Kad se govori o staroegipatskome jeziku, zapravo se misli na njegovu klasičnu fazu, odnosno takozvani srednjoegipatski jezik. U literaturi se obično nailazi na pojam staroegipatski jezik, kako bi se razlikovao od današnjega jezika u Egiptu, odnosno egipatskoga dijalekta arapskoga jezika. Staroegipatski jezik, poslije gotovo pa neposvjedočenoga arhajskoga egipatskoga jezika, govorio se prije srednjoegipatskoga, odnosno njegove klasične faze, koju možemo usporediti s važnošću latinskoga jezika kroz stoljeća kao književnoga jezika u Europi. Nakon srednjoegipatskoga nalazimo na demotski, a potom i na posljednji ogranak – koptski jezik – koji je u liturgiji živ i danas. Demotski se jezik pisao posebnim, pojednostavljenim pismom razvijenim iz hijeroglifa, dok se koptski piše modifikacijom grčkoga alfabeta.
Srednjoegipatski jezik pisao se dvama pismima: hijeratskim i hijeroglifskim. Premda se često nailazi na oprečne podatke, hijeratika se nije razvila iz hijeroglifskoga pisma, nego je nastala paralelno s njime. Radilo se o pismu kojim se lakše pisalo po papirusima, obično trskom, dok su hijeroglifi bili vezani uz učenije ljude i pisanje po predmetima, zidovima i sličnim materijalima. Posebnu je važnost pri opisu i dešifriranju hijeroglifa imala tzv. ploča iz Rosette, koju su pronašli Napoleonovi vojnici 1799. godine u jednome rukavcu Nila. Ona je ispisana istim tekstom na hijeroglifskome pismu, na demotskome pismu i na grčkome alfabetu. Radi se o dekretu iz 196. godine kralja Ptolemeja V. Grčki je tekst gotovo momentalno preveden, a na prijevodu demotskoga teksta radio je britanski znanstvenik Thomas Young. Bez Youngova demotskoga prijevoda bilo bi iznimno teško odgonetnuti hijeroglifski dio. Za njega je zaslužan Jean-François Champollion 1822. godine. Champollion je otkrio kako u određenim dijelovima teksta stoje imena – odnosno u tzv. kartušama, koje podsjećaju na kutijice metaka pa su ih tako nazvali francuski vojnici (franc. cartouche). Pri posjetu svojemu bratu Champollion je shvatio ono što se stoljećima krivo tumačilo – egipatski znakovi nisu slike, oni nisu magični “sveti znakovi” nego znakovi stoje za određene zvukove. Anegdota kaže kako se na tome putu onesvijestio povikavši je tiens l’affaire, odnosno “shvatio sam!” te je ubrzo potom izdao proglas francuskoj akademiji i dešifrirao ostatak hijeroglifskoga teksta uz pomoć demotskoga i grčkoga prijevoda.
Znakovi koji su najviše pomogli Champollionu jesu fonogrami. Fonogrami jesu znakovi koji označavaju neku glasovnu vrijednost. Oni mogu biti jednoslovi, dvoslovi, troslovi ili četveroslovi (u literaturi znani i kao uniliterali, biliterali, triliterali i kvadriliterali). Primjerice, jednoslov 
čita se kao r, dvoslov 
čita se kao pr, troslov 
čita se kao nfr, a četveroslov 
čita se kao niwt. Usporedbe radi većina latiničnih slova jesu upravo jednoslovi – jedan znak kao jedan zvuk. I danas mi ne vidimo kako je latinično “A” nastalo okretanjem od znaka alef, koje je označavalo vola, odnosno njegove rogove. Jednako tako i egipatski fonogrami nisu imali veze s time što su predstavljali, samo se tim određenim znakom označavao neki zvuk, a prave veze između slike i toga zvuka nije bilo – sve je arbitrarno.
Druga su vrsta egipatskih znakova oni koji nisu arbitrarni, ono što bi danas odgovaralo simbolima kao što je primjerice znak za srce i slično. To su logogrami i označavaju pomoću tzv. identifikatora kao crtice uz znak da zaj znak predstavlja baš to što je naslikano. To je lako vidjeti u riječi za ruku c [a] 
, ali mnogo teže u riječi za dušu kc [ka] 
, jer danas ne vidimo tu simboliku, kao što bi određenoj kulturi bio naš simbol srca stran. Usporedbe radi, egipatska riječ za srce ib 
također je logogram i mnogo više anatomski sliči srcu nego naša simbolika.
Determinativi čine treću vrstu znakova i oni se ne čitaju, nego samo označavaju vrstu ili klasu riječi o kojoj se radi. Izvorna je motivacija bila razlikovati primjere koji bi se pisali istim znakovima, a značili bi različite stvari. Primjerice, riječ i3 [ja] može značiti ili “starac” 
ili “slavljenje” 
, piše se jednoslovima i i 3 [a], a determinativom znamo razlikovati o kojemu se značenju radi. Analogno bi bilo da npr. u pismu ne razlikujemo npr. riječi kao gore u značenju smjera, množine riječi gora, priloga izvedenoga iz pridjeva gori (zao) ili trećega lica množine prezenta glagola gorjeti, onda bismo u hrvatskome jeziku npr. mogli staviti strelicu na kraj prve riječi, planinu na kraj druge, nešto zlo na kraj treće ili plamen na kraj četvrte. Tako su funkcionirali i egipatski determinativi. S vremenom se ta praksa proširila na sve riječi, bez obzira na to kako se pišu i postoje li neke slične njima. Tako riječi vezane uz ljude na kraju obično imaju čovjeka 
, riječi vezane uz gradove obično znak , dok apstraktni predmeti na kraju obično imaju determinativ knjige 
.
Na taj način gradile su se egipatske riječi – one su se mogle pisati različitim fonogramima, logogramima i ideogramima. Pritom je bitan njihov položaj i kojim se vrstama znakova piše – jer npr. jednoslovi p i r zajedno nisu što i dvoslov pr. Tako da za svaku riječ moramo naučiti kojim se znakovima piše i kako se čita, a to se obično bilježi uz hijeroglife transliteracijom, npr. spomenuti znak za knjigu obično se čita kao md3.t [međat] (točka odvaja ženski rod). Znakovi se obično grupiraju tako da duguljasti znakovi stoje sami, a manji znakovi stoje obično po dva ili po tri, primjerice ogledna rečenica “brat čita knjigu” transliterirana je kao šd sn md3.t (doslovno. čita – brat – knjiga, egipatski postavlja predikat na prvo mjesto): 
. Ovdje vidimo kako su u trećemu stupcu i u posljednjemu stupcu grupirana po dva znaka, dok ovi duguljasti stoje sami. Na tome primjeru pogledat ćemo i ostale vrste znakova – prvo je dvoslov šd, potom determinativ čovjeka s rukom na ustima koji se obično veže uz čitanje, pisanje i emocije. Zatim slijedi dvoslov sn u obliku strelice, koji je još jednom pojačan jednoslovom n ispod njega. Pojačavanje je često u egipatskome jeziku, katkad se neki zvuk napiše dvaput ili triput da se jasnije označi značenje ako bi se taj znak mogao čitati na različite načine. Npr. ako se jedan znak može čitati i kao ws i kao st, a mi ga pojačamo jednoslovom s za prvi slučaj ili t za drugi slučaj, znat ćemo na koje se čitanje misli. Vratimo li se nazad na rečenicu, nakon toga slijedi determinativ čovjeka, koji ovdje stoji uz riječ za brata. Zadnja su dva znaka zapravo četveroslov i identifikator, odnosno jedan logogram u značenju knjige. Na oglednome primjeru vidimo sve vrste egipatskih znakova, vidimo kako se mali znakovi grupiraju obično po dva, dok veliki stoje sami (grupiranja variraju od pisara do pisara) i vidimo kako za svaku riječ moramo naučiti način na koji se piše, čita i uklapa u egipatsku gramatičku strukturu.