Rimljani su poput Grka i Etruščana vjerovali u život nakon smrti. Razvili su predodžbu o božanstvima vezanim uz “onaj svijet”. Ovdje ćemo spomenuti nekoliko najznačajnijih i najkarakterističnijih.
Ork (Orcus) predstavljao je smrt. Njegovo je ime označavalo i podzemni svijet mrtvih. Silom je odvodio žive u paklene predjele podzemnoga svijeta. Često su ga zamjenjivali s Plutonom.
Lar je utjelovljivao dušu umrloga, a prikazivali su ga kipićem mladića. Štitio je obitavališta živih, tj. kuće i stanove. Vezan je uz obiteljsko ognjište, te su ga štovali iz pokoljenja u pokoljenje. Uz kućne lare postojali su i javni, koji su brinuli sigurnosti cesta, ulica, raskrižja, polja i slično. Raskrižja su štitili lares compitales, a kuće lares familiares. Držalo se da lari izlaze iz grobova od l3. do 21. veljače, kada se slavio praznik dobronamjernih mrtvih, Parentalia ili Dies Parentales, a također i 23. prosinca na Larentalia, kada se na grane drveta vješao onoliki broj maski koliko je te godine u kući bilo novih pokojnika i onoliko željeznih loptica koliko je umrlo robova.
Pluto ili Dis Pater rimski je bog podzemnog svijeta. Njegov kult nikada nije bio jako popularan. Na Martovu polju pokraj Rima postavljen je zajednički podzemni žrtvenik njemu i supruzi, božici Prozerpini.
Larve, koje su često miješali s lemurima, bile su zloćudni duhovi mrtvih kojima je uskraćen pokop jer su učinili neizbrisiv zločin koji pobuđuje bijes bogova i ljudi, jer su počinili samoubojstvo ili ih je udario grom, jer su pogubljeni kao zločinci. Vraćali su se na svijet živih kako bi uzbunjivali ljude, često su im se ukazivali kao čudovišta i izazivali strah i užas.
Lemuri (Lemures) su također zloćudni duhovi mrtvih, a ponekad se vraćaju u boravišta živih da bi ih plašili. Izlazili su 9., ll. i l3. svibnja (Lemuria), te 24. kolovoza, 5. listopada i 8. studenoga kada bi živi podizali lapis manialis, kamen uz Kapenska vrata za koji se držalo da zatvara ulaz u podzemni svijet (mundus). Za Lemurija zloćudnim se duhovima bacao crni bob i cijele se noći udaralo u razno mjedeno suđe da bi se lemuri prestrašili. Tijekom ovih svečanosti svi su hramovi bili zatvoreni, a vjenčanja zabranjena.
Mani (Manes) su izvorno bili zaštitni duhovi rimskih kuća, duše pokojnika koji su nekoć ondje obitavali. S vremenom su Rimljani to ime izdvojili za duše pokojnika koje su proglasili božanskima. Štovali su ih kao bogove u podzemnom svijetu i posebnim su obredima nastojali spriječiti njihovu srdžbu i bijes. Sam naziv manes značio je “blagi”, laska kojom se nastojalo pridobiti milost zastrašujućih pokojničkih duša. Gdje se god osnivao grad, prvo se kopao okrugli jarak na dno kojeg se stavljao kamen, vrata podzemnog svijeta što će ih živi otvarati određenih dana u godini.
Rimljani su, poput Grka, svijet mrtvih zamišljali pod zemljom. Živi su do ulaza u nj mogli doprijeti različitim putovima, špiljama, jezerima, močvarama. Svijetom mrtvih lebde pokojnici poput sjena žednih krvi. Opis toga svijeta dali su Homer u Odiseji i Vergilije u Eneidi.
U rimskome je kalendaru niz dana bio posvećen mrtvima i svečanostima u njihovu čast. Uz već spomenuta Parentalia u veljači, mjesecu posvećenom mrtvima, slavila su se i Feralia (svetkovina podzemnim bogovima, 21. veljače) i Cara cognatio, obred pomirenja između živih i mrtvih, osobito srodnika (22. veljače). Pred kip urešen cvijećem stavljala se zdjela od pečene zemlje napunjena žitom, solju, kruhom umočenim u vino i ljubičicama. Cvijeće se često javljalo u kultu mrtvih, osobito proljetnice kao znak buđenja vegetacije i plodnosti zemlje. To je jedan od pokazatelja da je kult mrtvih bio tijesno povezan s kultom zemlje i plodnosti.
Duše pokojnika moglo se smiriti na mnogo načina, a najčešće im se nudio crni bob, koji je najprije valjalo prožvakati (jer mrtvi “nemaju zube”), a potom baciti preko ramena. Ovidije je u Fastima opisao taj običaj: “Gospodar kuće je bacao bob iza leđa uzvikujući: ‘Ovo bacam da bih sebe i svoje otkupio bobom.'”. Rimljani su pretpostavljali da duhovi mrtvih moraju pokatkad izići na površinu zemlje, a tada su ih željeli umilostiviti i što prije udaljiti, pa su zbog toga i priređivali takve svečanosti.