Filmovi su jedan od najmoćnijih oblika masovnih medija i ne bi se trebao zanemariti njihov potencijal u popularizaciji povijesti. Istina je da komercijalni film nikada neće dostići razinu profesionalne preciznosti ili temeljitosti jednog povijesnog dokumentarca, ali ne bi niti trebao pokušavati jer je njegova prednost u apeliranju široj javnosti. Od spektakularnih blockbustera (Alexander, Gladiator, Troy) do promišljenijih i suptilnijih filmova B-kategorije (Agora, The Eagle), komercijalni film bi u određenom smislu mogao stvarati publiku zainteresiranih za dokumentarne filmove o povijesti, odnosno za povijest općenito.
Filmovi o prapovijesti
Pleme spiljskog medvjeda (The clan of the cave bear, 1986.)
Režija: Michael Chapman
Vrijeme trajanja: 98 minuta
Uloge: Daryl Hannah – Ayla, Pamela Reed – Iza, James Remar – Creb, Thomas G. Waites – Broud
SADRŽAJ: Film Pleme spiljskog medvjeda je film iz 1986. godine čija radnja prati neandertalski klan u čiji život dođe djevojčica koja je pripadala kromanjoncima i to nakon smrti majke. Djevojčica, zvana Ayla, tijekom filma i odrasta, a sve više dolazi do izražaja i njezina „nepripadnost“ klanu neandertalaca, odnosno, sve više se vide i razlike između kromanjonaca i neandertalaca. Film vjerno prati tipične karakteristike te su tako neandertalci prikazani sa izbočenim čelom, tamnom i gustom kosom te širim nosom, dok je djevojčica Ayla prikazana s ravnijim čelom te plavom kosom i očima. Film također prikazuje oružje koje su neandertalci koristili, poput koplja, te navodi kako se žene nisu smjele koristiti oružjem. Uz koplje, u filmu je prikazano da su se neandertalci koristili i praćkom kao oružjem, no ona se pojavljuje tek oko 10 000 god. pr. Kr., nakon što su neandertalci već nestali. Što se pak tiče odjevnih predmeta, nisu baš vjerno prikazani, odnosno, pleme neandertalaca je prikazano sa par manjih odjevnih predmeta koji nisu prilagođeni hladnoći i zimi u kakvu je smještena radnja filma. Ipak, na zanimljiv način su prikazana vjerovanja, odnosno totemizam, prilikom čega je svaki član klana imao svoju zaštitnu životinju, odnosno totem. Što se tiče komunikacije, ona je u filmu prikazana kao djelomično znakovni jezik. Kroz film, glavni lik, Ayla, ostaje trudna sa jednim od članova klana te tu treba naglasiti da je „križanje“ neandertalaca i kromanjonaca i dalje tema brojnih rasprava među povjesničarima.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za nagradu Academy Awards za najbolju šminku.
Ledeni čovjek (Iceman, 2017.)
Režija: Felix Randau
Vrijeme trajanja: 96 minuta
Uloge: Jürgen Vogel – Kelab, André Hennicke – Krant, Susanne Wuest – Kisis, Sabin Tambrea – Tasar, Martin Augustin Schneider – Gosar
SADRŽAJ: Radnja filma Iceman prati život neolitičkog klana smještenih u Ötztalskim Alpama. Vođa klana, Kelab, odlazi u lov, prilikom čega njegov klan napada drugi klan te im pale nastambe, a jedini tko je preživio je Kelab i njegov tek rođeni sin. Kelab uzima dijete i kreće u osvetu, no pritom nailazi na starijeg muškarca i ženu koji mu daju jesti. Ostavlja im dijete te se ponovo okreće svojoj osveti i potrazi za ubojicama svoga klana. Pronalazi ih i ubija, no njihove obitelji ostavlja na životu.
Gledano sa povijesnog stajališta, film vjerno prikazuje neolitički način života. Može se primijetiti da članovi klanova nose odjeću koja je u skladu sa vremenskim uvjetima i mjestom gdje žive. Također, u filmu se mogu primijetiti i neolitičke kuće. Poznato je da su ljudi za vrijeme neolitika prešli na sjedilački način života, no što se tiče kuća, on su često znale biti napravljene od drveta, kako su i prikazane u filmu. Film vjerno prikazuje i neolitičko oružje koje su često činila koplja, lukovi te strijele, a mogu se primijetiti i domaće životinje poput ovaca i koza koje su u tom razdoblju već bile domesticirane.
Nagrade i nominacije: 2 nominacije za nagradu German Film Awards za najbolju šminku i najbolji zvuk.
Alfa (Alpha, 2018)
Režija: Albert Hughes
Vrijeme trajanja: 96 minuta
Uloge: Kodi Smit-McPhee – Keda, Jóhannes Haukur Jóhannesson – Tau, Marcin Kowalczyk – Sigma, Jens Hultén – Xi, Natassia Malthe – Rho
SADRŽAJ: Radnja filma Alpha iz 2018. godine smještena je u razdoblje gornjeg paleolitika, odnosno 20 000 god. pr. Kr.. Radnja prati dječaka Kedu koji prilikom ozlijede ostaje napušten od strane svoga plemena, te ga potom napada čopor vukova. Keda ozljeđuje alfu čopora, no odlučuje da ga neće ubiti već ga spasi te potom zajedno kreću u potragu za Kedinim plemenom. Kao što je već spomenuto, radnja filma prati dječaka koji je pripitomio vuka. Postoje brojne teorije o domestikaciji, pa tako neke studije tvrde da je počela prije 15 000 godina u Centralnoj Aziji, a neke studije tvrde da se domestikacija vuka dogodila između 18 800 i 32 100 godina u Europi, što znači da film vjerno obuhvaća razdoblje domestikacije.
Također, film vjerno prikazuje i odjevne predmete prilikom čega su članovi plemena obučeni u skladu sa vremenskim uvjetima. Važno je spomenuti da je u filmu prikazano realistično i oružje, odnosno, kameni šiljci koje su članovi plemena obrađivali.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Hollywood Post Alliance za izvanredan color grading.
2. Filmovi o Egiptu
Kleopatra (Cleopatra, 1934.)
Režija: Cecil B. DeMille
Vrijeme trajanja: 100 minuta
Uloge: Claudette Colbert – Cleopatra, Warren William – Julius Caesar, Henry Wilcoxon – Marc Antony, Joseph Schildkraut – Herod, Ian Keith – Octavian
SADRŽAJ: Radnja filma Kleopatra prati Kleopatrin život od njezina upoznavanja sa Julijem Cezarom, do kraja njezina života. Nakon ubojstva Julija Cezara, Kleopatra i Marko Antonije se zaljubljuju, a film završava njihovim samoubojstvom. Film započinje sa 48. god. pr. Kr. odnosno sa otmicom Kleopatre koju je organizirao Pothinos, a tu otmicu spominje i Plutarh u svom djelu Usporedni životopisi. U idućoj sceni Apollodorus, Kleopatrin pratitelj, unosi Kleopatru zamotanu u tepih pred Julija Cezara te ga odmotava prilikom čega dolazi do upoznavanja Julija Cezara i Kleopatre, što također spominje Plutarh u istome djelu. Ipak, Plutarh navodi da je Cezar bio taj koji je dao ubiti Pothinosa kada je otkrio da Pothinos radi protiv njega, no u filmu je prikazano kako ga je ubila Kleopatra.
Julije Cezar i Kleopatra potom odlaze u Rim, a Cezara prorok upozorava da se čuva Martovskih ida, što spominje i Gaj Svetonije Trankvil u svom djelu Dvanaest rimskih careva u kojem navodi i da se prorok zvao Spurina. Cezar potom odlazi u Senat gdje biva i ubijen te izgovara riječi „Et tu, Brute?“, no Svetonije ipak navodi da je samo uzdahnuo. Kleopatra se potom zaljubljuje u Marka Antonija, no on ubrzo ulazi u bitku sa Oktavijanom, poznatom i kao Bitka kod Akcija. Vojska Marka Antonija gubi bitku, te ih Oktavijan okružuje. Kleopatra potom odlazi do Oktavijana i moli ga da poštedi život Marka Antonija, no Marko Antonijo ju vidi kako odlazi te se ubija. Kleopatra, saznavši to, ubija sebe sa otrovnom zmijom te umire na tronu. Plutarh također piše o ovome u djelu Usporedni životopisi, no navodi da je Kleopatru zmija ugrizla za ruku, a ne za prsa kao što je prikazano u filmu.
Kod DeMilove Kleopatre može se primijetiti da film prati povijesne činjenice no ima odstupanja kod manjih detalja. Ipak, unatoč tim odstupanjima, treba uzeti u obzir da je film nastao 1934. godine te da mu je cilj vjerojatno bio približiti priču o Kleopatri i Cezaru s naglaskom na njihovu ljubavnu vezu.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Academy Awards za najbolju fotografiju.
Cezar i Kleopatra (Caesar and Cleopatra, 1945.)
Režija: Gabriel Pascal
Vrijeme trajanja: 138 minuta
Uloge: Claude Rains – Caesar, Vivien Leigh – Cleopatra, Stewart Granger – Apollodorus, Flora Robson – Ftatateeta
SADRŽAJ: Film Cezar i Kleopatra iz 1945. godine je napravljen na temelju istoimene predstave Georgea Bernarda Shawa iz 1901. godine. Film, kao i predstava, prati Shawnovu verziju viđenja života Cezara i Kleopatre, pa je stoga dosta povijesnih činjenica promijenjeno ili izostavljeno. Film odmah na početku prikazuje upoznavanje Cezara i Kleopatre, no upoznaju se na način da Cezar pronađe Kleopatru kod Sfinge koja mu tvrdi da se boji Rimljana jer će ju oni pojesti, ne znajući da priča sa Cezarom. Ubrzo odlaze do njezine palače gdje ona shvaća da je cijelo vrijeme pričala sa Cezarom te mu pada u krilo. Cezar joj govori da mora biti hrabra ako želi biti na prijestolju te ju podučava kako da se ponaša prema slugama. Ubrzo Cezar upoznaje i Kleopatrinog mlađeg brata, Ptolemeja XIII, koji joj je ujedno i muž. Radi toga, Cezar dolazi do ideje da njih dvoje zajedno vladaju. Iduća scena prikazuje razgovor između Cezara i Kleopatre prilikom čega ona navodi da je zaljubljena u čovjeka koji je pomogao njezinom ocu da se vrati na prijestolje. Cezar otkriva da ga je on i poslao da pomogne njezinom ocu i da se radi o Marku Antoniju. Ubrzo Cezar odlazi u bitku, a Kleopatra izražava želju da ga posjeti. U grad dolazi Apolodorus Sicilijski od kojeg Kleopatra uzima tepih koji je bio poklon za Cezara. Appolodorus Sicilijski tepih odnosi Cezaru te ga odmotava a iz njega izlazi Kleopatra. Iduća scena prikazuje razgovor između Kleopatre i Pothinusa te pričaju o tome što će biti kad Cezar ode, a zatim ulaze u raspravu zbog čega Kleopatra naređuje njegovo ubojstvo. Odlazi na večeru sa Cezarom koju prekida vrisak Pothinusa. Njegovo ubojstvo je razljutilo narod koji ga je volio te oni upadaju u palaču. Kleopatra priznaje Cezaru da je naredila Pothinusovo ubojstvo te joj Cezar objašnjava da to nije bila dobra ideja. Film završava odlaskom Cezara koji obećaje Kleopatri da će joj poslati Marka Antonija.
Iz ovog kratkog sadržaja se može vidjeti da je dosta povijesnih činjenica promijenjeno, poput upoznavanja Cezara i Kleopatre. Plutarh u svome djelu Usporedni životopisi navodi da je Kleopatra Cezara upoznala tako što ju je Apolodorus donio zamotanu u tepih pred Cezara, što je i prikazano u filmu no mnogo kasnije, kada su se Cezar i Kleopatra već znali. Film također prikazuje da je Pothinusa ubila Kleopatrina služavka, dok Plutarh u svome djelu navodi da je Cezar bio taj koji je naredio da se Pothinus ubije. U filmu nije prikazano ni ubojstvo Cezarovo već samo njegov odlazak. Treba spomenuti i odnos Kleopatre i Cezara u filmu. Naime, odnos između njih je u filmu prikazan više prijateljski. Kleopatra kroz film spominje da je on stariji i ćelav, dok on navodi da je ona mlada, a naziva ju i djetetom. Uz to, Cezar ju podučava kako da bude hrabra vladarica i kako da se odnosi prema ljudima, te navodi i da će joj poslati Marka Antonija u kojeg je ona zaljubljena, što ne odaje dojam romantične veze.
Unatoč malo izmijenjenim povijesnim činjenicama, film je dobio dobre kritike i to ponajviše zbog Vivien Leigh koja je oduševila ljude glumeći Kleopatru.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za nagradu Academy Awards za najbolju scenografiju.
Egipćanin (The Egyptian, 1954.)
Režija: Michael Curtiz
Vrijeme trajanja: 139 minuta
Uloge: Jean Simmons – Merit, Victor Mature – Horemheb, Gene Tierney – Baketamon, Michael Wilding – Akhnaton, Bella Darvi – Nefer, Edmund Purdom – Sinuhe
SADRŽAJ: Film Egipćanin, napravljen prema istoimenom romanu finskog autora Toimi Mika Waltarija, prati život doktora zvanog Sinuhe. Radnja filma je smještena u vrijeme XVIII. dinastije, u vrijeme vladavine faraona Amenhotepa koji je vladao u razdoblju od 1352. do 1336. g. pr. Kr. Film započinje sa sjećanjem doktora Sinuhea koji zapisuje i prepričava svoj život prilikom čega navodi da je odlučio postati doktor kao njegov očuh. Iduća scena prikazuje već odraslog Sinuhea koji upoznaje Horemheba s kojim ide u lov na lavove.
Prilikom lova pronalaze čovjeka koji se klanja stijeni na kojoj je ugravirano sunce te ga spašavaju od lavova ne znajući da se radi o novom faraonu Amenhotepu. Faraon im se zahvaljuje na način da Sinuhea postavlja za kraljevskog doktora na svome dvoru, a Horemheba stavlja na čelo vojske. Sinuhe ubrzo upoznaje Nefer, babilonsku kurtizanu u koju se zaljubljuje. Donosi joj svoje instrumente kao poklon, no Nefer nije zadovoljna njegovim poklonima te želi još. Sinuhe joj potom pripisuje sav svoj imutak, no Nefer mu otkriva da se samo igrala sa njime cijelo vrijeme. Sinuhe odlazi do svojih roditelja i shvaća da su se ubili, te ih odlučuje pokopati u blizini kompleksa u Dolini kraljeva gdje ga pronalazi Merit. Govori mu da je umrla faraonova kćer jer on nije bio ondje da joj pomogne te da ga je faraon osudio na smrt. Sinuhe odlazi iz Egipta sa Kaptahom, koji je bio rob njegove obitelji, te prilikom putovanja liječi ljude.
Na putovanju dolazi u kontakt sa Hetitima te odlazi nazad u Egipat i upozorava faraona na Hetite i njihovo oružje od željeza. Sinuhe ostaje u Egiptu prilikom čega otkriva da mu je Merit rodila sina Thotha kojeg također zanima medicina. Sinuhe ubrzo otkriva da na dvoru dolazi do zavjere prema kojoj Horemheb želi ubiti faraona Amenhotepa. Egipatska vojska napada ljude prilikom čega stradava Merit. Sinuhe potom truje vino koje daje Amenhotepu i Horemhebu, no Horemheba upozorava da mu je vino isto otrovano. Horemheb na kraju postaje faraon, a film završava sa scenom koja prikazuje ponovo ostarjelog Sinuhea koji na početku film započinje priču o svojem životu.
Povijesno gledano, može se primijetiti da film Egipćanin odstupa od nekih povijesnih činjenica vezanih za pripovijetku o Sinuheu. Naime, pripovijetka o Sinuheu je sačuvana u brojnim različitim prijepisima, no radnja je u pripovijetci smještena u vrijeme XII. dinastije, u doba faraona Amenemhata I.. Također, Sinuhe se spominje kao asistent, odnosno službenik, faraona Amenemhata I.. Pripovijetka započinje smrću Amenemhata I., za vrijeme koje se Sinuhe nalazi na ekspediciji. Saznavši za smrt faraona, Sinuhe se odbija vratiti u Egipat te bježi. U svom izbjeglištvu Sinuhe pronađe novi život te čak postane i patrijarh plemena na koje je naišao, a dobije i djecu. Ipak, nakon nekoliko godina razvija želju za povratkom u Egipat. Dobiva pismo od tadašnjeg faraona Senusreta. koji ga poziva na povratak. Sinuhe se pritom vraća u Egipat te postaje dio egipatske elite.
Pripovijetka o Sinuheu je i dalje tema brojnih rasprava iz razloga što se ne zna je li istinita, no opisi i događaji se smatraju autentičnima zbog čega se i pretpostavlja da se radi o povijesnoj ličnosti.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za Academy Awards za najbolju fotografiju.
1 nagrada Golden Globes za najbolju mladu glumicu.
Zemlja faraona (Land of the pharaohs, 1955.)
Režija: Howard Hawks
Vrijeme trajanja: 106 minuta
Uloge: Jack Hawkins – Pharaoh Khufu, Joan Collins – Princess Nellifer, Dewey Martin – Senta, Vashtar’s Son, Alexis Minotis – Hamar, the High Priest
SADRŽAJ: Film Zemlja faraona započinje sa visokim svećenikom Hamarom koji piše kronike o faraonu Khufu. Faraon Khufu je bio faraon IV. dinastije te Hamar prepričava kako je htio piramidu. Otkriva kako je jedan od njegovih zarobljenika, Vaštar, izvrstan graditelj te izražava želju da mu on sagradi piramidu. Vaštar u početku odbija, no na kraju ipak pristaje na izgradnju piramide, no zauzvrat želi da njegov narod bude oslobođen. Film prikazuje gradnju piramide čije radove izvode robovi koji su šibani, no važno je spomenuti da su gradnju piramida u Egiptu obavljali ljudi koji su bili plaćeni za to.
Faraon nije zadovoljan sa njihovom gradnjom te želi da se piramida brže sagradi. Ubrzo faraona posjećuje i princeza Nellifer sa Cipra te govori faraonu da joj je država siromašna i da mu ne može platiti danak. Faraon Khufu to ne prihvaća te ju daje išibati, no ubrzo se zaljubljuje u nju i ženi ju. Nellifer je impresionirana sa Khufuovim zlatom, no ubrzo ulazi u tajnu vezu sa zaštitarom Trenehom. U međuvremenu Vaštarov vid slabi te on odlučuje sinu Senti odati tajnu gradnje piramide koju nitko ne smije znati.
Nellifer shvaća da ako faraon umre, ona ostaje bez svega te uvjerava svog ljubavnika, Treneha, da ubiju kraljicu Naillu, Khufuovu prvu ženu. Podmeću joj kobru u sobu te se kraljica Naillu baca na zmiju da bi spasila sina. Nellifer potom šalje svog roba Nabunu da ubije i Khufu, no Nabuna ga je samo ranio. Khufu se sukobljava sa Trenehom kojeg ubija, no Treneh je slučajno ranio faraona na već ranjeno mjesto te pritom umire i sam faraon. Nakon smrti faraona, Hamar oslobađa Vaštara i Sentu. Nellifer, u želji za zlatom, ulazi u piramidu prilikom pokopa Khufua te biva zarobljena čime završava film.
Povijesno gledano, može se primijetiti da film Zemlja farona ima dosta promijenjenih povijesnih činjenica a neke i izostavlja. Tako se može primijetiti da su Khufuove žene u filmu ustvari fiktivni likovi. Film je zbog mijenjanja povijesnih činjenica zabranjen u Egiptu, a uspio je i jedva pokriti budžet. Unatoč tome, film je primio dobre kritike i to ponajviše u Francuskoj.
Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.
Kleopatra (Cleopatra, 1963.)
Režija: Joseph L. Mankiewicz
Vrijeme trajanja: 192 minute
Uloge: Elizabeth Taylor – Cleopatra, Richard Burton – Mark Antony, Rex Harrison – Julius Caesar, Pamela Brown – High Priestess
SADRŽAJ: Radnja filma Cleopatra se može podijeliti u dva dijela. Prvi dio filma se odnosi na Kleopatrin život sa Cezarom, a drugi dio na njezin život s Markom Antonijem.
Tako prvi dio filma započinje sa 48. g. pr. Kr., sa bitkom kod Farsala gdje su se sukobili Gaj Julije Cezar i Pompej. Pompejeva vojska je izgubila bitku te on odlazi u Egipat nadajući se da će mu faraon Ptolomej XIII. pružiti zaštitu. Iduća scena prikazuje dolazak Cezara u Aleksandriju, tada glavni grad Egipta, gdje upoznaje mladog Ptolomeja XIII.. Prilikom upoznavanja Cezar tvrdi da su Kleopatra i Ptolomej imenovani da zajedno vladaju Egiptom te da je on došao pomoći im da riješe svoje probleme. Ptolomej daje Cezaru Pompejev prsten te mu pokazuje njegovu glavu. Pompjevo ubojstvo opisuje i Plutarh u svome djelu Usporedni životopisi prilikom čega navodi da se Gaj Julije Cezar rasplakao kada je vidio Pompejevu glavu i kada je dobio njegov prsten.
Cezar se smješta u palaču, a Apolodorus mu donosi tepih u kojem je zamotana Kleopatra, što se također može pronaći u Plutarovim Usporednim životopisima. Par dana poslije u gradu dolazi do požara koji je zahvatio i knjižnicu u Aleksandriji, a Plutarh u Usporednim životopisima za to okrivljuje Cezara. U idućoj sceni Pothinos želi otrovati Kleopatru, no ona ga otkriva. Zbog toga ga Cezar osuđuje na smrt, što također opisuje i Plutarh. Mlađi brat Kleopatre, Ptolomej XIII. je protjeran, a Kleopatra postaje kraljicom Egipta. U razgovoru sa Cezarom Kleopatra spominje Bruta te ga pita je li on Cezarov sin, na što joj Cezar odgovara da nema sina, te se ovaj dio vjerojatno odnosi na poznatu Cezarovu rečenicu „Et tui, Brutus?“ prilikom ubojstva. Također, Kleopatra nakon toga spominje Cezaru njegovu ženu, Kalpurniju, te ju oslovljava kao treću ženu, no Cezar ju ispravlja i govori da mu je Kalpurnija četvrta žena, što i dalje nije sigurno. Kleopatra ubrzo ostaje trudna te rađa sina, Cezariona. Dvije godine poslije Cezar je proglašen rimskim diktatorom te poziva Kleopatru da dođe u Rim. Na dan Martovskih ida, 44. pr. Kr., Cezar odlazi u Senat u kojem je i ubijen a za nasljednika je imenovan njegov nećak, Oktavijan.
Drugi dio filma započinje 42. g. pr. Kr. sa smrću Cezarovih ubojica, Kasija i Bruta. Marko Antonije, Oktavijan i Lepid osnivaju i Drugi trijumvirat kojim su međusobno podijelili vladajuća područja. Također, Marko Antonije ubrzo shvaća i da treba nabaviti novce za pohod te se nalazi s Kleopatrom na njezinom brodu koje je smatrano egipatskim tlom, a tu večer se i zaljubljuje u Kleopatru. Ipak, prilikom povratka u Rim, Marko Antonije je prisiljen oženiti Oktaviju, Cezarovu sestru. Kleopatru to pogađa te počinje bacati stvari po sobi. Marko Antonije shvaća da mora dogovoriti sporazum sa Kleopatrom jer ih je Egipat prestao opskrbljivati pšenicom i zlatom. Odlazi Kleopatri no ona zahtjeva trećinu Rimskog Carstva. Ipak, Marko Antonije i Kleopatra ponovo završavaju zajedno te on šalje pismo Oktavijanu u kojem govori da se želi rastati od Oktavije. Oktavijana to ljuti te dolazi do bitke kod Akcija 31. g. pr. Kr. između njega i Marka Antonija. U toj bitci Marko Antonije napušta svoju vojsku, te dolazi do pobijede Oktavijanove vojske. Vojska Marka Antonija više nema povjerenja u njega, te Marko Antonije odlazi u Aleksandriju Kleopatri. Pritom sreće Apolodorusa koji ga uvjerava da je Kleopatra umrla. Marko Antonije se probada mačem te Apolodorus nosi njegovo tijelo Kleopatri. U međuvremenu Oktavijan i njegova vojska ulaze u Kleopatrinu palaču te ju žele odvesti u Rim kao zatvorenicu. Ostavljaju ju samu u sobi prilikom čega se ona ubija, no imala je jednu želju, a to je da bude pokopana kraj Marka Antonija, što je Oktavijan i napravio prema Plutarhu.
Gledajući ovaj film s povijesnog aspekta, treba primijetiti da film precizno prati povijesne činjenice. Film obraća pažnju i na određene detalje, te se tako više puta spominje da je Cezar bolovao od epilepsije. Također, velik dio povijesnih činjenica se odudara i sa Plutarhovim djelom koji opisuje život Antonija i Cezara. Film je primio dobre kritike, a popularan je i danas. Također, dobitnik je i brojnih nagrada te čak 4 Oscara. Film je zaradio oko 57, 7 milijuna dolara s čime je postao film s najvećom zaradom 1963. godine kada je i izašao, no dosta novaca je izgubljeno na produkciju filma.
Nagrade i nominacije: 4 nagrade Academy Awards za najbolju fotografiju, za najbolju scenografiju, za najbolju kostimografiju, za najbolje vizualne efekte; 4 nominacije za nagradu Golden Globes za najbolji film – drama, za najboljeg redatelja, za najboljeg glumca – Rex Harrison, za najboljeg sporednog glumca – Roddy McDowall
Agora (Agora, 2009.)
Režija: Alejandro Amenábar
Vrijeme trajanja: 127 minuta
Uloge: Rachel Weisz – Hypatia, Max Minghella – Davus, Oscar Isaac – Orestes, Ashraf Barhom – Ammonius, Michael Lonsdale – Theon
SADRŽAJ: Radnja filma Agora iz 2009. godine smještena je u Aleksandriju u 391. g. te prati život poznate filozofkinje i matematičarke Hipatije. Tijekom filma Hipatija počinje istraživati heliocentrični sustav te zbog toga ulazi u sukob sa kršćanima koji joj zabranjuju daljnje podučavanje u školi. Uz Hipatiju, film se osvrće i na borbe između kršćana i pogana koje se odvijaju 391. g. n.e. te se prilikom borbi Hipatija i pogani povlače u Serapej, što je prikazano i u filmu. Također, prema zapisima Sokrata Skolastika u djelu Crkvena povijest, Serapej je i uništen 391. g. prema naredbi tadašnjeg biskupa Teofila.
Film se nastavlja par godina poslije prilikom čega se vidi da je Orest, nekadašnji Hipatijin učenik, sada postao prefekt Aleksandrije te se obratio na kršćanstvo. Cyril, koji je naslijedio Teofila, počinje shvaćati Hipatiju kao prijetnju te misli da ona ima preveliki utjecaj na Oresta koji je i dalje bio u dobrim odnosima sa Hipatijom te ju je poštovao. Film završava njezinim ubojstvom koje opisuje i Sokrat Skolastik u već spomenutom djelu Crkvena povijest. Hipatijino ubojstvo je u filmu prikazano tako da je je ugušio njezin učenik i rob Davus da bi je poštedio boli te je potom kamenovana, no Sokrat Skolastik navodi da je Hipatija odvedena u crkvu zvanu Cezareum gdje je skinuta i ubijena, a njezini udovi su odneseni u mjesto zvano Cinarion gdje su zapaljeni.
Važno je spomenuti da film vjerno prikazuje odnose i borbe između kršćana i pogana, no treba se osvrnuti i na to da je Hipatija u filmu prikazana nešto mlađa te se pretpostavlja da je imala ustvari 55 godina kada je ubijena.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za ASECAN za najbolji španjolski film, 7 nagrada Goya Awards za najbolji originalni scenarij, za najbolju fotografiju, za najbolji dizajn produkcije, za najbolju kostimografiju, za najbolju šminku i frizuru, za najbolje vizualne efekte.
Filmovi o staroj Grčkoj
Jazon i Argonauti (Jason and Argonauts, 1963.)
Režija: Don Chaffey
Vrijeme trajanja: 104 minuta
Uloge: Tod Armstrong – Jazon; Nancy Kovack – Medeja; Gary Raymond – Acastus; Laurence Naismith – Argos; Douglas Wilmer – Pelias; Honor Blackman – Hera
SADRŽAJ: Jazon i Argonauti američki je fantastični film čija se radnja temelji na grčkom mitu o Jazonu i Zlatnom runu. Radnja filma započinje tako što Pelias saznaje od proricatelja Zeusovo proročanstvo, koje kaže kako će Pelias ubiti kralja Arista, te da će u tom činu biti pod zaštitom grčkih bogova. No, isto tako proročanstvo govori o tome kako će Pelias izgubiti prijestolje od nekoga od Aristove djece. Dvadeset godina kasnije, Pelias pokušava spriječiti Jazona da povrati prijestolje te podupire njegovu odluku o odlasku u potragu za Zlatnim runom. Jazon odabire najbolje muškarce za svoju posadu, a na svom putu Argonauti prevladavaju nerješive prepreke kako bi došli do Zlatnog runa.
Film labavo prepričava originalnu verziju mita, a to najbolje možemo uvidjeti iz slijedećih radnji filma. U originalnoj verziji mita Argonauti se susreću sa Talosom tek nakon što su pronašli Zlatno runo. Također, Talos je prikazan kao čuvar Brončanog otoka i zaštitnik blaga dok je zapravo bio zaštitnik Krete i majke kralja Minosa, Europe. Isto tako u filmu je Triton zaslužan za spašavanje Arga dok je prolazio kroz sukobljene stijene. No, prema Apoloniju s Rodosa, Phineus je naredio Jazonu da pusti golubicu između stijena i ako ona uspije proći, božica Atena će pomoći Argu i Argonautima i dati im snagu da brže veslaju. U filmu je prikazana i izdaja Acastusa, dok je u mitu on svjestan da je Jazon došao po runo, zbog čega mu i daje tri nemoguća zadatka koja mora izvršiti u zamjenu za runo. Također u filmu je prikazano kako runo čuva sedmoglava Hidra dok ga je zapravo čuvao zmaj. Uz navedeno, u filmu nije najbolje prikazan ni odnos između Medeje i Jazona. Na kraju filma prikazano je kako Medeja, Jazon i ostali preživjeli Argonauti zajedno i sretno započinju svoje putovanje prema Tesaliji. No, iz napisanih tragedija antičkih pisaca Euripida, Seneke i Ovdija saznajemo kako Medeji, Jazon obećava brak samo zbog toga što mu je Medeja pomogla naći runo, a što s vremenom potvrđuje i činjenica da se zaljubljuje u drugu Kreontovou kćer Glauku. Prema filmu ova priča ima sretan završetak dok je u izvorima Medeja prikazana kao tragičan lik te najbolji primjer metamorfoze. Zbog svoje srdžbe i želje za osvetom, ona ubija svoje dvoje djece koju ima sa Jazonom, Glauku i svoga oca. Zbog navedenog, Medeja kasnije biva i prognana, najvjerojatnije u Mezopotamiju ili Perziju.
Neovisno o tome, film je ostvario vrlo dobre kritike od strane publike, a za to je posebice zaslužan Ray Harryhausen koji je za potrebe filma osmislio posebne efekte, a koji se najviše očituju u prikazivanju mitoloških bića poput sedmoglave Hidre i diva Talosa. Najupečatljivija scena filma, u kojoj su se najviše istaknuli Harryhausenovi specijalni efekti, je borba između Argonauta i vojske kostura. Da je ovaj film ostavio velike dojmove na ondašnju publiku svjedoči rečenica Tom Hanksa koji je izjavio kako su Jazon i argonauti najbolji film koji je ikad snimljen.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Academy award (1992.) – Ray Harryhausen – nagrada za životno djelo
2 nominacije: 2008. godine – američki filmski institut je nominirao film za AFI’s 10 Top 10; 2004. godine – časopis Empire rangirao je Talos kao drugo najbolje filmsko čudovište svih vremena.
Helena Trojanska (Helen of Troy, 1956.)
Režija: Robert Wise
Vrijeme trajanja: 118 minuta
Uloge: Rossana Podestà – Helena; Jacques Sernas – Paris; Cedric Hardwicke – Priam; Stanley Baker – Achilles; Niall MacGinnis – Menelaus; Robert Douglas – Agamemnon; Harry Andrews – Hector
SADRŽAJ: Jedna od najpoznatijih žena grčke mitologije je sa sigurnošću Helena Trojanska o kojoj nam govori antički pisac Homer u svome djelu Ilijada i Odiseja. O ovoj tematici je napravljeno mnoštvo filmova, a u središnjici zbivanja je većinom ljubav lijepe Helene i trojanskog princa Parisa, te prikaz njene potlačenosti koju prolazi u braku sa svojim mužem. U filmu Helena Trojanska, redatelj Robert Wise prenosi na ekran poznatu priču o Trojanskom ratu i Parisovoj otmici Helene, žene Menelaja, koji je bio brat mikenskog kralja Agamemnona. Film prilično oskudno prati izvornu mitsku priču prema kojoj se prvotno stavlja naglasak na ulogu bogova u Heleninom odrastanju dok se sam film više bazira na ljudskim interakcijama. Sam početak filma u potpunosti odmiče od izvorne priče. U filmu se prikazuje odlazak Parisa u Spartu kako bi se izmirio sa Grcima i oslobodio Troju od mogućeg rata. No, iz izvora saznajemo kako je Zeus, Parisu omogućio izbor najljepše božice, a koji je nakon izbora Afrodite kao najljepše žene na svijetu, prema njenom vodstvu bio upućen u odlazak u Troju. Isto tako, u filmu je prikazano kako Paris slučajno upoznaje Helenu dok nas Homer izvještava o tome kako je Helenina otmica već prije bila isplanirana. Glavni fokus filma je stavljen na sam rat, dok je u sporedni kontekst stavljena uloga Helene koja je prikazana samo kao glavni uzrok rata, a za koji danas znamo da je zapravo bio rezultat niza sukoba između Grka i Trojanaca. Ljubavni odnos između Helene i Parisa je opisan klasičnim zaljubljivanjem jednog lika u drugi te dramatičnim krajem u kojemu Paris pogiba tako što je izboden s leđa, a Helena je primorana vratiti se sa Menelajem u Spartu. U izvorima se spominje kako je poznati strijelac Filoktet ubio Parisa i da se njegov brat oženio Helenom, a da ga je naposljetku ubio sam Menelaj i odveo Helenu natrag sa sobom u Spartu. Također, Helena je u filmu prikazana kao vjerna družica Parisa sa nesretnom sudbinom, dok je prema Homeru često smatrana prevrtljivom osobom, koja s vremenom postaje svjesna Parisovih slabosti, te se kaje zbog svojih odluka i teži povratku svom mužu Menelaju.
Film je dosta loše ocijenjen od kritičara prvenstveno zbog loše glume ali i zbog izokrenutih činjenica koje se spominju u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Iako su klasični dijelovi izostavljeni, a Paris je prikazan kao tipičan grčki junak, ovaj film je ipak zaslužio i pohvalu zbog realističnog prikaza bitke.
Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.
Helena Trojanska (Helen of Troy, 2003.)
Režija: John Kent Harrison
Vrijeme trajanja: 175 minuta
Uloge: Sienna Guillory – Helena; Matthew Marsden – Paris; Rufus Sewell – Agamemnon; John Rhys-Davies – Prijam; Daniel Lapaine – Hektor; James Callis – Menelaj; Joe Montana – Achilles
SADRŽAJ: Helena Trojanska je američka i britanska televizijska mini serija koja je snimana na otoku Malti. Ova serija snimana je u vrijeme kada se stvorila velika fama oko filma Troje koji je prikazan na ekranima već godinu dana nakon izlaska Harrisonove Helene. Međutim, radnja serije se ne razlikuje previše od filma Roberta Wisea te je Helena ponovno prikazana kao žena koja je u nesretnom braku sa Menelajem dok je Paris predstavljen kao njen junak koji ju spašava od samoubojstva i kojemu Helena pomaže da pobjegne iz Sparte. Između njih se tada stvara ljubav i oni oboje plove prema Troji, a zbog čega će uskoro započeti desetogodišnji Trojanski rat. Ono što je bolje prikazano u startu od Wiseove verzije je prikaz umješanosti bogova u Trojanski rat; Apolonovo proklinjanje Kasandre da nitko ne vjeruje njenim proročanstvima kao i Parisov odabir Afrodite kao najljepše božice, koja mu zauzvrat obećava ljubav i koja mu govori da ode u Spartu. Isto tako, Wise tek stavlja Helenu u drugi plan u filmu dok je Harrisonova Helena i njeno djetinjstvo ono što se stavlja u glavni fokus radnje serijala. Također neke mitološke činjenice su u potpunosti izostavljene poput Heleninog uzimanja blaga grada prilikom Parisove otmice, odnos između Ahila i Agamemnona, ubojstvo Patrokla itd. No, glavni nedostatak ove mini serije je usklađivanje prikazanoga sa mitologijom te promjena originalnih dijelova mita kako bi se stvorila klasična ljubavna priča o tragičnoj smrti Parisa te nemogućnosti Helene da ode s njime u zagrobni život.
Na početku filma Paris je nakon svog povratka u Troju, poslan u diplomatsku misiju od strane kralja. S obzirom da Paris pokušava sklopiti primirje samo sa Menelajom, Agamemnon se naljuti i njih dvoje skupa planiraju ubiti Parisa. Menelaj upoznaje Helenu sa Parisem, a nakon što ju on spašava od samoubojstva, oni se zaljubljuju i ona mu pomaže u bijegu. Na temelju Herodota, Paris je već unaprijed isplanirao otmicu Helene jer mu je Afrodita obećala najljepšu ženu na svijetu. Također, ne zna se je li Helena otišla u Troju ili Egipat ali rat se svejedno dogodio jer se smatra kako je Helena prilikom bijega sa sobom ponijela blago grada. U filmu je prikazan i dio gdje Helena traži savjet proročice Kasandre, koja joj savjetuje da se preda Grcima u zamjenu za Hektorovo tijelo. Agamemnon ju odbija, a Paris ga poziva na dvoboj. Umjesto Agamemnona, bori se Ahilej, kojega Paris uspije poraziti tako što mu ispali strijelu u petu. Međutim, prema izvorima Prijam je taj koji odlazi u Ahilov šator i moli za povratak tijela svoga sina, a s obzirom da je u svim izvorima Paris prikazan kao kukavica i običan slabić, pretpostavlja se da do konkretnog dvoboja između njega i Ahileja nikada nije došlo. Iz izvora saznajemo i o tome kako je proročica Kasandra odbila Apolona, a koji ju je onda iz ljutnje prokleo da joj nitko ne vjeruje. Kasnije se u filmu prikazuje i Parisovo ubojstvo od strane Agamemnona te on umire u naručju Helene. Agamemnon je prikazan kako poziva Helenu da sjedne s njime na trojansko prijestolje. Nakon toga, on ju siluje, a Menelaj ga pokušava spriječiti. Prema izvorima, Paris je zapravo ubijen od strane Filokteta, a informacije o silovanju Helene iznosi Herodot u svom djelu Povijest, u kojemu govori kako je Helenu silovao Menelaj, a ne Agamemnon.
Kraj filma je pak potpuna fikscija, te je Helena prikazana kako izgubljeno luta Trojom, gdje joj se ukazuje Paris. Ona ga moli da ju povede u Had, ali on joj odgovara kako ona mora pričekati dok ne dođe njeno vrijeme. U tom trenutku dolazi Menelaj koji ju želi ubiti ali se ipak sažali nad njom. Prema Homeru, Helena se već htjela vratiti Menelaju na početku trojanskog rata. Iako ju Homer prikazuje kao nepouzdanu i sebičnu osobu, on navodi kako je Helena kasnije ipak postala lojalna Menelaju.
Navedeni serijal zadobio je vrlo loše kritike od strane publike prvenstveno zbog promijene grčkog mita o kojemu govori Homer u svojoj Ilijadi, a potom i zbog izostavljanja krucijalnih mitoloških činjenica bez kojih publika ne može stvoriti kompletnu sliku odvijanja događaja. S obzirom da je riječ o mini seriji, Trojanski rat je mogao biti prikazan kroz više godina kao i promijene karaktera glavnih glumaca što nije bilo moguće u ostalim filmovima. Isto tako, ovaj serijal je najbolje pokazao tko je Helena, a Sienna Guillory je zasigurno zaslužila pohvalu kao jedna od boljih glumica koje su utjelovile lik lijepe Helene.
Nagrade: film nije osvojio nagrade/nominacije.
Troja (Troy, 2004.)
Režija: Wolfgang Petersen
Vrijeme trajanja: 163 minute
Uloge: Diane Kruger – Helena; Orlando Bloom – Paris; Brad Pitt – Ahilej; Eric Bana – Hektor; Brian Cox – Agamemnon; Brendan Gleeson – Menelaj; Sean Bean – Odisej; Peter O’Toole – Priam
SADRŽAJ: Kao i u prethodnom filmu i spomenutom serijalu, radnja Petersenove Troje govori o ljubavi između Helene i Parisa te njenom samovoljnom bijegu. Zbog Parisove otmice, njen muž Menelaj, uz pomoć svoga brata Agamemnona, kralja Mikene, kreće u osvetnički pohod na Troju. Na obale ispred Troje iskrcava se velika grčka mornarica te započinje opsada grada, a na suprotstavljenim stranama nalaze se veliki grčki junaci, Ahilej i trojanski princ Hektor, dok je u ovom slučaju Paris prikazan kao običan slabić. Ovaj film stvorio je razne rasprave među kritičarima, a o čemu nam najbolje svjedoči činjenica da je upravo ovaj film ostvario najveću zaradu 2004. godine, a istovremeno je postigao jako lošu ocjenu na metacriticu. Ono što je pridonijelo popularnosti filma definitivno je napetost i dramatičnost tipičnog holivudskog filma, kao i velika popularnost pojedinih glumaca npr. Brad Pitta. Iako je film predstavljen kao djelo koje se temelji na Homerovoj Ilijadi, dijelovi priče su promijenjeni i izostavljeni kako bi film mogao biti zanimljiviji u očima publike.
Glavna stvar oko koje se većina kritičara slaže je nedostatak prikazivanja upletenosti bogova u Trojanski rat kao i stvaranja opće atmosfere u filmu u kojoj su glavni junaci svjesni svog praznovjerja. Veliki nedostatak je i relevantno vrijeme, koje odaje dojam da se Trojanski rat odvio u jednom danu, a ne da je trajao deset godina. Kraj filma je skroz izmišljen, a prema kojemu Paris daje trojanski mač dječaku Eneji da obrani Trojance i da im pronađe novi dom, a Helena i Andromaha vode Trojance kroz skriveni tunel kako bi svi skupa pobjegli. Prema Diodoru Sicilskom, Eneja je ostao zadnji koji se nastavio boriti nakon pada Troje. Prikazano je i ubojstvo Prijama od strane Agamemnona, kao i samo ubojstvo Agamemnona od strane Briseide. Međutim, iz izvora saznajemo kako je Prijama ubio Ahilejev sin Neoptolem, dok za Agamemnonovu smrt saznajemo tek nakon povratka u Grčku. Prema Homeru, Agamemnona je ubio Klitemenestrin ljubavnik Egist, a neki smatraju kako ga je ubila i sama Klitemenestra zbog ubojstva njihove kćeri Ifigenije. Nakraju, film završava tako što Paris i ostali preživjeli Trojanci bježe na planinu Ida. Međutim, izvori svjedoče o tome kako je Paris bio ubijen od strane Filokteta, a Helena se udala za njegovog brata kojega je nakon toga ubio sam Menelaj. Sudbinu Andromahe iznosi Euripid, koji govori o tome kako ju je Ahilejev sin Neoptolem, nakon poraza Trojanaca, uzeo za svoju priležnicu.
Film ima mnoštvo izostavljenih i izokrenutih povijesnih činjenica, a sam Peterson je izjavio kako bi uvijek radije izabrao priču filma koja pruža uzbudljivost publici, naspram Homerove priče. Uistinu, ono što je doprinijelo gledanosti ovog filma je savršena glazba i kostimografija te dinamičnost i napetost koje u filmu ne fali. Zbog toga nije ni čudno da je upravo Petersenova Troja upala u kategoriju od 150 najboljih filmova sa najvećom zaradom svih vremena.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada ASCAP Film and Television Music Awards (2005.) – Janes Horner – Filmovi najboljih blagajni
1 nagrada Irish Film and Television Awards (2004.) – Peter O’Toole – najbolji sporedni glumac u filmu
1 nagrada Teen Choice Awards (2004.) – Brad Pitt – najbolji glumac u filmu: akcija
Odisej (The Odyssey, 1997.)
Režija: Andrej Končalovski
Vrijeme trajanja: 176 minuta
Uloge: Armand Assante – Odisej; Greta Scacchi – Penelopa; Isabella Rossellini – Atena; Vanessa Williams – Kalipso; Bernadette Peters – Circe; Alan Stenson – Telemah; Eric Roberts – Eurimah
SADRŽAJ: Odisej je američka mini serija koju je režirao ruski redatelj, a koja kroz svoje dvije epizode prikazuje mitološku priču vezanu za Odiseja te se temelji na Homerovom istoimenom epu. Radnja započinje tako što je Odisej pozvan da sudjeluje u Trojanskom ratu. Misleći kako možda neće preživjeti u ratu, Odisej govori svojoj ženi Penelopi kako bi se trebala udati za nekoga drugog nakon što njihov sin Telemah bude punoljetan. U serijalu je prikazana kompletna bitka rata, uključujući i trojanskog konja zbog kojega se Posejdon i naljutio na Odiseja, koji se hvalio da su Grci pobijedili zbog njegove domišljatosti, a ne zbog intervencije bogova. Trojanski rat je trajao deset godina, a Posejdon je zbog svoje srdžbe na Odiseja učinio njegov povratak nemogućim. Na svom putu kući Odisej se susreće sa jednookim kiklopima, vješticom Circe, te raznim morskim čudovištima. Odlaskom u Had, Odisej od svoje majke saznaje da Penelopu razni prosci potiču na ponovnu udaju kako bi preuzeli njegovo kraljevstvo. Kasnije Odiseja zarobljava nimfa Kalipso, ali uz pomoć Atene, Odisej stiže napokon u Itaku gdje se suočava sa Penelopinim proscima.
Na samom početku serije možemo odmah uočiti nepodudaranje sa Homerovim epom jer radnja započinje tako što je Odisej pozvan da sudjeluje u Trojanskom ratu, dok Homer u Odiseji opisuje događaje koji su se zbili nakon rata, također u seriji se prikazuje i rađanje Telemaha, što ep uopće ne opisuje. Redatelj je tijekom izrade serijala unio nekoliko promjena koje se ne spominju u djelu. Odnosno, na ekrane su preneseni dijelovi priče koji se čitajući Homerovu Odiseju trebaju jednostavno unaprijed pretpostaviti, a to je npr. prikaz scena Telemaha i Penelope kod kuće kako bi se prikazalo koliko je Odisej zapravo voljen i koliko nedostaje svojoj obitelji itd. No, navedene izmjene previše ne odmiču od originalne verzije mita, poput dijela u kojemu Penelopa izjavljuje kako će se udati nakon što završi pogrebnu košulju za Odiseja, dok prema izvorima Penelopa šiva pogrebnu košulju za Odisejeva oca Learta. Također, izostavljen je dio u kojemu se Odisej i mornari susreću sa Sirenama kao i dio u kojemu Tiresija upozorava Odiseja da on i njegovi mornari ne smiju loviti svetu stoku Heliosa zbog čega će u suprotnom biti kažnjeni. Isto tako, priča sa Feačanima je dosta skraćeno prikazana, dok samo mali dio vezan za tu pustolovinu, Odisej prepričava u pozadini. Ono što je jako dobro prikazano je sam kraj filma kada se Odisej napokon susreće sa Penelopinim proscima i uspije strijelom pogoditi ušice svih sjekira, a nakon čega redom ustrijeli sve prosce.
Ovaj serijal jako dobro prepričava izvornu verziju Homerovog epa, iako su sitni dijelovi radnje promijenjeni, serijal i dalje dobro prati kronološki radnju Odiseje. Korišteni specijalni efekti kao i bitke rata doprinose kako zabavi tako i akciji serije. Bogovi, također, nisu prikazani identično onako kako su opisani u djelu, no redatelj vrlo dobro prikazuje razliku između bogova i ljudi, pa je tako Odisej prikazan kao domišljat, muževan i prkosan, ali opet nedovoljno snažan da se odupre božici Kalipso i njenoj ljepoti, gdje pokazuje svoju ljudskost. Neki od kritičara su naveli kako su pojedini efekti jako loši, no treba napomenuti kako je ovaj film izrađen krajem 20og stoljeća te da su upravo efekti ti koji vrlo učinkovito omogućuju publici da stvori sliku onoga o čemu Homer piše. Zbog prikazanih krvavih bitki MPAA je ovu seriju ocijenio sa ocjenom PG 13.
Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.
300 Spartanaca (The 300 Spartans, 1962.)
Režija: Rudolph Mate
Vrijeme trajanja: 114 minuta
Uloge: Richard Egan – Kralj Leonid; Sir Ralph Richardson – Temistoklo; Diane Baker – Elas, Leonidova žena; David Farrar – Kserkso Veliki; Barry Coe – Phylon
SADRŽAJ: 300 Spartanaca je još jedan u nizu epskih filmova američke filmske industrije, a baziran je na istinitoj priči o bitci kod Termopilskog klanca o kojoj detaljno piše Herodot u svome djelu Povijest. Radnja filma započinje tako što perzijski kralj Ksersko I. okuplja veliku vojsku kako bi osvetio svog oca te kako bi proširio svoje carstvo. Sukladno tome, Atena i Sparta čine savez smatrajući da će tako ujediniti sve Grke i uspjeti pružiti otpor Perzijancima. Atenjanin Temistoklo je upravljao grčkom mornaricom protiv Kserksove flote dok je spartanski kralj Leonid samo sa tristo Spartanaca i nekoliko tisuća saveznika predvodio vojsku na kopnu. Iako su uspjeli u više navrata razbiti napade Kserksove vojske te ga navesti na povlačenje, kozar Efijalt odaje tajni put kroz planine Perzijancima, misleći da će za to dobiti nagradu, te Perzijanci uspijevaju napasti Grke sa stražnje strane. S obzirom da Leonid i vojska nisu mogli zadržati prolaz, oni napadaju daleko nadmoćniju perzijsku vojsku. Obrana je probijena, a Leonid i njegova vojska su ubijeni. Nakraju filma još se spominju i posljednje dvije bitke, bitka kod Salamine i bitka kod Plateje, a s kojima završava perzijska invazija. Film 300 Spartanaca snimljen je u Grčkoj zbog čega uistinu dok ga gledamo možemo zamisliti sliku kako je stvarno izgledala bitka kod Termopila.
Možemo reći kako se film od početka do kraja drži povijesnih činjenica izuzev dijela koji prikazuje zaljubljeni par Phylona i Elas koji se žele vjenčati ali zbog rata i sumnje da je njegov otac izdajica, njihovi planovi se ne mogu ostvariti. Ovaj dio je naravno u potpunosti izmišljen. Također, neki dijelovi stvaraju pogrešan dojam kod gledatelja, poput prikaza uloge helota koji odaju dojam kako su heloti u Grčkoj bili u potpunosti slobodni. Ignorira se i činjenica da su i ostali gradovi države kao i Atena u svom vlasništvu imali robove kao i činjenica da Spartanci nisu stigli sudjelovati u bitci kod Maratona. Kad se prikazuje bitka kod Termopila može se steći dojam kako je glavnu ulogu u bitci imao samo Leonida, dok Herodot piše o doprinosu i ujedinjenju svih Grka u sukobu. Ono što ovaj film jako dobro prenosi, a na isti način opisuje i Herodot, je važnost napora u odbijanju napada od strane Perzijanaca te prikaz spartanske i atenske hrabrosti.Što se tiče kostimografije izrađene za potrebe filma, kostimi i oklopi su prolazno prikladni za to razdoblje.
Film vrlo vjerno i istinito prati ovaj povijesni događaj koji govori o junaštvu Spartanaca. No, veliki nedostatak čini monotono odvijanje radnje bez imalo napetosti i akcije, te loša gluma od strane većine glumačkog postava, a što je ujedno i vrlo vjerojatno razlog zbog kojega je ovaj film zadobio tako malu ocjenu od strane publike.
Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.
Aleksandar Veliki (Alexander the Great, 1956.)
Režija: Robert Rossen
Vrijeme trajanja: 143 minute
Uloge: Richard Burton – Alesandar Veliki; Fredric March – Filip II.; Claire Bloom – Barsina; Danielle Darrieux – Olimpijada; Barry Jones – Aristotel
SADRŽAJ: Aleksandar Veliki jedan je od povijesnih spektakla koji nastaje u razdoblju kada se u svijetu općenito popularizira nastajanje povijesnih filmova. Radnja filma prati priču makedonskog kralja Aleksandra Velikog koji na prijestolje sjeda sa samo 20 godina nakon smrti svoga oca Filipa II.. Aleksandar nam je danas najviše poznat po tome što je tijekom svog života uspio ujediniti sva grčka drevna plemena te poraziti dotad najveće Perzijsko Carstvo. Isto tako, Aleksandar je prvi koji je uspio osnovati carstvo koje se protezalo od Grčke do sjeverozapadne Indije.
Rossenov Aleksandar je prvi film koji originalno prikazuje kako je Aleksandar došao na prijestolje te vrlo dobro prikazuje odnos Aleksandra sa svojim roditeljima poput njegove privrženosti majci te kompleksnog odnosa koji ima sa ocem. Osim navedenog, film vjerodostojno prikazuje i vojnu strategiju, način naoružanja Grka te odnose između grčih naroda. Osim povijesnih točnosti koje smo naveli neke povijesne bitke su u filmu izostavljene, poput opsade Tira. Isto tako, prikazana je samo jedna bitka između Perzijanaca i makedonske vojske, a koja je ujedno bila i pobjedonosna bitka za Aleksandra. Navedeno je netočno prikazano, s obzirom na povijesne izvore, koji nam govore kako su se Perzijanci i Makedonci morali sukobiti u nekoliko navrata kako bi pobijedili do tad najjaču vojsku Perzijanaca. Također, u filmu se spominje i oporuka koju Darije III. ostavlja Aleksandru, a u kojoj govori Aleksandru da uzme njegovu kćer Roxanu za ženu i spoji njihove svjetove u jedno. Ovaj dio je potpuno izmišljen kao i dio na samom kraju filma gdje je prikazano da se Aleksandar razbolio i da je to razlog njegove smrti. Prema izvorima postoji nekoliko verzija njegove smrti ali većina antičkih pisaca poput Diodora Sicilskog, Plutarha i Arriana smatraju da je Aleksandar žrtva trovanja.
Kritika je iznimno pohvalila ovaj film što se tiče prikaza povijesnih činjenica, ali zarada svejedno nije bila baš dobra, s obzirom na uloženi novac. Kritika je zamjerila Rossenu to što film labavo prati sam život Aleksandra. Isto tako, prikaz dugih razgovora između Filipa i Aleksandra kao i kratke scene bitaka učinile su film vrlo zamornim. Smatram da je ovaj film dosta podcijenjen za svoje razdoblje, prvenstveno zbog činjenice da izvrsno prikazuje povijesne činjenice vezane za Aleksandra Velikog, a potom i zbog izvrsnog produkcijskog dizajna zbog kojega se u filmu možemo susresti sa raskošnim hramovima i palačama. Dio u kojemu bih se složila sa kritikom je činjenica da Richard Burton zbog svoje starosti definitivno nije bio najbolji izbor za ulogu mladog Aleksandra.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija Directors’ Guild of America (1957.) – Outstanding Directorial Achievement in Motion Pictures – Robert Rossen
Aleksandar Veliki (Alexander, 2004.)
Režija: Oliver Stone
Vrijeme trajanja: 175 minuta
Uloge: Colin Farrell – Aleksandar Veliki; Angelina Jolie – Olimpijada; Val Kilmer – Filip II.; Anthony Hopkins – Ptolomej; Jared Leto – Hefastion; Rosario Dawson – Roxane; Christopher Plummer – Aristotel
SADRŽAJ: Alexander je povijesna drama koja prikazuje život Aleksandra Velikog od njegovog ranog djetinjstva pa sve do smrti u Babilonu. Uvod u priču filma čini pozadinsko pripovijedanje Ptolomeja I. Sotera koji je nakon smrti Aleksandra utemeljio dinastiju Ptolomejevića i vladao u Egiptu. On nas upućuje u glavne događaje iz Aleksandrova života, govori o snazi Aleksandrove vojske, velikom Perzijskom carstvu te ujedinjenju grčkih plemena. Cijeli film je retrospektivan, pa se nakon prikaza bitke kod Gaugamele, prikazuje djetinjstvo Aleksandra. U ovome dijelu prikazana je bliskost između Aleksandra i Hefastiona, koja se stvara još dok su djeca, podučavanje od strane Aristotela te kompleksan odnos koji Aleksandar ima sa svojim ocem. U filmu se prikazuje i privrženost Aleksandra sa svojom majkom Olimpijadom koja je predstavljena kao štovateljica Dioniza i vještica.
Film je dosta loše ocijenjen od strane kritike zbog pogrešnih prikaza događaja iz Aleksandrova života, kao i zbog toga što su određene bitke i opsade u potpunosti izostavljene poput razaranja Tebe i Perzepola, bitke kod Granika i Ise, opsade Tira itd. Također, izostavljene su i neke ključne radnje, poput Aleksandrovog presijecanja Gordijskog čvora, a o kojemu nam detalje iznosi Plutarh u svojemu djelu Usporedni životopisi. Film je napadnut i zbog prikaza homoseksualnih scena između Hefastiona i Aleksandra, te perzijskog eunuha Bagoasa i Aleksandra. Ovaj dio je izmišljen jer danas o Aleksandrovoj homoseksualnosti nema jasnih dokaza. Ono što znamo je činjenica da je Aleksandar tijekom svog života imao nekolicinu supruga te da je u Grčkoj bilo sasvim normalno prihvaćeno da muškarca mogu privlačiti oba spola. Tu su i manje greške koje možemo primijetiti gledajući film poput prikaza Aleksandrova svjetionika koji ne postoji za vrijeme Ptolomeja I., prikaza ključnih likova mlađima nego što su to u stvarnosti bili poput Darija III., Olimpijade, Aleksandrovog generala Kleita., predstavljanje perzijske vojske kao organizirane konjice itd. Što se tiče kraja filma, zadnja bitka koja se prikazuje je bitka kod Hydaspesa u kojoj je Aleksandar ozlijeđen i u kojoj trpi veliki poraz. Ovo je također netočno prikazano jer je Aleksandar već u prijašnjim bitkama sa azijskim kraljem bio ozlijeđen, a odlučujuća bitka u kojoj se kralj predaje Aleksandru, nije prikazana u filmu. Također, bitke u Indiji su prikazane da su se vodile u prašumama i divljini Azije dok su se u stvarnosti, Aleksandorovi vojnici sa azijskim kraljem sukobili u nizini uz rijeku. Danas sa sigurnošću ne možemo tvrditi od čega je Aleksandar umro, no postoje određene indicije da je bio otrovan od svojih generala što je u filmu i prikazano.
Sam film bio je kritiziran i zbog svog dugog trajanja te je Stone nakon prvih loših recenzija napravio nekoliko rezova filma. Danas postoje četiri verzije filma od kojih najduža – ultimativna traje 206 minuta. Iako film u suštini ne prikazuje točno povijesne činjenice vezane za Aleksandrovu vladavinu, neke stvari su ipak dobro prikazane poput vojne taktike i grčkih falangi te prikaza života u Peli i Babilonu.
Nagrade i nominacije: 6 nagrada Golden Raspberry Awards (2005.) – najgora slika, najgori glumac – Colin Farrell, najgora glumica – Angelina Jolie, najgori redatelj – Oliver Stone, najgori sporedni glumac – Val Kilmer i najgori scenarij
2 nagrade Stinkers Bad Movie Awards (2004.) – najnametljivija glazbena partitura i najgori ženski naglasak – Angelina Jolie i Rosario Dawson
Filmovi o starom Rimu
Spartak (Spartacus, 1960.)
Režija: Stanley Kubrick
Vrijeme trajanja: 197 minuta
Uloge: Kirk Douglas – Spartacus; Laurence Olivier – Crassus; Jean Simmons – Varinia; Charles Laughton – Gracchus; Peter Ustinov – Batiatus; Tony Curtis – Antoninus
SADRŽAJ: Radnja filma smještena je u 73. g. pr. Kr. te temeljena na stvarnim događajima. To je priča o tračkom robu Spartaku koji je pokrenuo najveći ustanak robova u rimskoj povijesti. Film prikazuje život Spartaka od trena kada postaje gladijator do njegove smrti. Priča započinje u rudnicima Libije iz kojih ga izbavlja Batiatus, vlasnik gladijatorske škole. Tijekom vremena Spartak tako postaje jedan od gladijatora obučavan za borbu do smrti za zabavu rimskog senatora Marka Licinija Krasa, ali i za cjelokupni rimski puk. Priča koja dalje slijedi prilično je vjeran prikaz po standardima Hollywooda. Od samog početka pobune i bijega na planine Vezuva pa do izdaje sicilskih pirata koji su onemogućili bijeg Spartaka i ostalih sudionika pobune, a koji su naposlijetku potučeni od rimskih legija 71. g. pr. Kr. kod Strongolija. Film je naravno, ispunjen i netočnim te uljepšanim prikazima određenih događaja i likova, u maniri pravog holivudskog spektakla. Neke od najvećih promjena su kompletno izostavljanje bijega pobunjenika u Alpe, kao i izostavljanje nekih od vođa pobune uz Spartaka, poput Crixusa čija je uloga u filmu tek sporedna. Također, lik Grakha, simpatizera pobunjenika i protivnika Krasa izmišljen je za potrebe filma. Na kraju, smatra se kako je Spartak ubijen u bitki kod Strongolija, dok je u filmu zarobljen, te naposlijetku raspet zajedno s ostalim zarobljenim pobunjenicima na Apijskom putu (Via Appia).Ta uljepšavanja urodila su plodom jer film je prihvaćen odlično kako od kritike, tako i publike. Danas, smatra se reprezentativnim primjerom zlatnog doba holivudskih filmova, a ujedno i jednim od najuspješnijih.
Nagrade i nomacije: 4 nagrade Oscar (6 nominacija) – Najbolja sporedna uloga (Peter Ustinov), Najbolja kinematografija, Najbolja scenografija, Najbolji dizajn kostima
1 Zlatni globus (6 nominacija) – Najbolji film u kategoriji Drame
1 BAFTA nominacija – Najbolji film
Ukupno, film je osvojio osam nagrada kroz razne dodjele, a uz to još je prikupio i 11 nominacija.
Spartak (Spartacus, 2004.)
Režija: Robert Dornhelm
Vrijeme trajanja: 174 minuta
Uloge: Goran Višnjić – Spartacus; Alan Bates – Antonius Agrippa; Angus Macfadyen – Crassus; Rhona Mitra – Varinia; Ian McNeice – Lentulus Batiatus: Paul Kynman – Crixus
SADRŽAJ: Prikazivan kao mini serija, „Spartak“, kao i njegov prethodnik iz 1960. g. baziran je na istoimenoj knjizi Howarda Fasta. Radnja „Spartaka“ koji je nama posebno zanimljiv zbog činjenice da glavnu ulogu igra Goran Višnjić, ne razlikuje se mnogo od filma Stanleyja Kubricka. Glavna radnja i dalje prati Spartaka od njegovih početaka, ovoga puta doduše u egipatskim rudnicima, preko robovanja u gladijatorskoj školi Batiatusa, pa sve do pokretanja pobune nakon okrutnog ubojstva njegova prijatelja Drabe koji se oglušuje o naredbe svojih nadređenih. Ono što verziji iz 2004. ide u prilog činjenica je da se vjernije drži svog predloška, a samim time i priče utemeljene na izvorima. Tako su prikazani i put na Alpe, a i uloga Crixusa koji se odvaja od Spartaka i vodi svoju vojsku robova, a što je olakšalo rimskim legijama da uguše pobunu. Također, sam kraj Spartakova života ovdje je prikazan u samoj bitki kod Strongolija, kako potvrđuju i izvori.
Valja reći kako je navedena verzija iz 2004. godine produkcijski mnogo slabija od one iz 1960., a što je vidljivo u svim aspektima filma, kao i činjenica da je ista odmah prikazivana na TV-u, bez kino distribucije. Ocjene, kako od kritike, tako i od ljudi odgovaraju tom padu u produkciji pa je tako ova mini-serija dobila tek nešto iznadprosječne ocjene. Ipak, ova je priča o Spartaku dovoljno drugačija i ponajprije vjernija izvorima što je čini zanimljivom i vrijednom pažnje ljubiteljima lika.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Visual Effects Society (2 nominacije) – Za postignuće u izradi okoliša prikazanog na filmu
1 nominacija za Primetime Emmy – Najbolja montaža zvuka za mini seriju/TV film
Ukupno, mini serija osvojila je jednu nagradu od sedam nominacija kroz razne dodjele.
Spartak (Spartacus, 2010. – 2013.) | TV serija
Kreator: Steven S. DeKnight
Trajanje: 3 sezone (Blood and Sand; Vengeance; War of the Damned)
Uloge: Andy Whitfield (Blood and Sand) i Liam McIntyre (Vengeance; War of the Damned) – Spartacus; Manu Bennet – Crixus; John Hannah – Batiatus; Lucy Lawless – Lucretia; Daniel Feuerriegel – Agron
SADRŽAJ: TV serija iz 2010. godine obradila je lik i djelo Spartaka u do danas najopsežnijem obliku, a kroz svoje je tri sezone ponudila mnoge detalje koji je razlikuju od ostalih verzija. Prije svega, zbog samog formata, mnoge su stvari u seriji djelo kreativne slobode, ponajprije u vidu karakterizacije likova, čije su priče obogaćene raznim dogodovštinama za koje ne postoje izvori. Također, prisutna je i pojava poznatih imena poput Julija Cezara, a koji je u seriji prikazan kao sudionik na rimskoj strani u borbi protiv Spartaka. Veliku ulogu u seriji ima i Spartakova žena, a čije je zarobljavanje i naposlijetku ubojstvo pokretač Spartakove pobune. Pogledamo li izvore, saznat ćemo da je po početku pobune Spartakova žena pobjegla s njim i ostalim pobunjenicima iz Rima. Naposlijetku, valja reći kako je nekolicina likova izmišljena za potrebe same serije. Ono što možemo reći da ide u prilog „Spartaku“ iz povijesne perspektiva su generalni prikaz njegove priče, ponajprije Trećeg robovskog rata, kao i prikaz života gladijatora i općenito gladijatorske kulture u Rimu. Također, mnogi od likova koji se povezuju s pričom o Spartaku, poput Batiatusa, Krasa i Crixusa dobili su svoj prilično vjeran prikaz.
Kroz svoje prikazivanje, serija je prihvaćena s prilično izmiješanim dojmovima. Dok ju je kritika proglasila tek iznadprosječnom, generalna publika puno je bolje reagirala na ovaj visoko stilizirani pristup, a koji se ističe ponajprije s mnogo grafičkih scena kako ubojstava, tako i onih seksualne prirode. Za sve one voljne prihvatiti ovakvu verziju Spartaka, brutalniju i više po današnjem pravom holivudskom receptu, svakako se radi o zanimljivoj inačici ove priče.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Academy of Science Fiction, „Saturn Award“ (6 nominacija) – Najbolja ženska sporedna uloga (Lucy Lawless)
3 nagrade IGN portala (7 nominacija) – Najbolja akcijska serija (2012. i 2013.), Najbolji TV junak (Liam McIntyre)
Ukupno, serija je ostvarila 4 nagrade od 20 nominacija kroz razne dodjele.
Julije Cezar (Julius Caesar, 1953.)
Režija: Joseph L. Mankiewicz
Trajanje: 121 minuta
Uloge: Marlon Brando – Mark Anthony; James Mason – Brutus; John Gielgud – Cassius; Louis Calhern – Julius Caesar; Deborah Kerr – Portia
SADRŽAJ: Film Josepha L. Mankiewicza za koji je dotični napisao i scenarij adaptacija je istoimene drame William Shakespearea, koja je prenesena na platno bez gotovo pa ikakvih izmjena. Radi se o priči koja prikazuje kraj Cezarova života, nakon urote Bruta i Kasija koji sudjeluju u njegovu ubojstvu na martovske ide. Brut i Kasije u svom djelovanju podcjenjuju Marka Antonija koji govorom na Cezarovu sprovodu podiže na noge rimski puk, a koji protjeruje Bruta i Kasija iz Rima. Slijedi okupljanje vojske na obje strane, one Marka Antonija koja održava sliku Cezara kao dobrotvora i one Bruta i Kasija, koji ga prikazuju kao protivnika demokracije. Uz pomoć Oktavijana i Lepida, Brut i Kasije su poraženi u bitci kod Filipa 42. g.
Shakespeare, čija je predstava kako je već napomenuto prenesena gotovo od riječi do riječi na ekrane, kao predložak za svoju je dramu koristio Plutarhove „Usporedne životopise“, ali mnogo je toga izmijenio ili možda bolje reći kondenzirao za potrebe svoje priče. Događaji koji su trajali preko dvije i pol godine, svedeni su tako na svega nekoliko tjedana. Tako su sam kostur priče i njezini najbitniji dijelovi ako gledamo izvore točni, ali kronološki ne odgovaraju činjenicama. Kao primjer navest ćemo odlazak Bruta i Kasija iz Rima koji se u filmu događa odmah nakon Cezarova pokopa, pod pritiskom graje rimskog puka, dok Plutarh piše kako su isti napustili Rim godinu dana kasnije. Također, gledano s povijesnog gledišta, Cezarova je uloga u čitavoj priči gotovo nikakva, pa su tako Brut i Kasije ti čije je gledište dominantno. Na kraju, možda i najveći propust ove priče leži u njenom vrhuncu, samom ubojstvu Cezara. Upravo je Shakespeareova drama uvela u legendu riječi „Et tu, Brutus?“ za koje, ako ćemo se držati izvora, nema dokaza. Isto tako, Svetonije nam govori o Cezarovoj smrti kao o borbi, a ne kao o pukom redanju njegovih ubojica pred njim. Kao takav, „Julius Caesar“ odlično je prihvaćen film i jedan od uspješnijih vezanih uz rimsku povijest, a ujedno i produbljuje ovu bezvremensku priču. Možemo napomenuti kako osim verzije iz 1953. postoje još brojne druge verzije iste priče, od kojih su najpoznatije one iz 1950., 1970., 1979. i 2013., a od kojih se ni jedna nije približila kvaliteti Mankiewiczevog ostvarenja.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Oscar (5 nominacija) – Najbolja scenografija za crno-bijeli film
2 nagrade BAFTA (3 nominacije) – Najbolji britanski glumac (John Gielgud), Najbolji strani glumac (Marlon Brando)
1 nominacija Režiserskog udruženja Amerike – Najbolja režija
Ukupno, film je osvojio 6 nagrada od 13 nominacija kroz razne dodjele.
Julije Cezar (Julius Caesar, 2002.)
Režija: Uli Edel
Trajanje: 240 minuta
Uloge: Jeremy Sisto – Julius Caesar; Richard Harris – Lucius Sulla; Christopher Walken – Cato the Younger; Valeria Golino – Calpurnia; Christopher Noth – Pompey the Great; Samuela Sardo – Cleopatra
SADRŽAJ: Ovaj epski spektakl najopsežnija je priča o Cezaru koju imamo prilike gledati u obliku filma, a u svoja preko četiri sata trajanja, donosi nam gotovo pa cijeli Cezarov život. Priča počinje s osamnaestogodišnjim Cezarom i Sulinim ulaskom u Rim, a koji naređuje Pompeju da ubije Cezara zbog njegove povezanosti s Marijem. Impresioniran Cezarovom hrabrošću, Pompej ga pušta da pobjegne, a nakon čega Cezar pada u zarobljeništvo od pirata. Nakon smrti Sule, Cezar se vraća u Rim gdje se ponovo sukobljava s istim piratima, koji uništavaju zalihe žita Rima. Nakon Cezarove pobjede, političkim dogovorom Cezarova kći Julija udaje se za Pompeja koji Cezaru daje vodstvo nad svojim legijama koje on vodi protiv Gala i Vercingetoriksa koje naposlijetku i pobjeđuje. Nakon smrti Julije, Pompej se okreće protiv Cezara čija ga sve veća moć plaši. Cezar se vraća u Rim, i postaje diktator, a Pompeja pobjeđuje u bitci kod Farsala 48. g. pr. Kr. Nakon toga, film prikazuje odnos Cezara i Kleopatre, a završava, naravno, Cezarovim ubojstvom na martovske ide.
Gledano s povijesnog aspekta, radi se o generalno solidnom prikazu poznatog Cezarova života, ponajprije u vidu prikaza njegovih najvećih uspjeha, iako su mnogi detalji izmijenjeni radi dodatnog pojačavanja dramatičnosti određenih događaja. Tako već na samom početku, prije Sulina ulaska u grad, Cezar provodi vrijeme sa svojom kćeri Julijom koja u to doba još nije bila rođena. Tako je i karakteriziranje glavnih likova na momente prenaglašeno kako bi se dobio bolji dojam odnosa između protagonista i antagonista. Također, neki od likova bitnih za priču o Cezaru, poput Krasa, u filmu nisu prisutni, a neki drugi, poput Pompeja i Kata prikazani su kao stariji nego što su zapravo bili. Treba reći i kako Pompej nije bio taj koji je spasio Cezara od osude na smrt. Mnoge slične boljke more ovaj TV film, a koje se onima koji traže izričitu povijesnu točnost zasigurno neće svidjeti. Oni pak, koji mogu progledati kroz prste nekim nepravilnostima u filmu će pronaći svojevrsni užitak što je i vidljivo kod pozitivnih recenzija kojih filmu ne fali. Radi se svakako o filmu koji je podijelio publiku, ali koji i danas ostaje solidan pregled Cezarova života.
Nagrade i nominacije: 2 nominacije za Primetime Emmy – Najbolja šminka za TV film, Najbolja montaža zvuka za TV film
1 nagrada American Cinema Editors – Najbolja montaža za TV film
Ukupno, film je ostvario 1 nagradu od 6 nominacija kroz razne dodjele.
Kaligula (Caligola, 1979.)
Režija: Tinto Brass
Trajanje: 156 minuta
Uloge: Malcolm McDowell – Caligula; Teresa Ann Savoy – Drusilla; Guido Mannari – Macro; John Gielgud – Nerva; Peter O’Toole – Tiberius
SADRŽAJ: Priča o Kaliguli jedna je od najkontroverznijih holivudskih priča, a o kojoj bi se mogao snimiti film. Radi se o prvom i jedinom filmu u produkciji magazina Penthouse, erotskoj drami koja je prenerazila kako filmsku kritiku, tako i publiku u vrijeme svog izlaska. Priča o Kaliguli savršeno je poslužila kao predložak za ovaj film prepun scena seksa i nasilja, a scene iza kulisa dovele su do toga da su se scenarist i režiser filma naposlijetku odrekli istoga.
Postoji nekoliko verzija filma, od kojih je danas kao glavna prihvaćena verzija od 156 minuta. Scenarij je baziran na djelu Svetonija, „Dvanaest rimskih careva“, a stoga i ne čudi uključivanje mnogih pretjeranosti i glasina, koje su za potrebe filma dodatno dramatizirane. Mnogi su film opisali kao dugometražni pornografski film, što je i bila ideja producenta filma. Film počinje 37. g. i odlaskom Kaligule na Capri, na dvor cara Tiberija koji u to doba već pati od posljedica sifilisa i uživa u dekadentnim seksualnim predstavama svojih podanika. Tamo, Tiberije pokušava ubiti Kaligulu, u čemu ne uspijeva, a uskoro je Tiberije taj koji umire čime Kaligula postaje carem. Ono što slijedi je prikaz Kaliguline vladavine, koji svakim danom postaje sve luđi i opijeniji od moći te uništava rimsku tradiciju izrugujući se rimskim institucijama. Dolazi u sukob sa senatom kojeg želi uništiti, prisiljava žene i kćeri senatora u prostituciju, svog konja proglašava senatorom, a sebe živućim bogom. Ovo su neke od epizoda koje film prikazuje, a uz to, prisutne su brojne scene seksa i nagih kako muškaraca, tako i žena. Film završava nasilnom smrti Kaligule i njegove obitelji čiji se ostaci bacaju okupljenoj masi Rimljana kao primjer.
Držimo li se izvora, mnoge od epizoda uključenih u film stvarno su se i dogodile. Ipak, biografija Kaligule i dan danas stvar je rasprave jer ono što znamo dolazi od posrednih izvora, a za koje neki vjeruju da su pretjerana verzija događaja. Ostaje činjenica da Kaligula u očima Rimljana koji su ga naslijedili nije ostao na dobrom glasu, pa su ga gotovo svi proglasili ludim. Film tu činjenicu uzdiže na još viši nivo, a što i ne čudi obzirom na narav filma. Najveće promjene u odnosu na izvore koje film unose vezane su uz smrti pojedinih likova, poput Tiberija, Makra i Kaliguline obitelji, koju su ubili nekoliko sati nakon njega. Generalno gledano, sama srž filma drži se izvora, ali uključivanje brojnih scena eksplicitnog nasilja i seksa pretjerivanje su čak i u odnosu na izvore. Unatoč katastrofalnim kritikama po izlasku, upućenih ka dekadenciji i općenitom pretjerivanju zbog kojih je prikazivanje filma zabranjeno u mnogim zemljama, film se danas smatra kultnim, a doživio je i brojna reizdanja te pronašao svoju publiku. Svakako se radi o jednom od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća, a čija gotovo mitska priča golica maštu mnogih gledatelja do dan danas.
Nagrade i nominacije: 2 nominacije za Stinker Award – Najgori film, Najgora režija
Ja, Klaudije (I, Claudius, 1976.)
Kreator: Jack Pulman
Trajanje: 13 epizoda (50 minuta)
Uloge: Derek Jacobi – Claudius; Siân Phillips – Livia; George Baker – Tiberius; John Hurt – Caligula; Brian Blessed – Augustus; Patrick Stewart – Sejanus
SADRŽAJ: BBC-ova adaptacija romana Roberta Gravesa, „Ja, Klaudije“ priča je od preko 11 h. U svojih 13 epizoda obrađuje početke Rimskog Carstva, točnije događaje od 24. do 54. g. sve do trenutka Klaudijeve smrti. Radnja započinje vladavinom Augusta i pokušajem pronalaska nasljednika u kojoj veliku ulogu igra njegova žena, Livija Druzila, koja prijestolje osigurava za svog sina iz drugog braka, Tiberija, nakon čijeg se dolaska na vlast nastavlja razdoblje političkih spletki. Situacija u Rimu dodatno se pogoršava za vladavine Tiberijeva nasljednika, Kaligule, a nakon kojeg slijedom okolnosti na prijestolje dolazi njegov ujak, Klaudije. Spletke tu ne staju, a veliku ulogu u ostatku priče čini odnos Klaudija i njegove žene, Valerije Mesaline.
Graves je svoj roman bazirao na djelima Svetonija i Tacita, a kao vrstan poznavatelj antičkih autora općenito, koristio se i brojnim kasnijim kroničarima, ponajprije u karakterizaciji samog Klaudija koji je u seriji prikazan kao prilično sposoban vladar i općenito prilično benevolentna osoba. Takva prezentacija Klaudija temeljena je na kroničarima iz vremena Flavijevske dinastije čiji su vladari Klaudija gledali kao uzoran model za jednog rimskog vladara, dok mu Svetonije i Seneka nisu bili naklonjeni. Generalno gledano, čitav su roman, a posljedično i serija bazirani na rimskim izvorima, ali problem, ako ćemo gledati povijesnu točnost, nalazi se u činjenici da Graves kombinira zapise mnogih autora po potrebi svoje priče. Tako su mnoge osobine određenih likova prenaglašene kako bi pogurale priču, a kao najbolji primjer ističe se Livija Druzila koja je u seriji prikazana kao glavni spletkar, i odgovorna osoba za ubojstva mnogih utjecajnih likova. Kod karakterizacija gotovo svakog lika korištene su i razne priče koje se mogu nazvati tračevima, a neki likovi dobivaju na većem značenju nego su ga imali. Tako na kraju najveći problem koji se pojavljuje u pitanju povijesne točnosti zapravo je pitanja koji se autori smatraju vjerodostojnima, i koliko. Sve su to, ako gledamo slične primjere filmova i serija na temu rimske povijesti sitnice, a „Ja, Klaudije“ i dan danas smatra se jednim od najuspješnijih i najtočnijih prikaza Julijevsko – klaudijevske dinastije na TV ekranima. Radi se o seriji koja je svojom ozbiljnošću i prikazima intrigi i spletki na rimskom dvoru utkala put kasnijem uspjehu ozbiljnijeg sadržaja na TV-u, kao i uspjeh kompanija poput HBO-a.
Nagrade i nominacije: 1 nagrada Primetime Emmy (3 nominacije) – Najbolja scenografija
3 nagrade BAFTA (4 nominacije) – Najbolji glumac (Derek Jacobi), Najbolja glumica (Siân Phillips), Najbolji dizajn
1 nagrada Royal Television Society – Najbolja ženska uloga (Siân Phillips)
Ukupno, serija je ostvarila 7 nagrada od 12 nominacija kroz razne dodjele.
Demetrije i Gladijatori (Demetrius and the gladiators, 1954.)
Režija: Delmer Daves
Trajanje: 101 minuta
Uloge: Victor Mature – Demetrius; Susan Hayward – Messalina; Michael Rennie – Peter; Debra Paget – Lucia; Jay Robinson – Caligula
SADRŽAJ: Biblijska drama, Demetrije i Gladijatori nastavak je filma The Robe iz 1953. godine. Radnja prati rimskog tribuna koji zapovijeda jedinicom odgovornom za Isusovo raspeće. U tu se priču upliće Isusov ogrtač, a koji onda postaje glavni motiv oba filma. Po početku Demetrija i Gladijatora, ogrtač pada u ruke apostola Petra koji ga predaje Demetriju. Car Kaligula želi ogrtač za sebe, a za koji misli da će mu donijeti vječni život o kojem je Isus propovijedao. U potragu za ogrtačem šalje svog ujaka, budućeg cara Klaudija. Demetrije ne želi otkriti gdje je ogrtač i posljedično završava u gladijatorskoj areni. Ono što slijedi priča je o Demetriju i njegovoj vjeri u Isusa Krista, kao i brojnim zavrzlamama u kojima sudjeluju kako Kaligula, tako i Klaudije te njegova žena Mesalina. Na samom kraju, Klaudije je car i preko Demetrija šalje riječ Petru i ostalim kršćanima da ukoliko neće dirati Carstvo, će uživati mir.
Gledano kroz oči povijesti, radi se o izmišljenoj priči, a u kojoj su određeni stvarni likovi samo katalizator za određene događaje koji pokreću priču. Kao najveću boljku filma možemo uzeti često korištenu ideju u Hollywoodu o tome kako je Kaligula aktivno progonio kršćane, što, naravno, nije istina. Također, i u ovom je filmu Kaligula prikazan u najgorem mogućem svjetlu, a ne pomaže ni preglumljivanje Jaya Robinsona koji njegov lik dovodi do karikature. Karakterizacija Mesaline i Klaudija ipak su nešto bolje, iako lik Mesaline na kraju svojim riječima upućuje na promjenu svog lika, tj. prestajanja sa svojim seksualnim avanturama i spletkarenjem, što također kako znamo po izvorima nije točno. Također, kao i kod mnogih drugih filmova koji se bave rimskim razdobljem, godine i likovi su ispremiješani. Npr. za Petra se zna kako nije došao u Rim u doba vladavine Kaligule, što bi značilo da se njih dvojica nisu mogli susresti. Isto tako, na početku filma, Kaligula dobiva izvještaj od Poncija Pilata, koji je za vrijeme Kaliguline vladavine već bio razriješen funkcije prefekta Judeje. Ono što možda u filmu ide najviše u prilog, povijesno gledajući, prikaz je gladijatorskog života. Unatoč svim ovim činjenicama, film je u svoje vrijeme odlično prošao kod publike i ostvario pozamašnu svotu u kinima. I dan danas, često je prikazivan na raznim kršćanskim TV programima, a biblijska mu tematika donosi brojnu zainteresiranu publiku.
Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.
Masada (1981.) | TV mini-serija
Kreator: Joel Oliansky
Trajanje: 4 epizode (394 minute)
Uloge: Peter O’Toole – Lucius Flavius Silva; Peter Strauss – Eleazar Ben Yair; Barbara Carrera – Sheva; Anthony Quayle – Rubrius Gallus; David Warner – Pomponius Falco
SADRŽAJ: „Masada“ je američka mini-serija koja kroz svoje četiri epizode prikazuje događaje vezane uz poznatu opsadu židovske utvrde na Masadi. Serija započinje nakon uništenja Drugog jeruzalemskog hrama, 70. g., koji je označio pad Jeruzalema i gušenje židovske pobune. Unatoč tome, Eleazar Ben Yair vodi 900 Židova u utvrdu Masada i odlučuje kako pobuna nije gotova te napada rimska sela u Palestini. Rimski general Kornelije Flavije Silva pokušava ostvariti primirje, ali ne uspijeva zbog uplitanja rimske politike i njezinih agenata koji prijašnji dogovor Silve i Eleazara nasilno poništavaju. Slijedi opsada Masade i nadmudrivanje Eleazara i Silve, te naposlijetku ulazak Rimljana u Masadu preko platforme koju su izgradili kako bi se popeli na brdo na kojem se Masada nalazi. Tamo pronalaze tijela 900 Židova koji su počinili samoubojstvo kako ne bi pali u ropstvo.
Gledano povijesno, radi se o solidnom prikazu glavnih događaja oko Masade, a pohvalna je i činjenica kako je za potrebe mini-serije izgrađena platforma (nasip) kakvu su i Rimljani izgradili kako bi došli do Masade. Nasip građen za potrebe serije vidljiv je i dan danas. Također, mini-serija je snimana na mjestu gdje se stvarna opsada odvila, a što joj daje vizualno vjeran izgled. Mnogo je truda uloženo i u kostime koji su prikazani u skladu s vremenom. Naravno, povijesno gledano, mini-serija nije savršena, a što se najviše ističe u odnosu između generala Silve i Eleazara koji nekoliko puta razgovaraju, a o čemu ne postoje nikakvi izvori da su se isti ikada susreli. Također, Silva je prikazan kako simpatizira Eleazara i njegove ljude puno više nego što bi nam izvori potvrdili. Po svom izlasku, serija je ostvarila mnoge pohvale i priznanja, a i danas se smatra jednom od boljih epskih ekranizacija nekog povijesnog događaja. Posebne pohvale odnosile su se na glumački talent, a najveće osude filma odnose se na favoriziranje židovske strane. Mnogi su tako film opisali kao izraelsku propagandu, a što najviše potvrđuju početnom i završnom scenom u kojoj moderna izraelska vojska ističe zastavu na Masadi praćena poznatom rečenicom kako „Masada neće više nikad pasti“.
Nagrade i nominacije: 3 nominacije za Zlatni globus – Najbolja mini-serija/TV film, Najbolja muška uloga u mini-seriji/TV filmu (Peter O’Toole, Peter Strauss)
2 nagrade Primetime Emmy (13 nominacija) – Najbolja muška sporedna uloga u mini-seriji (David Warner), Najbolja glazbena kompozicija za mini seriju
Ukupno, serija je osvojila 3 nagrade od 18 nominacija kroz razne dodjele.
Atila (Attila, 2001.)
Režija: Dick Lowry
Trajanje: 177 minuta
Uloge: Gerard Butler – Attila; Andrew Pleavin – Orestes; Tommy Flanagan – Bleda; Powers Boothe – Flavius Aeteus; Simone Mackinnon – Ildico/N’Kara
SADRŽAJ: TV spektakl iz 2001. g., „Attila“ je film o hunskom vladaru Atili koji je ujedinio barbarska plemena i naposlijetku se sukobio sa samim Rimom. Film počinje s mladim Atilom, još u dječačkoj dobi, a kada su njegovi roditelji ubijeni. Spašava ga ujak pod kojim se Atila sprema za veliku budućnost. Najveći elementi filma u prvom dijelu su odnos Atile i njegova brata Blede s kojim je u sukobu, kao i odnos između Atile i rimskog generala Flavija Aecija kojeg car Valentinijan III. pušta iz zatvora zbog njegova poznavanja njihovih običaja i vladara, kako bi spriječio hunsku navalu. Film prikazuje i Atilin boravak na rimskom dvoru te razne intrige koje su dovele do neizbježnog sukoba čiji se vrhunac dogodio na Katalunskim poljima nakon koje se Atilina vojska povlači iz Galije.
Radi se o prilično vjernom prikazu Atiline priče, koja dobro isprepliće priče Atile i Rima u to doba. Dinamika između Flavija Aecija i Atile odrađena je odlično, a i ostali su likovi prikazani većinom u skladu sa svojim karakterom gledano po izvorima. Ipak, postoje i neki propusti, a od kojih su neki prilično zanemarivi, dok ima i onih koji se moraju istaknuti. Prije svega, u doba Atile, rimski car nije nužno boravio u Rimu, već u Raveni. Priča oko Valentinijanove sestre i Atile je također izmijenjena. U filmu ona se sama nudi Atili, dok su u stvarnosti brak pokušali ugovoriti tri puta. Flavije Aecije nije ubijen odmah nakon bitke na Katalunskim poljima, već godinu kasnije nakon Atiline smrti, 454. g. Odnos Atile i Blede je bio drugačiji, pa su oni nakon smrti ujaka Rue (434. g.) zajedno vladali do 445. g. kada je Atila ubio Bledu, a ne nakon same smrti Rue kako je prikazano u filmu. Bizantinski car Teodozije II. je umro 450. g. što bi značilo da nije mogao primiti vijest o Atilinoj smrti koja se dogodila 454. g. Isto tako, Gaja Placidija je umrla iste godine kao i Teodozije II. što znači kako nije mogla biti prisutna pri ubojstvu Flavija Aecija. I ono možda najvažnije, nema dokaza da je Atila otrovan od svoje žene ni da je ona bila direktno uključena u njegovu smrt iako postoje mnoge legende o tome, a od kojih je jedna poslužila kao motiv za dio sage o Nibelunzima. Za kraj, može se istaknuti i neautentičnost kostima za to razdoblje u Rimu, kao i činjenica da su Huni prikazani kao bijelci, dok su isti zapravo nomadski ratnici porijeklom iz današnje Mongolije. Unatoč ovim propustima, za jedan TV film, radi se o dobrom prikazu tog razdoblja, a sukladno tome, film je i prošao prilično solidno kod publike.
Nagrade: 1 nagrada Američkog društva kinematografa – Najbolja kinematografija za TV film
2 nominacije Golden Reel – Najbolja montaža zvuka efekata za TV film, Najbolja montaža zvuka dijaloga za TV film
Gladijator (Gladiator, 2000.)
Režija: Ridley Scott
Trajanje: 155 minuta
Uloge: Russell Crowe – Maximus; Joaquin Phoenix – Commodus; Connie Nielsen – Lucilla; Oliver Reed – Proximo; Richard Harris – Marcus Aurelius: Derek Jacobi – Gracchus
SADRŽAJ: Jedan od najuspješnijih filmova povijesne tematike, „Gladijator“ je zaslužan i za oživljavanje sličnih filmova na početku 21. st. Priča o Maximusu, rimskom generalu čiju obitelj daje ubiti car Komod i njegov pad u ropstvo te posljedično postajanje gladijatorom i sukob s Komodom oduševili su publiku i učinili film obožavanim i do dan danas. Povijesno gledano, priča je kompletno drugačija. Mnogo je toga u filmu pogrešno, a povjesničari koji su na filmu radili kao savjetnici su naposlijetku ili odustali od posla, ili tražili da se njihovo ime ukloni iz odjavne špice.
Ono što je film dobro prikazao je sam lik Komoda koji se prikazuje kao tiranin i općenito nasilan vladar koji nije bio voljen od Senata. Također, Komod je sudjelovao u gladijatorskim borbama, ali vjeruje se kako su iste bile uvijek namještene u njegovu korist. Još jedna pozitivna stvar je produkcijski budžet koji je omogućio prilično vjeran prikaz Rima tog vremena, iako su kostimi prikazani pogrešno za to vrijeme. Većih propusta je mnogo, a već na početku treba spomenuti kako glavni lik, Maximus, nije povijesna ličnost, iako je baziran na nekim od stvarnih ljudi. To odmah potvrđuje kako isti nije mogao biti izbor Marka Aurelija za svog nasljednika, a znamo i da je Komod posljednje tri godine zajedno vladao s Markom Aureljim. Isto tako, Komod nije mogao biti ubijen od Maximusa u areni, jer ga je ubio njegov hrvački partner na poticaj krugova u vrhu rimske politike. Marka Aurelija nije ubio Komod, već je isti umro od kuge na bojištu kod Vindobone. Osim toga, Marko Aurelije prikazan je kako dovršava Markomanske ratove, dok su u stvarnosti isti trajali i nakon njegove smrti, a dovršio ih je sam Komod. Postoje i razlike u pričama drugih likova, poput Lucile koja je, ako ćemo gledati izvore, bila jedan od pokretača pokušaja ubojstva Komoda 182. g., nakon čega je protjerana i naposlijetku ubijena. Sam prikaz gladijatorskog života mogao je također biti bolji, ponajprije u tome da isti nisu bili ubijani tako olako kao u filmu, već su bili cijenjeni zbog svoje financijske vrijednosti, a zbog čega su postojala brojna pravila u samim borbama. Čak i unatoč svim ovim propustima, zbog svoje priče, Gladijator je postao klasikom, a ujedno i pokupio brojne filmske nagrade.
Nagrade i nominacije: 5 nagrada Oscar (12 nominacija) – Najbolji film, Najbolja glavna muška uloga (Russel Crowe), Najbolji dizajn kostima, Najbolji zvuk, Najbolji vizualni efekti
2 Zlatna Globusa (5 nominacija) – Najbolji film (Drama), Najbolja originalna glazba
5 nagrada BAFTA (14 nominacije) – Nagrada publike za najbolji film, Najbolji film, Najbolja kinematografija, Najbolja scenografija, Najbolja montaža
Ukupno, film je osvojio 59 nagrada od 164 nominacija kroz razne dodjele.
Cabiria (1914.)
Režija: Giovanni Pastrone
Trajanje: 148 minuta
Uloge: Italia Almirante-Manzini – Sophonisba; Lidia Quaranta – Cabiria; Bartolomeo Pagano – Maciste; Dante Testa – Karthalo
SADRŽAJ: Nijemi film, „Cabiria“, mnogi smatraju i prvim epskim spektaklom filmske industrije, a kao takvog ga je opisao i Martin Scorsese, koji mu pripisuje mnoge inovacije, a koje su onda preuzeli američki autori poput D.W. Griffitha i Cecila B. DeMillea. Već samo ovaj podatak svjedoči o kakvom se filmu radi, a već davne 1914. godine jasno je kako su Talijani znali napraviti dobar povijesni spektakl. Radnja filma smještena je na Siciliji i Kartagi tijekom Drugog punskog rata, a prati lik Cabirije koja je po početku filma nakon erupcije Vezuva odvojena od svoje obitelji. Ono što slijedi su avanture mlade Cabirije, koja brzo pada u ruke feničkih pirata koji je odvode u Kartagu i prodaju svećeniku Kartalu koji je želi žrtvovati bogu Molohu. U priču se upliću i rimski špijuni koji Cabiriju spašavaju od smrti, a koja onda s njima prolazi kroz brojne događaje, što stvarne, što izmišljene, a kroz koje se oslikavaju ključni događaji Drugog punskog rata.
Što se tiče povijesne točnosti, treba reći kako je priča o Cabiriji kompletno izmišljena priča, tako da je većina likova isto tako produkt autora samog filma. Kao takav, film se ne interesira previše u povijesnu točnost, ali ipak prikazuje brojne događaje iz vremena Drugog punskog rata te kao takav ima povijesnu vrijednost. Epizode koje bi u tom pogledu trebalo izdvojiti svakako su već spomenuta erupcija Vezuva, Hanibalov prelazak preko Alpi, opsada Sirakuze (Arhimedove ingeniozne taktike koje uništavaju rimsku flotu) i Scipionove avanture po Sjevernoj Africi. Treba reći kako su inspiraciju za povijesni okvir filma autori vukli od Tita Livija i njegova djela „Od osnutka grada“. U vidu svega ovoga, možemo zaključiti kako je povijest u slučaju „Cabirie“ u službi filma, ali isto tako kako su povijesne činjenice koje su korištene obrađene s poštovanjem spram materije. Šteta je što je danas ovaj film pao u zaborav, a i što se njegova uloga u inovaciji filmske umjetnosti nekako ostavila po strani i pripisala drugim autorima, jer radi se svakako o filmu vrijednom pažnje.
Nagrade i nominacije: film nije ostvario nagrade/nominacije jer se u to vrijeme nisu niti dodjeljivale.
Quo Vadis (1951.)
Režija: Mervyn LeRoy
Trajanje: 171 minuta
Uloge: Robert Taylor – Marcus Vinicius; Deborah Kerr – Lygia; Leo Genn – Petronius; Peter Ustinov – Nero; Patricia Laffan – Poppaea Sabina; Finlay Currie – Saint Peter
SADRŽAJ: Nastao po istoimenom romanu poljskog autora Henryka Sienkiewicza, „Quo Vadis“ prati rimskog generala 14. legije, Marcusa Viniciusa koji se po povratku iz ratova u Britaniji i Galiji zaljubljuje u Ligiju, pobožnu kršćanku. Ona ga uporno odbija, ali nakon što je car Neron na nagovor Petronija (Viniciusov ujak) sili u brak, posustaje i udaje se za Marcusa kojeg će s vremenom i zavoljeti. Kasnije, film prikazuje Neronovo ludilo i spaljivanje Rima za koje će okriviti kršćane, koje će onda i zarobiti, a zajedno s njima zarobit će i Marcusa Viniciusa i Ligiju. Sve kršćane Neron osuđuje ne smrt, a tu se u priču uključuje i apostol Petar koji osobno ženi Marcusa i Ligiju, a kojeg kasnije Rimljani raspinju. Do kraja filma, prikazuje se pobuna u Rimu i Neronova smrt, a na samom kraju, pojavljuje se i sam Isus koji preko Petrova štapa progovara Marcusu i Ligiji riječi „Ja sam put, istina i život.“ Jasno je kako se radi o filmu koji promovira kršćanstvo, a ne čudi stoga što je isti bio i više nego uspješan, ponajprije financijski.
Ako gledamo povijesnu točnost, radi se o solidnom prikazu perioda Neronove vladavine, ali dalekom od savršenog. Priča o Marcusu Viciniusu i Ligiji je izmišljena, a samo je povijesni kontekst ono što možemo uzeti kao istinu. Prikaz Nerona je, naravno, prilično nesklon njegovu liku kojeg bez ikakve sumnje prikazuje kao čovjeka koji je spalio Rim, dok je danas poznato kako je to u najmanju ruku diskutabilno. Ovaj prikaz očito je temeljen na opisu Svetonija koji Neronu u svojim opisima nije bio nikako sklon. U filmu se često spominje i kako je Neron dao ubiti svoju majku Agripinu Mlađu, kao i prvu ženu Klaudiju Oktaviju, a za što se vjeruje i danas kako se dogodilo. Poznata scena iz filma je hranjenje lavova kršćanima, za što nema nikakvih dokaza da se ikada dogodilo. Marcus Vinicius i Ligija su ti koji pokreću pobunu koja će dovesti naposlijetku do Neronova samoubojstva, a što, naravno, obzirom na to da su oni izmišljeni likovi nije bilo moguće. Općenito, događaji u filmu kondenziraju Neronovu vladavinu u kratak period i miješaju kronološke podatke, a što ne čudi ako gledamo druge filmove slične tematike. Tako je npr. Koloseum u filmu mjesto gdje se odvija klimaks, a znamo da je isti počeo graditi Vespazijan. Neronova smrt u filmu se datira četiri godine prije nego se uistinu dogodila. Kao povijesnu nepravilnost treba spomenuti i prikaz trijumfa Marcusa Vinicijusa jer u to vrijeme trijumf je bio isključivo privilegija za cara. Uz sve svoje prednosti i nedostatke, „Quo Vadis“ i dan danas jedan je od boljih biblijskih epskih filmova koji su u Hollywoodu tog vremena bili prilično zastupljeni. Po mnogima, radi se i o najboljoj verziji ove priče koja je kroz godine dobila brojne iteracije.
Nagrade i nominacije: 8 nominacija za nagradu Oscar – Najbolji film, Najbolja muška sporedna uloga (Leo Genn, Peter Ustinov), Najbolja kinematografija za film u boji, Najbolja scenografija, Najbolji dizajn kostima, Najbolja montaža, Najbolja originalna glazba za film
2 nagrade Zlatni Globus (3 nominacije) – Najbolja muška sporedna uloga (Peter Ustinov), Najbolja kinematografija za film u boji
Ukupno, film je osvojio 4 nagrade od 14 nominacija kroz razne dodjele.
Pad Rimskog Carstva (The Fall of the Roman Empire, 1964.)
Režija: Anthony Mann
Trajanje: 188 minuta
Uloge: Sophia Loren – Lucilla; Stephen Boyd – Livius; Alec Guinness – Marcus Aurelius; James Mason – Timonides; Christopher Plummer – Commodus
SADRŽAJ: Unatoč činjenici da naslov ovog filma predlaže kako se isti odvija u drugoj polovici petog stoljeća, isti je zapravo smješten u doba vladavine Marka Aurelija i Komoda, a izabran je jer mnogi to razdoblje opisuju kao početak pada Rimskog Carstva koje će potrajati još nekoliko stoljeća. Ovaj epski film iz 1964. godine počinje ratovima Marka Aurelija u Germaniji 180. g., a u kojima mu je desna ruka general Gaj Livije, ljubavnik kćeri Marka Aurelija, Lucile, i prijatelj njegova sina Komoda. Marko Aurelije želi Gaja Livija učiniti svojim nasljednikom, a sve zato što ga smatra sposobnijim od Komoda u provedbi njegovih ideja o jednakosti svih građana Rima. Prije nego je u mogućnosti obznaniti svoj plan, Marko Aurelije je otrovan, a vlast preuzima Komod, koji povrijeđen planom svog oca poništava sve njegove političke odluke. Slijedi prikaz brojnih političkih zavrzlami i dekadencije rimske politike, a sve završava pobunom Gaja Livija i Lucile, te naposlijetku borbom između Komoda i Gaja Livija.
Povijesno gledano, radi se o prilično lošem prikazu perioda u kojem se film odvija. Na početku, treba reći kako Gaj Livije nije postojao, što znači da se mnoge od stvari prikazanih u filmu nikada nisu dogodile. Lik Lucile u filmu je prikazan kao prava čistunka, dok je iz izvora poznato kako je ista bila prilično promiskuitetna. Kao i u slučaju „Gladijatora“ i ovdje je prisutna priča po kojoj je Marko Aurelije htio izabrati drugu osobu za svog nasljednika, a ne svog sina Komoda, što kako smo već istakli nije istina. Također, govor Marka Aurelija o toleranciji svakako je „prenapredan“ za ono vrijeme, pa tako više nalikuje nečemu što su borci za ljudska prava promovirali tek posljednjih nekoliko stoljeća. S druge strane, kao pozitivan aspekt može se izdvojiti karakterizacija Komoda i općenito avanture njegova lika koji se i u stvarnom životu bavio gladijatorskim borbama, u kojima je i bio uspješan. Naravno, njegova smrt od ruku Gaja Livija je nemoguća, jer kako smo već rekli, isti nije stvarna povijesna ličnost, a i dogodila se kasnije nego je u filmu prikazano. Isto tako, pretpostavlja se da Marko Aurelije nije ubijen, već da je umro od bolesti i općenito iscrpljenosti zbog dugogodišnje ratne karijere. Svi ovi propusti odrazili su se i na recepciju filma, koji ni od kritike, a ni od publike nije dobio veliko zanimanje, pa su kritičari tako najviše kudili upravo scenarij, a film je i prošao jako loše na kino blagajnama. Unatoč svemu navedenom, danas se na film gleda s nešto većom naklonošću, a mnogi ga cijene zbog svoje grandioznosti i nekolicine epskih scena koje prilično raskošno prikazuju Rim i njegovu povijest.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za Oscar – Najbolja originalna glazba
1 nagrada Zlatni Globus – Najbolja originalna glazba (Dimitri Tiomkin)
Film je osvojio jednu nagradu od ukupno tri nominacija kroz razne dodjele.
Britanija (Britannia, 2017.) | TV serija
Kreatori: Jez Butterworth, Tom Butterworth
Trajanje: 2 sezone (23 epizode)
Uloge: Gianni Calchetti – Rebel Druid; Mackenzie Crook – Veran; David Morrissey – Aulus; Nikolaj Lie Kaas – Divis; Eleanor Worthington-Cox – Cait
SADRŽAJ: Kroz svoje dvije sezone, „Britanija“ prikazuje rimski pohod predvođen generalom Aulom Plaucijem započet 43. godine. Pogonjen željom da uspije u onome u čemu veliki Julije Cezar nije, doći će u sukob s britanskim plemenima koja će morati zakopati ratnu sjekiru i ujediniti se kako bi se suprotstavili moćnim Rimljanima. Najavljena je i treća sezona serije, a čije je snimanje nastavljeno u rujnu 2020., nakon zaustavljanja zbog pandemije.
Serija fokus stavlja, kako joj i samo ime predlaže, na britansku stranu događaja, ali s povijesnog aspekta ne možemo reći kako se radi o dobrom prikazu. I sam kreator serije Jezz Butterworth rekao je kako mu je interes na likovima te kako ga i ne zanima previše povijesna točnost te kako se nada da će one koji istu traže serija razljutiti, a što je i vidljivo kroz stiliziran prikaz Britanije i plemena koji su je nastanjivali u prvom stoljeću. Izvora prije nego su Rimljani na taj teritorij pristigli, o životu tamo gotovo da i nema, a i one koje posjedujemo napisali su sami Rimljani što ih čini pomalo diskutabilnima. Ono što možemo potvrditi kao točno sama je premisa, odnosno činjenica da je pohod Rimljana na Britaniju vodio Aulo Plaucije na poticaj cara Klaudija. Tu otprilike i staje povijesna točnost. Bitni likovi na britanskoj strani u seriji, Kraljica Antedija i Kerra, ne postoji dokaz o tome da su one postojale. Kompletan prikaz druida gotovo da je i izmišljen, a iako se zna da su isti postojali, o njima se gotovo ništa do danas ne zna. Jedini zapis donosi nam Tacit, koji piše o njihovom provođenju ljudskog žrtvovanja. U seriji su čest motiv i rune, a koje se nalaze raštrkane posvuda po Britaniji tog vremena, što, naravno, nije moguće jer istih tada tamo nije bilo. Mnogi povjesničari okarakterizirali su stoga seriju kao puku izmišljotinu, u kojoj, ako želite uživati, trebate zanemariti povijesnu točnost i jednostavno se prepustiti priči. Očito je kako su mnogi tako i postupili, a serija je u svoje prve dvije sezone pokupila solidne kritike, kako kritike, tako i ljudi, a što potvrđuju i velika gledanost te budućnost serije koja dalje nastavlja s prikazivanjem.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za najbolje vizualne efekte od Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost (BAFTA TV Craft Award).
Centurion (2010.)
Režija: Neil Marshall
Trajanje: 97 minuta
Uloge: Michael Fassbender – Quintus Dias; Dominic West – Titus Flavius Virilus; Olga Kurylenko – Etain; Liam Cunningham – Brick; David Morrissey – Bothos
SADRŽAJ: Smješten u doba vladavine cara Hadrijana (točnije 117 g.), „Centurion“ nas smješta na britansko otočje u vrijeme rimskog pokušaja osvajanje sjevera. Na samom početku, Quintus Dias pada u zarobljeništvo nakon zasjede Pikta koji ubijaju cijeli njegov garnizon, a njega ostavljaju živog jer poznaje njihov jezik. U isto vrijeme, rimski guverner Britanije Gnej Julije Agrikola šalje 9. legiju pod vodstvom Tita Flavija Virilija u pohod na Pikte. Na svom putu na sjever, 9. legija nalazi Diasa koji je uspio pobjeći iz zarobljeništva. Ubrzo nakon toga legija upada u zasjedu u kojoj je gotovo kompletno uništena, a Tit Flavije Virilije pada u zarobljeništvo. Nekoliko preživjelih iz legije odlazi spasiti Virilija što završava samo novim problemima za njih, a događaji koji slijede dovest će do gotovo kompletnog istrebljenje 9. legije.
Priča koju film obrađuje bazira se na misterioznom nestanku 9. rimske legije u Britaniji, a o kojem se ništa ne zna sa sigurnošću. Tako možete pretpostaviti da su događaji u ovom filmu većinom izmišljeni, ili u najboljem slučaju špekulacija upravo za potrebe istoga. Sam glavni lik, Quintus Dias izmišljen je lik, a npr. rimski guverner Julije Agrikola u vrijeme događaja u filmu bio je mrtav već 24 godine. Na drugoj strani imamo Pikte, narod koji se u izvorima ne spominje prije kraja 3. st. pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da su isti bili ti sa kojima su se Rimljani sukobljavali početkom prvog. Prije bi mogli pretpostaviti da se radilo o Kaledoncima, a ne Piktima.. Još neki od propusta su standardno pogrešan prikaz kostima za ono vrijeme, posebno onih Pikta, ali i činjenica da npr. ime Quintus Dias nije moguće za jednog Rimljana. Možemo tako zaključiti kako je samo povijesni okvir ovdje ono što daje filmu povijesni značaj, dok je ostatak jednostavno umjetnička sloboda i jedan od prikaza što se to moglo dogoditi s misteriozno nestalom 9. legijom. Gledano kritički i komercijalno, film se i nije proslavio, a većina ocjena koje je dobio tek su nešto iznad prosjeka. Radi se zapravo o filmu u kojem će najviše uživati ljubitelji dobre akcije, koje ovdje nikako ne fali.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija za najbolji internacionalni film na dodjeli nagrada Saturn.
The Eagle (2011.)
Režija: Kevin Macdonald
Trajanje: 114 minuta
Uloge: Channing Tatum – Marcus Flavius Aquila; Jamie Bell – Esca; Donald Sutherland – Aquila; Mark Strong – Guern/Lucius Caius Metellus; Tahar Rahim – Prince of the Seal People
SADRŽAJ: Dvadesetak godina nakon nestanka rimske 9. legije, rimski vojnik Marko Flavije Akvila dolazi u Britaniju kako bi vratio čast imenu svog oca, jednog od članova nestale 9. legije. Već po samom dolasku, njegov garnizon je napadnut, a upravo ga on uspješno brani. Zbog ozljede noge, časno je otpušten iz vojske, a nakon što uskoro čuje glasine o izgubljenoj Akvili (simbol orla kojeg su nosile rimske legije) 9. legije, odlučuje se na put na sjever kako bi je vratio. Ubrzo susreće Guerna, jednog od preživjelih članova 9. legije koji ga upućuje gdje se Akvila nalazi.
Iako se ne radi o direktnom nastavku na „Centurion“, očito je kako je priča u jednu ruku nastavak iste tj. obrađuje istu temu. Kako smo već spomenuli, priča o 9. legiji i njenom nestanku i danas je misterija o kojoj mnogi samo špekuliraju, pa je tako i priča ovog filma prilično špekulativna i povijesno gledano netočna. Tako već u samom prologu npr. govori se o konstrukciji Hadrijanova zida zbog samog nestanka 9. legije o čemu kao o povijesnoj činjenici nema govora. Isto tako, film često ističe da ni jedan Rimljanin nikada nije prešao Hadrijanov zid (čak ga i nazivaju krajem svijeta), pa tako i nakon što ga Marko Flavije Akvila pređe iza njegove granice ne susreće nikakve tragove rimske civilizacije, što po izvorima znamo da nije točno. Rimljani su imali tvrđave i ceste sjeverno od Hadrijanova zida, a ako znamo da je Antoninov zid započet 142. g., 140. kada se i film odvija sigurno su bili prisutni sjeverno od Hadrijanovog. Možda najveće zamjerke, film je dobio zbog svog prikaza britanskih plemena gdje su se vodili standardnim holivudskim preuveličavanjem činjenica, pa su tako ista prikazana kao divljaci zaostali u nekom prošlom tisućljeću i općenito kao prilično nazadan narod. Uz sve ovo, prisutne su i standardne omaške u vidu kostima i anakronizama poput npr. korištenja stremena na konjima koji nisu postojali još nekoliko stoljeća. Ništa bolje film nije prošao ni ako gledamo ocjene ljudi i kritike, a koje su tek nešto iznad prosjeka, često i ispod. Kritiziran je prikaz rimske vojske koji u filmu više podsjeća na američke marince, a što je dovoljan pokazatelj o povijesnoj vrijednosti istoga.
Nagrade i nominacije: 1 nominacija na islandskoj dodjeli nagrada Edda za najbolju glazbu.
Rim (Rome, 2005.-2007.) | TV serija
Kreatori: Bruno Heller, William J. MacDonald, John Milius
Trajanje: 2 sezone (22 epizode)
Uloge: Kevin McKidd – Lucius Vorenus; Ray Stevenson – Titus Pullo; Polly Walker – Atia of the Julii; Kerry Condon – Octavia of the Julii; James Purefoy – Mark Antony
SADRŽAJ: Kroz svoje dvije sezone trajanja, „Rim“ obrađuje događaje iz vremena kasne Rimske republike, a uz politički život poznatih osoba tog doba, obrađuje i život puka oslikavajući rimsku tradiciju. Prva sezona započinje 52. g. pr. Kr. Nakon bitke kod Alesije i Cezarova trijumfa nad galskim plemenima predvođenim Vercingetoriksom, a prati događaje do 44. g. pr. Kr. i ubojstvom Cezara. Druga sezona nastavlja na kraj prve, a završava u 31. g. pr. Kr. nakon bitke kod Akcija i Oktavijanovog trijumfa nad Markom Antonijem i Kleopatrom. Kroz 22 epizode, prikazane su brojne političke intrige, a ujedno i brojne poznate ličnosti tog doba poput Julija Cezara, Oktavijana Augusta, Cicerona, Kata Mlađeg, Bruta, Marka Antonija, Kleopatre, itd. Kao poveznica ovim događajima služe likovi pučana, rimskih vojnika Lucija Vorenija i Tita Pula kroz čije avanture upoznajemo rimski svijet, ali i koji igraju često bitne uloge u pričama koje kroje poznate povijesne događaje.
Povijesnu točnost serije najbolje sažima rečenica jednog od kreatora serije koji je rekao kako im cilj nije bila striktna povijesna točnost, već autentičnost u prikazu razdoblja. Tako su glavni događaji oko kojih se vrti priča poput političkih razmirica Cezara i Pompeja, Cezarovo ubojstvo, sukob Marka Antonija i Oktavijana, te njihova suradnja s Lepidom protiv Bruta i Kasija, prikazani prilično vjerno i gledano po povijesnim izvorima točno, ali postoje brojni propusti, a češće i omaške koje se često odmiču u velikoj mjeri od izvora. Čitava vremenska linija u seriji je ispremiješana, pa su tako događaji koji traju preko 20 godina prikazani kao da traju svega nekoliko, ponajviše u vidu toga da neki likovi uopće ne stare (npr. likovi djece Lucija Vorenija, koji su djeca na početku i na kraju serije) dok drugi stare (Oktavijan) iako ne onoliko koliko bi trebali. Godine mnogih likova su ispremiješane, pa je tako Kato Mlađi prikazan kao starac kako bi se opravdali njegovi „konzervativni“ stavovi. Čitava priča Lucija Vorenija i Tita Pula je izmišljena, a jedino što se zna je da su isti postojali jer ih Cezar spominje u jednom paragrafu svog „Komentara o galskim ratovima“, a sigurno je kako isti nisu bili direktni sudionici u događajima poput Cezarova ubojstva. Atia, majka Oktavijana u seriji je prikazana kao politički manipulativna i primila je karakteristike koje se pripisuju npr. Liviji Druzili, dok je ako gledamo po izvorima bila kompletna suprotnost. Zbog svoje važnosti za seriju, pojavljuje se u obje sezone i prisutna je na Oktavijanovom trijumfu iako je u stvarnosti umrla 12 godina ranije. Prisutne su i brojne manje omaške poput činjenice da se Oktavijan zove Oktavijan i u mladosti, a u stvarnosti je dok nije postao Cezarov posvojeni sin bio Oktavijus ili npr. činjenica da Cezar ima bujnu kosu dok je u stvarnosti ćelavio. Krenemo li pobrojavati sve slične propuste, mogli bi ispisati brojne stranice, ali isto bi tako i mogli sa stvarima koje su odlično prikazane. Zbog svoje visoke produkcijske vrijednosti (u ono vrijeme najskuplja TV serija ikad), zbog koje je i naposlijetku serija otkazana što je dovelo do brzanja mnogih stvari u 2. sezoni, a posljedično i mnogih propusta, serija se uistinu može pohvaliti autentičnim prikazom rimskog života u vrijeme kasne Republike. Od grafita na zidovima, do odjeće i općenito izgleda rimskih ulica i foruma, radi se o najautentičnijem prikazu antičkog Rima do dan danas. Stvari poput rimskih vojnih taktika i vojne opreme prikazani su odlično i autentično, kao i neki događaji poput atentata na Cezara koji je gotovo kao precrtan iz Plutarhovih opisa. Pozitivne stvari premašile su one negativne u velikoj mjeri, a što potvrđuju kako kritika, tako i publika. Serija je pokupila brojne nagrade, a i danas je mnogi smatraju jednom od boljih povijesnih priča na malim ekranima, kako zbog povijesnog, tako i zbog dramskog konteksta.
Nagrade: 2 nominacije za Zlatni Globus – Najbolja TV serija (Drama), Najbolja ženska uloga (Polly Walker)
7 nagrada Primetime Emmy (15 nominacija) – Najbolja scenografija (2006., 2007.), Najbolja frizura (2006., 2007.), Najbolji kostimi (2006.), Najbolja kinematografija (2007.)
6 nominacija BAFTA – Najbolja scenografija (2006.), Najbolja uvodna špica (2006.), Najbolji vizualni efekti (2006., 2008.), Najbolja šminka i frizura (2008.), Najbolja dramska serija (2008.)
Ukupno, serija je osvojila 19 nagrada od 55 nominacija kroz razne dodjele.
Barbari (Barbaren, 2020.) | TV serija
Kreatori: Andreas Heckmann, Arne Nolting, Jan Martin Scharf
Trajanje: 1 sezona (7 epizoda/50minuta); Najavljena 2. sezona
Uloge: Laurence Rupp – Arminius; Jeanne Goursaud – Thusnelda; David Schütter – Folkwin Wolfspeer; Gaetano Aronica – Varus; Bernhard Schütz -Segestes
SADRŽAJ: Serija prikladno njemačke produkcije, „Barbari“ nam dolaze u produkciji Netflixa koji u posljednje vrijeme žari i pali filmskom industrijom, a koji se ujedno nameće i kao savršeno mjesto za prikaz novih povijesnih priča. Radnja serije smještena je u 9. godinu, za vrijeme rimske okupacije teritorija kojeg danas poznajemo kao Njemačku, a prikazuje događaje koji su prethodili bitci u Teutoburškoj šumi, kao i samu bitku. Germanska plemena pod jarmom rimske vlasti ujedinit će Arminije, rimski vojnik germanskog porijekla kojeg je otac zajedno s bratom kao djecu dao u Rim kao znak pomirenja između Rima i plemena Herusci. Nakon što dolazi u regiju na rimskoj strani kako bi osigurao mir, prenerazit će ga rimska postupanja prema njegovu narodu, a zbog čega će se vratiti u svoje pleme i povesti pobunu uz pomoć prijatelja, Thusnelde i Folkwina koja će završiti zasjedom u Teutoburškoj šumi i naposlijetku velikim rimskim porazom.
Usporedimo li priču „Barbara“ s događajima onako kako su opisani u izvorima, generalno možemo zaključiti kako se radi o dobrom prikazu. Postoje, naravno brojne omaške koje možemo istaknuti, a od kojih se najveći dio kako to inače i biva, odnosi na pretjerano dramatiziranje događaja i likova. Tako je manje-više sve vezano uz Thusneldu izmišljeno, a lik Folkwina nije povijesno utemeljen. Dalje, u seriji je odnos Arminija i rimskog generala Vara pod kojim služi prikazan kao odnos adoptivnog sina i oca, a za što ne postoje nikakvi dokazi. Sudjelovanje žena u borbama na strani germanskih plemena ne spominje se u izvorima, barem ne izravno, a Tacit samo spominje kako su znale slijediti muškarce u borbu i bodriti ih sa strane te se brinule za ranjenike. Naravno, to ne znači da slučajeva u kojima su žene direktno sudjelovale u borbi nije nužno bilo, ali nemamo izvora koji bi nam potvrdili da je Thusnelda bila jedna od tih žena, kao ni da si je zarezala oko kako bi vidjela ishod borbe. Sličnih detalja i propusta ima poprilično, a možemo još izdvojiti i kratki prikaz (antičkog) Rima koji je prikazan bez boje, onakvog kakvog bi ga vidjeli danas, a ne u to doba. Naravno, radi se većinom o detaljima koji ne umanjuju vrijednost ove serije koja puno toga prikazuje odlično. Počevši od kostima i frizura germanskih ljudi koji su prikazani bolje nego u drugim ekranizacijama pa do različitih jezika kod Rimljana, koji govore latinskim, i Germana koji pričaju njemačkim jezikom, a što svakako daje seriji na autentičnosti. Možemo zaključiti kako su „Barbari“ u onome čemu teže prilično uspješna serija, a pretjerani dramski elementi koje su si kreatori serije dopustili očito su urodili plodom i učinili seriju prilično uspješnom kako kod publike, tako i kod kritike. Najbolji pokazatelj tome je i brza odluka Netflixa da serija dobije drugu sezonu, a u kojoj nam tek predstoji vidjeti što nas očekuje.
Patricia Matijević, Andrea Kuzlić i Andrija Bradić