Ugledne njemačke novine Stern 28. travnja 1983. godine obajvile su na svojoj naslovnici sliku sa šokirajućom porukom: Hitlers Tagebücher entdeckt (hrv. Otkriveni Hitlerovi dnevnici). Prije objave, engleski povjesničar Hugh Trevor-Roper potvrdio je autentičnost dokumenata. Prava na dnevnike je Stern kupio za nekoliko milijuna dolara. No, čim su se počeli objavljivat, sumnje su se nazirale. U konačnici je otkriveno kako se radi o krivotvorinama stanovitog Konrada Kujaua koji je osuđen na 4 godine zatvora. Krivotvorine nisu samo suvremen fenomen – stare su koliko je staro i pismo. Iz povijesti je možda i najpoznatiji primjer Konstantinove darovnice – isprave prema kojoj je car Konstantin Veliki predao papi i političku i vjersku vlast nad zapadnim dijelom Rimskog carstva. U 15. se stoljeću nedvojbeno dokazalo da je isprava krivotvorena. U tekstu koji slijedi nastojat ću se fokusirati na pitanje postojanja pseudoepigrafije (pisanje u ime druge osobe) u korpusu Novozavjetnih tekstova. Drugim riječima, pokušat ću dovesti u pitanje standardni pogled bibličara i teologa koji se grana u dva specifična smjera. Oba smjera dijele pretpostavku prema kojoj se pisanje pseudoepigrafije u Novozavjetnim djelima ne može izjednačiti s riječju krivotvorina jer je u antičko vrijeme takva praksa bila moralno prihvaćena.
Kao ogledni primjer valja uzeti Prvu Petrovu poslanicu. Nema sumnje da se u tekstu sam autor identificira kao Petar(1 Pet 1,5). U suvremenim je analizama opće prihvaćeno da autor ove poslanice nije bio Petar – Isusov najbliži učenik (Boring 2004:359). Autor ne spominje da je bio Isusov učenik, već njegov prezbiter (grč. Πρεσβυτέρους) što pretpostavlja povijesni kontekst kasnog 1. stoljeća – stadij razvoja crkvene strukture koji ne odgovara vremenu kada je Petar živio. Također, u tekstu je jasno da prezbiteri imaju ulogu episkopata koji vode cijelu Crkvu – takva struktura nije postojala u vrijeme Petra (1 Pet, 5, 1-5). U poslanici se ističe da su kršćani zbog svog imena proganjani. U izvorima iz tog vremena nemamo nikakve indicije da su progonstva kršćana u 1. st. bila na temelju njihovog imena. Tacitov izvještaj o Neronovu progonstvu kršćana primjerice stavlja naglasak na pogrešna djela kršćana, a ne na njihovo ime (Anali XIV.44). Plinijevim svjedočanstvom početkom 2. st. prvi se put u izvorima javlja otpor prema kršćanskom imenu (Pisma X.). Konačno, vjerojatnost da je apostol Petar bio autor poslanice drastično se smanjuje ako se, s jedne strane, uzme u obzir opća razina pismenosti u antici (W. Harris tvrdi da je manje od 10 % ljudi u Rimskom carstvu bilo pismeno, dok C. Hezser smatra da je u Palestini u ono vrijeme svega 3 % populacije bilo pismeno), a s druge socio-kulturološki kontekst iz kojeg je dolazio Petar. Drugim riječima, vrlo je mala vjerojatnost da je ribar iz ruralnog dijela Galileje imao bilo kakvu razinu obrazovanja, a kamoli onu koja je nužna za sastavljanje Prve Petrove poslanice – teksta kojeg odlikuje visoko razvijen grčki jezik sa širokim vokabularom.
Brojni bibličari spominju mogućnost da je Petar samo autoritet u pozadini poslanice koju je netko napisao u njegovo ime. Najčešće se spominje Silvan kao mogući autor s obzirom na dio teksta u kojem stoji: Pišem vam ukratko, po Silvanu, koga smatram bratom vjernim, da vas ohrabrim i posvjedočim kako je ovo istinska milost Božja(1 Pet 5,12). Brown razmatra ovu ideju pa napominje da je Silvan vrlo lako mogao biti tajnik koji je uokvirio Petrove ideje (Brown 2008: 729).
Međutim, zaključak ovog tipa nije utemeljen na adekvatnom iščitavanju dokaza. U svim primjerima antičkih pisara/tajnika nemamo dokaza o postojanju prakse gdje bi jedan autor sastavio cijelo pismo za drugoga (uz iznimku jednog kratkog pisma kojeg je Sestije napisao u ime Pompeja, a kojeg, u svojem pismu Atiku, spominje Ciceron). Ostavljajući po strani činjenicu da se ovdje radi o iznimnom primjeru koji dolazi iz pera visoko obrazovanog pojedinca, valja istaknuti nekoliko stvari.
Prije svega, Brownova teza ne rješava lingvistički problem. Ako je vjerovati drugom izvoru, Silvan je bio palestinski Židov kojemu je vrlo vjerojatno materinji jezik (baš kao i Petru) bio aramejski (Dj 15,22). Također, studija Marka Chanceya je pokazala da široku rasprostranjenost aramejskog, a ne grčkog, jezika na prostoru antičke Palestine (Chancey 2008). Čini se da je grčki jezik bio vezan isključivo uz visoko-obrazovanu elitu koja je činila tek manji dio društva. Teza o Silvanu kao autoru ne odgovara ni konstrukciji izvorne rečenice koja se ovdje problematizira. Konstrukcija ‘po Silvanu’ (grč. Διὰ Σιλουανοῦ) ne označava autorstvo datog teksta, već osobu koja je nositelj tog pisma (Dj 15,22-23). Konačno, koji je scenarij vjerojatniji? Onaj za kojeg nemamo niti jednu analogiju u grčko-antičkom svijetu (Petar je tražio od nekog da napiše cijelu poslanicu za njega na drugom jeziku) ili onaj za kojeg imamo mnogo primjera (nepoznati autor stvara poslanicu i poziva se na važan autoritet kako bi svome djelu dao na vrijednosti). Uz to, valja istaknuti i kako je Petrova misija bila orijentirana prema Židovima, dok je ova poslanica prvenstveno upućena poganima (Gal 2,8-9; 1 Pet 1,14).
Prva Petrova poslanica je ovdje poslužila samo kao ogledni primjerak. Povijesna je realnost da od 27 knjiga Novog zavjeta, autentičnih je vjerojatno sedam Pavlovih poslanica uz mogućnost da je Knjigu Otkrivenja doista napisao Ivan – iako ne Ivan sin Zebedejev. Je li pseudoepigrafija bila moralno prihvaćena u antičkom društvu? Ovo je teza koja se često pojavljuje u teološkim studijama, iako detaljnija historijska analiza izvora ukazuje u sasvim suprotnom smjeru.
U antičko vrijeme za riječ pseudoepigrafija najčešće su se koristile dvije grčke riječi: ψεῦγος i νόθος. Prva u doslovnom prijevodu znači laž, prevara, dok se druga odnosi na djecu koja su rođena izvan braka i koja kao takva nisu imala nikakva prava. Obje riječi nose pejorativnu simboliku (Ehrman 2013: 32). U slučaju riječi Νόθος može se govoriti i o vulgarnosti izvornog značenja riječi. Iako je istina da u antici nije postojao pravni koncept zaštite intelektualnih prava kakav poznajemo u suvremenom društvu, niz primjera nedvojbeno ukazuje da praksa pisanja pseudoepigrafije nije bila moralno prihvatljiva te da su antički autori imali razvijen osjećaj intelektualnog vlasništva.
Prvenstveno valja napomenuti opsežan broj antičkih tekstova koji svjedoče o jednome cilju: odvojiti autentična od neautentičnih (krivotvorenih) djela (Speyer 1971: 113). Oni jasno demonstriraju postojanje svijesti o važnosti autentičnog. Nakon konstrukcije velikih knjižnica u Aleksandriji i Pergamu, Marko Fabije Kvintilijan (rimski književnik iz 1. st) nam prenosi zadaću koju su sami sebi dali tamošnji gramatičari: „Učitelji stare škole išli su u kritici tako daleko da su sebi dozvoljavali proglašavanje i obilježavanje neautentičnosti stihova i nepriznavanje i odbacivanje knjiga čiji im je naslov izgledao krivotvoren, kao da iz porodice uklanjaju podmetnutu djecu (Obrazovanje govornika I.4.3). Grčki filozof Diogen Laertije (3. st.) spominje zanimljivu priču o Dioniziju, bivšem učeniku Heraklida Pontskog – grčkog filozofa iz 4. st. pr. Kr. Prema narativu, Dionizije je krivotvorio Sofoklov spis Partenopajos i objavio ga pod Sofoklovim imenom. Heraklid nije htio u to povjerovati sve dok mu Dionizije nije dao nekoliko nepobitnih dokaza da se doista radi o spisu kojeg nije napisao Sofoklo (Životi uglednih filozofa VII.92.93). Diogen samo nekoliko redaka prije izvještava o prevari koju je skovao sam Heraklid. Naime, Heraklid je za vrijeme suše koja je pogodila njegov kraj podmitio pitijsku svećenicu da izda lažno proročanstvo ne bi li ga njegovi sugrađani okrunili zlatnom krunom (Životi uglednih filozofa VI.91). Ironija je i više nego jasna: onaj koji je prevario druge, na kraju biva prevaren – i to od strane vlastitog učenika.
Diogen spominje i da je stoik Diotim „najuvredljivije oklevetao (Epikura op.a.) navodeći pedeset skandaloznih pisama kao Epikurova (Životi uglednih filozofa X.3.4). Dodatnu potvrdu ove priče pronalazimo kod Ateneja iz Naukratisa (3. st.) koji još dodaje da je epikurejski filozof Zeno pronašao Diotima i ubio ga zbog njegovih krivotvorina (Banket učenih ljudi XII.611B). U svojim Epigramima rimski pjesnik i književnik Marko Valerije Marcijal se žali na krivotvorenje njegovih djela pa između ostalog i spominje: „Crnu žuč zlobe i gadne psovke što ih piljar ljut viče…’Poeta’ neki nepoznati svuda sipa i tvrdi da su moje! Čuješ to, Prisko? Da papagaja prepreličin glas krasi, da svirati poželio je Kan – gajde? Daleko nek je zao glas od mog stiha dok slava ga na sjajnom krilu svom diže“ (Epigrami VII.12). Apulej (rimski književnik i filozof iz 2. st.) također negoduje govoreći o „onom žalnom pismu koje niti je mojom rukom napisano niti je vjerodostojno sastavljeno, a koje su htjeli prikazati kao moj pokušaj da se umilim Pudentili“ (Apologija 87). U uvodu svoje sedme knjige rimski se arhitekt i pisac Vitruvije (1. st. pr. Kr.) zahvaljuje svima koji su mudro i korisno prenijeli u knjigama ideje potomcima da ne propadnu, ali s druge strane strogo zabranjuje krivotvorine: „Koliko god njima dugujemo zahvalnost (onima koji mudro i korisno prenose ideje potomcima op.a.), tako naprotiv moramo ukoriti one koji kradu njihove zapise pa ih izdaju za svoje“ (O arhitekturi VII.1.).
Nisu samo grčko-rimski autori brinuli za autentičnost i osuđivali krivotvorine. Korpus ranokršćanskih tekstova svjedoči velikom broju takvih primjera. Zbog opsega teksta zadržat ćemo se tek na njih nekoliko. Prema Euzebiju, Origen iz Aleksandrije (3. st.) je tvrdio kako ima onih koji sumnjaju u autentičnost Druge i Treće Ivanove poslanice (Crkvena povijest VI.25).[1] Euzebije citira sumnje Dionizija Aleksandrijskog (3. st.) oko autentičnosti Knjige Otkrivenja: „Neću, dakle, kazati da se pisac ne zove Ivan niti da ta knjiga ne potječe od Ivana. Prihvaćam da dolazi od nekoga tko je svet i od Boga nadahnut. Ne bih lako prihvatio da je on apostol…od koga je Evanđelje naslovljeno Evanđelje po Ivanu…Na temelju načina mišljenja i postupanja jednoga i drugoga (ovdje Dionizije nastoji usporediti Evanđelje po Ivanu i Knjigu Otkrivenja op.a.) te na osnovu izgleda kod govora i po onome što se naziva ustrojstvo knjige slutim da pisac nije isti“ (Crkvena povijest VII.25). I Euzebije se uključio u kritičku procjenu određenih tekstova pa je tako odbijao prihvatiti da je Klement (biskup u Rimu iz 1. st.) napisao Drugu Klementovu poslanicu (Crkvena povijest III.38). Autor Muratorijeva fragmenta (poznat i kao fragment koji predstavlja najstariju [nepotpunu] listu Novozavjetnih knjiga, a vjeruje se da potječe s kraja 2. st.) raspravlja o Pavlovim poslanicama te ističe: „Postoji također i poslanica Laodicejancima i Aleksandrijancima, obje krivotvorene u Pavlovo ime kako bi se promicala Marcionova hereza“ (Metger 1989: 305). U kontekstu ranokršćanskih tekstova interesantan je i primjer Atanazija, biskupa Aleksandrije iz 4. st. koji otkriva kako je njegov neistomišljenik krivotvorio pismo u njegovo ime. Atanazije eksplicite poistovjećuje čin krivotvorenja s činom laganja te napominje kako laganje dolazi od Sotone, a oni koji lažu su udaljeni od Boga koji predstavlja apsolutnu Istinu (Apologija caru Konstanciju 19). Istaknuti primjeri nose eksplicitno negativne konotacije iz kojih je jasno da krivotvorena djela nisu imala pozitivan status u moralnom svijetu antike. Ponekad se, kao u slučaju Diotima i Zeona, radikalno kažnjavalo krivotvoritelja.
Bibličari najčešće svoju tezu o moralnoj prihvaćenosti pseudoepigrafije nastoje objasniti kroz vizuru antičkih filozofskih škola gdje je, kako oni tvrde, bilo sasvim uobičajeno da učenici iz poštovanja, sastavljajući neko djelo, pripisuju isto osnivaču škole. Postojanje ovakve prakse predstavljeno je u svijetu teologa kao nešto što svi znaju i što je svima jasno. U rijetkim slučajevima gdje se i citira antički izvor on je uvijek vezan za dvojicu neoplatonističkih filozofa: Jambliha (245-325.) te Porfirija (233-304.). Pažljivija analiza izvora ozbiljno dovodi u pitanje ovu tezu. Prije svega, Porfirijevo svjedočanstvo sačuvano je samo na arapskom jeziku u knjizi Ibn Abi Usaybi’a – sirijskog liječnika iz 13. st. Od krucijalne važnosti je činjenica da tekst uopće ne tvrdi ono što jedan od zagovornika ove teorije (njemački teolog A. Baum) spominje. Prema njegovu viđenju (Baum nije upoznat sa srednjovjekovnih arapskim jezikom!), Porfirije tvrdi da je Pitagora napisao 80 knjiga, a da je 200 knjiga napisano u njegovo ime dok je tek 12 knjiga krivotvoreno (Baum 2001: 53). Međutim, Carl Ernst, stručnjak za srednjovjekovnu islamsku povijest je u svom prijevodu pokazao kako Porfirije tvrdi nešto sasvim suprotno: Pitagora je napisao 80 knjiga, njegovi sljedbenici 200 knjiga te je 12 knjiga krivotvoreno u njegovo ime (Ehrman 2013: 109). Mala razlika u prijevodu, ali razlika koja ima očigledno velik značaj u rušenju Baummove teze.
Jamblih doista tvrdi da je u krugu Pitagore i njegovih učenika bio običaj sva djela pripisati Pitagori. No, na temelju jednog iznimnog primjera raditi generalizaciju čini se suviše pogrešnim. Osim toga, Jamblih tvrdi da je ta praksa bila popularna u krugu samog Pitagore i njegovih učenika. Nigdje ne tvrdi da je takvo što bilo popularno i u kasnije vrijeme niti među drugim filozofskim školama. Naravno, nameće se i pitanje izvora: Odakle bi Jamblih mogao znati za nešto što se događalo prije 700-800 godina? Uz to, kako to da ne pronalazimo nigdje prije Jambliha potvrdu ove tvrdnje? Na skali vjerojatnosti gdje s jedne strane stoji čitav niz izvora koji jasno pokazuju moralnu odbojnost ka pseudoepigrafiji, a druge strane nedvojbeno upitan primjer Jambliha, čini mi se da se zaključak sam nameće.
U konačnici, smatram vrijednim napomenuti da smisao ovog teksta nije donijeti, iz suvremene perspektive, moralnu prosudbu o pseudoepigrafskim dokumentima koji se danas nalaze u Novom Zavjetu već samo istaknuti moralnu poziciju takvih dokumenata u odnosu na grčko-rimski svijet. Riječima D. Knowelsa: „Povjesničar nije sudac, a još manje sudac za vještačenje“ (Knowels 1964: 13). Posao povjesničara ne uključuje stavku moraliziranja oko djela pojedinaca. Osim toga, autor Prve Petrove poslanice je vjerojatno iskreno vjerovao kako bi sve stavove i tvrdnje iznesene u poslanici povijesni Petar odmah potpisao. Možda to i jest istina, ali zbog nedostatka historijskih izvora o Isusovu najbližem učeniku, svaki bi historijski zaključak na tu temu bio plod kreativnog domišljanja, a ne ozbiljne historiografske analize.
[1] Euseb. Ecc. Hist. VI.25.