Još od prapovijesnih vremena lov na divlje životinje i ptice te ribolov predstavljali su važan dio svakodnevnog života svake društvene zajednice. U primitivnim društvima starijeg kamenog doba lov je osnovni izvor prehrane za njene pripadnike. Tijekom srednjeg kamenog doba (o. 10.000.-o. 6.500. g. pr. Kr.) javlja se pojava prvih stalnih naselja u kojima pripadnici zajednice obrađuju zemlju te ubiru plodove svoga rada, ali lov još uvijek ima primarnu funkciju pribavljanja mesa.

U dugom vremenskom periodu između 10.000. i 4.000. g. pr. Kr. čovjek se postupno prilagođava novim prilikama i nestanku starih životinjskih vrsta. Za lov na brzu vrstu divljači koristi novo oružje, luk i strijelu te koplje, a za pomoć u lovu koristi se i prva domaća životinja, pas. Radi lakšeg ulova ribe dolazi do izuma udice, a sve se više koristi harpun i drugi pribor za ribarenje. Uskoro dubljenjem i paljenjem debla drveta čovjek izrađuje prve čamce koji mu pomažu u ribolovu.

Tijekom mlađeg kamenog doba (o. 6500.-o. 3500. g. pr. Kr.) čovjek sve više mijenja načine prehrane te počinje sijati sakupljeno zrnje u obrađenu zemlju i postupno oplemenjivati žitarice (pšenica, ječam, proso). Pripitomljava svinju, govedo, ovcu, kozu, konja, magarca i perad čijim uzgojem polako prestaje potreba za lovom te potpuni prelazak s nomadskog na sjedilački način života. Tako lovac i sakupljač hrane postaje ratar i stočar, a lov pada u drugi plan.

Naravno lov nikada ne nestaje. On nastavlja živjeti i s razvojem najstarijih civilizacija na prostoru Egipata i Mezopotamije gdje on postupno poprima sekundarnu funkciju odnosno postaje zabava za pripadnike elite.

 

Lov i ribolov u starom Egiptu

 

Izvori i literatura

Osnovni izvori za prikaz životinjskog svijeta i načine lova u Starom Egiptu su brojni reljefi i zidne slike iz staroegipatskih grobnica od preddinastijskog razdoblja do kraja faraonske epohe. Njih možemo podijeliti na nekoliko osnovnih skupina: 1) prizore grupnog lova na razne divlje životinje, krokodile i nilske konje tijekom preddinastijskog razdoblja kada je lov još uvijek imao primarnu ulogu u prikupljanju mesa; 2) prizori lova tijekom faraonskog perioda kada lov poprima sekundarnu ulogu tj. postaje način zabave elitnih slojeva staroegipatskog društva. Lov se tada uglavnom prikazuje kao dio svakodnevnog života s osnovnom funkcijom da se on u istom obliku nastavi i tijekom zagrobnog života.

Prizori iz grobnica tog razdoblja mogu se podijeliti u nekoliko osnovnih skupina: lov na divlje životinje u pustinjskim krajevima, lov na nilske konje, lov na krokodile, ribolov, lov u močvarnom području (prikazi lova na ptice i ribe), lov na ptice uz pomoć raznih mreža, kraljevski lov na divlje životinje.

Prikazi lova nisu sačuvani samo na zidovima grobnica nego i na raznovrsnom posuđu (oslikani ili izrezbareni tanjuri i posude), ostrakonima i raznim drugim predmetima svakodnevnog života (npr. ukrašeni i oslikani namještaj).

Antički pisci poput Herodota ili Diodora Sicilskog, Strabona, Plinija također daju neke osnovne podatke o životinjskom svijetu, lovu i prehrani kod starih Egipćana, ali vrlo rijetko donose se podaci o načinu lova.

Zanimljivo je da je u egiptološkoj literaturi pitanje lova i ribolova uglavnom stavljeno u drugi plan te da su vrlo rijetki radovi koji se na bilo koji način dotiču ove teme. Oni uglavnom obrađuju prizore love i ribolova sa stajališta povijesti staroegipatske umjetnosti. Tako se obrađuju stilovi prikaza ljudi i životinja u pojedinim fazama razvoja, a sama tema stavljena je u drugi plan te se vrlo rijetko posebno obrađuje. U rijetkim člancima i enciklopedijskim natuknicama, jer monografije i knjige o ovoj problematici gotovo da i ne postoje, autori uglavnom samo uključuju brojne sačuvane reljefe i slike iz grobnica kao jedan od brojnih primjera staroegipatske umjetnosti na kojima je vrlo slikovito prikazan svakodnevni život Egipćana.

 

Životinjski svijet starog Egipta

Crteži na stijenama, posuđu, drškama noževa i prikazi u grobnicama preddinastijskog razdoblja pokazuju da su u Egiptu u 4. tisućljeću još živjele i vrste životinja koje antički pisci kasnije ne spominju poput žirafe, afričkog slona i nosoroga. Tijekom faraonskog razdoblja ove vrste životinja javljaju se uglavnom samo na prizorima tributa iz Nubije, Etiopije ili Punta.

Herodot (Historija, II, 65-77, 93.) i Diodor Sicilski (I, 83-89) daju djelomičan prikaz životinjskog svijeta starog Egipta. Od brojnih domaćih životinja koje Egipćani uzgajaju antički pisci posebno navode mačku (koja ubija brojne štetočine i zmije), krave i bikove (koji služe za vuču, prehranu te izradu raznim mliječnih proizvoda), psa (koji služi za zaštitu i za lov) te koze. Od brojnih divljih životinja navode krokodile, nilske konje, vidre, neke vrste riba (ljuskaru, jegulju, sabljarka) koje žive u slobodno u rijeci ili u ribnjacima, lisičju gusku, mitskog feniksa, zmije, ibisa (koji lovi zmije), mongose (koji love zmije i krokodile), vukove i hijene, sokole (koji love brojne manje štetne životinje i škorpione) te orlove u planinskim krajevima.

Posuda u obliku nilskog konja

Posuda u obliku nilskog konja

Međutim brojni prikazi iz grobnica te veće i manje skulpture dokazuju da je životinjski svijet bio mnogo brojniji pa tako na prostoru Egipta žive i brojne druge životinje od kojih su neke bile svete, a neke su se lovile, neke uzgajale, a neke bile i sastavni dio prehrane. Od divljih životinja to su: šišmiš, miš, štakor, jež, medvjed, lisica, šakal, lav, pantera, leopard, majmun, afrički slon, divlja svinja, gazele, antilope, delfin, strvinar, razne vrste močvarnih ptica poput čaplji i ždralova, razne vrste manjih ptica poput vrapca, crvendaća, goluba; žabe, razne vrste insekata npr. pčele, ose, muhe, leptire, mrave i škorpione. Od domaćih životinja to su: kamila, konj i magarac. Neke ptice poput ibisa i sokola posebno su zaštićene te se nisu smijele loviti, a ako je netko odgovoran za njihov lov ili ubojstvo izrekla mu se smrtna kazna.

Od brojnih životinjskih vrsta Egipćani su u prehrani najviše koristili razne vrste peradi (guske i patke), prepelice te razne vrste riba koje kuhaju, peku ili suše, ali i ovce, svinje, gazele, antilope i neku vrstu afričkog noja koje antički pisci ne navode.

Poznato je da su stari Egipćani većinu gore spomenutih smatrali svetima te su im u im posvetili posebna svetišta, a ponekad posvetili i gradove.

 

Lovci i ribolovci

Tijekom duge povijesti cijelokupno stanovništvo starog Egipta bilo je podijeljeno u brojne slojeve koji su se između ostalog specijalizirali za pojedina zanimanja. Pojedini slojevi egipatskog društva uživali su svoj status ovisno o zanimanju, talentu te bogatstvu. Razni izvori navode veći odnosno manji broj klasa u starom Egiptu čiji broj varira od tri do sedam. U svakom slučaju klase starog Egipta najčešće se dijele na svećenstvo, vojsku, službenike, seljaštvo i obrtnike koji su ovisno o izvoru bili svrstani u razne kategorije. Zanimanja koja nas u ovom slučaju zanimaju su lovci i ribolovci koji spadaju u niže slojeve društva odnosno stanovništvo koje preživljava od obrade zemlje odnosno bavljena raznim obrtima i drugim zanimanjima.

Lovci su bili posebna brojna skupina staroegipatskog društva koja se bavila lovom divljih životinja. Iako lov na divlje životinje i ptice još od ranodinastijskog perioda nema više ulogu pribavljanja hrane koju je imao u prapovijesti u staroegipatskom društvu lovci su bili vrlo brojni, a samo zanimanje vrlo popularno. Naime, lov je još od ranodinastijskog perioda postao vrlo popularna zabava viših društvenih slojeva koji su za potrebe potjere i lova na razne divlje životinje zapošljavali brojne za to obućene lovce. Lovci sa svojim obiteljima najčešće žive na imanjima elite, ali ima slučajeva kada oni nisu u stalnom radnom odnosu nego žive od ulova trofejnih životinja ili štetnih divljih životinja (npr. hijena, vukova, lavova koji napadaju stada) za koje dobivaju posebno visoke honorare. Lovci su za same potrebe lova obučavali posebno dresirane lovačke pse koji su im pomagali tijekom same potjere, pripremali su razna sprave i pomagala koja su im olaškavala lov (npr. raznu užad zamke i oružja). Od lova se moglo relativno dobro živjeti jer je lov na neke životinje bio naročito cijenjen, a njihov ulov vrlo dobro plaćen.

Posebnu skupinu činili su ribolovci, lovci na ptice i izgojivači riba. Oni su poput lovaca na divlje životinje uživali naklonost elitnih društvenih slojeva. Lov na ptice i ribe u močvarnim područjima bila je jedna od najčešćih zabava bogatijih Egipćana što potvrđuju i brojni prikazi pronađeni u mastabama i drugim tipovima grobnica još od najranijih vremena. Riba se nije samo lovila u močvari i na rijeci Nilu nego su je ribolovci i uzgajali u brojnim ribnjacima jer je ona bila jedan od osnovnih prehrambenih namirnica svakodevnog jelovnika starih Egipćana. Uz ribu ova skupina lovaca često je lovila i ptice koje su se hvatale žive ili ubijale zbog prehrane.

 

Povijest lova i ribolova

Lov i ribolov bili su jedna od osnovnih zanimanja u prapovijesnim društvima. U ta pradavna vremena pripadnici zajednice morali su zajedničkim snagama priskrbiti meso raznih životinja koje je tada činilo jednu od osnovnih životnih namirnica. S razvojem poljoprivrede i uzgojem domaćih životinja važnost lova i ribolova polako opada. U starom Egiptu tijekom neolitika, u razdobljima Badari kulture (o. 5500.-4000. g. pr. Kr.) te periodima kultura Nagada I.-III., lov i ribolov još uvijek ima veliku važnost što dokazuju i brojni prikazi lova na posuđu, oruđu i oružju te crteži iz grobnica iz ovog razdoblja.

Jedan od najstarijih sačuvanih prizora lova koji područja oko Nila svakako je crtež na kamenu iz Sayale u Nubiji (o. 5000. g. pr. Kr.) s prikazom lova na kojem lovci mlađeg kamenog doba uz pomoć primitivnog oružja (luka, strijeli i kopalja) te zamki lovi žirafe, antilope i druge divlje životinje karakteristične za tropske krajeve. Slični prikazi lova otkriveni su i u drugim područjima sjeverne Afrike.

Tijekom razdoblja Nagade drevni Egipćani love sve vrste divljih životinja. Životinje se love zbog prehrane, ali i zbog toga što su neke od njih poput krokodila ili nilskog konja oni opasne životinje i neprijatelji zajednice. Tako na primjer na jednom tanjuru iz perioda Nagada I. (o. 4000.-o. 3500. g. pr. Kr.) vidimo prikaz stilizirane figure Egipćanina koji stoji u čamcu i harpunom ili kopljem lovi nilskog konja i krokodila.

Egipćanin u brodu u lovu na krokodila i nilskog konja

Egipćanin u brodu u lovu na krokodila i nilskog konja

Da lov tijekom perioda Nagade II. (o. 3500.-o. 3200. g. pr. Kr.) još uvijek ima vrlo veliku važnost potvrđuju brojni sačuvani prikazi na posuđu i dršci noževa. Tako se primjerice na posudama mogu vidjeti prikazi sisavaca i gmazova poput nilskih konja, krokodila, raznih vrsta zmija, odnosno lova na krokodile. Tijekom ovog razdoblja posebno se ističe ukrašavanje drški noževa od slonovača prizorima životinjskog svijeta na kojima se mogu vidjeti prikazi raznih ptica, žirafa, afričkog slona, kobre, lavova, bikova, ždralova, hijena, magarca te raznih domaćih životinja poput magarca, te razne stoke. Na tzv. Malju iz Sayale lijepo su urezane karakteristične životinje Gornjeg Egipta: afrički slon, žirafa, čaplje, gazele, antilope, oriks, lav, leopard, hijena i pas.

Jedan od najpoznatijih umjetničkih prizora preddinastijske epohe potječe iz tzv. Grobnice 100 iz Hierakonpola koja se do sada uglavnom datirala u period Nagade II., ali ponekad i u razdoblje kulture Nagade III. (o. 3200-o. 3000. g. pr. Kr.). Ova zidna slika predstavlja jedan od najstarijih sačuvanih prizora svakodnevnog života koji je otkriven u nekoj staroegipatskoj grobnici i ujedno jednu od prvih obojenih grobnica. Na samoj slici uz karakteristični prikaz pogrebne povorke na šest brodova u središtu slike posebno su interesantni manji dijelovi na kojem tadašnji Egipćani love razne divlje životinje. U gornjem lijevom kutu vidljiv je lovac s kopljem u lovu na neke veće životinje s dugim repom; u donjem dijelu lijeve strane muška figura bori se s dvije veće životinje (lavovi?), a odmah s njegove desne strane vidimo prikaze gazela i antilopa te lovce s kopljem u lovu na manje životinje. U gornjem desnom dijelu lovac s lasom lovi gazele, a s njegove desne strane lovački pas progoni dugonogu antilopu oriksa.

Posljednji period preddinastijskog Egipta, kultura Nagada III. predstavlja razdoblje kada se postupno formira staroegipatska država. To je tzv. razdoblje dinastije 0 kada preddinastijski vladari započinju proces ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta. U ovom razdoblju lov polako gubi na značaju te lagano uzmiče pred sve izraženijim obradom zemlje i uzgojem stoke. No usprkos svim gore navedenim promijenama u društvu i gospodarstvu prizori lova i prikazi divljih životinja i dalje su neizostavni dio svakodnevnog života. Tako primjerice na paleti iz Hierakonpola koja se danas čuva u Ashmolean muzeju u Oxfordu mogu se vidjeti brojne divlje životinje koje i dalje žive na prostoru Egipta u ovom razdoblju. Tako vidimo prikaze antilopa, gazela, lavova, leoparda, hijena, divlje ptice i žirafa. Sličan prikaz može se vidjeti i na poleđini tzv. Palete „Bojnog polja“ iz Abidosa koja se danas čuva u Britanskom muzeju u Londonu na kojoj su prikaze egzotične ptice i žirafa. Na dijelu ove palete nazvane „Paleta lava“ vidljiva je jedna nova statusna vrsta lova koja nije karakteristična za prethodna razdoblja – lov na lavove. Upravo pojava ove vrste lova ujedno označava i kraj jedne tisućljetne faze u kojoj je čovjek lovac u potrazi za hranom. U razdoblju oko 3000. g. pr. Kr. lov postaje statusni simbol i zabava za najviše društvene slojeve, a lov zbog hrane postepeno nestaje.

Ujedinjenjem Gornjeg i Donjeg Egipta o. 3000. g. pr. Kr. započinje faraonsko razdoblje (o. 3000.-30. g. pr. Kr.) staroegipatske povijesti. U početku, tijekom ranodinastijskog razdoblja lov još ima manju ulogu u procesu pribavljanja hrane, ali u isto vrijeme sve više lov postaje zabava previlegiranih slojeva od faraona do njegovih službenika.

Od Starog kraljevstva sve do kraja faraonskog razdoblja (o. 2686.-30. g. pr. Kr.) lovom na divlje životinje se gotovo isključivo bave lovci u službi viših slojeva društva odnosna sam elita, a sam lov je prvenstvena zabava odnosno igra faraona i njegovih službenika. Naravno da se lovom i dalje bave i niži slojevi društva, ali kao što je to već ranije rečeno oni uglavnom love za druge. Lov više nije primaran jer stari Egipćani uzgajaju gotovo sve vrste životinja za prehranu pa je na taj način i prestala sama potreba za lovom.

 

Pregled običaja lova i ribolova

 

Tijekom dugog perioda faraonskog Egipta prizori lova neprestana su trajna inspiracija umjetnika koji ukrašavaju brojne mastabe i grobnice viših slojeva društva. Tako se danas u otkrivenim i istraženim grobnicama mogu vidjeti prizori svih vrsta lova koji će nam u ovom slučaju idealno poslužiti pri opisu raznih vrsta lova.

 

Lov na divlje životinje u pustinjskim krajevima

Lov na divlje životinje sastavni je dio života starog Egipta još od prapovijesnih vremena. Tijekom gotovo pet tisuća godina Egipćani love gotovo sve divlje afričke životinje. Na sačuvanim slikovnim prikazima na oružju, posuđu, paletama i zidovima grobnica tako možemo vidjeti lov na žirafe, slonove, antilope, gazele, nojeve, lavove, hijene i vukove te divlje bikove.

Prikazi lova u pustinji na staroegipatskim grobnicama prisutni su tijekom svih povijesnih epoha, od preddinastijskih razdoblja do kraja faraonske epohe. Međutim način način prikazivanja lova razlikuje se od razdoblja do razdoblja što ujedno olakšava datiranje grobnica. Također na grobnim prizorima lov ujedno sadrži i važnu simboliku pobijede reda nad neredom odnosno pobijede maat nad kaosom, ali budući da sama crvena egipatska pustinja simbolizira boga Seta pobijeda odnosno lov nad njegovim stanovnicima ujedno simbolizira i pobijedu Horusa nad Setom. U grobnicama se tako uz same prizore love prikazuju i flora i fauna same pustinje te njen život. Takvi prizori vidljivi su na zidnim slikama u grobnicama Ptahhotepa II. ili Pehenuka.

Na grobnim slikama Starog kraljevstva vlasnici grobnica nikad nisu prikazani kao aktivni sudionici lova, dok se tijekom Srednjeg i Novog kraljevstva njihova uloga mijenja te oni postaji aktivni sudionici lova.

Kao što sam već ranije istaknuo lov je bio jedna od najomiljenijih zabava starih Egipćana. Lovile su se gotovo sve vrste divljih životinja koje obitavaju u suhim krajevima. Prilikom lova uvijek se formirala jedna lovačka družina sastavljena od lovaca i članova elite koja organizira lov. U pratnji lovaca uvijek su se nalazili lovački psi koji su uvijek mogli nanjušiti eventualno opasnost odnosno životinje koje su se lovile. Ponekad su se životinje hvatale žive uz pomoć mreža, a ponekad su se ubijale uz pomoć strijela ili kopalja.

Na južnom zidu grobne komore mastabe Ptahhotepa II. dvije prilike promatraju svakodnevne aktivnosti na Ptahhotepovu imanju. Na petom registru s lijeve strane prikazna je lov na gazele, antilope i lavove uz pomoć lovačkih pasa te sitne životinje (ježeve i zečeve).

Bogati velikodostojnici koji su raspolagali velikom količinom zemlje često su imali posebno ograđene prostore na kojem su živjele divlje životinje koje su se organizirale potjere odnosno sam lov. Lovci koji su sudjelovali u takvim potjerama postavljali bi razne zamke za životinje koje love te su ih potom uz pomoć lovačkih pasa progonili u već unaprijed postavljene mreže. Prilikom lova koristili su se raznim pomagalima: štapovima za udaranje uhvaćenih životinja, lasom, raznom užadi za vezanje te oružjima poput luka i strijele te kopalja.

Lijep primjer lova u ograđenim prostorima vidljiv je na grobnoj slici grobnice Senbija. Na zidu grobnice vidimo lovca, vjerojatno samog Senbija, koji u pratnji pomoćnika i lovačkih pasa iza ograde lukom i strijelom lovi razne vrste antilopa i gazela te hijene i lavove. Ista grobnica također je ukrašena i prizorima lova u pustinji.

Prikazivanje lova na divlje životinje naročito je bilo popularno tijekom Novog kraljevstva kada su članovi elite aktivni sudionici lova. Lov postaje igra, odnosno zabava, a organizirani lov na divlje životinje u suhim pustinjskim krajevima prava društvena okupljanja bogatijih slojeva društva. Oni zapošljavaju lovce uz čiji pomoć započinje lov. Životinje se najčešće progone uz pomoć lovačkih pasa i članova lovačke družine koji udaranjem tjeraju životinje u posebno pripremljene zamke odnosno područja gdje ih dočekuju bogati organizatori lova. Životinje se tamo ponekad ubijaju uz pomoć luka i strijela, a ponekad love žive. Love se gotovo sve vrste pustinjskih životinja, a najčešće gazele, antilope, divlji bikovi, nojevi te neke sitne životinje (zec, jež). Tijekom lova često se love te ubijaju opasne divlje životinje poput hijena, lavova i leoparda.

 Vrlo lijepi reljefi te zidne slike s prizorima lova tijekom ovog razdoblja prikazani su na zidovima tebanskih grobnica. Svojom ljepotom i slikovitim prikazima naročito se ističu grobnice Userheta, Inene, Amenmheta, Kenamona i Amenemheba. Tako primjerice na lijepoj obojenoj zidnoj slici iz grobnice Userheta vidimo vlasnika grobnice koji u kočiji koju vuče konj, a u pratnji lovačkog psa, lukom i strijelom lovi zečeve i gazele. Na zidnom reljefu grobnica Amenemheta i Inene vlasnici grobnica uz pomoć lovačkih pasa, luka i strijele love antilope, gazele, divlje bikove, nojeve i zečeve. Na oštećenoj zidnoj slici iz grobnice Kenamona cilj lova su afrički nojevi i antilope. Da se uvijek cilj lova nisu samo uobičajene životinje koje služe i za prehranu dokazuju i brojni prizori lova na hijene.

 

Reljef s prikazom pustinjskih životinja

Reljef s prikazom pustinjskih životinja

Lov na nilske konje

Lov na nilske konje prisutan je još od pretpovijesnih vremena o čemu je bilo riječi već ranije. U literaturi se često navodi da se iz brojnih prikaza lova na nilske konje tijekom razdoblja Nagade II., Nagade III. i I. dinastije ustvari krije simbolika ranih pokušaja ujedinjenja zemlje odnosno samog ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta tijekom kojeg su vladari Gornjeg Egipta pobijedili narod delte simbolički prikazanog u obliku nilskog konja. Tijekom Starog kraljevstva nilski konj često simbolizira negativnu i destruktivnu stranu boga Seta koji je u vječnom sukobu s Horusom kojeg svojim likom utjelovljuje sam faraon tj. stalnu borbu u prirodi protiv kaosa, a sve zbog održavanja pravde koju u staroegipatskoj mitologiju simbolizira maat. U narednim perioda Srednjeg i Novog kraljevstva uloga nilskog konja u staroegipatskoj mitologiji se mijenja te on tada postaje zaštitnik Horusa koji se skriva u delti Nila nakon svog rođenja te tijekom priprema za konačnu borbu protiv Seta.

Bez obzira na njegovu simboliku sam lov na nilskog konja bio je izrazito popularan tijekom gotovo svih razdoblja egipatske povijesti. Tijekom najranijih razdoblja muškarci su u primitivnim čamcima nekom vrstom harpuna napadali i probadali nilske konje. Sam lov bio je vrlo opasan, a vrlo često neki od lovaca znali su smrtno stradati o čemu svjedoči podatak Manetona koji u svom dijelu Aegyptiaca navodi kao je tijekom lova na nilskog konja smrtno stradao i ujedinitelj Egipta, legendarni faraon Menes. Prikazi lova na nilske konje bili su vrlo popularni tijekom Starog kraljevstva o čemu svijedoće brojni reljefi i zidne slike iz mastaba u Sakkari od kojih se svojom ljepotom posebno ističe prizor lova iz grobnice Tia. Na ovoj zidnoj slici koja lijepo prikazuje život delte Nila vidimo vlasnika grobnice koji mirno stoji na brodu i promatra grupu muškaraca koji napadaju skupinu nilskih konja. Nilski konji prvo se hvataju lasom, a nakon što je životinja čvrsto uhvaćena i vezana ostatak lovačke družine ubija uhvaćenog nilskog konja harpunima.

 

Lov na krokodile

Močvarni kraj u okolici Nila te jezara Moeris od pamtivijeka je idealno stanište za brojne krokodile. U starom Egiptu krokodili su bili svete životinje koje su se štovale u brojnim svetištima. Herodot (Historije, II, 69) ističe da su u nekim krajevima Egipta krokodili bili svete životinje koje su se uzgajale i štovale te po smrti i balzamirale dok su u drugim krajevima oni bili proglašeni velikim neprijateljima ljudi. Lov na krokodile bio je vrla opasna aktivnost još od preddinastijskih kultura pa sve do kraja faraonske epohe. U razdoblju Nagade I. lovili su ih iz čamaca te probadali kopljima. Tijekom perioda Nagade II. krokodili su se lovili uz pomoć mreža., a izgleda da se taj običaj očuvao i do kraja faraonske epohe jer ga Diodor Sicilski navodi u svom djelu i u 1. st. pr. Kr.. Međutim izgleda da se krokodili tijekom većeg dijela faraonske epohe lovili uz pomoć mamaca kojeg u 5. st. pr. Kr. detaljno opisuje sam Herodot.

„Kad se svinjska plećka pričvrsti na udicu i pusti posred rijeke, sam lovac na obali rijeke drži živu svinju i udara je. Krokodil začuje njezino skvičanje i slijedi taj zvuk, a kad se namjeri na plećku, zagrize je: lovci tad počinju vući. Kad ga izvuku na obalu, lovac mu najprije blatom premaže oči: nakon toga ga bez teškoća svlada do kraja, a kad ne bi tako učinio, imao bi velike muke“.

 

Ribolov

Brojni prikazi iz grobnica svjedoče da su Egipćani naročito uživali u lovu na razne vrste riba i ptice, a vrlo je popularan bio lov na ribe i ptice u močvarnim područjima. Još od vremena Starog kraljevstva prikazivanje lova na ptice i ribolova u grobnicama pokojnika sadržavalo je osnovnu simboliku održavanja maat u zraku i u vodi te se stoga ono i često prikazivalo zajedno.

Sam ribolov javlja se još u prapovijesti kada se riba prvenstveno lovi zbog ishrane. Postoje mnogi izvori koji dokumentiraju povijest ribolova u ovim najranijim periodima staroegipatske povijesti kada se ločarske posude ukrašavaju prizorima života na Nilu te samim prizorima ribolava. Tijekom razdoblja faraonskog Egipta ribolov ima dvojaku funkciju. Njegova primarna funkcija ulova ribe zbog ishrane i dalje ostaje, ali u tada se također javlja neka vrsta sportskog ribolova zbog zabave viših slojeva društva. Osim divljih vrsta ribe koje žive u rijeci Nil te u jezeru Moeris, stari Egipćani uzgajaju ribu u brojnim ribnjacima u sklopu hramskih kompleksa ili imanja bogatih slojeva društva ali prvenstveno zbog ishrane. Lov na ribe zbog zabave uglavnom se odvijao u močvarnim područjima oko Nila ili na samoj rijeci Nil.

Stari Egipćani poznavali su više načina ulova ribe. Riba se lovila iz čamaca uz pomoć ribarskih mreža, uz pomoć štapova za pecanje s udicama, koplja ili harpuna, neke vrste malenih strelica od trske ili goloruki. Lovile su se sve vrste riječne i morske ribe koje su se mogle pronaći u Nilu, jezeru Moeris, močvarnim područjima delte ili na sredozemnoj obali odnosno na Crvenom moru.

Sačuvana su brojna slikovna svjedočanstva koja prikazuju na koji način se lovila riba. Na jednom prikazu iz grobnice na zapadnoj obali Tebe bogato odjeveni Egipćanin sjedi na stolici, koji su za njega pripremili njegove sluge, uz obalu riječnog kanala ili jezera. U ruci drži kratki štap za pecanje od jednog komada drveta s kojeg visi nekoliko udica od metala. Na udici se postavljao mamac, najčešće neka vrsta insekta (npr. muha) koji je privlačio ribe te lovila sama riba.

Vrlo često Egipćanini su ribu lovili i uz pomoć ribarskih mreža koje su se bacale s čamca u vodu te nakon nekog vremena povlačile s ulovom. Ovaj način ulova dokumentira čita niz prikaza iz staroegipatskih grobnica. Na zidnom reljefu grobnice Kagemenija u Sakkari vidimo tri ribolovca u čamcu koji uz pomoć mreže love ribe ispod čamca. Egipćani su ponekad lovili ribu u koordiniranim akcija više čamaca. Npr. na zidnoj slici iz grobnice Ipyja vidimo dva čamca s posadama od po pet članova koji u površinu neidetificirane vode bacaju veliku ribolovnu mrežu koju po uspješnom ulovu izvlače na površinu. Sličan prizor može se vidjeti i na maketi iz grobnice Meketre koja prikazuje dva broda s između kojih je ispružena mreža za lov ribe.

Treći način, koji se vrlo često primjenjivao upravo tijekom „sportskog“ ribolova izvodio se uz pomoć harpuna ili koplja. Ono se na vrhu račvalo u dva šiljka što je omogučavalo lakši ulov ribe. U tom slučaju Egipćanin je stajao uz obalu ili u nekom čamcu te je mirno čekao da pored ili ispod njega prođe jato riba na koje je udlučujućem trenutku bacao koplje odnosno harpun. Ovaj način ribolova lijepo ilustriraju zidne slike iz grobnica Tia, Sabnija i Horemheba, ali i lijepo izrađena maketa iz grobnice Meketre. Egipćani su bili vrlo vješti u ovom načinu za koji je trebalo dosta vježbe i upornosti.

 

Lov na ptice

Lov na ptice bila je jedna od omiljenih vrsta rekreacije i zabave starih Egipćana. Najčešće su se ptice lovile iz čistih prehrambenih potreba, ali vrlo često i iz zabave, a lovile su se gotovo sve vrste.

Brojni slikovni izvori dokazuju da se lov na ribe i ptice, u slučajevima kad je bilo riječi o zabavi imućnijih slojeva, često provodio zajedno. Ptice su se lovile na više načina, a najčešće uz pomoć raznih mreža, zamki ili neke vrste zakrivljenog kratkog štapa izrađenog od čvrstog drveta vrlo nalik australskom bumerangu. Ova vrsta oruđa za lov vrlo često se može naći kao sastavni dio grobne opreme viših slojeva društva. Pri lovu na ptice stari Egipćani nisu koristili luk i strijelu niti pračke o čemu svjedoće brojni slikovni izvori.

Pločica s prikazom divlje guske

Pločica s prikazom divlje guske

Na zidnoj slici koja se nalazi u kapelici mastabe Nefer-her-n-ptaha možemo vidjeti tri Egipćanina koji uz pomoć zamke nalik na kavez za ptice love nekoliko vrsta manjih ptica, a sličan lijepo obojeni prikaz nekad se nalazio na zidu grobnice Metjetjia. Na šestom registru zidnog reljefa iz grobnice Ptahhotepa II. prikazane su dvije vrste lova na ptice. Na desnoj strani prikaza skupina Egipćana uz pomoć većih šesterokutnih mreže lovi ptice koje se potom vade i spremaju u kaveze. Na lijevoj strani prikaza vidimo dvojicu Egipćana koji kaveze odnose na posebna mjesta gdje su se ptice čuvale, hranile i ubijale zbog prehrane. Vrlo lijep obojeni zidni reljef sa sličnim prikazom potječe i iz grobnice Nefermaata i Khumhotepa III. koji lovi ptice uz pomoć posebno pripremljene mreže. Lovci na ptice ponekad su prikazivani u obliku modela koji su naročito bili popularni tijekom Starog i Srednjeg kraljevstva. Jedan od njih je i lovac na patke iz grobnice Meketre koji se danas čuva u Metropolitan muzeju u New Yorku.

            Već sam ranije istaknuo da je lov na ptice i ribolov bila vrlo popularna zabava viših slojeva društva još od perioda Starog kraljevstva. Jedan od najstarijih takvih prikaza potječe iz grobnice Sabnija iz razdoblja 6. dinastije. Na obojenoj zidnoj slici mogu se vidjeti dvije veće figure koje stoje na čamcima i okrenute su jedna prema drugoj. Lijeva figura lovi ptice, dok desna harpunom lovi ribu. Uz ove dvije centralne figure u njihovoj pratnji nalazi se još nekoliko manjih figura koje spremaju ulovljene životinje. Lov na ribe i ptice u močvari bio je naročito omiljen tijekom Novog kraljevstva o čemu svjedoče brojni prikazi na zidovima grobnica elitnih slojeva društva. Svojom ljepotom posebno se ističu zidne slike iz grobnice Menna, Nakhta i Nebumana.

 

Lov na slonove

Nisam pronašao niti jedan slikovni prikaz koji bi dokumentirao ovu vrstu lova, ali navodi nekih antičkih pisaca (npr. Plinije, Strabon) dokazuju da su faraoni u razdoblju Ptolemejevića organizirali i ovu vrstu lova, ali iz posve drugih pobuda. Naime, Ptolemej II. Filadelf (285.-246. g. pr. Kr.) te Ptolemej III. EuergetI. (246.–221. g. pr. Kr.) željeli su u egipatsku vojsku uključiti specijalno opremljene jedinice sa slonovima te su iz tih razloga organizirali nekoliko ekspedicija koji su trebale hvatati šumske slonove. Tijekom 3. stoljeća pr. Kr. lov na slonove provodio se nekoliko puta i to na područjima ekvatorijalne Afrike i Indije.

Sam tijek lova bio je vrlo zahtjevan i opasan. Za same potrebe lova Ptolemejevići su okupili i opremili posebne trenirane jedinice koje su brojile i više od 230 pripadnika. Prilikom samog lova konjica je najprije tjerala slonove u zatvorene doline gdje su potom posebno opremljeni jahači na slonovima konopcima vezivali tako uhvaćene životinje. Slonovi su potom specijalnim opremljenim brodovima bili odvažani u Egipat preko luka na Crvenom moru gdje bi se naposljetku trenirali za potrebe specijalno opremljenih vojnih jedinica.

 

Kraljevski lov

Kraljevski lov predstavlja posebnu vrstu lova. Faraoni starog Egipta lovili su divlje životinje još od preddinastijskih dana, ali ova vrsta lova bila je naročito popularna tijekom Novog kraljevstva. Lovile su se sve vrste životinja od pustinjskih životinja do riba i ptica.

Faraon u lov nikada nije išao samostalno nego uvijek u pratnji specijaliziranih lovaca. Od vremena Novog kraljevstva divlje pustinjske životinje često su se lovile i iz kraljevskih kočija koje su vukli konji. Takvi prizori ukrašavali su zidove grobnica, namještaj, posuđe, a ponekad i zidove hramova.

Na jednoj od brojnih kutija koje su pronađene u grobnici Tutankhamona mladi faraon je prikazan u kraljevskom lovu gdje on u kočiji lukom i strijelom, u pratnji lovačkih pasa, lovi gazele. Na reljefu bočnog zida južne kule prvog pilona hrama Medinet Habu Ramzes III. prikazan je u kočiji kako kopljem lovi divlje bikove. Na jednom ostrakonu koji se čuva u Metropolitan muzeju u New Yorku vidimo faraona u lovu na lava. On stoji i kopljem napada i ubija lava. Vrlo vjerojatno takvi odvažni pothvati nikada nisu izvođeni bez pratnje i dodatnog osiguranja lovaca koji su mogli uskočiti i usmrtiti životinju u slučaju prevelike opasnosti za vladara.

 

Zaključak

Još od prapovijesnih perioda lov i ribolov bili su sastavni dio života starih Egipćana. U ranodinastijskim razdobljima (kulture Badari, Maadi, Nagada I.-III.) lov još uvijek ima primarnu funkciju zbog hvatanja i ubijanja životinja zbog prehrane. Početkom dinastijskog perioda lov gubi svoju prvotnu funkciju te postepeno postaje zabava za najviše društvene slojeve. No lov zbog prehrane i dalje postoji iako njegova uloga postaje sekundarna zbog razvoja stočarstva te uzgoja ribe u ribnjacima.

Stari Egipćani lovili su sve vrste divljih životinja. U samom lovu sudjelovali su posebno obučeni najamni lovci koji su lovili životinje za svoju bogatu klijantelu, odnosno od Srednje kraljevstva nadalje u lovu učestvuje i elita i to prvenstveno zbog „sportske“ zabave. Upravo brojni prikazi koji su sačuvani na raznom posuđu, grobnim prilozima ili zidovima grobnica prikazuju veliku popularnost lova i ribolova kod viših slojeva egipatskog društva o čije sam običaje detaljno opisao u samome tekstu.

Ukratko upravo slučaj starih Egipćana pokazuje da sa razvojem prvih velikih civilizacija te s prelaskom s nomadskog na sjedilački način života lov gubi svoju tisućljetnu fukciju te on od tog trenutka sve više postaje zabava odnosno u nekim slučajevima i potreba za nabavku hrane. Upravo takvi običaji koji su započeli još na prelasku iz 4. u 3. tisućljeće pr. Kr. dominiraju i danas kada je lov sasvim izgubio funkciju lova zbog prehrane, a potpuno preuzeo ulogu čiste zabave svih slojeva društva.

O autoru

Mladen Tomorad

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odjelu za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko stotinudevedeset znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, nekoliko udžbenika i priručnika za osnovnu školu i gimnaziju, znastvenu knjigu “Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi” (Barbat, Zagreb 2003.), urednik sam knjige „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Lambert Academic Publishing, Saarbrücken 2014.). U pripremi je moja autorska knjiga Staroegipatska civilizacija. Glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica, Stara povijest te sam jedan od kreatora web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odjela za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.