Proučavanjem razdoblja peloponeskog rata bavio se Tukidid u djelu Povijest Peloponeskog rata. Zahvaljujući prihodima iz očevog rudnika, Tukidid je putovao po ratištima skupljajući pri tom podatke o ratovanju Atenjana i Spartanaca do 411. g. pr. Kr. U ratu je kratko sudjelovao i kao vojskovođa na čelu atenske mornarice. Osim samog tijeka peloponeskog rata, Tukidid je pokušao objasniti njegove dublje uzroke i posljedice. Nastojao je činjenice objasniti tražeći prirodne, a ne natprirodne uzroke, uvijek ispitujući uzročnu vezu između događaja. Za razliku od prijašnjih povjesničara, Tukidid je pisao o povijesti svog vremena, bez uljepšavanja, nastojeći biti nepristran. U Povijesti Peloponeskog rata Tukidid daje zapis o Periklu nakon druge provale Peloponežana u Atenu.

“Periklo govoreći tako kušao je stišati srdžbu Atenjana protiv sebe i odvratiti njihove misli od tadašnjih zala. Oni su doduše javno odobravali njegovim riječima i nisu više slali k Lakedemonjanima i bolje su se spremali za rat, ali u sebi su žalostili zbog nevolja, i to puk, što je raspolažući manjim sredstvima i tih bio lišen, a bogataši, što su izgubili na selima lijepu imovinu u kućama i skupocjenom uređaju i što su, a to je bilo najgore, imali rat umjesto mira. (…) A ne mnogo kasnije opet ga, kako to svjetina obično čini, izabraše za vojskovođu i povjeriše mu čitavu upravu, jer su s jedne strane bili već hladniji i svatko je manje žalio za svojim domaćim prilikama, a s druge strane za potrebe cjelokupne države držali su njega najsposobnijim. Koliko je vremena bio na čelu države u miru, umjereno je njom upravljao i sigurno je na nju pazio, tako da je za njegove uprave postala najveća, a kad je nastao rat, pokazalo se, da je i u njemu točno prosudio njezinu snagu. Doživio je dvije godine i šest mjeseci rata. (…) …On je bio moćan ugledom i razborom i sasvim očito nije primao nikakvih darova u novcu; mnoštvo je držao u vlasti ne krnjeći slobodu i nije se dao voditi od njega, nego ga je radije sam vodio. Kako moć nije stekao na nedopušten način, nije govorio narodu, da bi mu ugodio, nego mu je, kako je bio ugledan, štogod i prigovorio, tako da su se i ljutili. Kad bi dakle opazio, da su oni iz obijesti u nezgodno vrijeme nešto smioni, govorom ih je plašio, tako da su se bojali, a ako su opet bezrazložno bili u strahu, iznova ih je podizao na smionost. Bila je to po imenu pučka vlada, a uistinu vlast prvog čovjeka”. (Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, II, 65).