Postupci s pokojnikom od smrti do polaganja u grob

 

Svakome je pokojniku valjalo pružiti dostojan pogreb. Rodbina je bila dužna prirediti sprovod i članovima obitelji umrlim u tuđini. Prema zakonu, svatko je bio dužan posuti šaku zemlje na nepokopano tijelo na koje bi naišao. Pogrebni su običaji bili strogo propisani jer se vjerovalo da se samo tako može umilostiviti pokojnikova duša. Ako ne bi bila počašćena propisanom ceremonijom sprovoda, bila bi osuđena progoniti žive (larve). Mrtvo je tijelo onečišćivalo prostor gdje se nalazilo i osobe u blizini. Stoga svećenici javnoga kulta nisu s njime smjeli doći ni u kakav dodir. Sve podrobnosti sprovoda bile su posao pogrebnika, libitinarija.

Pogreb (funus) u širem smislu obuhvaćao je sve postupke s pokojnikovim tijelom i žrtve njegovim manima do devetog dana nakon sprovoda, kad se prestajala nositi žalobna odjeća. Sprovod je u Rimu mogao biti privatni ili javni (funus privatum, f. publicum).

 

I. Prije sprovoda

1. Oproštaj ili posljednji zbogom. Rimljanin na samrti u svojoj je kući okružen najbližim rođacima. U trenutku smrti najbliži mu član obitelji nastoji dati posljednji dah ili posmrtni poljubac. Vjerovalo se da se time simbolički hvata pokojnikova duša, a on se oslobađa raznih uroka.

2. Sklapanje očiju (oculos condere). Djeca pokojnika obvezana su točnim obavljanjem obreda osigurati roditeljima zagrobni život. To je dužnost ponajprije najstarijeg sina. On je sklapao oči umrlome, a podzemni su pratioci nato preuzimali dušu koja je imala pokojnikov lik.

3. Zazivanje (conclamatio). Pošto je utvrđena smrt, pokojnika se zazivalo imenom tri puta. Nedostatak odziva potvrđivao je da je mrtav, a zazivom se ujedno pokojniku upućivao posljednji pozdrav sa željom da mu bude laka zemlja u kojoj će poćivati.

4. Pomazanje. Tijelo umrloga spuštalo se s ležaja na tlo, najprije na koljena kao da bi pokojnik trebao baciti pogled na protekli život. Potom ga se polijegalo na zemlju, pralo vrućom vodom i pomazivalo mirisima. Pomast se radila od meda, soli, mirte i balzama. Zakoni dvanaest ploča spominju uporabu mirtine pomasti. U posljednjim stoljećima Republike tijela mrtvih mazao je posebno školovani rob, polinctor.

5. Odijevanje pokojnika. Pomazano se tijelo odijevalo u togu, najčešće bijelu. Ako je tko umro dok je obavljao magistratske dužnosti, uza nj su se polagali i znakovi njegove časti.

6. Ovjenčavanje. Umrli se često ovjenčavao maslinovim, lovorovim ili mirtinim vijencem, a bilo je i zlatnih vijenaca. Takav su ukras dobivali oni koji su za života bili ovjenčani kao  pobjednici u sportskim natjecanjima, odlikovani građanskom ili nekom od ratnih kruna ili ovjenčani trijumfatori. Vijenci su se mogli položiti tijekom cijele ceremonije pogreba.

7. Novac za Harona stavljao se pokojniku u usta kao vozarina što će je predati mračnome veslaču da ga preveze u carstvo mrtvih.

8. Izlaganje tijela (expositio). Uređeno se tijelo ukrašeno cvijećem polagalo na svečani odar u atriju kuće. Dužnost rodbine bila je odrediti gdje će ono točno stajati, no noge su morale biti okrenute prema vratima. Uz tijelo, na odru, palile su se kadionice. Na uglovima odra gorjele su četiri velike baklje. Prijatelji su donosili cvijeće i vijence. Pored odra stajao je rob ili unajmljeni slobodnjak koji je čuvao tijelo i mahao lepezom. Uz odar su stajali članovi obitelji i robovi slobođeni oporukom umrloga. Tijelo je stajalo izloženo od tri do sedam dana, ovisno o prilikama. Kuća gdje se nalazio pokojnik posebno se označavala čempresovim granama. Za cijele ceremonije nije se palila vatra na kućnom ognjištu. Ceremoniju su mogle tužnom glazbom pratiti sviračice na frulama.

 

II. Sprovod u užem smislu

Sprovod u užem smislu podrazumijeva prenošenje tijela iz kuće do mjesta gdje je postavljena lomača ili do groba, ukop i postupke očišćenja. Sve se to moglo obaviti privatno ili javno, građanski ili vojnički, uz prikladne posebnosti.

 

Privatni građanski sprovod (funus translaticium)

 

l. Tijelo se iznosilo iz kuće i prenosilo do lomače ili groba u pratnji prijatelja koji su pozvani da isprate pokojnika. Poziv im je prenosio pouzdani oslobođenik koji ih je molio da dođu na pogreb. Izvorno su se pogrebne svečanosti održavale noću, no vrlo su se rano ustalile danju. Samo djeca umrla u najranijem djetinjstvu pokapana su noću uz svjetlo voštanica. Baklje što ih je nosila pokojnikova pratnja najprije su se izrađivale od konoplje umočene u vosak ili drugu masnu tvar, no zbog velikog se smrada s vremenom prešlo na baklje od pirova drva. Za dječje su sprovode korištene voštanice i baklje. Sanduk s mrtvacem stavljao se na ležaljku ili nosiljku koju je nosilo šest do osam nosača, najbližih pokojnikovih rođaka i nasljednika. Siromahe su nosila četvorica. Mogli su se unajmiti plaćeni nosači.

2. Na čelu pogrebne povorke bili su svirači s frulama. Uz njih su stupale narikače koje su pjevale nenije (tužne i pohvalne pjesme). Iskazivale su najveću moguću bol tada uobičajenim postupcima: udarale su se o prsa, plakale, vikale i naricale. Nenije su pjevale narikače najljepšega glasa. U dječjim je sprovodima sudjelovao svirač flaute, a trubači samo u pogrebima istaknutih Rimljana. Za narikačama slijedili su nosači s mrtvačkim nosilima te pokojnikova rodbina u žalobnoj odori. Istaknute su osobe pratili i odličnici grada, odnosno države.

3. Naposljetku se stizalo do mjesta gdje je trebalo postupiti po jednome od dva rimska obreda: spaliti tijelo i potom pokopati ostatke (incineracija, paljevinski ukop), ili ukopati netaknuto tijelo (inhumacija, skeletni ukop). Mjesto ukopa najčešće je bilo izvan grada. Rijetke su obitelji uživale povlasticu da smiju svoje mrtve pokopati unutar gradskih bedema. Groblja su najčešće duž cesta na izlasku iz gradova. Robovi i sirotinja pokapali su se u velike zajedničke rake. Poneka istaknuta osoba počašćena je osobitim grobnim mjestom, npr. Sula na Martovu polju kraj Rima. Na bogataškim su izvangradskim posjedima bila pripadna groblja, gdje su se pokapali i sami vlasnici. U Rimu je postojao običaj da se na tjelesne ostatke baci nekoliko šaka zemlje, bez obzira na to je li ukop paljevinski ili skeletni. Posipanje tijela tankim slojem zemlje da bi se pokojniku osigurao život na onome svijetu ključ je sukoba u Sofoklovoj Antigoni. Zemlja štiti tijelo od mogućih ozljeda i ono se doslovce predaje vlasti podzemnih sila, dok spaljivanje omogućuje duši da se lakše vrati u nebo s kojeg se bila spustila. Ima podataka da se pokojniku koji će se spaliti rezao jedan ili više prstiju koji su se zasebno pokapali nespaljeni.

4. Kod skeletnog ukopa lijes se spuštao u zemlju, tj. u grob. Mogao je biti od kamena, olova, gline, a ponekad su se pokojnici pokapali u dvije velike amfore. U iskopani se grob ponekad spuštao i odar na kojem je počivao pokojnik tijekom pogrebne ceremonije. Zemlja je na mjestu ukopa postajala sveta, a ukop je obavljala ovlaštena osoba kako se ne bi propustilo što od propisane ceremonije.

Lomača se najčešće podizala na poljani izvan grada, a mjesto gdje je podignuta nazivalo se bustum. To je i naziv za nadgrobni humak, tj. za grob nasut zemljom nakon spaljivanja. Pokraj lomače kopala se metar duboka raka u koju su se polagali njeni ostaci i posipali zemljom. Lomača se gradila od lijepo naslaganog drva, rogoza i pira i natapala se raznim mastima i uljima da bi što bolje gorjela. Čempresove su se grane dodavale kako bi smanjile neugodan miris. Veličina je lomače obično ovisila o imetku pokojnika. Raskošna je lomača mogla imati i nekoliko katova. Ako se gradila na privatnom posjedu, nije smjela biti susjedovu zemljištu bliže od šezdeset koraka.

Pokojniku položenom na lomaču otvarale su se oči kako bi mogao vidjeti nebo na koje će uzaći njegova duša. Uz pokojnika se na lomaču polagalo oružje, alat, ponekad i ubijene životinje koje je volio, no ponajviše namirnice i različiti mirisi. Potom ga se zazivalo posljednji put (ultima conclamatio). Kada se lomača potpaljivala, nazočni su okretali lica od nje. Kada je tijelo izgorjelo, lomača se gasila vinom, a glavna je narikača pozivala na razlaz s mjesta spaljivanja. Kosti i pepeo pokojnika skupljali su se, stavljali u urnu, i nekoliko dana sušili. Kako bi ih bilo što lakše skupiti, pokojnik se katkada umatao u platno s azbestnim primjesama. Urne su mogle biti od različitih metala, staklene ili glinene. Rođaci su ih zatim stavljali u kameni ili drveni kovčežić, kako bi se još jednim slojem zaštitile od onečišćenja. Uz urnu su se prilagale  i dugoljaste staklene bočice za koje se dugo vjerovalo da su se u njih skupljale suze rođaka (lakrimariji), ali danas prevladava mišljenje da se u njima prilagao miris. Odrezani prsti pokapali su se posebno. Pribiranje kostiju i ukop odrezanog prsta koji predstavlja tijelo valjalo je obaviti istoga dana.

5. Nakon propisnog ukopa, grob je trebalo posvetiti žrtvujući praščića. Ako pokojnikovo tijelo nije pronađeno, gradio se cenotaf (prazan grob) u koji se tri puta zazivala pokojnikova duša. Nije li nasljednik obavio propisni pokop, dužan je žrtvovati krmaču smjesta i nadalje prasicu svake godine. Nakon svih tih obreda još se tri dana održavaju pogrebne svečanosti. Uobičajeni su pogrebni obredi bili zabranjeni za one koje je udario grom i za obješene, a za pogubljenima zbog zločina nije se smjelo žaliti.

6. Otkako glava obitelji objavi smrt (funus agnoscere), obredi očišćenja teku usporedno s opremom, ispraćajem i ukopom pokojnika. Prije sprovoda metlom se čisti kuća gdje pokojnik leži i odakle će se iznijeti na ukop. Sudionici sprovoda čiste se vrućom vodom i vatrom. Najprije se simbolično peru, a zatim prelaze preko vatre. Obitelj pokojnika očišćuje se dvama postupcima: uz grob blaguje pogrebni objed od jaja, povrća, boba, leće, soli, kruha i mesa peradi te prinosi krmaču na žrtvu. Domaći se lar čisti žrtvovanjem ovna. Svi se obredi dovršavaju tijekom tzv. pokojničkih praznika kada se ne smiju uprezati mule, raditi u polju, obavljati kućanski poslovi, a u drevno vrijeme ni pozvati vojnika pod oružje.

 

Otmjeni javni sprovod (funus indictivum)

 

1. Javni plaćeni glasnik najavljuje sprovod i poziva građane da mu se priključe (funus indicere). Unajmljuju se plaćeni profesionalci koji će mazati pokojnikovo tijelo, narikače i gladijatori za grobne igre. Posebno se imenuje osoba koja organizira sprovod, ravnatelj pogrebne svečanosti. U hramu božice Libitine moglo se kupiti sve što je bilo potrebno za takav veliki sprovod. U povorci su sudjelovali specijalni glumci, pjevači, nadstojnici lomače, kopači rake itd. Istoj se osobi moglo povjeriti više poslova, primjerice, pomazatelj je mogao i paziti na lomaču. Plaća ljudi koji su surađivali u sprovodima bila je vrlo slaba. Pokojnika su šminkali, te mazali velikom količinom mirisa i balzama kako bi mu se očuvalo tijelo.

Otmjeni su se sprovodi uvijek obavljali po dnevnom svjetlu u svečanoj pratnji. Na čelu povorke stupali su glazbenici: frulaši, trubaši, duhači u rog i dr. Umjesto narikača zatim je slijedio muški zbor pjevajući pohvale pokojniku, pa glumci, plesači, komedijaši i naposljetku oporukom oslobođeni robovi. Oni su morali obrijati glave. Potom je slijedio odar na kojem su se nosili portreti pokojnikovih predaka, tzv. imagines. To su bile obojene voštane obrazine koje su se izrađivale prema licima pokojnika. Kada nisu nošene u pogrebnoj povorci, čuvale su se u zatvorenim ormarima u atrijima rimskih kuća. Na najraskošnijim sprovodima voštane su obrazine predaka nosili svečano odjeveni glumci, svaki na svojoj nosiljci. Na sprovodu diktatora Sule bilo je šest tisuća takvih nosiljaka. Tako je sprovod postajao svojevrsnom “izložbom predaka”. I pokojnik je osobno bio prikazan kipom koji se nosio na jednoj ležaljci. Na kraju povorke stupali su bakljonoše.

3. Pri pogrebu značajnih osoba držao se nadgrobni pohvalni govor (laudatio funebris). Sprovod je dolazio na forum gdje je jedan od rođaka, sin ili državni dužnosnik hvalio djela i život pokojnikov. Prvi je takav nadgrobni govor prema rimskoj tradiciji držao Publikola konzulu Brutu. Znamenit je govor što ga je Gaj Julije Cezar održao pokojnoj tetki, slaveći bez sustezanja i tada politički nepoćudne pretke. Govor Marka Antonija nad Cezarovim odrom preokrenuo je političku situaciju u Rimu. Govoriti se moglo i nad samim grobom, no tada bi se birali nešto intimniji sadržaji. Povorka je s foruma nastavljala prema mjestu ukopa. Dio pratnje ostajao bi kod gradskih vrata, a preostali su nastavljali ceremoniju koja se u pojedinostima podudarala s privatnim građanskim sprovodom.

 

Vojnički sprovod

 

Poginuli su se vojnici u načelu pokapali u zajedničkoj grobnici na bojištu gdje su dali život za državu. Ponekad je zapovjednik govorio nad njihovim grobom. U drevno se vrijeme u Rim donosio na ukop dio vojnikova tijela, primjerice, prst. Poginuli zapovjednik obično se donosio na ukop u Rim, a ako to nije bilo moguće, i on se pokapao na mjestu pogibije.

 

Običaji nakon sprovoda, troškovi, zakonodavstvo

 

1. Tijekom devet dana nakon sprovoda, za svojevrsnih privatnih praznika, još se ni jedan nasljednik nije smatrao posjednikom naslijeđenog dobra niti su započele parnice oko nasljedstva. Pokojnikova se volja znala, jer se oporuka otvarala odmah nakon smrti ili najviše pet dana nakon nje. Devetoga dana manima se pokojnika žrtvovalo vino, voda i mlijeko ili krv žrtvenih životinja, a zatim su pokojnikovi rođaci objedovali ista jela kao na dan sprovoda uz grob, ali su prije odložili žalobnu odjeću. Kod svečanih su se sprovoda nakon devet dana narodu priređivale svečane igre kojima nisu pribivale žene. Gladijatorske igre u čast pokojnika bile su etruščansko naslijeđe, a održale su se sve do kraja Republike. Rimljanin je mogao oporučno odrediti da se nakon njegove smrti održe igre, ili da se građanima podijele darovi i novac. Tako je postupio i Cezar. Red je na posmrtnim predstavama održavao posebni dužnosnik kojemu su pomagali liktori.

2. Rimski je običaj određivao deset mjeseci žalovanja za rođakom ili bračnim drugom, osam mjeseci za daljim rođacima, a između tri i deset mjeseci za djecom. Bilo je zabranjeno tugovati za veleizdajicom ili neprijateljem Rima. Udovica se nije smjela ponovno udati dok ne prođe deset mjeseci žalovanja, a od 381. n. e. taj je rok produžen na godinu dana. Tugovanje se smjelo prekinuti ako bi udovica unutar deset mjeseci od muževe smrti rodila dijete, ako bi koji član obitelji dobio visoku čast u gradu ili državi, ako se otac ili sin vratio iz zarobljeništva, zaručila se ili udala kći ili je koji član obitelji počašćen sudjelovanjem u carskim misterijima. Ako tugovanje nije obavljeno kako priliči, članovi bi obitelji došli na loš glas, a mogli su dobiti i zakonsku kaznu poput zabrane da sudjeluju u parnicama ili da obavljaju javne dužnosti. Ipak su u pravilu vrijeme tugovanja morale strogo poštovati samo žene.

3. Rimljanin je obično sam u oporuci određivao kome povjerava da organizira njegov sprovod. Najčešće je na to obvezivao svoje nasljednike. Troškove sprovoda podmirivali su pokojnikovi nasljednici ili prijatelji, a moglo ih se podmiriti i iz pokojnikove ostavštine. Različite udruge obrtnika, trgovaca, robova i dr. brinule su se za dostojne pogrebe svojih članova, bez obzira na to jesu li umrli u svome mjestu ili negdje u tuđini. Udruge su imale zaštitna božanstva poput Mitre, božanskog Augusta i sl. Članovi udruge davali su svake godine određenu svotu ili prirodnine za troškove ukopa svojih članova. Ponekad su se udruge morale raspustiti zbog prevelikih troškova svojih članova. Oni koji su bili dužni financirati pogreb, a nisu to mogli učiniti, podlijegali su javnom preziru. Na državni su se trošak mogli pokapati visoki dužnosnici, carevi i članovi carskih obitelji. Senat je određivao čiji će pogreb platiti država, a prvi je državni sprovod dobio Sula. Jedan je od najskupljih sprovoda u Rimu bio sprovod cara Vespazijana koji je stajao deset milijuna sestercija.

4. Javni su sprovod mogli dobiti samo značajni dužnosnici. Pokojnikovo se tijelo izlagalo na forumu. Vitezovi i senatori odijevali su žalobnu odjeću. U sprovodu su sudjelovali naoružani vojnici. Tijelo su nosili gradski i državni dužnosnici. U povorci predaka nosili su se likovi najznačajnijih povijesnih ličnosti rimske države. U pogrebnoj su pratnji sudjelovali visoki magistrati i svećenici, a pogrebni je govor izricao dužnosnik u službi. Lomaču su potpaljivali konzuli ili centurioni, a u carsko doba nasljednici prijestolja. Kada je tijelo položeno na lomaču, vojnici su je u znak tuge i počasti obišli tri puta. U pogrebnoj je povorci vojska stupala uz glazbu, s oružjem okrenutim prema zemlji i spuštenim bojnim znakovima. Konzuli bi u vrijeme pogrebnih svečanosti proglasili justicij, tj. prestanak djelovanja svih magistrata, što je valjalo štovati u Rimu i u svim pokrajinama. Proglašavala se opća žalost za pokojnikom i zatvarale su se javne zgrade, dućani, kupke i dr.

5. Mnoge pogrebne običaje bilježi kao pravila već Zakonik dvanaest ploča, i to u svim temeljnim crtama. Pred zakonom svi su građani imali jednako pravo na dostojan pogreb, a detalje sprovoda patricija i plebejaca određivali su edilski propisi.

 

Grob i grobni prilozi

 

1. Groblja su gotovo uvijek ležala izvan naseobina, jer rimski zakon nije dopuštao ukop u naseljima. U gradu se mogla pokopati samo osoba dostojna velikih počasti, a u samome su Rimu tu povlasticu uživale vestalke. Ukopišta su se pružala duž cesta koje su vodile iz gradova. U Hrvatskoj su bogate nalaze dala rimska groblja u okolici Salone, Jadera i Skardone (novija istraživanja), a u okolici Zagreba poznato je groblje u Stenjevcu.

2. Grob ima nadzemni i podzemni dio. Nadzemni se oblikuje kao spomenik pokojniku. Može biti humak (tumul), građevina (mauzolej) ili posebno oblikovani manji spomenik (žrtvenik, stela, cip i dr.). Podzemni dio može biti jedostavna šupljina u tlu ili u raku položen lijes odnosno urna od različitih materijala. Monumentalni sarkofazi ukrašeni oslikavanjem i klesanjem bili su istodobno spomenik i posljednje počivalište pokojnikovo. Posebno su rješenje u grobnicama ukopanim pod zemlju (katakombe) male niše u koje su se postavljale urne pokojnika (kolumbariji). Nad svakom je nišom stajao natpis s imenom pokojnika i njegovim naslovima. Ovako su se pokapali članovi udruga i njihovi nasljednici koji su stekli pravo ukopa. Znamenit primjer velikog nadzemnog groba je Augustov mauzolej na Martovom polju gdje su bili pokopani brojni članovi julio-klaudijske carske obitelji te carevi Vespazijan i Nerva i carica Julija Domna. Među grobnicama oko grada Rima ističu se obiteljska grobnica Scipiona, piramida Cestija i Hadrijanov mauzolej. U Šempetru pokraj Celja u Sloveniji istraživalo se groblje II. italske legije, iz l. i 2. st. kršćanske ere. Grobnice Vindonija, Priscijana, Enija, Sekundina i dr. bile su umjetnički ukrašeni nadzemni spomenici čiji je gornji dio dobio oblik građevine (maloga hrama – edikule), a u donjem su se pohranjivale urne. Na šempeterskim su grobnicama isklesani različiti prizori iz grčke i rimske mitologije.

3. Rimljani su držali da njihova duša nastavlja život na onome svijetu, te se u njihovim grobovima može naći svakovrsnih priloga koji bi ondje mogli biti potrebni: odjeće, oružja, alata, hrane, svjetiljaka, posuđa, novca, toaletnog pribora, nakita …

4. Nadgrobni spomenici (monumenta sepulcri ili sepulcralia) mogli su biti identični posljednjemu počivalištu, ili ga obilježavati i ukrašavati. Pristupi rimskim gradovima, zbog položaja nekropola duž glavnih prometnica, bili su obrubljeni nizovima takvih spomenika. Važan je dio nadgrobnog spomenika natpis koji najčešće počinje posvetom manima pokojnika (Dis Manibus). Na natpisu stoji tko je pokopan u grobu, koliko je star, ako je bio vojnik u kojoj je četi služio. Osnovnim podacima često su se dodavale i želje za blažen zagrobni život, podrobnosti o pokojnikovoj smrti, izrazi tuge i odanosti rođaka… Neki su od tih tekstova oblikovani pod utjecajem rimske umjetničke književnosti. Natpis je obično završavao podatkom o tome tko podiže spomenik pokojniku. Ponekad bi brižni vlasnik groba dao u natpis uključiti prijetnju eventualnom uzurpatoru grobnog mjesta, bojeći se za svoje vlasništvo – ali još više za svoj zagrobni život. Primjer je toga natpis iz Zadra gdje pokojnik neuljudno prijeti: “… ako bi kakva svinja htjela pored moga tijela postaviti neko drugo tijelo, osim ako to ne bi bio netko od mojih nećaka, neka plati fisku globu od 3.OOO zlatnika. Jer, kako sam od rođenja veoma sitan, jedva ulazim, a kad bi ono došlo, potpuno bi me zatvorilo.”

O autoru

Mladen Tomorad

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odjelu za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko stotinudevedeset znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, nekoliko udžbenika i priručnika za osnovnu školu i gimnaziju, znastvenu knjigu “Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi” (Barbat, Zagreb 2003.), urednik sam knjige „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Lambert Academic Publishing, Saarbrücken 2014.). U pripremi je moja autorska knjiga Staroegipatska civilizacija. Glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica, Stara povijest te sam jedan od kreatora web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odjela za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.