Slično kao i Eneja, prvi rimski kralj Romul je prema legendi zauzeo mjesto među besmrtnim bogovima. Priču o tome prenio nam je povjesničar Tit Livije (59. g. pr. Kr. – 17. g. p. Kr.) u glasovitu djelu Od osnutka Grada u kojemu je obradio povijest Rima od samih početaka do 9. g. pr. Kr. Nažalost, sačuvan je tek manji dio toga opsežnoga djela.
“Učinivši ova besmrtna djela, kad je na polju kod Kozje močvare sazvao zbor da pregleda vojsku, iznenada je uz veliku tutnjavu gromova nastala oluja koja je kralja obavila tako gustim oblakom da ga je otela pogledu toga zbora. I potom ne bi Romula na zemlji. Kad je rimska mladež, suspregavši napokon strah nakon što se iza tako olujnoga dana vratila vedra i spokojna svjetlost, vidjela prazno kraljevsko mjesto, premda je prilično vjerovala ocima koji su stajali najbliže da je (Romul) vihorom bio ugrabljen u visine, ipak, kao da je pogođena strahom od sirotovanja, neko je vrijeme održala tužnu tišinu. Zatim, pošto je nekolicina počela, svi su zaključili da se Romula pozdravi kao boga od boga rođena te kralja oca grada Rima; molitvama su tražili da od volje milostiv uvijek zakriljuje svoje potomstvo. Tada je, vjerujem, bilo također nekih koji su tajno dokazivali da je kralj bio rastrgan rukama otaca. I širio se, naime, taj glas, ali skrovito; onaj drugi je veličalo divljenje mužu i silan strah. A kažu, štoviše, da je promišljenošću jednoga čovjeka stvari podana pouzdanost. Naime, Julije Prokulo, zabrinut, kako kažu, iako savjetnik u važnim stvarima, jer je iz žalosti za kraljem grad bio uznemiren i ogorčen na oce, pojavio se u skupštini. “Romul,” reče, “Kvirićani, otac ovoga grada, s prvim današnjim svjetlom spustio se iznenada s neba i susreo me. Kad sam obuzet strahopoštovanjem stajao pun smjernosti, molitvama proseći da, kako se pristoji, uprem pogled u njega, reče: Idi, javi Rimljanima da nebesa tako žele, da moj Rim bude glava svijeta. Stoga, neka njeguju vojništvo, neka znaju i tako prenesu potomcima da se nikakva sila ljudska ne može oprijeti rimskome oružju. Izgovorivši ovo, reče (Prokul), ode u nebesa.” Čudesno je koliko se onome mužu koji je ovo javio povjerovalo tako da se žalost za Romulom, pošto je nastala vjera u besmrtnost, ublažila kod puka i vojske. “