Prošlo je više od dva stoljeća od kada je prvi puta objavljena studija Hermana Reimarusa o povijesnom Isusu. U suvremenom znanstvenom diskursu upravo se Reimarusova studija najčešće uzima kao startna točka povijesno-kritičkog pristupa u proučavanju najranije faze kršćanstva. Kao posljedica toga, evanđelja postaju još jedan niz izvora (doduše, specifičnog žanra) iz stare povijesti prema kojima povjesničar treba imati pravilan historiografski odnos. Jedan od zaključaka nastalih na temeljima povijesno-kritičkog pristupa evanđeljima tiče se i autorstva istih.
Iako mnogi to ne znaju, standardna je postavka znanosti da su kanonska evanđelja, strogo gledano, anonimna. Kasnija crkvena tradicija ih je pripisala četvorici autora: Matej (Mt 9,9-10), Marko (prema tradiciji Petrov suradnik), Luka (prema tradiciji Pavlov suputnik) te Ivan kojega tradicija izjednačava s jednim od Isusovih učenika. S obzirom na opseg teksta, fokusirat ću se na jedno evanđelje, ono koje se pripisuje Mateju. Nastojat ću ponuditi nekoliko temeljnih argumenata koji, po mome sudu, jasno pokazuju kako Matej (Isusov učenik) nije mogao biti autor evanđelja.
Prije svega, nigdje se u evanđelju ne tvrdi, ni eksplicitno ni implicitno, kako je autor datog teksta Matej. Iz dijela evanđelja u kojem Isus poziva Mateja da ga slijedi nemoguće je zaključiti da autor zapravo govori o sebi. Osim toga, gramatička struktura teksta daje naslutiti da je autor bio obrazovani član iz visokog sloja rimskog društva koji je izuzetno dobro baratao grčkim jezikom (evanđelja su napisana na grčkome jeziku). Matej kojeg susrećemo u evanđelju vjerojatno nije bio visoko obrazovan, a njegov materinji jezik bio je aramejski. Ljudi često pogrešno pretpostavljaju kako je Matej morao biti obrazovan s obzirom na to da je bio carinik. Međutim, u Rimskom je carstvu postojao čitav niz hijerarhijski organiziranih carinika koji su radili diljem carstva: od onih koji su držali vrlo visoke pozicije u rimskoj administraciji (i koji su vjerojatno bili na visokoj razini obrazovanja) do onih kojima je jedini posao bio skupljanje novaca „od vrata do vrata“. Nema nikakvog dokaza u tekstu koji bi indicirao kako je Matej bio dio visoke rimske administracije. Ako pretpostavimo da je bio na nižoj razini administrativne hijerarhije, čini se razumnim zaključiti kako nije bio obrazovan. Možda je i mogao baratati s grčkim jezikom, ali tek na nekoj osnovnoj razini. Catherine Hezser je u svojoj studiji Jewish Literacy in Roman Palestine pokazala kako je najviše 3 % stanovništva tadašnje Palestine bilo pismeno. Postotak onih koji su mogli i pisati i čitati (u ono vrijeme dvije odvojene vještine) na grčkom jeziku bio je još niži, fokusiran na najviši sloj društva koji je živio u urbanim centrima poput Jeruzalema ili Seforisa. U ruralnim djelovima Palestine postotak pismenih ljudi je bio još niži (vjerojatno oko 1 %). Postotak onih koji su mogli sastaviti narativ na grčkom kakav prepoznajemo u evanđelju po Mateju je bio još niži. Heszer također napominje kako jedina djela koja se mogu pripisati nekome Židovu iz Palestine toga doba pripadaju Josipu Flaviju. Čak se i on na jednome mjestu žalio kako je imao problema s pisanjem na grčkom te kako je zbog toga morao zatražiti pomoć. Uzevši u obzir ove podatke, koliko je vjerojatno da bi član ruralnog društva Galileje mogao napisati kvalitetno strukturirano djelo na grčkom jeziku?
Što je s crkvenom tradicijom i manuskriptima? Prvi manuskripti evanđelja po Mateju koji se pojavljuje s imenom autora potječu iz 3. stoljeća. To je otprilike 220 godina nakon izvora (standardna je pretpostavka da su kanonska evanđelja nastala između 65. i 95. godine). No, postoje dobri razlozi zbog kojih povjesničari vjeruju da je evanđelje po Mateju (zajedno s ostatkom kanonskih evanđelja) kružilo crkvenim zajednicama anonimno. Osim već gore navedenih razloga očite unutarnje anonimnosti dokumenta, valja napomenuti i kako je tek Irenej Lyonski (185. godina) prvi autor koji imenuje evanđelja (Protiv krivovjerja 3.11.). Nekoliko desetaka godina ranije, Justin Mučenik citira djelove evanđelja, ali se na njih referira samo kao na uspomene apostola (grč. ἀπομνημονεύματα τῶν ἀποστόλων). Ovo je posebno važno kada se uzme u obzir da je Justin bio prvi hereziolog. Znamo da u to vrijeme postoje određene struje sa svojim popisima tekstova koje smatraju kanonom, a koji se kosi sa Justinovim stavovima. Uzevši u obzir taj kontekst, ostaje pitanje zašto Justin, pri citiranju kanonskih evanđelja, ne spominje autore istih? Također, postoje citati iz evanđelja kod apostoliskih otaca poput Ignacija i Polikarpa s kraja 1. odnosno početka 2. stoljeća. Međutim, niti jedan od njih ne navodi autore od kojih potječu ti citati. Zašto apostolski oci ne bi pripisali citat nekome od autora kanonsko evanđelja? Time bi samo dobili na snazi autoriteta svoje tvrdnje.
Jedini mogući argument koji bi išao u prilog suprotnog zaključka tiče se Papije, biskupa iz Hijerapolisa na početku 2. stoljeća. Znamo kako je Papija autor monumentalnog djela Tumačenja govora Gospodnjih. Nažalost, to djelo nije sačuvano do danas. Sve što imamo od Papije pronalazimo kod kasnijih autora koji ga ponekad citiraju. Za ovu temu od posebne je važnosti Papijin citat kod Euzebija Cezarejskog, crkvenog povjesničara iz 4. stoljeća u kojem stoji: „Matej je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore, a svatko ih je tumačio kako je mogao“ (Crkvena povijest, 3.39.15).
Ako pretpostavimo da Papija ovdje govori o evanđelju po Mateju, nastaju problemi koje je teško racionalni objasniti. Naime, Papija nam daje dvije informacije i obje su pogrešne. Prvo, kaže kako je evanđelje napisano na hebrejskom jeziku. Evanđelje po Mateju kojeg mi imamo je izvorno napisano na grčkome. Oko toga doista nema nekog velikog spora. Nadalje, Papija tvrdi da je Matej napisao govore – aludirajući pri tom na Isusove govore. Međutim, naše evanđelje po Mateju sadrži puno više od Isusovih navodnih govora: sadrži čitav narativ o njegovu životu i djelovanju. Stoga, čini se razumnim zaključiti kako se Papija ovdje uopće ne referira na „naše“ evanđelje po Mateju ili uopće na neko evanđelje. Vjerojatnije je da se Papija zapravo referira na neku (pisanu) kolekciju Isusovih izreka koje su kružile među crkvenim zajednicama u početku 2. stoljeća. Konačno, autor evanđelja po Mateju koristi, kao jedan od glavnih izvora, evanđelje po Marku. Zašto bi Isusov učenik koji je svjedočio njegovim riječima i djelima, u sastavljanju svog evanđelja, koristio neke druge izvore? Zašto jednostavno ne bi temeljio svoje djelo na onome što je on vidio i čuo?
Zašto je kasnija tradicija pripisala jedno od evanđelja Mateju? Mislim da je objašnjenje vrlo jednostavno. Evanđelju se (u kontekstu procesa stvaranja kanona i postojanja različitih evanđelja) nastojalo dati dodatan autoritet pozivanjem na Isusova učenika. Postojala je svojevrsna glasina od ranije (koja je možda i započela s Papijom) da je Matej napisao nekakav popis Isusovih govora. Ta se informacija iskoristila i Mateju se pripisalo jedno od (do tad) anonimnih evanđelja – baš ono u kojem se Matej (za razliku od drugih evanđelja) eksplicitno spominje kao carinik koji postaje Isusov učenik.