Najčešća asocijacija na lik Heroda jest ona Heroda ubojice. No kao povijesnu osobu, prije ćemo ga okarakterizirati kao velikog graditelja i svojevrsnog vizionara. Dokaze, kao i pojedine ostatke tih mnogobrojnih djela, možemo i danas vidjeti. Ta činjenica nam govori kolika je bila i još uvijek jest važnost tih graditeljskih pothvata.
Sam lik Heroda nije bio najomiljeniji među židovskim narodom. S jedne strane možemo reći da je to bilo opravdano, obzirom na samu židovsku tradiciju i srž njihove kulture. No s druge strane, literatura zna biti pristrana, gdje često nailazimo na ekstreme koji se teško mogu potvrditi.
Herodov opus graditeljskih pothvata je i više nego mnogostran i mnogobrojan. Među svojim nemalim brojem gradnje različite vrste, Herod je možda ostao najzapamćeniji po obnovi Hrama, što je ujedno i njegovo najveće graditeljsko djelo. Taj značaj možda nije posljedica samo obnove Hrama, već načina na koji je ista bila izvršena, te na koncu reakcije ljudi na Hram koji više i to nije u pravom smislu riječi.
Spomenuti pothvat, Židovi nisu dobro prihvatili upravo radi načina na koji je on bio izvršen. Možda obnova na taj način nije bila najmudrija opcija, ako je razlog obnove Hrama bio dobivanje židovske naklonosti. Obnova je zapravo ispala više provokacija nego li nešto pozitivnije, što bi trebalo ići na ruku Židovima. S te strane možda je opravdan njihov stav prema svim građevinskim pothvatima u vrijeme Herodove vladavine. Sama Herodova pojava je bila dovoljna za skepticizam, koji se zapravo na koncu pokazao djelomično opravdanim.
Herod na vlasti
Herodovo porijeklo nije židovsko. Herodov otac Antipater bio je Idumejac, a majka Ciprus Arapkinja Nabatejka. Rimljani su 47. pr. n. e. Antipatera postavili za upravitelja, a on je svojeg sina Heroda imenovao upraviteljem Galileje. Rimski je Senat 40. pr. n. e. Herodu dao naslov „kralj Židova“, no da bi doista mogao vladati, morao se u trogodišnjem ratu boriti protiv hesmonejskog vladara Antigona, te opsjedati Jeruzalem. Navodno da je Herod općenito mrzio Hasmonejce, a ishod spomenutog rata završio je bičevanjem Antigona u Antiohiji i odrubljenjem glave. Stav Židova u vezi dolaska Heroda na vlast, možda se može izraziti jednom rečenicom:
„Dok je nekoć na čelu nacije bio vrhovni svećenik, a potom kralj – vrhovni svećenik iz dinastije potekle iz samog naroda – sada je po prvi put vlast preuzeo svjetovni kralj, niti svećeničkog roda, niti židovskog podrijetla, već prezreni stranac, podrijetlom iz nižih slojeva, postavljen od strane omraženog Rima.“
Spletke koje prate Heroda
Herodove spletke možda su poznatije nego li Herod u angažmanu graditeljstva. Te spletke su samo nagađanja, neke su možda istinite, ali je malo vjerojatno da su sve. Već pri pogledu na samu povijest općenito možemo uočiti da čak i nasumično dodane karakteristike nastavljaju pratiti subjekt kojem su dane, bile one opravdane ili ne.
Gore spomenute spletke, a samim time i ubojstva, ne isključuju ni članove njegove vlastite obitelji. Tu je prije svega riječ o njegovoj ženi, sinovima, svećenicima, a čak je i samu vladavinu započeo proganjanjem svojih protivnika i mogućih suparnika, a ni njih nije zaobišla smrt.
Herod kao graditelj
Kao što je rečeno, Herod je bio veliki graditelj. Jedno od najimpresivnijih građevinskih pothvata jer zasigurno umjetna luka na Sredozemlju, Cezareja. Ona je dubine 36 metara, zaštićena molom od 60 metara, a ime je dobila prema rimskom caru. Kao lukobrani rabljeni su betonski blokovi, a odvodi su tako uređeni da odvode pijesak iz luke. Samo mjesto obuhvaća 66 hektara, a sadrži velika skladišta, akvedukt, hipodrom, kazalište i amfiteatar. Herod je mnogo gradio i u Samariji, a njegov grad nazvan je Sebasta (Augusta), ponovo u čast rimskog cara. U Hebronu je sagradio veliki spomenik, a u Masadi na strmom brdu iznad Mrtvog mora izgradio je veliku utvrđenu palaču. U Jerihonu je sagradio zimsku palaču s ukrasnim vrtovima i dvije utvrde u blizini. Druge utvrde koje je sagradio jesu: Hirkanija (Khirbet Mird) i Maheront ( el – Mekaver). Kao važna građevina ističe se Herodion, današnji Džebel Fureidis, utvrda na umjetnom brdu kružnog tlocrta, 11 kilometara južno od Jeruzalema. Utvrda je poznata po tome što je to bilo ukopno mjesto Heroda, a nedavno je pronađena i njegova grobnica. Kao najveći građevinski pothvat navodi se obnova Hrama, koja će kasnije biti detaljnije razrađena.
Židovska interpretacija novog uređenja grada
„Uskim i tihim uličicama, na kojima su se stoljećima mogle zapaziti samo gomile pobožnih hodočasnika, sada se gura šareno mnoštvo atleta i njihovih učitelja, komedijaša, gladijatora, muzičara i artista. Zrakom se sada prolama vika mnoštva gledalaca na tribinama u amfiteatru i na trkalištu, ispunjenim Rimljanima, Grcima i odasvud pridošlim narodom. Čak do samog hrama dopire dreka mnoštva, oduševljenog barbarskim prikazima rimskih gladijatora i krvavim nadmetanjima čovjeka protiv čovjeka, čovjeka protiv zvijeri.“
Iako nezadovoljni, Židovi i dalje imaju svoj hram, i ne vjeruju da će Herod zadirati i u to sveto mjesto. Hram kao takav je bio porušen, ali je barem postojala nada da će se jednom obnoviti u onom duhu u kakvom je sagrađen prvi Hram. To se ipak nije ostvarilo.
Obnova Hrama
Mogući razlozi obnove nisu u potpunosti jasni, no većina autora se slaže da se Herod na taj način želio svidjeti Židovima. On je možda zato odabrao ono što je njima najsvetije, a i sam Hram je bio dotrajao i u usporedbi sa Solomonovim hramom bio je neugledan. Kad je obnova Hrama u pitanju, jedini izvori su nam Mišna i Josip Flavije ( u Svetom Pismu nema ništa o tome, jer je već u to vrijeme Stari Zavjet dovršen).
Što se tiče samih Židova, oni nisu bili u tolikoj mjeri oduševljeni, kako se možda očekivalo (obzirom da je obnova Hrama u pitanju, štoviše, od strane poganina). Oni mu nisu vjerovali, jer su se bojali da će Herod srušiti staru zgradu i da neće napraviti novu, stoga je Herod najprije skupio sav materijal i objavio svoje naume oko obnove prije nego što je započeo s rušenjem, kako bi otklonio takve dvojbe.
No rad je otežavala činjenica da se u Hramu vršila služba, trajali su obredi i prinosile se žrtve, a i pravilo je nalagalo da u sam Hram mogu samo svećenici. Tako da je Herod unajmio radnike koji su podučili zanatu svećenike, očito uspješno, jer su svećenici uspjeli podići unutarnje dijelove novoga Hrama za osamnaest mjeseci. Ipak, rad je nastavljen do Isusova vremena, a hramska zdanja nisu dovršena do 63. godine. Samo sedam godina kasnije, Rimljani su razorili Hram.
Zdanje Hrama
Čitav sklop Hrama imao je oblik nepravilnog četverokuta. Istočni zid bio je dug 470 metara, zapadni 485 metara, sjeverni zid 315 metara, a južni 280 metara. Ovo veliko područje, čak je pet puta veće od atenske Akropole. Bilo je okruženo velikim vanjskim zidovima. Najnižih četrnaest redova sa zapadne strane, takozvani Zapadni zid (Zid plača), još je vidljiv. Kameni blokovi bili su neobično velikih dimenzija. Sa zapadne strane nalaze se ostaci dvaju vijadukta. Ispod hramskih zdanja bili su kanali koji su krv žrtava odvodili u dolinu Cedrona, a dio jednog takvog kanala može se i danas vidjeti u južnom zidu.
Hram je imao nekoliko dvorišta, svako sa svojom svrhom. Vanjsko dvorište bilo je najprostranije, a ovdje su smjeli dolaziti i pogani. Dvorište je sa svih strana bilo ograđeno trijemovima, a sadržavalo je i mnogobrojna vrata koja su dijelila određene prostore. Na ulasku u unutarnje dvorište, stajali su mnogi natpisi, koji zabranjuju nežidovima ulazak u ovaj sveti prostor. Također je postojao odvojeni prostor za žene i muškarce. Iz dvorišta za muškarce ulazilo se u dvorište za svećenike. U tom dvorištu bila je i prostorija za sastanke Velikog vijeća, a tu se nalazio i žrtvenik za paljenje žrtve. Iz dvorišta za svećenike ulazilo se u predvorje hrama, a iz njega u Svetište, te na posljetku u Svetište nad svetištem.
Dakle, Herod bio zaista jedna zanimljiva ličnost. Interpretacije su razne, ovisno s kojeg aspekta gledamo, no ovdje je važno ograničiti se na gledanje s povijesnog aspekta, gdje Herod ostaje veliki graditelj i vizionar svojeg vremena, iako možda nikada nećemo utvrditi razloge toliko mnogobrojne gradnje. Na kraju krajeva, možda je samo želio ostati zapamćen u povijesti, kao što i svatko želi. Na ovaj način ostavio je nešto trajno iza sebe, a u ovom slučaju to je nešto što i dan danas možemo vidjeti. Tako da gledajući s tog aspekta, Herod je zaista napravio nešto veliko, čak i ako ne gledamo na njega uvijek u najpozitivnijem smislu.
Isto tako, očito je da se Herod ni danas, skoro dva tisućljeća kasnije, ne može osloboditi određenih negativnih epiteta koji mu se stavljaju uz ime. To zapravo nije rijedak slučaj, posebno kada su u pitanju rimski vladari. No takve teorije su često nedorečene, i ostavljaju iza sebe jednu nejasnu priču koje se ljudi drže, posebno kad je pozadina tako senzacionalna. Stoga je važno imati na umu tko zapravo piše povijest.