Nakon drugog punskog rata (219. – 201. g. pr. Kr.) Rimljani su se okrenuli osvajanju istočne obale Jadrana i Grčke, dok je Kartaga jačala stvarajući trgovačka uporišta na Sredozemlju. Na obnovu kartaške moći i njihovom stalnom ugrožavanju trgovačkih interesa rimske države upozoravao je u rimskom senatu Marko Katon Stariji (234. – 149. g. pr. Kr.). O njegovom nagovaranju Rimljana da povedu ponovni rat protiv Kartažana posvjedočio je i povjesničar Plutarh.

“Smatra se da je zadnji od njegovih političkih čini bilo razorenje Kartage; jer ako je mladi Scipion i dovršio to djelo, a ono najvećma su po Katonovu savjetu i prijedlogu poduzeli Rimljani taj rat iz sljedećeg razloga. Katon je bio poslan Kartažanima i Numiđaninu Masinisi, jer su oni međusobno ratovali, da istraži uzroke njihove razmirice. Masinisa je, naime, bio prijatelj rimskom narodu od početka, dok su Kartažani ušli u ugovorne odnose s Rimljanima poslije poraza što su ga pretrpjeli od Scipiona jako umanjene moći zbog gubitka svog imperija i teške ratne odštete u novcu. Ali našavši grad ne, kako su Rimljani mislili, u nevoljnu i jadnu stanju, nego gdje vrvi brojnom jedrom, za oružje doraslom momčadi, pretrpan silnim bogatstvom, a pun svakovrsna oružja i ratne opreme, te nemalo samosvjestan zbog toga, smatrao je da Rimljanima nije čas da uređuju i sređuju stvari Numiđana i Masinise, nego da će se, ako pravovremeno ne suzbiju grad od davnina njima neprijateljski i kivan sad kad je nevjerojatno ojačao, Rim naći u isto takvim opasnostima kao nekoć. Brzo se stoga vrativši, izvijesti senat da se čini da prijašnji porazi i nedaće Kartažana, koji nisu toliko smanjili njihovu snagu koliko njihovu nerazboritost, njih nisu učinili slabijima nego iskusnijima u ratovanju, a da su njihovi sadašnji bojevi s Numiđanima tek uvod u borbu s Rimljanima, dok su mir i ugovor samo prazne riječi kojima prikrivaju odgađanje rata do povoljne prilike.

K tome kažu da je Katon, namjerno stresavši togu, pustio da u senatu ispadne na tlo libijska smokva; a onda kad su se senatori zadivili njezinoj veličini i ljepoti, da je rekao da je zemlja koja donosi takve plodove udaljena od Rima samo tri dana plovidbe. A ono je već bilo i odveć bezobzirno grubo, naime to što je svome mišljenju izrečenom o ma kojem pitanju na koncu dodavao ove riječi: A moje je mišljenje i to da Kartaga ne treba da postoji. (…)

Pripovijeda se da je tako Katon prouzrokovao treći i posljednji rat protiv Kartažana, ali tek što su započeli ratovati, on umre… (Plutarh, Usporedni životopisi, I, Marko Katon, 26, 27)