Naziv, smještaj i datacija neolitskog naselja
Lokalitet Çatal Hüyük, Çatal Höyük ili Çatalhöyük je smješten 1 km južno od sela Küçükköy, 12 km sjeveroistočno od grada Çumra i 60 km jugoistočno od Konye, te 320 kilometara južno od turskog glavnog grada Ankare. Nalazi se na umjetnom brijegu, koji je na turskom naziva hüyük, koji se uzdizao pokraj rijeke Çarsambe na više od 1000 metara nadmorske visine. Osobitost naselja njegove su kuće građene od glinenih opeka bez prozora i vrata. Uličice i ulice u Çatal Hüyük-u bile su neobične jer su kuće građene jedna nasuprot drugoj, u blokovima, najčešće s ulazom preko krova. Zbog specifičnog izgleda i rasporeda nastambi bez prostora između njih nazivan je „grad bez ulica“. Danas znamo da ovaj arheološki lokalitet nije najranija i najveća uzgajivačka zajednica na području Anatolije i Levanta, no ima veliki udio kao sudionik kulturnih i ekonomskih promjena koje su zahvatile Bliski istok u vrijeme neolitika. Sastoji se od dvije komponente, istočnog humka i zapadnog humka koji su sastavljeni od manjih segmenata koji su u određenim periodima istraživani. Utvrdilo se kako je istočni humak bio naseljen između 7200. i 6400. g. pr. Kr, a zapadni u razdoblje halkolitika. Istočni humak prekriva 13,5 hektara, sadrži 21 metar neolitičkog materijala koji datira između 7200. – 6400. g. pr. Kr. sa nekim kasnijim materijalnim ostacima, kasnobrončanim, rimskim, bizantskim itd. Upravo zato što postoji određeni vremenski razmak između naseljenosti istočnog i zapadnog humka pretpostavlja se kako je nakon napuštanja istočnog humka naseljen zapadni jer je kasnijeg datuma. Zapadni humak prekriva 8,5 hektara i datira u razdoblje halkolitika između 6000. – 5500. g. pr. Kr. sa prisutnošću grobova iz rimskog i bizantskog perioda.
Arheološka istraživanja lokaliteta
Neolitsko naselje prvi put je otkriveno kasnih 1950-ih godina, konkretnije 1958. godine. Prva iskopavanja je izvršio James Mellaart u četiri navrata između 1961. i 1965. godine. Mellart je istražio 4 % jugozapadnog dijela istočnog humka. Daljnja istraživanja 1993. godine preuzeo je Ian Hodder, Mellaartov učenik. Nova saznanja u arheološkoj znanosti omogućila su arheolozima dodatna istraživanja usmjerena proučavanu zidnih slikarija i interpretaciju simbola. Svetišta u kućama bila su bogato ukrašena. Bile su to zidne slike, gipsani reljefi, najčešće oboje, i siluete urezane u gips. Od otkrića lokaliteta, iskopano je 166 kuća na istočnom humku, dakle 5% cjelokupnog humka, dok je njih 18 potpuno iskopano. Kuće su građene po principu ‘nova na staroj’, dakle nova kuća odnosno stambeni prostor ili prostor ovisno koja mu je funkcija bila, na temeljima stare koja je nekim povodom srušena ili čak zapaljena, za što postoje naznake u najnovijim istraživanjima. Na zapadnom humku je iskopano 9 kuća.
Tumačenje arhitekture iskopanih stambenih prostora
Arheološka iskopavanja su pokazala kako su glavne arhitektonske komponente na lokalitetu zbijene kuće, sa područjima između njih. Na oba humka kuće su zbijene jedna uz drugu bez ulica i sa pristupom unutar stambenog prostora preko krova. Na zapadnom humku kuće su dvokatnice i zidovi koji su poduprijeti nečime. Umjetnost, simbolizam i pokopi su otkriveni unutar stambenih prostora. Postoje dokazi produktivnih aktivnosti u svim kućama, u prostorima između i na krovovima. Nijedna od iskopanih kuća ne pokazuje dokaze da su postojale velike javne zgrade, nekakvo obredno središte, specijalizirana područja za proizvodnju ili groblja. Ne postoji podjela kuća u svetiša i stambenih prostora. Sveukupnost činjenica upućuje na jednakost bez centralizirane administracije, te bogatstvo umjetnosti koje je proizvedeno u domaćem kontekstu. Na istočnom humku su istraživanja vršena na sjevernom i južnom području. Južno područje, koje je iskopano od strane Mellaarta, pokazuje razvoj arhitekture kroz cijelo postojanje ovoga lokaliteta. Od posebne važnosti jesu kuće napravljene jedna na drugoj koje imaju isti umjetnički kontinuitet što pokazuje da je ovo mjesto dugo bilo nastanjeno od strane iste zajednice ljudi. Lokalitet se sastoji od zbijene grupacije kuća načinjene od nepečene opeke koje su bile čak i 1 metar dugačke. Svaka je kuća imala četiri zida, unutarnji plan je u principu isti kroz cijeli lokalitet. Kuće se sastoje od jedne velike sobe koja često i otprilike čini četvrtasti oblik, sa ili bez dodatnih manjih soba, te su se kao potporanj koristile i drvene grede, krov je izrađen od poprečnih greda hrasta i smreke. Često je postojala bočna prostorija koja je služila za skladištenje, koja je zajedno sa glavnom prostorijom često činila prostor od 30 metara kvadratnih. Glinena peć obično je bila smještena nasuprot južnog zida iznad koje se nalazio otvor za krov. Svaka kuća sastojala se od kuhinje, ognjišta ili pećnice, i skladišta goriva. U nekim loncima, koji su stajali u rupama u podu, pronađeni su drevni „grijači za vodu“. Arheolozi su otkrili i drevno posuđe u obliku velikih tanjura s ručkama i manjih tanjura i zdjela. Osobitost kuća uzdignuti su dijelovi, platfome prekrivene trskom. To su dijelovi koji su služili i kao stolovi tijekom dana i kao kreveti tijekom noći. Naime, uzdignute platforme su služile i kao obiteljske grobnice. Pretpostavlja se kako je otvor, odnosno izlaz iz kuće postavljen iznad ognjišta ili pećnice kako bi dim izlazio van gdje je odmah i bila platforma za ljestve. U kućama i grobovima pronađene su stotine običnih predmeta iz domaćinstva koji nam služe kao izvanredna slika i uvid u svakodnevni život stanovnika Çatal Hüyüka. Zanimljiva je svakako i činjenica besprijekorne čistoće nastambi u kojima su arheolozi teško pronalazili ostatke bilo kakvog smeća. Sve ukazuje na postojanje middens, odnosno rupa za kućni otpad izvan zidina grada.
Tumačenja pokopa i rituala
Čini se vjerojatnim da je za stabilnost zajednice, i za veze s drugim zajednicama, uvelike bila zaslužna zajednička religija. Kada govorimo o grobnicama, u unutrašnjosti platformi više od polovice pronađenih kostura su pripadali djeci. Većina stručnjaka pretpostavlja kako je svaka platforma unutar nastambe bila grobnica jedne uže obitelji u koju je pokopan posljednji odrasli muškarac, nakog čega bi kuću napustili kako bi postala svetište posvećeno precima. Osim što su svoje mrtve pokapali unutar platformi, ostaci pokojnika pronađeni su i u ognjištima, u podovima nastambi i ispod platformi za koje se prepotstavlja da su služile kao kreveti. Pokojnici su najčešće umatani u prostirač od trske. Na nekim tijelima nisu pronađene glave zbog čega se pretpostavlja da su možda korištene tijekom vjerskih obreda. Postoje dokazi kako su dijelovi tijela odstranjeni nakon pokopa, veći broj muškaraca i žena su pronađeni sa odstranjenim glavama nakon pokopa kao i odstranjene glave žene sa fetusom u utrobi. Neke kuće su sadržavale do 60 pokopa unutar jedne kuće, druge 2 do 3 ili nijedan. Potom su pronađeni slučajevi gdje su odraslom muškarcu odstranjeni udovi, žena nosi glavu odraslog muškarca u naručju i slično. Iskopavanja su pokazala kako su postojala opća pravila samog pokopa, od kojih su oko 400 mjesta pokopa arheološki istražena. Od figurica pronađenih na lokalitetu svakako je najzanimljivija „Božica na prijestolju“ koja prikazuje majku božicu koja rađa ljudsko dijete uz potporu divljih životinja. Dekoracija unutar nastambi prisutna je u obliku silueta koje prikazuju bikove, jelenje glave s rogovima u profilu, veprove i krave. Bikove glave pojavljuju se i sa žrtvom koja je položena ispred njih, zajedno sa dragocjenim predmetima i oružjem. Točna interpretacija takvih religijskih motiva nemoguća je, ali pretpostavka jest da se radi o slavljenju ciklusa rođenja i smrti. Bogatsvo obrednih slika pronađenih u Çatal Hüyüku govori o visokoj razini religijske svijesti.
Arheološka iskapanja u Turskoj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća uvelike su promijenila dotadašnja shvaćanja o prvotnim civilizacijama. Skoro 3000 godine prije prve poznate civilizacije Sumerana, iskapanja u Anatoliji otkrila su postojanje „civilizacije prije civilizacije“. Ostaje pitanje od kuda su došli ti prvotni stanovnici Çatal Hüyüka? U špiljama Kara’Inu, Oküzlü’Inu i pećini u Beldibiju, na južnoj obali Anatolije, nađene su slike koje prikazuju bikove, jelene, kozoroge i male ljudske glave, što bi moglo ukazivati na prethodnice umjetnosti u Çatal Hüyüku. Moguće je da su prvi graditelji Çatal Hüyüka napustili ove pećine kako bi u nizini Konya osnovali novo naselje. Nedugo prije 2000 godine pr. Kr. ovo je naselje u potpunosti napušteno, a maleni trag te kulture ostao je sačuvan i do današnjih dana u šest modernih sela u blizini Çatal Hüyüka.