Prvi opis Huna iz pera rimskih historičara potječe od Amijana Marcelina (Ammianus Marcellinus) oko 395. g. On ih opisuje kao primitivne konjaničke nomade koji ne poznaju poljodjelstvo, a žive bez stalnog boravišta i kraljeva. Marcelin navodi da se svaka horda nalazi pod vodstvom vođa koje on naziva primates.

Strašne hunske horde na prijelazu stoljeća preplavljuju čitavu Jugoistočnu i Srednju Europu. Prvenstveno zahvaljujući velikoj umješnosti jahanja i korištenju luka Huni su tijekom vremena stvorili legendarni strah koji je prisutan kod svih naroda Europe. Historičari vojne taktike došli su do zaključka da su hunske horde prvenstveno svojim strašnim i nepredvidljivim izmjenama napada-povlačenja stvarali strah među protivnicima i izvojevali velike pobjede.

Početkom 30-ih godina V. stoljeća vlast nad velikim brojem hunskih hordi centralizirana je u rukama kralja Rue. Nakon Ruine smrti u proljeće 434. g. vlast nad hunskim hordama prelazi u ruke Atile i Blede. Ugovorom iz Marga (Margus, Požarevac) 434. sklopljen je mir između Istočnog Rimskog Carstva i Huna. Na temelju mirovnog ugovora Carstvu je plaćanje godišnjeg tributa povećano sa 150 kg (350 funti) na 300 kg (700 funti) zlata. Tijekom cijele Atiline vladavine Hunska država strukturirana je na temeljima apsolutne despocije u kojoj Atila kao vrhovni vladar posjeduje pravo i moć da raspolaže s životom i smrti svakog pripadnika zajednice. Njegovi prvaci i pomoćnici nazivaju se logadeV.

Godine 436. rimski vojskovođa Aecije uz pomoć hunskih hordi ratuje s Burgundima koji s područja srednje Rajne pokušavaju preseliti u područje današnje Belgije. U krvavom ratu ubijen je burgundski kralj Gundihar (Gundicharius), veliki dio njegove obitelj i naroda što je kasniji povod za Sagu o Nibelunzima.

Zbog neizvršavanja ugovornih obveza iz Marga 441. Huni napadaju Istočno Rimsko Carstvo na dunavskoj granici. 441./442. razoreni su Sirmij (Sirmium, Srijemska Mitrovica), Singidun (Singidunum, Beograd), Margo (Margus), Niš (Naissus) i Serdika (Serdica, Sofija). Kod Filipopola (Philippopolis) je razbijena carska vojska, a nakon opsade Konstantinopola (Constanstinopolis) i hunske pobjede na Galipolju sklopljen je novi mirovni ugovor prema kojem je godišnji tribut Carstva povećan na 900 kg (2100 funti) zlata.

445. g. nakon Bledina ubojstva sva vlast prelazi u Atiline ruke. 447. izvršen je drugi veliki napad na Istočno Carstvo. Na rijeci Vid (Utus) potučene su velike carske snage. Ubrzo, opljačkavši balkanske provincije Huni prodiru u Grčku gdje su zaustavljeni kod Termopila (Thermopylae). Uskoro je sklopljen novi mir i tribut je ponovno povećan, ali njegov iznos danas nije poznat. U periodu između 448. i 450. između Atile i oba Carstva odvija se burna diplomatska aktivnost. Na njezinim temeljima Istočno Carstvo trebalo je povući svoje granice na područje južno od Dunava.

Nakon smrti istočnorimskog cara Teodozija II. (408.-450.) istočni i zapadni carevi odbijaju plaćanje tributa. Atila već nešto ranije od Zapadnog Carstva traži da se sestra cara Valentinijana III. Justa Gracija Honorija (Iusta Gratia Honoria) uda za njega i donese mu pola carstva kao miraz. To što tribut nije plaćen i to što obveze nisu ispunjeni njegovih zahtjeva Atila je iskoristio kao povod za novi rat. Sljedeće godine hunske horde prodiru na teritorij Zapadnog Carstva. 451. g. na Katalaunskim poljima (Campi Catalaunici) Atila doživljava jedini neuspjeh od strane vizigotskog kralja Teodorika (poginuo na bojnom polju) i vojskovođe Aacija (Aetius) te se uz velike gubitke povlači. 452. g. hunske horde prodiru na Apeninski poluotok gdje su opljačkale gradove Akvileju (Aquileia), Padovu (Patavium), Veronu, Bresciju (Brixia), Bergamo (Bergomum) i Milano (Mediolanum). Prilikom “Apeninskog pohoda” Atila se susreće s papom Lava I. (440.-461.) koji ga navodno ponovnom mogućnošću ženidbe za Honoriju 6. srpnja iste godine sprečava da opljačka Rim. Nakon povlačenja iz Italije Atila je namjeravao ponovno napasti Istočno Carstvo. Do novog napada ipak nije došlo jer umire prilikom svog posljednjeg vjenčanja (živio je u poligamiji i ženio se više puta) s germanskom princezom Hildikom (Ildico) koja ga je možda i ubila (korijen priče o Kriemhildi iz Sage o Nibelunzima).

Nakon Atiline smrti, njegovi mnogobrojni sinovi podijelili su golemi teritorij koji je njihov otac čvrsto držao u rukama. Tim činom slabi Hunska vlast u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Oko 454. udružene snage Gepida, Ostrogota, Herula i mnogih drugih plemena potukle su Hune u bici na nepoznatoj rijeci Nedao u Panoniji. Nakon teškog poraza dio hunskih plemena povlači se u južnu Rusiju gdje su ostatkom nekad jake države vladali Atilini sinovi, Dengizih (Dengizich, Dintzic) i Irnek.

O autoru

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta (2011. - 2020) i izvanrednog profesora (2020. - ). Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko 300 znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, veći broj udžbenika i priručnika za osnovnu školu, gimnaziju i sveučilište, znanstvene knjige Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi (Zagreb: Barbat, 2003.), Staroegipatska civilizacija sv. 1: Povijest i kultura starog Egipta (Zagreb: Hrvatski studiji, 2016.), Staroegipatska civilizacija sv. 2: Uvod u egiptološke studije (Zagreb: Hrvatski studiji, 2017.), Egipatsko blago u Osijeku – hrvatska fascinacija starim Egiptom (Osijek: Arheološki muzej, 2019. s Marinom Kovač), Egypt in Croatia (Oxford: Archaeopress, 2019., s još sedam kolegica) i Egipat u Hrvatskoj: hrvatska fascinacija staroegipatskom kulturom (Zagreb: Fakultet hrvatskih studija, 2020.). Urednik sam knjiga „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Saarbrücken: Lambert Academic Publishing, 2014.), „A History of Research into Ancient Egyptian Culture Conducted in Southeast Europe” (Oxford: Archaeopress, 2015.), Egypt 2015: Perpectives of research – Proceedings of the Seventh European Conference of Egyptologists (2nd-7th June 2015, Zagreb – Croatia) (Oxford: Archaeopress, 2017.) i Slavne žene stare povijesti: životi žena u društvima starog svijeta (Zagreb: Meridijani-Hrvatski studiji, 2018.). Bio sam glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica [www.croato-aegyptica.hr; 2004.-2014.], a trenutno sam urednik online povijesnog časopisa Stara povijest [www.starapovijest.eu]. Također sam osmislio web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odsjeka za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.