Pregled povijesti korištenja egiptološke terminologije u znanstvenim istraživanjima
Od početka proučavanja staroegipatske povijesti u okviru hrvatskih povijesnih znanosti specifična staroegipatska terminologija nikad nije bila ujednačena. Svaki autor koji se bavio Starim Egiptom koristio je vlastite oblike pisanja imena lokaliteta, gradova, faraona, bogova te pojedinih vrsta predmeta.
Proučavanje staroegipatske povijesti u Hrvatskoj započinje 1862. godine. Od tada pa do kraja 19. stoljeća u Hrvatskoj se još nije oblikovala skupina znanstvenika koja bi se specijalizirali za proučavanje egipatskog segmenta antičke baštine. Znanstveni i kulturni radnici, koji su se dodirnuli egipatskih starina, bavili su se politikom, hrvatskom poviješću i kulturom (J. J. Strossmayer, F. Rački, I. Kršnjavi). Muzejski djelatnici poput Šime Ljubića i Frane Bulića ispunjavali su profesionalnu dužnost prema građi pohranjenoj u ustanovama kojima su bili na čelu. Pojedini strani znanstvenici dolazili su u Hrvatsku privučeni informacijama o značajnim predmetima koji se nalaze u muzejskim institucijama (Arheološki muzeji u Splitu i Zagrebu) ili u Dioklecijanovoj palači u Splitu. U drugoj polovici 20. stoljeća postavljeni su temelji o prikupljanju, sređivanju i objavljivanju građe domaćih muzejskih institucija, a domaća je znanstvena javnost uključena u međunarodne znanstvene tokove. Strani znanstvenici, koji borave u Hrvatskoj, donose specijalistička znanja.
Metodologiju su naši znanstvenici uglavnom preuzeli od njemačkih, talijanskih i engleskih istraživača koji su im bili i glavni uzori. U ovom periodu na našem prostoru nije napisana niti jedna povijest Starog Istoka i Starog Egipta, pa možemo govoriti samo o metodološkim obrascima objavljivanja građe koji prevladavaju u Europi tijekom 19. stoljeća. U hrvatskim zemljama nema osoba koje su obučene za proučavanje egipatske kulture. Primjerice J. J. Strossmayer nije razlikovao ikonografiju Serapisa kojeg je smatrao Zeusom (1874.), dok Š. Ljubić odlično interpretira Harpokrata (1887.). Unatoč pogreškama i manjkavosti pojedinih članaka svaki koji je nastao tijekom 19. stoljeća na našem prostoru treba smatrati značajnim prilogom u proučavanju egipatskih starina.
Jezik kojim su pisani članci razlikuje se ovisno od geografskog prostora na kojem je pojedini autor djelovao. U Kraljevini Dalmaciji u tadašnjoj znanosti prevladavao je talijanski, a u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji hrvatski jezik. Svi članci s dalmatinskog područja objavljeni su u časopisu Bulletino di archeologia e storia Dalmata koji izlazi u Splitu od 1878. U ovom časopisu ponekad se pojavljuje poneki tekst napisan hrvatskim jezikom, ali uglavnom prevladava talijanski. Na prostoru Hrvatske i Slavonije izlazi veći broj časopisa u kojima se objavljuju članci vezani uz egipatske starine. Ovdje prvenstveno valja istaknuti Viestnik narodnoga zemaljskoga muzeja i Viestnik hrvatskoga arkeologičkoga družtva koji izlaze u Zagrebu od 1878. te su pisani na hrvatskom jeziku. Ponekad je neki članak napisan na stranom jeziku, ovisno o zemlji iz koje je autor. Uočljivo je da se na prostoru Hrvatske članci objavljuju u raznim političkim (Obzor) i kulturnim novinama (Vienac). Jezik kojim su članci pisani za današnjeg je čitatelja vrlo arhaičan, a to je karakteristika svih članaka objavljenih u periodici, saborskih spisa kao i arhivske građe pojedinih muzejskih institucija. Arhivska građa također je pisana vrlo raznoliko. Primjerice, građa vezana uz zagrebačku mumiju pisana je uglavnom hrvatskim, njemačkim (ponekad i goticom) i talijanskim jezikom.
Stručna terminologija također je raznolika. Prisutan je različit način pisanja geografskih i osobnih imena pa se i za sam Egipat koriste imena Misir i Egipat.
Ovakvi metodološki obrasci i jezična raznolikost na hrvatskom prostoru potrajat će sve do nastanka Kraljevine SHS 1918. godine, odnosno do dvadesetih godina 20. stoljeća.
U razdoblju nakon I. svjetskog rata tj. nakon stvaranja temelja “prve” Jugoslavije na našem prostoru pojavili su se prvi pregledi staroegipatske povijesti. Riječ je o Povijesti Starog Orijenta G. Manojlovića (1923.), enciklopedijskim člancima (1941. –1945.) i monografiji G. Novaka (1967.) i sveučilišnim udžbenicima P. Lisičara (1956. – 1975.). Jezik i terminologija u ovim radovima nisu ujednačeni te variraju od autora do autora.
Manojlović je prilikom pisanja Povijesti Starog Orijenta pokušao pronaći hrvatske termine za egipatske kojima se imenuju specifični povijesni fenomeni (nome poistovjećuje sa župama, a faraone s kraljevima), a za naziv Egipta Manojlović često usporedno koristi termine Misir i Egipat što s današnjeg stanovišta ponekad zbunjuje jer se tako, za laika, stvara slika da se radi o dvije različite zemlje. U pregledima pojedinih dinastija Manojlović preuzima i Manetove podatke iz kraljevskih lista, ali se uglavnom služi u historiografiji uobičajenim imenima faraona. Sam jezik i pravopis s današnjeg stanovišta prilično je arhaičan.
Djela G. Novaka vrlo su čitka, a jezik suvremen. Terminologija kojom se koristi uglavnom je prihvaćena u drugoj polovici 20. stoljeća u mnogim radovima njegovih kolega. Međutim, način pisanja imena vladara i lokaliteta nije ujednačen te je on karakterističan za mnoge radove o staroegipatskoj problematici sve do danas.
Terminologija i jezik kojim se P. Lisičar služi u svojim sveučilišnim udžbenicima vrlo su slični terminima kojima se služi G. Novak. Za najznačajnije bogove koriste se opće prihvaćena imena, dok se za imena religijskih središta koriste imena prema grčkoj interpretaciji (Diospolis, Heliopolis, Apollinopolis, Aphroditopolis, Kinopolis, Lykopolis). Za imena vladara koriste se slični nazivi kojima se služi i Novak u svojim radovima.
U drugoj polovici 20. stoljeća naš prvi školovani egiptolog P. Selem (obrazovao se u Francuskoj) također se koristio sličnom terminologijom kojom su se služili njegovi prethodnici, a njegov stil vrlo pitak, a jezik suvremen. On se u svojim djelima uglavnom bavio proučavanjem prisutnosti staroegipatskog kulta na našem prostoru pa mnoge problematične termine nije ni koristio u svojim radovima.
Krajem 20. i početkom 21. stoljeća naš drugi školovani egiptolog I. Uranić (obrazovao se u Mađarskoj) u svojim je radovima koristio sebi svojstvenu terminologiju koja se donekle razlikuje od njegovih prethodnika. U monografskom prikazu staroegipatske povijest Stari Egipat prvi je dao jedan novi prijedlog pisanja imena staroegipatskih vladara čija je imena prilagodio hrvatskom jeziku, a sličan model koristio je i u pregledu staroegipatske religije Ozirisova zemlja.
Slične modele u svojim radovima koristi i treći hrvatski školovani egiptolog M. Tomorad (obrazovao se u Engleskoj). Međutim, za razliku od kolege Uranića, M. Tomorad prvi se bavi izradom metodoloških obrazaca staroegipatske kronologije, te tijekom rada na projektu Croato-Aegyptica Electronica i doktorskoj disertaciji (2006.) prvi pokušava ujednačiti nazivlje i terminologiju koja se koriste u hrvatskim egiptološkim istraživanjima i nastavi povijesti.
Korištenje egiptološke terminologija u suvremenih hrvatskim povijesnim udžbenicima
U okviru hrvatskih povijesnih znanosti još uvijek nije upotpunosti usklađena terminologija i nazivlje (najčešće vladari, pojmovi, lokaliteti, bogovi) za staroegipatsku povijest i povijest Starog Istoka. Tako autori hrvatskih povijesnih udžbenika u svojim radovima vrlo raznoliko pišu i koriste nazivlje vezano uz prostor drevnog Bliskog istoka. Upravo nedostatak recentnih prijevoda te sustavnog korištenja nazivlja dovela je do sveopćeg kaosa u terminologiji koja se u udžbenicima pojavljuje sve do danas. Tako se isti vladari pišu različitim oblicima njihova imena (npr. najbolji primjer je faraon Tutankhamon koji se vrlo često pogrešno piše u raznim drugim varijantama npr. Tutankamon), do različitih imena lokaliteta, gradova, osobnih imena i razdoblja (npr. Stara Država, Staro Carstvo, Staro kraljevstvo i sl.). Upravo stoga nameće se potreba usklađivanje nazivlja u okviru cijelokupnih povijesnih znanosti pa tako i udžbeničke literature koja se koristi od osnovne škole do fakulteta.