Godine 431. pr. Kr. započeo je rat između Atene i Sparte te njihovih saveznika koji se, s prekidima, vodio sve do 404. g. pr. Kr. Već na samom početku peloponeskog rata Atenom se proširila kuga. Zapis o epidemiji kuge u Ateni 430. g. pr. Kr. daje Tukidid u Povijesti Peloponeskog rata. Zanimljivo je da je i sam Tukidid bolovao od kuge, ali je uspješno izliječen.
“… Prvi put stade se pošast javljati među Atenjanima, a govorilo se, da je i prije bjesnjela na mnogim mjestima i na Lemnu i drugdje, no ipak se nije pamtilo, da je tolika kuga i takav pomor ljudi igdje bio. Ni liječnici je naime nisu u početku mogli liječiti zbog neznanja, nego su sami najviše umirali, što su više posjećivali bolesnike (…).
(Ljude je) spopala silna vrućina u glavi, crvenilo očiju i vatruština, a unutra je ždrijelo i jezik odmah podbijala krv, i širili su neobičan i smrdljiv zadah. Zatim je iz tog slijedila kihavica i promuklost, i za ne mnogo vremena silazila je mučnina u prsi uz žestok kašalj. I kad bi se bolest ustalila u želucu, preokretala bi ga, i nastupala su svakovrsna izlučivanja žuči, koliko su im god imena dali liječnici, i to uz veliku bol. Većinu je obuzimalo prazno riganje uzrokujući žestoko trzanje, što bi jednima brzo prestalo, a drugim i mnogo kasnije. Kad bi se tijelo izvana diralo, nije bilo ni odviše vruće ni blijedo, nego crvenkasto i plavkasto, sve osuto malim mjehurićima i prištevima. A jednako je bilo jesu li (ljudi) pili više ili manje. Nisu se mogli smiriti, i besanica ih je neprestano mučila. Većina je umirala deveti ili sedmi dan od unutarnje vrućine, premda su još imali snage.(…)
Umirali su i oni zanemareni i oni brižno njegovani. Nije bilo nijednog lijeka, za koji se moglo reći da će koristiti onima, koji ga budu uzimali, jer što je jednomu koristilo, to je drugomu škodilo. (…)
A jače ih je pritisnulo kod tadašnje nevolje i gomilanje ljudi s poljâ u grad, ali isto tako i same došljake. Nije bilo kuća, nego su stanovali u ljetno doba u zagušljivim kolibama, pa je pošast harala bez svakog reda, te su mrtvaci, kako su umirali, ležali jedni na drugima, ili su se ljudi polumrtvi valjali po cestama i oko svih izvora žedni vode.” (Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, II, uvod, 49, 51, 52).