Kratki povijesni pregled razdoblja Amarne

Druga polovica XIV. st. pr. Kr. obilježena je vladavinom Amenhotepa IV. (Amenofisa IV., o. 1352.–o. 1336. pr. Kr.). Njega je za suvladara vjerojatno postavio njegov otac Amenhotep III. (o. 1390.-1352. g. pr. Kr.) potkraj svoje vladavine. U 4./5. godini vladavine osnovao je novu prijestolnicu Akhenaton na prostoru današnje Tell el-Amarne gdje je zajedno sa svojom suprugom Nefretiti proveo vjerske reforme koje su dovele do slabljenja egipatske države. Novoosnovani grad postao je središte države u 6. godini njegove vladavine. Vjeru u više bogova zamijenio je vjerovanjem u jednoga boga Atona – Sunčev disk te je promijenio ime u Ekhnaton. U novoj prijestolnici podigao je dva hrama posvećena Atonu, a slične hramove izgradio je i u ostalim dijelovima Egipta.

Prema relevantnim izvorima pronađenim na području Amarne kao i u ostalim dijelovima Egipta vidljivo je da je Aton vrhovni bog Egipta, a da su Ekhnaton i njegova kraljevska obitelj njegovi glavni predstavnici i svećenici. U okolici Amarne pronađene su brojne grobnice kraljevih službenika čiji su zidovi ispisani raznim himnama posvećenim Atonu za koje se smatra da ih je napisao sam Ekhnaton. Međutim, njegove religijske i kulturne reforme nisu bile prihvaćene u narodu. Uzok tome je dugotrajna tradicija staroegipatskih kultova kao i veliki otpor svećenstva Amuna-Raa koje vjerojatno nove promjene doživljava kao gubitak stečenih pozicija u društvu. Ekhnaton je pokušao smanjiti utjecaj svećenstva oduzimajući mu posjede, ali takva politika nije postigla veći uspjeh. Iako se Ekhnaton smatra miroljubivim vladarom, on je ipak u 12. godini svoje vladavine poslao vojsku da smiri pobunu u Nubiji. Istovremeno se mijenja odnos snaga na području starog Istoka gdje su Hetiti na čelu sa Supiluliumom I. (o. 1344.-o. 1322. g. pr. Kr.) iskoristili unutrašnje sukobe u mitanskoj državi te je uništili. Unatoč pasivnoj vojnoj politici Egipat nije doživio veće gubitke na području Sirije i Palestine. Brak Ekhnatona i Nefertiti bio je plodan, ali bez muških nasljednika. Ekhnaton i njegova obitelj često su prikazivani na brojnim stelama i drugim spomenicima kako zajednički pružaju ruke prema Sunčevim zrakama Atona, odnosno u deformiranom obliku s izduženim glavama.

Nesumnjivo iz perioda Amarne danas imamo sačuvano nekoliko predivnih skulptura poput glave Nefertiti koju je 1912. u Tell el-Amarni pronašao Ludwig Borchardt. Ova skulptura danas se čuva u Ägyptisches Museum und Papyrussammlung, Neues Museum u Berlinu i trenutno je razlog burnih rasprava egipatske i njemačke vlade zbog zahtjeva Egipćana da se skulptura vrati u Egipat što Nijemci odbijaju. Nije sasvim jasno gdje se nalazi Ekhnatonovo posljednje počivalište. Godine 1817. Belzoni je u Zapadnoj dolini Tebe otkrio grobnicu WV25 za koju se pretpostavlja da je bila jedna od njegovih mogućih grobnica. Edward R. Ayrton otkrio je u Dolini kraljeva drugu grobnicu za koju postoje indicije da je u njoj mogao biti pokopan heretički egipatski kralj. Riječ je o grobnici KV55 na kojoj pojedini sačuvani natpisi upućuju da je grobnica sigurno služila za ukop nekog kralja tijekom razdoblja Amarne, ali sa sigurnošću se ne može utvrditi o kome je riječ. Najvjerojatnijom se čini pretpostavka da je Ekhnaton prvobitno bio pokopan u TA26 u kraljevskoj dolini u okolici Tell el-Amarne gdje je grobnica otkrivena oko 1887. godine te da su kasnije njegovo tijelo i predmeti iz grobnice premješteni u KV55 u Dolini kraljeva.

Danas u historiografiji traju vrlo velike rasprave u kakvom su srodstvu s Ekhnatonom bili njegovi nasljednici Neferneferuaton Smenkhkara (o. 1338.-o. 1336. g. pr. Kr.) i Tutankhamun. Naime, Ekhnatona je nakon njegove smrti oko 1338. g. pr. Kr. kratkotrajno naslijedio Smenkhkara čije je podrijetlo nejasno. Dio starijih egiptologa smatrao je da se iza njegovog imena krije Nefertiti jer se ona na brojnim natpisima nazivala Neferneferuaton-Nefertiti, a dio da je zapravo riječ o suprugu njegove najstarije kćeri Meritaton. Postoji i teorija prema kojoj je on sin Amenhotepa III., odnosno Ekhnatonov mlađi brat. Posljednjih nekoliko desetljeća pojavile su se i nove teorije prema kojima je Smenkhkare jedan od sinova kojeg je Ekhnaton imao s drugom kraljicom Kijom i mogući stariji brat Tutankhatona. Isto tako moguća je i teorija prema kojoj je Smenkhkare muškarac kojeg je kasnije naslijedila žena Neferneferuaton, odnosno Ekhnatonova kći Meritaton koja je po stupanju na prijestolje promijenila ime. Sigurno je da je Meritaton bila oženjena za egipatskog faraona jer se na dva spomenika iz tog perioda naziva „kraljevom velikom ženom“ što je uobičajena titula glavne egipatske kraljice. Nažalost, grobnica ovog vladara još uvijek nije otkrivena što dodatno otežava njegovu konačnu indentifikaciju.

Bog Aton

Bog Aton

Bez obzira na opisane nedoumice, sigurno je da je nakon kratkotrajne dvogodišnje vladavine Neferneferuaton Smenkhkare na vlast došao još jedan maloljetni vladar, Tutankhaton (o. 1336.-o. 1327. g. pr. Kr.). On je ubrzo nakon stupanja na prijestolje promijenio ime u Tutankhamun te izbrisao sve znakove Ekhnatonove hereze, odnosno vratio kraljevsku obitelj štovanju tradicionalnih egipatskih kultova. Ovaj događaj istodobno označava kraj razdoblja Amarne i povratak prijestolnice u Tebu. Bio je oženjen s trećom kćeri Ekhnatona Ankhesenpaaton. Tutankhamunova vladavina nije ostavila velikog traga u egipatskoj povijesti. Na međunarodnom planu Egipat i dalje drži posjede u sjevernoj Siriji i Palestini te održava stalne diplomatske veze s državama starog Istoka. Hetiti sve više prijete sjevernim pokrajinama te upravo tijekom posljednje godine Tutankhamunove vladavine oko 1327. g. pr. Kr. Supiluliuma I. uspijeva poraziti egipatsku vojsku kod Amqa u blizini Kadeša. Tutankhamun je umro u 10. godini svoje vladavine od posljedica gangrene koju je zadobio prilikom pada i loma kuka. Do sredine prošlog desetljeća nije se sigurno znalo koji su uzroci njegove smrti pa su tako postojale brojne pretpostavke o tome da je ubijen. Međutim, forenzička istraživanja provedena tijekom prve polovice 2005. nesumnjivo su dokazala da Tutankhamun nije bio ubijen. Pokopan je u grobnici KV62 u Dolini kraljeva. Nju je nakon dugotrajne potrage 4. studenog 1922. otkrio Howard Carter. Otkriće je odjeknulo svijetom zato što se radi o jedinoj do sada otkrivenoj neopljačkanoj grobnici staroegipatskih vladara. Lijepo ukrašena grobnica bila je prepuna raznovrsne pogrebne opreme te predmeta iz svakodnevnog života i namještaja koji se danas čuvaju u Egyptian Museum u Kairu.

 

Tutankhamuna je na prijestolju kratkotrajno naslijedio ostarjeli Aj (o. 1327.–o. 1323. pr. Kr.) koji je bio brat kraljice Tije. Tijekom vladavine svojih prethodnika vršio je dužnost vrhovnog svećenika i važnog dvorskog činovnika. Vjeruje se da se nakon preuzimanja vlasti oženio s Tutankhamunovom udovicom Ankhesenpaamun o čemu svjedoči i prsten na kojoj je njeno ime sjedinjeno s kartušom faraona Aja. Postoje indicije da je nakon Tutankhamunove smrti njegova udovica trebala poslužiti kao zalog mira između Hetita i Egipćana, odnosno da se trebala udati za Supiluliumova sina Zananza kojeg su ubili egipatski vojnici vjerni Horemhebu tijekom njegova puta u Egipat. Nakon Zananzove smrti još su žešće nastavljeni ratovi u Siriji, a nakon neuspjeha sklapanja ovog diplomatskog braka Ankhesenpaamun se udala za Aja. Aj je prvotno dao izgraditi svoju grobnicu TA25 u okolici Amarne, ali je ona na kraju ostala nedovršena te je nakon stupanja na prijestolje dao izgraditi novu u Zapadnoj dolini Tebe. Njegovu grobnicu WV23 otkrio je Belzoni 1816. godine. Smrću Aja završava period Amarne. Grad je u potpunosti napušten početkom vladavine Horemheba.

Povijesni pregled razvoja Atonova kulta

Aton je staroegipatsko božanstvo koje se obično prikazuje u obliku sunčeva diska i sunčevim zrakama. U početku se ikonografski pojavljuje u formi antropomorfnog božanstva s glavom sokola. Kasnije je Amenhotep IV. Od vremena kad je Amenhotep IV. promijenio svoje ime u Ekhnaton bog Aton se počinje prikazivati kao solarni disk s ureusom na svojoj bazi i raširenim zrakama sunca s rukama koje su obično padale na sliku kralja ili njegove obitelji. Šake zraka su pritom obično ostajale otvorene ili su u držale simbol ankh. Značenje ove ikonografije može se vrlo jasno isčitati na natpisu sa stropa Trećeg svetišta Tutankhamuna iz Tell el-Amarne gdje stoji: „Zrake Atona su tvoji zaštitnici, njegove ruke posjeduju zdravlje i život. One znače prosperitet za tvoje članove.” Na različitim prikazima faraona Ekhnatona njegova kraljica Nefertiti i njihova djeca obično stoje ili sjede uz njih. Na nekim reljefima kraljevska obitelj stoji ispod Atona dok se njegove zrake pružaju prema njima, a oni u rukama drže neku vrstu biljne žrtve koju nude bogu. Na drugim reljefima članovi kraljevske obitelji sjede ispod Atona te u rukama i na krilu drže svoje kćeri dok se zrake sunca šire prema njima.

Atonov se pojavio još u razdoblju Srednjeg kraljevstva, ali samo kao riječ aton koja se koristila kako bi se definirao sunčev disk. Literalni izvori poput „Pripovijesti od Sinuheu” koriste riječ aton s determinativom za boga. Početkom 18. dinastije kult Atona već je bio poznat, ali uz malenu popularnost. Treći vladar ove dinastije, Tutmozis I. (o. 1504.-1492. g. pr. Kr.) portretiran je u svom hramu u Tombosu u Nubiji sa sunčevim diskom koji ima determinativ božanstva što dokazuje da su egipatski vladari već početkom Novog kraljevstva bili povezani uz ovaj novi kult.
Osnovna Atonova ikonografija sunčeva diska s raširenim zrakama sunca prvi se put pojavila tijekom vladavine Amenhotepa II. (o. 1427.-1400. g. pr. Kr.). U periodu vladavine Tutmozisa IV. (o. 1400.-1390. g. pr. Kr.) Aton postaje zaštitnik kralja i bog rata, a slični motivi mogu se vidjeti na jednom od komemorativnih skarabeja Tutmozisa IV.

Slijedeća faza započinje u trenutku kad se Atonovi svećenici pojavljuju u kultnom središtu boga Raa u Heliopolu tijekom vladavine Amenhotepa III. (o. 1390.-1352. g. pr. Kr.). Isti vladar je također uključio Atonovo ime “svjetlucavi Aton” u svoju kraljevsku rezidenciju u Malkati, a po njemu je nazvao jednu kraljevsku vojnu postrojbu i jedan od svojih brodova za zabavu. Amenhotep III. je također koristio naziv Tjekhen-Aton – blještavilo Atona kao jednu od oznaka svoje kraljevske titulacije, a naziv “Nebmaatra je blještavilo Atona” na jednom od pečata koji su pronađeni u njegovoj kraljevskoj palači u Malkati. Razmišljanja da se Amenhotep III. indentificirao sa sunčevim bogom te proglasio božanstvom još tijekom svoje vladavine raspravljao je W. R. Johnson. D. B. Redford još je ranije pretpostavio ga je njegov sin i nasljednik Amenhotep IV. još ranije transformirao u Atona. Obje teze su prilično nesigurne te su već desetljećima predmet rasprava među stručnjacima ovog razdoblja.
Još jedan korak više u razvoju Atonova kulta napravio je Amenhotep IV. On je još početkom vladavine izgradio novi hram (Gem-pa-Aten) u sklopu hramskog kompleksa u Karnaku koji je bio posvećen sunčevu disku. Njegova lokacija se još uvijek ne može sa sto postotnom sigurnošću potvrditi unatoč istraživanjima i iskopavanjima koja traju još od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća. Hram u Karnaku vjerojatno je uključivao nekoliko svetišta od kojih su barem neki bili okrenuti prema jutarnjem sunčevu izlasku na istoku.

Materijalni izvori sugeriraju da su ubrzo nakon što je Aton promoviran u isključivo božanstvo sunčeva kulta ostali njemu bliski kultovi odjednom oslabljeli pa i čak bili zabranjeni. Izgleda da je Amenhotep IV. u svojim reformama išao tako daleko da je ubrzo promijenio i ime Tebe u „grad Atonova blještavila”. Nekoliko godina po stupanju na prijestolje Amenhotep IV. napravio je slijedeći korak u uzdizanju Atonova kulta promijenom svoga imena u Ekhnaton te započevši izgradnju nove prijestolnice države Akhetaton u pustinjskim predjelima središnjeg Egipta, na pola puta između Memfisa i Tebe, na prostoru do tada gotovo beznačajnog seoskog naselja danas poznatog pod imenom Tell el-Amarna.

Novi grad izgrađen je kroz nekoliko godina zajedno s dva velika hrama posvećena Atonu te novim prostorom za pokapanje svetih mnevis bikova koji oduvijek bili usko vezani uz kultove solarnih božanstva. Na sjevernom području grada izgrađen je Veliki hram „Per-Aten-em-Akhetaton” – „Kuća sunčeva diska u Akhetatonu”, površine 760×290 m, koji je izgleda bio podignut kao otvorena nenatkrivena struktura. Na području grada, u istom stilu, izgrađen je i manji hram Hwt-Aton – “Atonova palača”. Tijekom brojnih arheoloških istraživanja na prostoru ovih hramova otkriven je veliki broj žrtvenih slolića posvećenih Atonu. Izgleda da su Atonovi hramovi također izgrađeni u Memfisu i u Sesebiju u Nubiji. U 6. godini svoje vladavine Ekhnaton je konačno premjestio središte svoje uprave u novoizgrađenu prijestolnicu, a novoizgrađeni grad posvetio je Atonu.

Na temelju raspoloživih izvora koji su otkriveni na području Tell el-Amarne i drugih dijelova Egipta, Aton je tijekom narednih godina postao vrhovno božanstvo Egipta, a Ekhnaton i njegova obitelj bili su njegovi vrhovni svećenici. Starija historiografija smatrala je ovu promijenu prvim oblikom monoteizma u Egiptu, odnosno na temelju raznih indicija smatrali su da je riječ o monoteizmu bliskom židovskoj religiji. Potkraj devedesetih godina 20. stoljeća E. Hornung je u jednoj od svojih knjiga iznio novu tezu prema kojoj je kult Atona zapravo oblik henoteizma u kojem se jedno božanstvo zapravo uzdiže iznad svih ostalih te ne negira postojanje ostalih. Ukoliko promotrio vremenski kontekst i značenje Atonova kulta postoji mogućnost da bi obje teorije mogle biti u pravu pa stoga ne bih odbacio niti jednu od njih iako je moj osobni stav bliži Hornungovu. Običan egipatski puk nije zasigurno prihvatio vjerske reforme koje je Ekhnaton pokušao nametnuti, a to je sasvim jasno vidljivo već na temelju arheoloških nalaza koji su pronađeni u blizini „radničkog naselja” na prostoru Akhetatona gdje njezini stanovnici i dalje štuju tradicionalne bogove, pridaju im žrtvne darove na malim kućnim žrtvenicima te nose njihove simbole i amulete. Upravo iz razloga što se novi Atonov kult nije uspio proširiti u narodu, Ekhnatonovi nasljednici su ubrzo napustili novu prijestolnicu i njegovu vjeru. Tijekom vladavine Horemheba (o. 1323.-1295. g. pr. Kr.) Amarna je u potpunosti napuštena, a u nerednim desetljećima imena i likovi “heretičkog kralja” i njegove Nefertiti su izbrisani iz sjećanja Egipćana.

Povijesni izvori

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća egiptolozi i arheolozi (Petrie, Carter, Wooley, Borchardt, Davis, Peet, Martin, itd.) iskopavali su ostatke grade Akhetatona i njegova bogatstva. Pritom su otkriveni dijelovi hramova, žrtvene stele, reljefi u privatnim grobnicama, statue i drugi umjetnički predmeti koji su zatim odneseni u mnogobrojne muzeje širom svijeta. Usprkos mnogobrojnim arheološkim nalazima do danas nisu otkriveni brojni relevantni izvori koji dokumentiraju Atonov kult i njegova učenja. U elitnim grobnicama Ekhnatonovih dvorjana i svećenika isklesanim u stijenama istočno od grada otkrivene su ispisane himne i molitve koje uzdižu Atona i faraona Ekhnatona. U grobnicama kraljevskih pisara Apija, Anija, Merirea, Mahua i Tutua otkriveni su slični tekstovi koji oslovljavaju Atona ili Atona i Ekhnatona. Njih je otkrila početkom 20. stoljeća otkrila Nina de Garis Davis, a njihov tekst nazvala je „Kratkom himnom Atonu“. Najbolja i najduža sačuvana molitva otkrivena u grobnici Aja danas je poznata kao „Himna Atona“ te se za nju vjeruje da ju je napisao sam Ekhnaton.

Slijedeći važni izvor su granične stele Akhetatona koje su uklesane u obližnje litice stijena koje okružuju grad. Napravljene su s namjerom da potvrde da je nova prijestolnica vlasništvo Atona i kraljevska rezidencija posvećena njegovu štovanju.
Godine 1887. otkrivena je prva skupina tzv. „pisama iz Amarne“. Do sada je ukupno otkriveno 382 tablica ispisanih klinastim pismom. Prva skupina otkrivena je 1887., a ostatak tijekom arheloških istraživanja pod vodstvom W. M. F. Petrieja (1891.-1892.), E. Chassinata s Francuskog intitituta za Orijentalnu arhelologiju u Kairu (1903.) i norveškog asirologa J. A. Knudtzona (između 1907. i 1915.). Tijekom kasnijih istraživanja otkriveno je još 24 tablica. Danas se one čuvaju u brojnim svijetskim muzejima. Najznačajnije su zbirke Ägyptisches Museum und Papyrussammlung u Berlinu, Egyptian Museum u Kairu, British Museum u Londonu i Musée du Louvre u Parizu. Pločice iz Amarne primjer su kraljevske korespondencije na prostoru starog Istoka tijekom XIV. st. pr. Kr., a ispisane su akadskim, asirskim, hetitskim i hurijskim jezikom. Pločice sadrže sačuvane zapise nastale u periodu od 30. godine vladavine Amenhotepa III. do 1. godine vladavine Tutankhamuna. Većina pločica sadrži diplomatska pisama iz kojih se mogu isčitati međusobni odnosi Egipta i država starog Istoka. Danas ova pisma predstavljaju najrelevantnije izvore za proučavanje međudržavnih odnosa na prostoru starog Istoka sredinom XIV. st. pr. Kr. Nažalost sama pisama ne sadrže gotovo nikakve podatke o vjerskim promijenama u Egiptu tijekom ovog razdoblja.

Glavne doktrine atonizma i njegovi religijski koncepti

Štovanje Atonova kulta drugačije je od do tada ustaljenih vjerskih koncepata staroegipatske religije. Prvo, Aton je prema nekim shvaćanjima postao ekskluzivni bog Egipta koji isključuje štovanje drugih bogova koji predstavlja jedan od prvih oblika prelaska na monoteističku vjeru na prostoru starog Istoka. Znanstvenici se već desetljećima spore da li je kult Atona stvarno oblik uvođenja monoteističke religije na prostoru starog Egipta ili ne. Po mom osobnom sudu vjerojatnije je da je riječ o novom vrhovnom bogu poput ranijih primjera sunčevih kultova Raa i Amuna-Raa. Postoje indicije da je Ekhnaton pokušao zabraniti štovanje ostalih sunčevih božanstava što je u očima Egipćana predstavljalo veliku vjersku promijenu te bilo shvaćeno kao svojevrsni oblik „hereze“. Takav način poimanja religije u potpunosti je stran u staroegipatskoj civilizaciji koja još od preddinastijskih kultura poznaje štovanje mnoštvo božanstava. Vrlo vjerojatno je takva razlika poimanja vjere i bogova dovela do napuštanja i brisanje Atonova kulta iz svijesti Egipćana ubrzo nakon Ekhnatonove smrti.
Drugo, izgleda da je atonizam bio isključivo vjera kralja i njegove kraljevske obitelji što je vidljivo i iz teksta „Velike himne posvećene Atonu“:

„Ti si u mom srcu,
Nema nikog drugog tko te poznaje,
Jedino tvoj sin, Neferkheprura, Jedini od Ra,
Koga si poučio svojim putevima i svojoj veličini. …
Ti si se uzdigao za svog sina koji je nastao iz tvog tijela,
Kralja koji živi po načelu Maat, Kralju Dviju Zemalja,
Neferkheprura, Jedini od Ra,
Sinu Ra koji živi po načelu Maat, Vladaru kruna,
Ekhnaton, veliki tijekom svog života i,
Velika kraljica koju on voli, Gospodarica Dviju Zemalja,
Nefer-nefru-Aton Nefretiti, živi vječno.“

Kao što možemo iz ovog kratkog isječka „Velike himne posvećenu Atonu“ Ekhnaton je vjerovao da on jedini poznaje stvarno znanje o Atonu i da stoga jedini on i njegova kraljevska obitelj mogu obnašati dužnosti visokih svećenika boga Atona iako su u stvarnosti postojali drugi visoki svećenici. Upravo iz tog razloga Ekhnaton se kao prorok atonizma uvijek nalazi u središtu njegova kulta. Njegova kartuša uvijek se urezuje i ispisuje uz ime Atona, a u kasnom razdoblju njegove vladavine Ekhnaton ima gotovo božanski status te se često poistovjećuje s Atonom. Prethodno isključivi kraljevski pridjevci vezani uz proslave kraljevanja poput „Gospodar jubijela“ i „Onaj koji je na Sed festivalu“ postaju potkraj Ekhnatonove vladavine nazivi koji se pridjeljuju Atonu što dodatno osnažuje teorije o jedinstvenom ujedinjenju Atona i Ekhnatona koju su već ranije naglasili Gardiner i Aldred. Ovi primjeri kao i neki drugi izvori vjerojatno dokazuju da se Ekhnaton u poznim godinama svoje vladavine štuje kao „živi bog“ i prezentacija Atona u očima Egipćana. Aton je izgleda tada prikazuje pred dostojanstvenicima i pukom kroz posrednika – kralja i njegovu obitelj, što je jedinstveni vjerski koncept u starom Egiptu.

Upravo je ova činjenica vjerojatno predstavljala i najveći problem zašto Atonov kult nikada nije zaživio u staroegipatskom društvu. U Egiptu do Ekhnatonova vremena nije postajao niti jedan oblik sličnog štovanja božanstva. Egipćani su tisućama godinama bili naviknuti na direktni kontakt sa svojim bogovima preko hramova, kapelica te božanskih kipova. Stoga ovaj novi oblik prezentacije vrhovnog boga preko živog medija je vjerojatno bio prilično stran i čudan Egipćanima naviklim na tradicionalne oblike božanskih manifestacija.

Treće, tijekom Novog kraljevstva grupa bogova štovana je kao Otac, Majka i Sin. U razdoblju Amarne atenizam mijenja ovaj osnovni koncept. Tada Aton, kao jedini tvorac svijeta preuzima sve tri uloge. Tako predstavnici kraljevske obitelji kao zemaljsko utjelovljenje Atona preuzimaju uloge svetog trojstva. Ekhnaton preuzima ulogu Oca, njegova kraljica Nefretiti dodaje svome imenu pridjevak Nefer-neferu-Aton („Lijepa je Atonova božica“) te preuzima ulogu majke. Budući da kraljevski par nije imao mušku djecu njihova je najstarija kći Meritaton preuzela je ulogu sina.

Četvrto, prema „Himni Atonu“ i graničnim stela Akhetatona fraza „onaj koji živi po načelima Maat“ neprestano je pridodana Ekhnatonovu imenu. On „živi u istini“ i upravo zahvaljujući toj činjenici tijekom razdoblja Amarna u staroegipatskoj umjetnosti nastaje nova realističan umjetnički pravac. Stele kraljevskog vrhovnog kipara Bek i drugih dvorskih umjetnika tvrde da ih je kralj podučio da iskažu ono što stvarno vide bez bilo kakvog idealiziranja. Rezultat tih umjetničkih promijena su brojni prikazi kralja i njegove obitelji na stelama i kipovima koji prikazuju kraljeve tjelesne nedostatke i deformacije koje su nezamislive u prethodnim razdobljima. Umjetnički realizam je također vidljiv na brojnim lijepim slikama i reljefima koji prikazuju svakodnevni život dvora i životinjski svijet.

Peto, nenatkriveni hramovi koji su otkriveni u Tell el-Amarni prestavljaju potpuno novi vjerski koncept izgradnje ove vrste vjerskih građevina. Oni izražavaju novu ideju, koja je također vidljiva u „Velikoj himni posvećenoj Atonu“, da tijekom dana, od zore do sutona, Aton daje život svim živim bićima, ispunjava svojim svijetlom, ljepotom i toplinom cijeli svijet pa ga stoga sva živa bića trebaju obožavati. Nakon zalaska Sunca na zemlji vlada tama i smrt. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto su nenatkriveni hramovi Akhetatona izgrađeni na taj način da omoguće zrakama sunca da prodru u sve unutrašnje odaje hrama kao i njegova svetišta gdje su mu se svakodnevno prinosile žrtve (kruh, veća i manja stoka, uhvaćene ptice, voće, razne biljke, pivo, vino i mirodije). Otvoreni hramovi Akhetatona svojim arhitektonskim oblikom djeluju pomalo prazno jer njegovi vanjski zidovi ne posjeduju reljefe karakteristične za druge staroegipatske hramove. Ipak, usprkos veliko oštečenju nastalom nakon napuštanja grada, jasno je da je hram bio ukrašen raznovrsnim reljefima štovanja Atona od strane kralja i njegove obitelji. Iza glavnog ulaza u Veliki hram smještena je uska hipostilna dvorana iza koje slijedi Gem-Aton i veći broj manjih dvorišta s brojnim stupovima. Zanimljivost njegove strukture je i velik broj oltara – ukupno 365 sa svake strane, prema jednom danu sunčeve godine. U hramskom kompleksu smješten je i veći broj skladišta, i kuća, klaonica za stoku i „Dvorana za strane darove“.

Na ranim himnama, poput one sačuvane na steli braće Sutija i Hora iz razdoblja vladavine Amenhotepa III., Aton je još uvijek štovan kao dnevni sunčev disk koji se ujedinjuje s bogom Ra koji se i dalje štuje kao tvorac života („Pozdrav tebi, Atone dana, tvorče svega, koji im omogućuje da žive!…). Na kasnijim himnama ovaj koncept se promijenio. Tijekom razdoblja Amarne Aton je štovan kao jedini tvorac koji daje život svim živim bićima na Zemlji.

„Bože ljeta koji je oblikovao sebe,
Koji je načinio zemlju, stvorio sve što je u njoj,
Sve ljude, stoku i jata,
Svo drveće koje raste iz zemlje,
Oni žive kad si zora za njih …“

U vrijeme kad je započela izgradnja Akhetatona, Atonova rana titulacija napisana je u obliku kratkog uvoda s dvije kartuše i malim zaključkom te ona i dalje sadrži imena drugih bogova (Maat, Re-Horakhtija i Šu). U uvodu Aton je naslovljen kao „Živi, predivni bog koji uživa u Maat, Gospodar svega što njegov disk okružuje, Gospodar neba, Gospodar Zemlje, Aton, živi i veliki, koji obasjava Dvije zemlje …“. Do promijene titulature dolazi u 9. godini vladavine Ekhnatona kada od prvobitne titulacije ostaju samo dvije kartuše, prva „Živi Ra, gospodar dvaju horizonta koji se raduje u horizontu“ i druga „U njegovo ime svijetlo koje je u Atonu“. Kasnija kraljevska titulacija Atona i njemu posvećene himne potvrđuju da je on postao jedini sunčev bog Egipta tijekom amarnske epohe. Tijekom svog putovanja nebom on se kao sunčev bog više ne nalazi u društvu drugih bogova ili drugih sunčevih božanstava. Na primjer u ranijem razdoblju sunčev bog tijekom dana pojavljuje se u tri osnovna: bog Horakhti tijekom jutra, Khepri sredinom dana i Atum uvečer. Tijekom razdoblja Amarne ovaj stariji koncept nestaje te Aton postaje samostalni gospodar neba te svi njegovi raniji oblici nestaju iz njegove titulacije.

Zaključak

Ekhnatonova vjerska reforma smatrana je direktnim napadom na sve ostale bogove te posebno na u to vrijeme prevladavajući kult tebanskog boga Amuna te njegovo bogato svećenstvo. Egipćani su vrlo teško prihvatili nove vjerske promijene pa su stoga ubrzo nakon smrti Atonova proroka njegovi nasljednici Tutankhamum, Aj i Horemheb napustili i izbrisali sve dokaze ove vjerske promijene te su se vratili tradicionalnim vjerovanjima i mnogoboštvu. Danas sa zbog nedostatka izvora i konkretnih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da li je atonizam stvarno bio pokušaj uvođenja jednoboštva u Egipta ili samo jedan novi oblik henoteizma. Nitko sa sigurnošću ne može utvrditi koji su bili stvarni motivi Ekhnatonovih vjerskih reformi, promijene imena i izgradnje nove prijestolnici u zabačenom dijelu Egipta. Stoga i dalje ostaje pitanje zašto je on stare bogove zamijenio kultom u sunčev disk. Njegovo uvođenje Atona kao „jedinog“ boga Egipta mnogi smatraju najstarijim primjerom monoteizma iako se to sa sigurnošću i dalje ne može utvrditi. Sigurno je da su njegove promijene predstavljale svojevrstan kulturni „šok“ koji su stara poimanja i tradicije vjerovanja u stotine bogova i božica odjednom zamijenili štovanje sunčeva diska koji čak nije bio predstavljen na klasični način nego utjelovljen u liku kralja i njegove obitelji. Vrlo vjerojatno to je bio ujedno i glavni razlog prvobitnog neprihvaćanja, a kasnije i potpunog odbacivanja i brisanja Atona iz staroegipatske mitologije.

O autoru

Mladen Tomorad

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odjelu za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko stotinudevedeset znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, nekoliko udžbenika i priručnika za osnovnu školu i gimnaziju, znastvenu knjigu “Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi” (Barbat, Zagreb 2003.), urednik sam knjige „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Lambert Academic Publishing, Saarbrücken 2014.). U pripremi je moja autorska knjiga Staroegipatska civilizacija. Glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica, Stara povijest te sam jedan od kreatora web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odjela za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.