Rimske su vlasti općenito bile nenaklonjene kršćanima. Progoni kršćana nisu se temeljili na carskim zakonima, već su bili izraz javnoga mišljenja koje je kolalo o kršćanima. Važan izvor o stavu rimskih vlasti prema kršćanima za Trajanove vladavine pruža dopisivanje između Plinija mlađega i cara. Plinije, tada namjesnik Bitinije (112.-113.), pokrajine u Maloj Aziji, u pismu je tražio od vladara smjernice kako da se postavi prema onima koji su optuženi kao kršćani. Uz Plinijevo pismo pridodan je i carev odgovor, to jest njegovih pravnih savjetnika.
Gaj Plinije caru Trajanu.
“Navada mi je, gospodine, da sve o čemu sumnjam dojavim tebi. Jer, tko bolje može bilo usmjeriti moje oklijevanje bilo poučiti moje neznanje? Sudskim istragama o kršćanima nisam nikada nazočio: stoga ne znam što i koliko se običava bilo kazniti bilo istražiti. I nemalo sam bio u zabuni nema li kakva razlikovanja po dobi ili se koje god nejače ničime ne razlikuje od odraslih, daje li se milost radi kajanja ili onome tko je potpuno bio kršćanin ne koristi da odustane, kažnjava li se, ako nema prekršaja, samo ime ili prekršaj u vezi s imenom. U međuvremenu sam prema onima koji su bili prokazani kao kršćani slijedio ovaj postupak: upitao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznali, upitao sam po drugi i treći put, zaprijetivši smrtnom kaznom; one koji su ustrajali, naredih odvući. Jer, nisam dvojio da upornost i nepopustljivu tvrdoglavost, kakvo god bilo to što su ispovijedali, zasigurno valja kazniti. Bilo je drugih slične ludosti za koje sam odredio, jer su bili rimski građani, da ih treba vratiti u Grad. Kako se samom obradom, kao što obično bude, zločin ubrzo širi, nastalo je više slučajeva. Podnesena je tužba, bez potpisa, koja je sadržavala imena mnogih. One koji su zanijekali da jesu ili su bili kršćani, ako su za mnom zazvali bogove i tvojemu se kipu, koji sam zbog toga naredio donijeti s prikazima božanstava, pomolili tamjanom i vinom, ohulili osim toga Krista – kažu da se one koji su uistinu kršćani ni na što od toga ne može prisiliti – držao sam da treba otpustiti. Drugi, koje je potkazivač imenovao, rekli su da su kršćani, no ubrzo su to porekli; da su, doduše, bili, no odustali su, neki prije tri godine, neki prije više godina, a netko i prije dvadeset. Svi su se oni također poklonili i tvojemu kipu i prikazima bogova i ohulili su Krista. No, ustvrdili su da je u svemu tome bilo njihov grijeh bilo zabluda bilo to što su se na određeni dan prije svanuća običavali sastajati i naizmjence među sobom pjevati pjesmu Kristu kao bogu i obvezivati se prisegom, ne na neki zločin, već da neće počiniti prijevare, razbojstva ni preljube, da neće pogaziti riječ niti da će, pozvani, zatajiti povjereno. Obavivši to, običaj im je bio da se raziđu i opet sastanu da prime hranu, no običnu i neškodljivu; odustali su to činiti nakon moje odredbe kojom sam, prema tvojim nalozima, zabranio da bude pobožnih bratovština. Stoga sam vjerovao da je još potrebnije i mučenjem od dvije robinje, koje su se nazivale đakonise, ispitati što je istina. Ništa drugo nisam otkrio nego naopako i neumjereno praznovjerje. Stoga sam, odgodivši sudsku istragu, pohitao posavjetovati se s tobom. Jer, činilo mi se da stvar zavređuje upit, osobito zbog broja ugroženih. Naime, mnogi su svake dobi, svakoga staleža, čak i oba spola, pozvani na parnicu i bit će pozvani. I ne samo gradovima, već i selima i ladanjima proširila se zaraza ovoga praznovjerja, no čini se da ju se može zaustaviti i ispraviti. Prilično je sigurno da se već gotovo napušteni hramovi počinju posjećivati, da se obnavljaju svete svečanosti koje su dugo bile prekinute i da se na sve strane prodaje meso za žrtve koje je dosad veoma rijetko nalazilo kupca. Otuda je lako nagađati da se to mnoštvo ljudi može popraviti ako ima mjesta za kajanje.”
Trajan Pliniju.
“Moj Sekunde, u ispitivanju slučajeva onih koji su ti bili prokazani kao kršćani slijedio si postupak koji si trebao. Naime, općenito se ne može ustanoviti nešto što bi imalo takoreći nedvojben obrazac. Ne treba ih tražiti; ako su optuženi i osuđeni, treba ih kazniti, no ipak tako da onaj tko zaniječe da je kršćanin i ovo pokaže samim činom, to jest da se pomoli našim bogovima, postigne milost zbog kajanja, premda je u prošlosti bio osumnjičen. A tužbe podnesene bez potpisa ne smiju dobiti mjesto ni u kakvome predmetu. Jer, to i daje najgori primjer i nije dostojno našega doba.”