnom povijesnom točnošću, koja u potpunosti prati zapise antičkih pisaca kao što su Plutarh i Apijan, djelo je ipak fikcija, u kojoj se mogu zamijetiti povijesne netočnosti. Prije svega, jezik i stil pisanja kojima se autor služi suviše su moderni za nekadašnji rimski svijet. Primjerice, pojmovi kao što su helenizam i nacionalizam, koji su u današnjem značenju nastali tek u 19. stoljeću, na nekoliko su mjesta u knjizi pogrešno upotrijebljeni i u 1. st. pr. Kr. nisu značili ono što danas znače. Helenizam je u starom Rimu predstavljao oponašanje svega što je grčko, a tek u 19. stoljeću, od J. G. B. Droysena, pojam helenizam obuhvaća sve povijesne i kulturne događaje koji su se nastavljali na grčko-makedonsko prodiranje na Istok pod Aleksandrom Velikim, a završava uspostavljanjem Rimskoga Carstva. Također, iako su Rimljani bili svjesni svoje posebnosti i različitosti nad ostalim narodima, što se posebice ogleda kroz prava i zakone o rimskim građanima i limesima, pojam nacionalizam ipak je tvorevina 19. stoljeća i sasvim se sigurno nije upotrebljavao u starom Rimu. Takvih jezičnih pogrešaka ima još, pogotovo u dijalozima između likova, zbog čega djelo gubi na kreiranju atmosfere i oživotvorenju duha staroga Rima, unatoč njegovoj povijesnoj točnosti.

Prvi čovjek Rima – Put časti (The First Man in Rome)

Autor: Colleen McCullough

Godina izdanja: 1990., prijevod 2013. Zagreb, Znanje

            Sadržaj: Radnja knjige fokusira se na vremenski period od 10 godina u tokom kojih se politički i ženidbom povezuju Gaj Julije, Gaj Marije i Lucije Kornelije Sula. Prvi dio knjige objašnjava događaje koji su se dogodili 110. g. pr. Kr. u doba konzulata Marka Minucija Rufa i Spurije Postumija Albina. Drugi dio knjige opisuje događaje 109. g. pr. Kr. kada su na vlasti bili konzuli Kvint Cecilije Metel i Marko Junije Silan. Treći dio knjige opisuje 109. g. pr. Kr. kada su konzuli Servije Sulpicije Galba i Kvint Hortenzije. Prva knjiga u trilogiji opisuje uspon Gaja Marija, njegov brak sa Julijom zbog kojega je bio povezan sa Julijevcima čiji je potomak i Julije Cezar, uspon Lucija Kornelije Sule kao vojskovođe. Knjiga je pisana djelom kao dopisivanje između samog Gaja Marija, Sule te Publija Rutilija Rufa, preko kojih je u djelu ispričana vanjska politika i događaji iz provincija, ponajviše iz provincije Afrike.

Prvi čovjek Rima – Put slave (The First Man in Rome)

Autor: Colleen McCullough

Godina izdanja: 1990., prijevod 2013. Zagreb, Znanje

Sadržaj: Druga knjiga trilogije opisuje događaje iz 107. g. pr. Kr. kada su konzuli Lucije Kasije Longin i sam Gaj Marije, događaje iz 106. g. pr. Kr. kada su konzuli Kvint Servilije Cepion i Gaj Atil Seran. Također su opisani događaji koji su se dogodili 105. g. pr. Kr. za vrijeme konzula Publija Rutilija Rufa i Gneja Malija Maksima. Glavni protagonisti knjige, Gaj Marije i Kornelije Sula nalaze se u Africi i predvode pohod na numidskog kralja Jugurtu. Također se u knjizi sve više ističu žene koje imaju vodeću riječ u ženidbenim vezama i bez kojih zapravo ne bi bio povezivanja obitelji i aristokratskih rodova. Osim borbi u Africi, opisani su i ratni sukobi koje su germanski narodi sve više počeli izazivati.

Prvi čovjek Rima – Put pobjede (The First Man in Rome)

Autor: Colleen McCullough

Godina izdanja: 1990., prijevod 2013. Zagreb, Znanje

            Sadržaj: Završna knjiga trilogije opisuje period od 5 godina, od 104. do 100. g. pr. Kr. kada je Gaj Marije izabiran za konzula nekoliko godina za redom. Afrički rat protiv Jugurte je slavodobno završio i Gaj Marije i Sula se vraćaju u Rim kao slavljenici, no kreću u pohode na germanske narode. Događaji opisuju vojnu sposobnost Gaja Marija od političke, iako je u politici imao veliki utjecaj. Njegova vojna i politička sposobnost vidljive su u samoj reformi vojske koju je proveo. Događaji knjige završavaju sa šestom godinom Marijeva konzulata, odnosi sa Sulom su još uvijek dobri, rat sa germanskim plemenima i dalje je aktivan.

Događaji koji su opisani kroz ovu trilogiju, koja je u originalnom izdanju jedna knjiga, su istiniti iako samo djelo ima dijelove fikcije. Autorica je djelo napisala uz pomoć antičkih izvora i iscrpne bibliografije te je za lakše razumijevanje i nesporazume sastavila i rječnik u kojemu se nalaze sve osobe, događaji i nepoznate riječi iz svakodnevnog života. U djelu je prikazan osobni razvoj likova, njihovi svakidašnji problemi sa kojima se susreću i vješto ih rješavaju, međusobni odnos politike i vojske i sukobi sa vodećim ljudima i borba za političkim pozicijama. Također, autorica je radi lakšeg razumijevanja iscrpnih geografskih promjena izradila i mnoštvo karata koje pomažu čitatelju u razumijevanju, ali i pokazuju kao je izgledala svakodnevica u gradi i izvan njega.

Ilirika (L’Illiricum)

Autor: Flora Dosen (Cvijeta Grospić)

Godina izdanja: 1988. Zagreb Znanje

Sadržaj: Nakon smrti muža Agrona, ilirska kraljica Teuta preuzima regentstvo nad kraljevstvom u ime svog maloljetnog sina Pinusa. Radnja djela vrti se oko života same Teute, njenim gusarskim pothvatima i uspjesima. Uz nju, glavnu riječ imaju i strateg Demetrije i princ Skerdilaida, koji skupa sa njom omogućavaju iliskim gusarima uspjeh na moru, ali i u borbi sa utvrđenim gradovima na obali. Uspješnom strategijom Teuta i Iliri vladaju Jadranom i grčkim otocima. Zbog njihove uspješnosti dolazi do reakcije Rimske Republike koja šalje izaslanike, koji po povratku u Rim stradavaju te to uzrokuje prvi ratni sukob Rimljana i Ilira poznatiji kao prvi ilirski rat.  U samim sukobima sa Rimom dolazi do obrata unutar Teutina dvora te ju njen podanik Demetrije izdaje, nakon čega je bila prisiljena na predaju.

Ilirika je književno djelo, fiktivni roman koji svoju radnju bazira na stvarnim likovima i događajima koji su se odvijali za vrijeme vladavine ilirske kraljice Teute. Vješto je isprepletena priča o životu i borbi Teute za svoju domovinu na čelu jakih gusarskih posada koje su bile glavne na Jadranu u trenutku slabosti Rimske Republike.

Rimljanin / Neprijatelj ljudskoga lica  (The Roman, Ihmiskunnan viholliset )

Autor: Mika Toimi Waltari

Godina izdanja: 1964., prijevod 1997. A3 dana, Zagreb

Sadržaj: Djelo opisuje putovanje mladog Minuntusa, sina Marka Mecentija Manilijana koji je glavni lik u romanu koji prethodi ovome, Tajna njegovoga kraljevstva. Nkaon djetinjstva u Antiohiji, Minuntus i njego otac odlaze u Rim. U Rimu Minuntus dolazi u kontakt sa Lucijem Domicijem, koji će kasnije postati car Neron. Nakon Rima, putuje u Britaniju u vojsku, gdje upoznaje Lugundu s kojom dobiva sina. Vraća se u Rim, gdje kratko boravi te odlazi u Korint u vojnu službu. Nakon zarobljavanja u Maloj Aziji, vraća se u Rim gdje ulazi u politiku jer je njegov prijatelj Lucije postao car Neron te je u poltiici za vrijeme njegove burne vladavine. Kada je na vlast došao Vespazijan, Minuntus ostaje kao vojni zapovjednik u pohodima protiv Židova. Kada je na vlasti bio car Domicijan, Minuntus je postao i konzul. Njegov život bio je prepun događaja i putovanja po cijelom Carstvu, od nepoznatog čovjeka dospio je do najviših sfera vlasti te je ponovo pao u nemilost. Tokom cijele njegove životne priče isprepleće se i pozadina o počecima širenja kršćanstva, prihvaćanju i borbi koju su kršćani doživljavali. Sam Minuntus na kraju postaje kršćanin, te kao takav umire u amfiteatru sa svojom obitelji.

Autor u knjizi opisuje život u antičkom Rimu i nastajanje kršćanstva kao religije. Također, iznosi se i objašnjava pregršt povijesnih podataka, osoba, opisa i događaja na temelju kojih je ispričana cjelovita fiktivna priča o tih burnim početnim godinama širenja kršćanstva iz perspektive malog čovjeka koji se našao u velikom Carstvu i došao do najviših stupnjeva vlasti. Sama knjiga nastavak je na djelo Tajna njegova kraljevstva s kojom čine duologiju o počecima kršćanstva.

Kaligula (Caligula)

Autor: Simon Turney

Godina izdanja: 2018. prijevod na hrvatski 2018.

Sadržaj: Kaligula Simona Turneya, slijedi priču o rimskom caru Kaliguli. Cijelu priču priča njegova mlađa sestra Livila. Priča započinje tijekom njihova djetinjstva, u vladavini cara Tiberija kad se vrate u Rim ubrzo nakon smrti oca, proslavljenog generala Germanika. Uspon njihove obitelji u carsku dinastiju prisiljava Kaligulu da se iz zabavnog dječaka kojeg je Livila znala promijeni u pronicljivog, opreznog i proračunatog mladića. Tiberijeva iznenadna smrt omogućuje Kaliguli da upravlja svojim putem do moći. Tokom vladanja car Kaligula, zbog političkih smicalica i igara, neprijatelja malo po malo postaje ogorčen i osvetoljubiv car, što se vidi kroz priču u kojoj ga svi izdaju i pokušavaju svrgnuti na bilo koji način. 

Knjiga je fiktivnog narativa koji se bazira na stvarnim osobama i ponešto izmijenjenim događajima kako bi se objasnila cjelokupna priča. Izmijenjeni događaji vezani su uz samu sestru Livilu, koja je prikazana kao svjedok cijelom životu cara Kaligule što nije u potpunosti istinito. Vidljiv je pokušaj razumijevanja postupaka i događaja koji su doveli do promjene u samoj osobi cara koji je zbog svoje ekscentrične vladavine na kraju i ubijen.

Quo Vadis (Quo vadis. Powieść z czasów Nerona)

Autor: Henryk Sienkiewicz

Godina izdanja: 1895. original, prijevod na hrvatski 1979., izdavač Kršćanska sadašnjost, Zagreb

            Sadržaj: Radnja romana smještena je u vrijeme Neronove vladavine te tematizira progone kršćana. Tema progona obrađena je kroz ljubavnu priču između kršćanke Ligije i rimskog patricija Marka Vinicija. Kroz njegov lik autor opisuje rimsku državu kako ju on vidi. Nasilnu, sklonu strastima, koja uzima sve što hoće silom. S druge strane, like Lidije, opisane kao čiste i ponizne, predstavlja dašak svježeg zraka i suprotnost nasilnoj vladavini. Navedeni likovi predstavljaju sukob dvaju svjetova, starog i novog.

            Uz pomoć svog ujaka Petronija, Marko Vinicije je dobio dozvolu cara Nerona da mu Ligija bude predana kao robinja. Međutim, ona bježi u katakombe. Nakon izvjesne potrage Marko Vinicije ju pronalazi no Ligijin čuvar će ga ozlijediti. Potom će se drugi kršćani brinuti o njemu dok ne ozdravi. Ganut ovim činom, Marko Vinicije počinje propitkivati svoja dotadašnja uvjerenja i način života. Tada započinje njegovo duhovno putovanje.

            Iako u romanu nailazimo na povijesne elemente, autor se prije svega bavi istraživanjem ljudske psihe te jednim od glavnih motiva uopće- ljubavlju. Tako autor propituje što je ljubav, što znači voljeti nekoga te kako ljubav utječe na život. Marko Vinicije će postati toliko odan Ligiji da će početi gledati svijet njenim očima. Ovdje autor uvodi pitanje promjene. Mogu li se ljudi promijeniti? Kroz lika Marka Vinicija dokazuje da mogu. Možemo zaključiti da je ovo prije svega roman o vjeri, nadi, duhovnosti i osobnom rastu.

Atila (Attila, 1934.)

Autor: Gerhart Ellert

Sadržaj: Gerhart Ellert bio je pseudonim austrijske spisateljice i profesorice književnosti Gertrud Schmirger (1900. – 1975.), danas hvaljene kao jedne od ponajboljih austrijskih pisaca povijesnih romana i putopisa uopće. Ono što je posebno zanimljivo kod nje je činjenica da nikada nije napisala roman o povijesnoj osobi čiju zemlju podrijetla nije osobno posjetila, kao i to da se tijekom pisanja svojih romana služila obilnom izvornom građom, neprestano posjećujući arhive ili knjižnice, uvijek u potrazi za novim materijalima. Čitajući njezin roman o Atili, zastrašujućem hunskom vođi, kojega je na papiru ovjekovječio britanski povjesničar Edward Gibbon u svom za povjesničare toliko značajnom djelu The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (a iz kojega je Ellert crpila građu za kreiranje lika Atile u svom romanu), čitatelja prožima upravo takav osjećaj svestranosti, kojemu je autorica osobno naginjala. Njezin je Atila uvijek u pokretu, uvijek u potrazi za novim izazovima, novim sukobima, novim prilikama za osvajanje. Sve od trenutka u kojemu je na početku romana ubio svoga brata Bledu pa do trenutka u kojemu ga je na kraju romana snašla smrt, čitatelj ima osjećaj da Atila nikada nije spavao ili pak silazio sa svoga konja, da nikada nije stajao. A jedini trenutak u kojemu se činilo da je ipak uspio uhvatiti malo mira i odmoriti se, odveo ga je u smrt. Roman prati pomno osmišljenu radnju o Atilinom usponu i padu, a krasi ga napetost koja čitatelja ostavlja bez daha sve do posljednje stranice.

Utemeljenost na povijesnim izvorima: Za pohvalu je autoričina dosljednost povijesnim izvorima, a posebno se mora pohvaliti činjenica što je u svojoj priči o Atili uspjela uklopiti sve razloge koji su na koncu doveli do propasti Rimskoga Carstva. Danas se na mnogim povijesnim portalima mogu pronaći tvrdnje kako je hunski vođa Atila na izravan ili neizravan način samostalno dokrajčio Rimsko Carstvo, ali Ellert u svom romanu odlično uspijeva prikazati svu kompleksnost situacija i razloga koji su do toga doveli, kao i činjenicu da je povijesna istina rijetko jednoznačna. U tom pogledu, njezin je roman doista bio pravi istraživački pothvat za 1930-e godine. No, autorica je na nekim mjestima ipak izmijenila povijesnu istinu, kako bi lik Atile i njegove postupke prilagodila daljnjoj radnji svoga djela. Tako Atilin brat Bleda, koji umire na početku romana, prema povijesnim izvorima nije umro od trovanja, kako je to autorica prikazala u svojoj knjizi, nego je najvjerojatnije umro tijekom fizičkoga sukoba s Atilom. Dakle, Atili zasigurno nisu pomogle sluge da otruje svoga brata jer se prema hunskoj tradiciji moć, ukoliko se nije prihvatila ona nasljedna, preuzimala tijekom dvoboja, odnosno na prijestolje bi zasjeo onaj koji bi preživio dvoboj. Huni sasvim sigurno ne bi nikada prihvatili Atilu kao vođu, da su mu sluge doista morale pomoći da otruje svoga brata. To se nije smatralo junačkim i muževnim, nego kukavičkim. Kukavica na prijestolju ne bi nikada mogla predvoditi hunski narod jer ga nijedan ratnik ne bi slijedio. Također, prema povijesnim izvorima, Atila i Bleda zajedno su vladali od 434. do 445. godine. Atila sasvim sigurno nije ubio svoga brata i zasjeo na prijestolje odmah nakon smrti svoga ujaka Ruasa. Takvih povijesnih netočnosti ima još, ali u manjoj mjeri i preko njih se može prijeći jer je čitatelju jasno da je autorica izmijenila neke povijesne činjenice s ciljem kreiranja daljnje radnje u djelu po obrascu koji je zamislila za Atilu i njegov život.

Tina Glazer, Monika Jerković i Barbara Kovačić

O autoru

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta (2011. - 2020) i izvanrednog profesora (2020. - ). Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko 300 znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, veći broj udžbenika i priručnika za osnovnu školu, gimnaziju i sveučilište, znanstvene knjige Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi (Zagreb: Barbat, 2003.), Staroegipatska civilizacija sv. 1: Povijest i kultura starog Egipta (Zagreb: Hrvatski studiji, 2016.), Staroegipatska civilizacija sv. 2: Uvod u egiptološke studije (Zagreb: Hrvatski studiji, 2017.), Egipatsko blago u Osijeku – hrvatska fascinacija starim Egiptom (Osijek: Arheološki muzej, 2019. s Marinom Kovač), Egypt in Croatia (Oxford: Archaeopress, 2019., s još sedam kolegica) i Egipat u Hrvatskoj: hrvatska fascinacija staroegipatskom kulturom (Zagreb: Fakultet hrvatskih studija, 2020.). Urednik sam knjiga „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Saarbrücken: Lambert Academic Publishing, 2014.), „A History of Research into Ancient Egyptian Culture Conducted in Southeast Europe” (Oxford: Archaeopress, 2015.), Egypt 2015: Perpectives of research – Proceedings of the Seventh European Conference of Egyptologists (2nd-7th June 2015, Zagreb – Croatia) (Oxford: Archaeopress, 2017.) i Slavne žene stare povijesti: životi žena u društvima starog svijeta (Zagreb: Meridijani-Hrvatski studiji, 2018.). Bio sam glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica [www.croato-aegyptica.hr; 2004.-2014.], a trenutno sam urednik online povijesnog časopisa Stara povijest [www.starapovijest.eu]. Također sam osmislio web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odsjeka za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.