Na otoku Faru izgrađen je između 297. i 283. g. pr. Kr. najglasovitiji svjetionik Starog svijeta. Kako su se godinama nakon osnutka grada Aleksandrije brojni brodovi razbili o strmu obalu nametnula se potreba za gradnjom svjetionika s kojeg bi se sigurno brodovi usmjeravali u aleksandrijsku luku. Tako je Aleksandrov nasljednik Ptolemej I. Soter (305. – 285. g. pr. Kr.) započeo gradnju svjetionika na obližnjem otoku Faru.
Svjetionik je bio visok 135 metara, a stajao je na 6-metarskom podnožju koje ga je branilo od velikih valova za olujnog vremena. Na njegovom je vrhu bio kip za kojeg se mislilo da prikazuje boga mora Posejdona. No, u novije vrijeme znanstvenici smatraju da je to Zeusov kip. Ispod njega se nalazio prostor gdje je gorjela vatra. Ispred žeravnika s vatrom bilo je zrcalo za signalizaciju. Židovski povjesničar Josip Flavije (o. 37. – 100. g.) je izračunao da se svjetlost mogla vidjeti s udaljenosti od 300 stadija (oko 56 kilometra). U svjetioniku su boravili vojnici i radnici koji su obavljali različite poslove na njemu i brinuli se o životinjama koje su dopremale sve potrebno za opskrbu svjetionika.
Tijekom sedamnaest stoljeća postojanja svjetionik je bio oštećen u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. stoljeću nakon jednog velikog potresa. Njegov je izgled opisao antički geograf Strabon (o. 64. g. pr. Kr. – 24. g.) u djelu Geografija.
Na krajnjem rtu otoka stoji stijena, koju sa svih strana oplakuje more, a na njoj je podignut toranj, upravo čudesno izgrađen od bijelog mramora. O njemu kolaju brojne pripovijesti. Ime je dobio prema otoku na kojem stoji (Strabon, Geografija, XVII). Do danas je farski svjetionik ostao najviši svjetionik ikada sagrađen.