Priča o Džingis kanu zvuči gotovo nevjerojatno. Kako je vođa malog mongolskog plemena, okružen brojnim neprijateljima, postao jedan od najvećih osvajača u povijesti?

Kao osoba posjedovao je željeznu snagu volje, mogao je naizmjence biti ljubazan i velikodušan, kao i podmukao i osvetoljubiv. Njegova svrsishodna okrutnost vjerojatno nije bila gora od one njegovih suvremenika, u tom pogledu bio je čovjek svog vremena. Doticaj s drugim naprednijim kulturama nije imao velikog utjecaja na njegov život.

U čemu je onda bio poseban? Posjedovao je sposobnost učenja iz životnog iskustva, njegovo znanje stalno se povećavalo. Prihvaćao je nove ideje ili situacije iz kojih je mogao izvući korist. Izgradio je discipliniranu i zastrašujuću vojsku pred kojom su drhtali svi narodi euroazijskog kontinenta. Željezna disciplina, djelotvoran prijenos poruka i zapovijedi, opskrba vojske hranom, nabava konja i transport ratnih sprava učinili su mongolsku vojsku nepobjedivom. Taktika i nevjerojatna pokretljivost učinila je mongolske konjanike daleko najmoćnijom vojskom u povijesti Dalekog Istoka. Podaci o protivnicima prikupljani su najviše od trgovaca koji su bili pod zaštitom velikog Kana. Kao vojskovođa i vladar primjenjivao je dalekovidnu strategiju koja će donijeti trajne rezultate. Spretno je poticao rivalstvo i međusobno sumnjičenje među svojim neprijateljima.

Povijest Mongola do pojave Džingis kana

 

Današnji Mongoli potječu od drevnih tunguskih naroda na istoku, naroda okupljenih pod plemenskim carstvom Hsiung-nu (istočni Huni) te njihovih turkmenskih nasljednika. Kretanje drevnih nomadskih plemena na prostoru današnje Mongolije prvi puta se naziru u kineskim izvorima 2. tisućljeća pr. Kr. Međutim nešto sigurniji podaci i o njihovu kretanju i načinu života potječu iz sredine 1. tisućljeća pr. Kr. U to vrijeme nastalo je veliko plemensko carstvo Hsiung-nu čiji su zapadni ogranci prodrijeli u Europu tijekom 4. i 5. stoljeća pod vodstvom Huna, a nešto kasnije i Avara. Bili su to ujedno i prvi dodiri Europe s nomadskim konjaničkim osvajačima s Istoka. Tijekom narednih stoljeća na prostoru današnje Mongolije izmjenjuje se prevlast plemena turkmenskog govora. U vrijeme dinastije T’ang kineski pisani izvori spominju mongolska plemena pod imenom Meng-wu. U to vrijeme živjeli su uz rijeku Onon, sve do gornjeg Amura. Jedno od mongolskih plemena na čijem je čelu bio Khitan početkom 10. stoljeća utemeljio je kinesku dinastiju Liao. Njihova vlast održala se do prve polovice 12. stoljeća i prostirala se na području čitave današnje Mongolije. Tijekom 12. stoljeća, kada započinje priča o Džingis kanu, najznačajnija mongolska plemena bili su Tatari, Kereiti, Merkiti, Najmani i Oirati. Ime Mongol koristili su samo pripadnici malog plemena jugoistočno od Bajkalskog jezera.

 

Mongolsko društvo sredinom 12. stoljeća

 

Mongolske klanske zajednice zasnovane na krvnom srodstvu vode podrijetlo od zajedničkog muškog pretka prema kojem klan dobiva ime. Upravo iz tih razloga običajno pravo branilo je brak između pripadnika istog klana pa su bračne veze između raznih klanova temelj plemenskih zajednica. Unutar klana stoka je smatrana privatnim vlasništvom, dok je zemlja smatrana vlasništvom cijele zajednice. Tijekom vremena postupno najmoćnije obitelji preuzimaju vlast nad klanovima i plemenima. Na čelu plemena (ulusa) nalazio se kan (khna ili cham). Vlasnici velikih stada i vođe vojničkih družina nazivali su se nojoni. Podređeni klanovi i dalje su zadržali pravo na posjedovanje stoke, ali su prisiljeni plaćati danak kanu.

Politička i vojna organizacija mongolskih plemena temelji se na odnosu obitelji, klana i plemena. Svaki muški član zajednice koji je bio sposoban jahati i nositi oružje bio je stočar i ratnik ovisno o prilikama. Ratovi među plemenima bili su gotovo svakodnevna pojava. Zbog porasta stanovništva, zemlje, stoke i podanika bilo je malo. Rat je bio prihvatljiva opcija za rješenje problema. Jedni drugima otimaju stoku, međusobno se istrebljuju, uz obvezno odvođenje žena i djece, zauzimaju tuđe pašnjake i lovišta. Poražena plemena postaju vazali pobjednika, a ratni zarobljenici robovi. Stalni ratovi mongolskih plemena omogućili su vojnički najmoćnijem plemenu vlast nad prostranim oblastima. Tako su nastale prve mongolske države, plemenski savezi, koji su obično bili kratka vijeka. Kan najmoćnijeg plemena držao je savez vojnom silom. Slabljenjem njegove moći savez bi se raspao.

 

Rođenje

 

Džingis kan, genijalni mongolski ratnik i vladar, rođen je u blizini jezera Bajkal u Mongoliji između 1155. i 1167. godine. Iako točna godina njegova rođenja nije zabilježena mongolski povjesničari drže da je rođen 1162. godine. Prema legendi ime Temüjin ili Temuchin dao mu je njegov otac Yesügen u spomen na vladara neprijateljskog plemena kojeg je porazio. Postoje mnoge varijacije njegova kasnijeg imena. Kineski, arapski i europski srednjovjekovnim izvori nazivaju ga Ching-Gis, Chingis, Jenghiz i Jinghis.

Podaci o Temüjinovim ranim godinama, unatoč novijim istraživanjima, i dalje su nesigurni. Prema mongolskoj legendi njegovo rođenje bilo je vrlo povoljno. Na svijet je došao držeći u rukama ugrušak krvi što se smatralo vrlo sretnim znakom. Legende također navode da je božanskog podrijetla. Prema lokalnoj predaji njegov predak bio je božanski sivi vuk pa je tako mali Temüjin rođen pod aureolom božanstva.

 

Rane godine

 

Prema podacima Tajne povijesti Mongola, koja je nastala desetak godina nakon Džingis kanove smrti (oko 1240.), Temüjin vuče podrijetlo iz malenog mongolskog plemena Borjigin čiji je plemenski vođa bio njegov otac Yesügen. Tijekom 12. stoljeća nomadska mongolska plemena razjedinjena su stalnim sukobima oko žena, konja i teritorija. Upravo u jednom takvom sukobu s plemenom Tatara otrovan je njegov otac Yesügen. Malom Temüjinu bilo je svega devet godina. Ostatak plemena Borjigin ubrzo se raspao na dvije skupine, veću pod vodstvom suparničke obitelji Taychiut i manju okupljenu oko Yesügenove udovice Höelün i njene djece. Taychiut je uskoro uzurpirao vlast nad cijelim plemenom, a Temüjin i njegova obitelj prepušteni sami sebi odlaze u izgnanstvo. Živjeli su bijedno jedući korijenje i ribu umjesto uobičajene nomadske hrane koja se sastojala od ovčetine i mlijeka kobile.

Prema brojnim legendama Temüjin se već tijekom tih teških godina istaknuo svojom karizmom. Iako u stalnom sukobu s uzurpatorom Taychiutom mladi je vođa sačuvao ugled u svome i okolnim plemenima pa je uskoro mogao zatražiti ruku Börte za koju ga je zaručio njegov otac neposredno prije smrti.

 

Uspon i ujedinjene mongolskih plemena

(Mladen Tomorad)

 

Suparničko pleme Merkiti, iz zavisti je uskoro otelo njegovu ženu kao osvetu za davnu Yesügenovu otmicu njegove majke Höelün koja je bila obećana jednom drugom muškarcu. Osjetivši se dovoljno jakim, Temüjin se 1202. godine obraća za pomoć Toghrilu, kanu najmoćnijeg mongolskog plemena Kereiti koji je ujedno i zakleti pobratim (anda) njegova oca. Kako bi ponovno obnovio davno stečeno prijateljstvo Toghrilu je ponudio crnu kožu koju mu je ovaj poklonio prilikom njegova rođenja. Moćni kan ubrzo je pristao na njegovu molbu. Obećao mu je pomoći ujediniti njegovo raštrkano pleme ponudivši mu ljudstvo i opremu od 20.000 vojnika te savezništvo Jamuke, nekadašnjeg Temüjinova prijatelja iz djetinstva. Uz pomoć moćnih saveznika i vlastite vojske krenuo je u pohod na pleme Merkita s ciljem povratka otete supruge. Nakon uspješnog pohoda budući Veliki kan tada je prvi puta pokazao svu svoju okrutnost i strategiju pobivši sve merkitske plemenske vođe kako bi ih spriječio da mu kasnije zabiju “nož u leđa”. Svome klanu pridružio je brojne zarobljenike te ih je pretvorio u vojnike i sluge.

Kineski car na sjeveru Kine u isto vrijeme tražio je saveznike u borbi protiv Tatara. Osjetivši se dovoljno snažnim Temüdjin i Taghril uskoro započinju ratne pohode protiv mrskih Tatara koji su bili odgovorni za očevu smrt i patnje njegove obitelji. Nakon što ih je pobijedio na bojnom polju masakrirao je sve preživjele koji su bili viši od osovine kotače. Djeci je izbrisan identitet te su odvedeni u zarobljeništvo kako bi služili mongolske osvajače. Nakon ovih pobjeda kineski car proglasio je Taghrila titulom princa (wang), a Temüjina nešto nižom čašću. Vrativši se s uspješnog vojnog pohoda Temüjin se uskoro obračunava s vođama klana Jürkin, svojim tobožnjim saveznicima, koji su opljačkali njegovu imovinu tijekom njegova odsustva. Ubijene su sve vođe klana, a obični ljudi postali su njegove sluge ili vojnici.

Sve veća želja za vlašću nad svim mongolskim plemenima mladog vladara uskoro dovodi u sukob s svojim bivšim saveznicima. Temüjin prvo prekida prijateljstvo s Jamukom. Točne pojedinosti o pozadini prekida nisu sasvim jasne. Prema priči sadržanoj u Tajnoj povijesti Mongola, Jamuka je jednom prilikom zahtijevao od svog prijatelja da postave logor na mjesto po njegovu izboru. Temüjinova žena Börte protumačila je taj događaj Jamukinom želju za vlašću pa je nagovorila supruga da prekine sve veze s prijateljem. Tako su se početkom 13. stoljeća mongolski kanovi grupirali oko dvojice moćnika koji započinju međusobni rat do istrebljenja.

Jamukine intrige i vlastite vladarske ambicije Toghrilova sina dovele su do rata između Kereita i Temüdjina. Pleme je u ratnom u sukobu potpuno raspršeno. Kako bi spriječio mogućnost njihove eventualne pobune i oporavka Temüjin je dao smaknuti sve plemenske moćnike na čelu s članovima Toghrilove obitelji čime je stvorio temelje svoje potpune vlasti.

Već je početkom stoljeća dio plemenskih kanova predložilo da se Temüjin proglasi vrhovnim kanom svih Mongola. Oni su od njega tražili da im bude pozdan ratni zapovjednik obećavši mu lojalnost u ratu i lovu. Međutim, titula koju su mu ponudili još uvijek nije značila njegovu apsolutnu vlast.

Na početku 13. stoljeća zapadna plemena počinju se bojati Temüjina i njegove vojske. Vladar zapadnog mongolskog plemena Naimana pokušao je stvoriti novo savezništvo protiv istočnih Mongola kojem se ubrzo priključuje Jamuka. U novom ratnom sukobu koalicija je razbijena, a Jamuka je pobjegao u posljednji čas. Nakon ovih uspjeha Temüjin postaje vrhovni gospodar stepskih ravnica. Na velikom zasjedanju mongolskih kanova održanom na rijeci Onon 1206. godine Temüjin uzima naslov kagana te mijenja ime u Džingis kan. Tim činom on postaje Veliki kan svih mongolskih plemena.

 

Vojska – temelj osvajanja

 

Skupštinom na rijeci Onon počinje novo razdoblje u povijesti Mongola. Nekad razjedinjena zaračena plemena sada su okupljena su oko jednog apsolutnog vladara. Budući je Džingis kanova ambicija za vlašću sezala daleko izvan granica mongolski stepa, a njegova državna kreacija stalnim ratnim sukobima osposobljena je za ratovanje, njegovi podanici uskoro započinju jedan od najvećih osvajačkih pohoda u povijesti čovječanstva.

Vjerovalo se da je Tengri, bog Neba izabrao Džingis kana da vlada čitavim svijetom. U poslanicama koje su Mongoli slali ostalim narodima objašnjavalo bi se da je posredi Božja volja: ”Na nebu je Bog jedini, vječni, besmrtni, vrlo poštovani, na zemlji Džingis kan je jedini i vrhunski gospodar”. Svaki je otpor zato shvaćen kao pobuna protiv Boga, a buntovnik je morao biti uništen na najokrutniji način. Milost se iskazivala prema svima koji su se dobrovoljno pokorili Velikom kanu.

Džingis kan stvorio je jednu od najstrašnijih i najorganiziranijih vojski svoga doba još tijekom izgradnje svoje vrhovne vlasti. Jezgra vojske i njenu glavnu udarnu snagu činila je Džingis kanova osobna garda pod nazivom kešik. Mongolski vojnici bili su konjanici, a dijelili su se na teško oklopljenu i laku konjicu. Jahali su na omanjim ponijima bez sedla. Izvori govore da su mogli prejahati i do 400 kilometara bez stajanja. Jahači su sa sobom vodili i do pet rezervnih konja, a oružje im se sastojalo od luka i strijele, mača i koplja.

Organizacija vojske zasnivala se po dekadskom principu, a postrojbe je sačinjavalo 10, 100, 1.000 i 10.000 vojnika. Tijekom svog pohoda prema zapadu i jugu Džingis kan naučio je od osvojenih naroda baratati opsadnim spravama koje su mu omogućile osvajanje gradova. Gradove koji im se nisu predali razrušili bi do temelja, a stanovništvo masakrirali i silovali. Matthew Paris, kršćanski kroničar iz 13. stoljeća opisuje ih ovim riječima: “Ogavan narod Sotone koji nadire kao vragovi iz Tartara pa se stoga pravedno nazivaju Tartarima”. Sam naziv Tatar ostao je u sjećanju istočnih i srednjeeuropskih naroda s kraja 30-ih i početkom 40-ih godina 13. stoljeća.

Tako dobro uvježbana i disciplinirana vojska pod vodstvom lojalnih vojnih zapovjednika omogućila je Džingis kanu i njegovim nasljednicima osvajanja neviđenih razmjera. Najveće azijske države padale su jedna za drugom pod naletima mongolskih konjanika. Za dvadesetak godina Džingis kan je postao gospodar najveće države u povijesti. Sredinom 13. stoljeća Mongoli su proširi granice svoje države od obala Tihog oceana do srednjovjekovnih kraljevstva na istoku Europe.

 

Vojni pohod na Kinu

 

Ujedinjene mongolskih plemena dalo je Džingis kanu dodatno samopouzdanje pa on svoju pažnju ubrzo usmjerava na Kinu koja je od davnina svojim bogatstvom privlačila sjeverna nomadska plemena. Kineska država u to vrijeme nije bila jedinstvena. Na sjeverozapadu se prostirala tangutska država Hsi Hsia, na sjeveru je vladala dinastija Chin, a južno od rijeke Jangtze dinastija Sung.

Nakon ujedinjenja Mongoli kreću u prve vojne pohode. Godine 1207. pokoreni su Kirgizi i Oirati, a turkmenski narodi Ujguri predali su se bez borbe. Godine 1209. Džingis kan prvi puta opsjeda utvrđene gradove tijekom napada na tangutsku državu Hsi Hsia. Premda nisu uspjeli osvojiti glavni grad Tanguti postaju mongolski vazali.

Džingis kan krenuo je na veliki pohod na sjever Kine 1211. godine. Pobjednički osvajački pohod Mongola završio je 1214. pod zidinama Pekinga. Sklopljen je mir, Džingis kan dobio je ženu s odgovarajućim mirazom koji se sastojao od robova, konja i dragog kamenja. Nakon kratkog zatišja rat je nastavljen, a 1215. osvojen je i Peking. Kad su mongolski vojskovođe, nakon osvajanje sjeverne Kine, predložili da se pokolje većina stanovništva i da se zemlja pretvori u pašnjake, Yelü Zhucai je spasio živote Kineza, tvrdeći da će Mongoli imati više koristi od poreza, trgovine i proizvodnje soli i željeza. Džingis kan je postupno od Kineza preuzeo i njihovo pismo te brojne ratne vještine. Južna granica države postavljena je na rijeci Huai.

 

Pohodi na zapad

(Mladen Tomorad)

 

Početkom 13. stoljeća srednju Aziju nastanjivali su turkmenski narodi. U riječnim dolinama i plodnim oazama stanovništvo se bavilo poljoprivredom. Veliki i bogati gradovi bili su središta obrta i trgovine. Bježeći pred Džingis-kanom dio Naimana našao je utočište u državi Karakitai (Kara-Kitan), a to je poslužilo kao opravdanje za napad. Uz pomoć lokalnog stanovništva Mongoli su brzo izvojevali pobjedu. Godine 1219. dogodio se incident koji je doveo do napada na Khwarezm (Herzmijska država) kojom je vladao sultan Ala ad-Din Muhammad Khwarezm-Shad. Naime, u gradu Utraru masakrirana je muslimanska trgovačka karavana koja se nalazila pod zaštitom Velikog kana. Velika mongolska vojska, podijeljena na tri dijela, napala je Khwarezm na prostoru današnjeg Irana i Afganistana, za dvije godine osvojila gradove Bukhara, Samarkand, Herat, Tus i Nishapur te masakrirala njegovo stanovništvo. Ala ad-Din Muhammad pobjegao je na mali otok u Kaspijskom moru, a borbu je nastavio njegov sin Jalal ad-Din Mingburnu. Godine 1221. sukobi su nastavljeni na području Pendžaba i na rijeci Ind gdje su slomljeni ostaci vojske Jalal ad-Dina. U međuvremenu Džingis kan je 1220. osvojio Karakorum na rijeci Orhon koji postaje sjedište njegove države i glavna baza za nove napade na jug Kine.

Godine 1221., dok su još trajale borbe u Khwarezmu, Džingis kan upućuje jednu vojsku na zapad. Mongolske jedinice u brzom pohodu prelaze kroz Azerbejđana, Gruzije i prelaze preko Kavkaza u pretkavkazke stepe gdje su u to vrijeme živjeli Kumani i Alani, koji nakon poraza bježe na zapad. Pobijeđeni i raštrkani Kumani bježe u Rusiju gdje od Mstislava Smjelog traže pomoć. Mongolski osvajači 1223. godine u odlučujućoj bici na rijeci Kalki potpuno su uništili okupljenu vojsku Kumana i ruskih knezova. Ovaj događaj označio je prvi sukob europskih država s novim osvajačima koji će u narednim desetljećima opustošiti mnoga istočna i srednjeeuropska kraljevstva. Mongolska vojska ovoga se puta zadovoljila pobjedom te se nakon otimačine vratila u azijske stepe.

 

Smrt

 

Poslije sedmogodišnjeg rata na zapadu Džingis kan se 1223. godine vratio se u Mongoliju. Godine 1226. Džingis kan kreće u svoj posljednji vojni pohod protiv Tanguta u državi Hsi Hsia. Polovicom mjeseca mužjaka srne (srpnja), Džingis kan se teško ozljeđuje prilikom pada s konja. Dogodilo se to podno planine Lupan-chan. Džingis kan umire 8. kolovoza 1227. godine. Budući da je već ranije odredio mjesto gdje će biti pokopan, karavana s njegovim tijelom u tajnosti je krenula u Mongoliju. Tijekom tromjesečnog putovanja sve što se našlo na putu karavane bilo da je hodalo, puzalo ili letjelo bilo je ubijeno. Mongoli su vjerovali da je velika čast i na nebu služiti kagana. Nakon ukopa konji su izorali i izravnali mjesto, a tijekom vremena iznad groba je narasla šuma. Tako danas nitko ne zna gdje se točno nalazi grob najvećeg osvajača Azije.

 

Nasljednici

 

Džingis kan još je za života podijelio veliko mongolsko carstvo na vazalna kraljevstva, uluse. Najstariji sin, Jöchi dobio je na upravljanje područje zapadno od rijeke Yenisey i Aralskog jezera. Drugi sin Chagatia (Tsagadai) područje Kashgaria, danas južni dio Sinkianga i najveći dio Mavrannakhara između Amu Darya i Syr Darya. Treći sin Ögödei (Ogadai) zapadnu Mongoliju i područje Tarbagatai, danas sjeverozapadni dio Sinkianga. Najmlađi sin Tolui naslijedio je drevnu Mongoliju na istoku. Jöchi umire 1227. godine, a 1229. godine Ögödei nasljeđuje očevu titulu kagana i vlast nad čitavom državom. Jedinstvo države nije se uspjelo očuvati zbog brojnih sukoba među nasljednicima. Tijekom druge polovice 13. stoljeća država se podijelila na četiri nezavisna kraljevstva: Batu kanovu Zlatnu Hordu, Chagataijev kanat, Il-Khanovo carstvo u Iranu i Carstvo Yuan na istoku, a povijest ovih država priča je za sebe.

O autoru

Mladen Tomorad

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odjelu za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko stotinudevedeset znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, nekoliko udžbenika i priručnika za osnovnu školu i gimnaziju, znastvenu knjigu “Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi” (Barbat, Zagreb 2003.), urednik sam knjige „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Lambert Academic Publishing, Saarbrücken 2014.). U pripremi je moja autorska knjiga Staroegipatska civilizacija. Glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica, Stara povijest te sam jedan od kreatora web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odjela za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.