Pri proučavanju ranokršćanske povijesti nije posebno teško uočiti dva ekstremna stajališta. Ona, po mome skromnom mišljenju, predstavljaju svojevrstan radioaktivni materijal koji, umjesto kvalitetne kritike i utemeljenih teorija, nanosi beskorisnu štetu, kako ranokršćanskoj povijesti specifično, tako i historiografiji kao znanstvenoj disciplini. Prvo stajalište je ono koje dijeli dobar dio konzervativnih teologa. Prema istima, evanđelja su primjer literature sui generis i u njima je apsolutno sve što piše povijesno točno. Svaka moguća proturječnost to zapravo i nije – sve što je potrebno jest biti dovoljno kreativan i svako će proturječje nestati (npr. Johnston M. Cheney, The Life of Christ in Stereo: The Four Gospels Combined As One, Portland: Multonomah Pub, 1984.). Sljedbenici ovakvog rezoniranja svoju teoriju ne temelje na historijskom pristupu izvorima već isključivo na specifičnom i radikalnom tumačenju teološkog postulata Božjeg nadahnuća Svetog Pisma – tumačenju kojeg ne dijeli čak ni dobar dio kršćanske zajednice. Na njihovu žalost, evanđelja sadrže proturječnosti i povijesne podatke koji se čine pogrešnima – što povjesničara i ne bi toliko trebalo čuditi. Ne postoji narativan izvor koji bi nam donio čistu povijest i gole činjenice. Uostalom, postoje li uopće takve kategorije? Ne vidim zašto bi evanđelja trebala biti iznimka.
Drugo radioaktivno stajalište (i ono kojim ću se baviti u daljnjem tekstu) vuče svoje korijene od francuskih autora iz 18. i 19. stoljeća poput Constantina Francoisa Voleneya ili Charlesa Francoisa Fupuisa. Evanđelja ne sadrže samo, tvrde oni, mitološke elemente. Evanđelja jesu mit sam po sebi – mit o izmišljenoj osobi zvanoj Isus iz Nazareta. Od tuda i potječe naziv za suvremene sljedbenike ove teorije – miticisti (engl. mythicist). Za razliku od prvog stajališta, miticistički kut gledanja (osim uz pokoju iznimku) nema niti jednog sljedbenika među znanstvenicima koji predaju na visokoobrazovnim institucijama kolegije iz srodnih područja (antička povijest, teologija, sociologija religije i sl.).
Jedna od najčešćih verzija miticističke teorije drži da je Isus ličnost izmišljena na temelju prevladavajućeg antičkog vjerovanja u bogove koji umiru i uskrisavaju. Uz to, veći dio biografskih elemenata iz Isusova života (djevičansko začeće, krštenje, 12 učenika, raspeće…) preuzet je iz, kako tvrdi ova teorija, biografija ostalih božanstava iz religija toga doba (Horus, Atis, Adonis, Oziris, Heraklo i sl.). Isus je stoga samo židovska verzija božanstva koje je tek u kasnijem stadiju razvoja kršćanstva historizirano. Možda i najzaslužniji za populariziranje ove teorije bio je Sir James George Frazer (1854-1941) koji je uspio širu publiku svog vremena uvjeriti da su zapravo sve religije više-manje slične. U svojoj knjizi The Golden Bough Fraizer je ustvrdio da su Oziris, Adonis, Atis, Tammuz i sl. sve primjeri bogova za koje se vjerovali da su umrli i uskrsnuli. Doduše, u njegovoj knjizi se ne povlači eksplicitna paralela između spomenutih bogova i Isusa, ali je implicitno provučena teza da je i Isus samo jedna od verzija takvih bogova. Miticisti su i prije Frazera bili upoznati s ovom teorijom (npr: Kersey Graves, The World’s Sixteen Crucified Saviors: Christianity Before Christ), ali ni blizu kao što je to bio slučaj nakon Frazera. Najbolji primjer za to svakako je dokumentarni film Zeitgeist koji je svoju popularnost stekao prvenstveno zahvaljujući internetu. Na nesreću miticista, ali sreću ozbiljne znanosti, njihova teza nikada nije prihvaćena u akademskim krugovima. Za to i postoje jasni i nedvosmisleni argumenti od kojih su dva posebno važna. Prije svega, upitno je uopće je li postojalo pret-kršćansko vjerovanje u bogove koji umiru i uskrsivaju te čiji je život ispunjen jednakim biografskim elementima kao i Isusov. Nadalje, Isusovi prvi sljedbenici u vrijeme njegova javnog djelovanja nisu vjerovali da je on Bog. Prije no što se fokusiram na probleme ove teorije, valja napomenuti da je kršćanstvo doista posuđivalo određene elemente iz ostalih poganskih religija. Najbolji primjer za to jest određivanje datuma Isusova rođenja ili likovni prikaz Djevice Marije koja u naručju drži Isusa. No, takvi primjeri potječu iz kasnijeg vremena. Miticisti žele naglasiti kako je kršćanstvo u samim svojim početcima (1. st.) nastalo kao kopija ostalih religija onoga svijeta.
Mnoge tzv. paralele između Isusa i drugih božanstava iz antičkog vremena to zapravo uopće nisu. Primjerice, Isusovo djevičansko začeće podrazumijeva vjerovanje kako Isusova majka nije uopće imala spolni odnos – bila je djevica. U brojnim pričama o poganskim bogovima, spolni odnos je uvijek dio narativa. Dijete je doslovno polu-čovjek i polu-bog jer je njegova majka zatrudnjela nakon spolnog odnosa s nekim od bogova. Najbolji primjer za to je frigijsko božanstvo vegetacije – Atis (grč. Ἄττις). U drugim slučajevima, rođenje bogova nema nikakve veze s konceptom djevičanskog začeća. Primjerice, narativ o Horusovu rođenju (kakvog nam prenosi Plutarh u svom djelu O Izidi i Ozirisu) jasno uključuje seksualni odnos između njegove majke Izide i oca Ozirisa nakon što je potonjeg Izida uspjela oživjeti našavši gotovo sve dijelove njegova tijela koje je raskomadao i pobacao po Egiptu njegov vječni neprijatelj Set. Jedini dio kojeg nije našla bilo je muško spolovilo kojeg je napravila od drva da bi nakon toga imala seksualan odnos s Ozirisom. Ne treba posebno naglašavati koliko se ovakvi izvještaji razlikuju od kršćanskog vjerovanja u djevičansko začeće Isusa iz Nazareta. Naravno, ovime ni na koji način ne želim pokušati procijeniti istinitost bilo kojeg od spomenutih vjerovanja (što nije posao profesionalnog povjesničara!), već samo ukazati na jasne konceptualne razlike koje misteriozno promiču mitisictima.
U drugim primjerima, paralele su jednostavno izmišljene. Koji pretkršćanski izvor govori o nekom božanstvu koje je ubijeno za otkupljenje drugih ljudi? Također, miticisti svaki ritual koji ima veze s vodom poistovjećuju s krštenjem. Tako primjerice bacanje Ozirisa u Nil smatraju pret-kršćanskim primjerom krštenja. Ovo je klasičan primjer onoga što se na engl. naziva terminology fallacy, a može se prevesti kao logička greška iz terminologije. Radi se o procesu gdje se elementi iz života poganskih božanstava izriču, ne u njihovom izvornom kontekstu, već unutar kršćanskog diskurzivnog okvira – sve to kako bi se pokazalo da se Isusova biografija uglavnom sastoji od elemenata iz biografije drugih poganskih božanstava. Postojanje pret-kršćanskog vjerovanja u bogove koji umiru i uskrisavaju bilo je doista dio znanstvenog opusa s početka 20. stoljeća. Međutim, kasnija su istraživanja u potpunosti srušila staru paradigmu. Jonathan Z. Smith nakon detaljne analize izvora zaključuje kako kategorija umrlih i uskrslih bogova mora biti odbačena kao umjetna rekonstrukcija dvosmislenih tekstova. Prema Smithu, sva pret-kršćanska božanstva koja su prije pogrešno bila označena kao božanstva koja umiru i uskrisavaju trebaju biti stavljena u dvije kategorije: oni bogovi koji nestanu pa se vrate te oni bogovi koji doista umru, ali se nikada ne vrate. Njegov jasan zaključak je kako ne postoji niti jedan pret-kršćanski primjer božanstva koje bi umrlo i uskrsnulo na način iole sličan kršćanskom vjerovanju u Isusovo uskrsnuće (Jonathan Z. Smith, Dying and Rising Gods, u: Encyclopedia of Religion, ur. Lindsay Jones, Detroit: Macmillan, 2005). Uzmimo za primjer Adonisa (grč. Ἄδωνις) grčkog boga smrti, žita i ponovnog rođenja. Postoje dvije verzije mita o Adonisu koje su se tek u kasnijem periodu stopile u jedan mega-mit. U najranijoj verziji, Afrodita i Perzefona se bore za Adonisovu ljubav. Zeus se odlučuje na solomonsko rješenje: pola godine će Adonis biti s Afroditom na ovome svijetu, a pola godine će provesti s Perzefonom božicom podzemlja. Ništa ne sugerira ideju Adonisove smrti i uskrsnuća kao jedinstvenog događaja. U drugoj verziji mita kojeg nam prenosi rimski pjesnik Publije Ovidije Nazon (43. pr. Kr. – 17. po. Kr.), Adonis definitivno umire, ali nema nikakve sugestije da se vratio u život.
Još jedan problem miticističke teorije o paralelizmima sastoji se u tome što nije dovoljno pokazati sličnosti između dvaju ili više narativa. Kada bismo i prihvatili da postoje pret-kršćanska vjerovanja u božanstva koja su umrla i uskrsnula to ne bi bilo dovoljno za izvođenje zaključaka koje izvode miticisti. Drugim riječima, nije dovoljno ustvrditi sličnost da biste zaključili kako su događaji u pitanju povezani. Morate iznijeti argument u korist kauzalne povezanosti – što miticisti nikako ne uspijevaju. Koji bi to izvori sugerirali da je u Palestini tijekom 1. st. ili nešto malo ranije postojalo rašireno vjerovanje u poganske bogove koji umiru i uskrisavaju? Ugledni švedski povjesničar Trygge N. D. Mettinger u svojoj knjizi The Riddle of the Resurrection: Dying and Rising Gods, iako eksplicitno odbija miticističku tezu o izmišljenom Isusu, navodi kako su spomenuta vjerovanja ipak postojala u Palestini u vrijeme 1. stoljeća. Kao dokaz u prilog tome nudi nekoliko stihova iz Starog Zavjeta (usp. Ez, 8,14; Zah 12,11; Dan 11,37). Osim što se ovdje spomenute knjige datiraju nekoliko stoljeća prije Isusova vremena, stihovi koje Mettinger navodi ni na koji način ne predstavljaju dokaz postojanja i raširenosti vjerovanja u poganske bogove koji umiru i uskrisavaju na području Palestine. Arheološka istraživanja Palestine također upućuju u istom smjeru – u antičko vrijeme takva vjerovanja nisu bila raširena tim prostorom (npr. Mark A. Chancey, The Myth of a Gentile Galilee, Cambridge: Cambridge University Press, 2004). Također, kršćansko vjerovanje u Isusovo uskrsnuće proizlazi iz židovske religijske baštine. Točnije, iz apokaliptičkog svjetonazora kojeg su dijelili brojni Židovi u ono vrijeme, uvjereni da će Bog uskoro intervenirati u ovaj svijet i pobijediti sile zla te uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Zbog toga, Isusovo je uskrsnuće za prve kršćane predstavljalo signalnu točku upozorenja kako je proces uskrsnuća započeo te da je vrijeme ovog doba pri kraju. Zato Pavao i naziva Krista prvinom usnulih (usp. 1 Kor, 15, 20). Misterijski kultovi s druge strane usko su vezani za cirkularni proces vegetacije. Kao što vegetacija na zimu umire, a u proljeće se rađa, tako se vjerovalo i da su bogovi „umirali“ i u proljeće se ponovno „rađali“. Taj je koncept u potpunosti stran kontekstu ranog kršćanstva.
Iako će se to učiniti šokantnim široj publici, opće je prihvaćeno među stručnjacima teza prema kojoj Isusovi učenici u vrijeme njegova života nisu vjerovali kako je on na bilo koji način utjelovljeno božanstvo. Vjerovanje u njegovu božansku narav posljedica je događaja koji su se zbili nedugo nakon njegove smrti (npr. Larry W. Hurtado, Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity, Cambridge: Cambridge University Press, 2003). U sinoptičkim evanđeljima (Matej, Marko i Luka) Isusov portret nije fokusiran na njegov identitet božanske naravi već na njegovu poruku o dolasku kraljevstva Božjeg i potrebu da se ljudi pripreme na dolazak novog doba. Isusov se twit u sinoptičkim evanđeljima može svesti na sljedeću rečenicu: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju (usp. Mk 1,15). Istina je da ova evanđelja portretiraju Isusa kao Sina Božjeg. Međutim, ovaj naslov u izvornom kontekstu ne označava božansku narav. Naime, u židovskoj religijskoj tradiciji i kraljevi su nazivani sinovima božjim (usp. 2 Sam 7,11-14). Također, cijeli je židovski narod ponekad povezivan s istim atributom (usp. Hoš 11,1). To nije značilo da su židovi vjerovali da je primjerice Solomon utjelovljeno božanstvo. Kada su prvi kršćani govorili o Isusu kao Mesiji i Sinu Božjem govorili su o osobi koja je usko povezana s Božjim planom i koja ispunjava posebnu ulogu koja mu je namijenjena od strane samog Boga. Tek se u posljednjem kanonskom evanđelju koje je napisano pred kraj 1. stoljeća (Evanđelje po Ivanu) Isus portretira kao utjelovljenje božanstva koje je još i u vrijeme svog javnog djelovanja eksplicitno otkrivalo svoju božansku narav (usp. Iv 10, 30; 12,45). Opće je prihvaćeno kako povijesni Isus vjerojatno nije svoju poruku fokusirao na visoko kristološke rečenice koje mu se pripisuju u Evanđelju po Ivanu (usp. Gerd Theissen, Annette Merz, Povijesni Isus, Zagreb: Teološki fakultet ‘Matija Vlačić Ilirik’, 2015; Helen Bond, The Historical Jesus, London:T&T Clark, 2012). Jednostavno rečeno, ako je Isus hodao okolo i javno naviještao svoju božansku narav, kako to da takvo što nije zabilježeno u sinoptičkim evanđeljima? Cjelokupna miticistička teorija leži na pretpostavci prema kojoj je Isus u najranijim slojevima kršćanstva bio izmišljen kao božansko biće koje je tek nakon određenog perioda historizirano. Takva pretpostavka jednostavno nije u skladu s dostupnim dokazima. Valja i napomenuti kako se teorija o miticističkom Isusu ne spominje ni kod jednog autora iz antike. Primjerice, grčki platonistički filozof iz 2. st. Celzo oštro napada kršćansku religiju sa različitih kuteva, ali niti jednim slovom ne spominje sumnje u postojanje Isusa iz Nazareta (vidi npr. Robert Louis Wilken, The Cristinas as the Romans Saw Them, New Heaven: Yale University Press, 2003).
Konačno, problem s povijesnim Isusom nije u tome što je on neki mit kojeg su izmislili kršćani (što gotovo sigurno nije slučaj), pa čak niti to da je on povijesna osoba oko koje je nadograđen određen dio mitoloških elemenata (što je zasigurno istina). Problem je baš suprotne prirode. Povijesni je Isus previše povijestan. On je povijestan do granice nadvremenskog. Olako ga se prebacuje u bilo koji kontekst, pa tako i u kontekst suvremenog društva. Istina je međutim neumoljiva: Povijesni je Isus prvenstveno bio Židov koji je živio u Palestini u 1. stoljeću. Problemi njegovog svijeta nisu naši problemi. Njegov svijet nije ni približno jednak našem svijetu. Povijesni Isus nije bio kapitalist niti socijalist – nije uopće ni znao što te riječi znače kada one u njegovo vrijeme nisu ni postojale. Koliko je nama iz primarnih izvora poznato, Isus se nije bavio etičkim problemima koje tresu i razdvajaju naše društvo: abortus, reproduktivna prava, istospolni brakovi, eutanazija, kolonizacija, terorizam, ekonomska kriza i sl. Svaki pokušaj nasilne transformacije povijesnog Isusa u čovjeka 21. stoljeća neizbježno vodi ka stvaranju osobe kojoj je jedini cilj „postojanja“ ispunjavanje naših potreba i ciljeva.