Druid na starokeltskom jeziku znači “poznavati drvo hrast“. Druidi su bili članovi učene skupine ljudi među starim Keltima. Najčešće su bili svećenici, učitelji i suci. Okupljali su se u hrastovim šumama. Najstarija sačuvana svjedočanstva o njima potječu iz 3. st. pr. Kr.
Rimski vojskovođa, političar i povjesničar Gaj Julije Cezar (100. – 44. g. pr. Kr.) je u djelu Galski ratovi opisao život druida. Cezar je došao u dodir s druidima tijekom rimskog osvajanja Galije između 58. i 50. g. pr. Kr. Prema njegovim svjedočanstvima druidi su upravljali životom zajednice. Nisu sudjelovali u ratovima i nisu plaćali nikakav danak. Zahvaljujući brojnim povlasticama, zanimanje i položaj druida bio je privlačan mnogim Keltima. Školovanje druida, koje je trajalo i do 20 godina, sastojalo se od proučavanja starih zapisa, prirodne filozofije, astronomije i božjeg poretka. Osnova učenja druida bilo je uvjerenje da je duša besmrtna i da nakon smrti prelazi s jedne osobe na drugu. U kriznim trenucima, za trajanja neke pošasti ili u ratnoj opasnosti, druidi su prinosili i ljudske žrtve (Cezar, Galski ratovi, VI, 16). Za to su im najčešće služili zločinci. Običaji druida polako su nestali s prodorom rimske vlasti i jačanjem kršćanstva. Donosimo Cezarov opis druida i njihove običaje u Galiji.
“13. U cijeloj Galiji postoje dva staleža onih ljudi koji nešto znače i uživaju neki ugled. Narod se gotovo smatra kao roblje, koji se ništa ne usuđuje i ne pušta se ni na kakav zbor. … A od ova dva staleža jedno su druidi, a drugo vitezovi. Ovi prvi rukovode vjerskim obredima, brinu se o javnim i privatnim žrtvama i tumače svete obrede pa im veliki broj mladića dolazi radi učenja i oni kod njih uživaju veliki ugled. Oni dakle gotovo u svim javnim i privatnim razmiricama donose rješenja, pa ako se dogodi kakav zločin, ako je izvršeno ubojstvo, ako postoji svađa oko naslijedstva ili granica, oni o svemu tome odlučuju te određuju nagrade i kazne. Ako se netko, bilo kao privatna osoba ili u javnom poslu ne pokori njihovoj odluci, oni ga liše vjerskih obaveza, a takva je kazna kod njih najteža. Oni koji su na takav način izopčeni, stavljaju se u red prokletnika i zlikovaca i svi od njih zaziru, a doticaj i razgovor s njima izbjegavaju, i ako štogod zahtijevaju, nikakvo im se pravo ne omogućava, niti im je ikakva čast dostupna. Dakle, na čelu svih ovih druida nalazi se jedan koji među njima uživa najveći ugled. Kada ovaj umre, ako se neki od preostalih ističe dostojanstvom, nasljeđuje ga, a ako ih je više jednakih, onda se na izborima druida glasa, a ponekad se čak o prevlasti obračunavaju oružjem. Oni se u određeno doba godine sastaju u zemlje Karnuta, a ta se oblast smatra sredinom cijele Galije, i to na posvećenom mjestu. Ovamo se svi odasvud, koji imaju kakvih nesuglasica, sakupe, pa se njihovim odlukama i presudama pokoravaju. Smatra se da je nauka pronađena u Britaniji, i da je prenesena u Galiju pa i danas oni koji žele da se s njome pobliže upoznaju većinom odlaze onamo radi učenja.
14. Druidi su navikli da ne idu u rat i ne plaćaju sa ostalima ni zajedničkog poreza, a oslobođeni su vojske i oprošteni svih obaveza. Primamljeni takvim nagradama, a i sami od sebe, mnogi se posvećuju nauci pa ih roditelji i rođaci samo šalju. Priča se da tamo izučavaju veliki broj stihova. Stoga neki i po dvadeset godina na nauci ustaju. Oni smatraju da nauku nije dozvoljeno pismenim putem prenositi, premda se u javnim i privatnim poslovima služe obično grčkom abecedom. Čini se da su na to odlučili iz dva razloga, što ne žele da se nauka širi po narodu i što smatraju da se oni koji se se učiti iz knjiga, manje trude upamtiti. Tako se najčešće događa da se zahvaljujući knjizi zapostavlja marljivost u učenju i pamćenje. Osobito žele istići da duše ne umiru, i to, kako oni misle, potiče na hrabrost, pošto se zanemaruje strah od smrti. Osim toga puno raspravljaju i o zvijezdama i njihovu kretanju, o veličini zemlje i planeta, o prirodnim pojavama, o snazi i moći besmrtnosti bogova prenoseći znanja na omladinu.” (Gaj Julije Cezar, Galski rat, VI., 13-14)