Običaje Perzijanaca približno nam je opisao Herodot u djelu Povijest. Donosimo neka njegova zapažanja.

O vjeri

131. Znam da su perzijski običaji ovi: nije uobičajeno da podižu ili grade kipove, hramove i žrtvenike, a one koji ih grade optužuju da su ludi, jer, kako smatram, nisu poput Grka uvjereni da bogovi imaju ljudski oblik. Oni vjeruju da prinose žrtve Zeusu penjući se na vrhunce brda, a sav nebeski svod nazivaju Zeusom. Žrtvuju i suncu, i mjesecu, i zemlji, i vatri, i vodi, i vjetrovima. Jedino njima žrtvuju od samog početka, a naučili su se i žrtvovati Uraniji, preuzevši taj nauk od Asiraca i Arabljana. Asirci nazivaju Afroditu Milita, Arabljani Alilat, a Perzijanci Mitra.

O proslavama i prehrani

133. Od svih dana svatko ponajviše cijeni onaj kad ima rođendan. Toga dana, kako smatraju, treba prirediti bolji obrok nego ostalih dana: tada bogataši među njima preređuju govedo, konja, kamilu i magarca tako da ih cijele ispeku u peći, a siromasi priređuju sitnu stoku. Poznaju mali broj jela, ali mnogo slatkiša, no ne jedu ih sve najedanput: zbog toga Perzijanci kažu da Grci nakon ručka ostaju gladni, jer se kod njih poslije glavnog obroka ne služi ništa što bi bilo vrijedno spomena, a kad bi se nešto služilo, ne bi znali prestati s ručkom. Veoma vole vino, ali im nije dozvoljeno bljuvanje niti mokrenje u prisutnosti drugih. Na to se tako pazi, no kad se napiju, obično raspravljaju o najozbiljnijim stvarima: što im se u raspravi svidi, to im sutradan trijeznima iznosi domaćin kod kojega su o tome raspravljali. A ako im se i trijeznima svidi, provode takvu odluku, a ako im se ne svidi, odbacuju je. Ono što su trijezni prije raspravili, o tome još jednom pijani promišljaju.

O jednakosti među ljudima

134. Kad se susretnu jedan s drugim na cesti, na osnovi toga može se razabrati da li su oni koji su se susreli međusobno jednaki: naima, umjesto da izmijene pozdrave, međusobno se ljube u usta, a ako je jedan od njih iz malo nižeg staleža, ljube se u lice; ako je jedan od njih mnogo prostijeg porijekla, pada ničice i klanja se drugom do zemlje. Više od svega, nakon samih sebe, cijene svoje najbliže susjede, zatim cijene one slijedeće, a nakon toga ostale, idući po redu; najmanje vrijednima smatraju one koji borave najdalje od njih samih, jer za sebe misle da su od svih ljudi daleko najbolji u svemu, da ostali po redu sudjeljuju u vrlini, a da su najgori oni koji borave najdalje od njih samih.

O braku i djeci

136. Svatko se ženi s većim brojem zakonitih žena, a pribavljaju sebi još mnogo više inoča. Odmah nakon junaštva u borbi, muškarcu se kao najveća vrlina ukazuje ako ima mnogo sinova: onome tko ih ima najviše kralj svake godine šalje darove. Mnoštvo smatraju snagom. Sinove odgajaju od njihove pete do dvadesete godine samo za troje – za jahanje, gađanje lukom i govorenje istine. Prije nego što navrši pet godina, ne izlazi pred očevo lice već boravi kod žena. A tako čine zato da ne bi uopće rastužio oca ako umre kao malo dijete.

O kažnjavanju

137. … ni sam kralj ne ubija nikoga zbog jedne jedine krivice, niti ijedan drugi Perzijanac ne ubija nikoga zbog jedne jedine krivice, niti ijedan drugi Perzijanac ne kažnjava okrutnim patnjama vlastite robove zbog jedne jedine krivice nego, tek ako promisli i opazi da je grijeha više i da su veći od zasluga, tada daje oduška svojem bijesu. Kažu da nikada nitko nije ubio vlastita oca niti majku, nego, koliko su se god puta takvi slučajevi dogodili, tvrde da se mora, kad se oni posve ispitaju, otkriti da je to bilo djelo ili podmetnuta djeteta ili djeteta rođena izvan braka: kažu da je neprirodno da pravi roditelji dožive smrt od vlastita djeteta.

O zabranama, bolestima i higijeni

138. Što je kod njih zabranjeno činiti, o tome je zabranjeno i govoriti. Smatraju da je najstramotnije lagati, a nakon toga biti zadužen, i to iz mnogih drugih razloga, a ponajviše zato što je kažu, neizbježno da onaj tko je zadužen istovremeno i laže. Građanin koji dobije šugu ili bijelu gubu ne smije ulaziti u grad niti se družiti s drugim Perzijancima. Tvrde da on ima takvu bolest jer je nešto pogriješio protiv sunca. Sve strance koje zahvate ove bolesti izgone iz zemlje, a mnogi tjeraju i bijele golubove optužujući ih za jednaku krivicu. Ne mokre niti pljuju u rijeku, pa ni ruke ne peru u njoj niti dopuštaju da to netko drugi čini, nego uveliki poštuju rijeku.

O pogrebnim običajima

140. … O drugome se potajno priča, kao što se nejasno govori o mrtvacma: da se leš Perzijanca ne pokapa prije nego što ga rastragaju ptice ili psi. Što se tiče svećenika, pouzdano znam da oni ovako postupaju, jer to čine bez ikakva skrivanja. Perzijanci, dakle, namažu leš voskom i zatim ga polažu u zemlju. (Herodot, Povijest, I, 131, 133, 134, 136, 137, 138, 140).

O autoru

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta (2011. - 2020) i izvanrednog profesora (2020. - ). Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko 300 znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, veći broj udžbenika i priručnika za osnovnu školu, gimnaziju i sveučilište, znanstvene knjige Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi (Zagreb: Barbat, 2003.), Staroegipatska civilizacija sv. 1: Povijest i kultura starog Egipta (Zagreb: Hrvatski studiji, 2016.), Staroegipatska civilizacija sv. 2: Uvod u egiptološke studije (Zagreb: Hrvatski studiji, 2017.), Egipatsko blago u Osijeku – hrvatska fascinacija starim Egiptom (Osijek: Arheološki muzej, 2019. s Marinom Kovač), Egypt in Croatia (Oxford: Archaeopress, 2019., s još sedam kolegica) i Egipat u Hrvatskoj: hrvatska fascinacija staroegipatskom kulturom (Zagreb: Fakultet hrvatskih studija, 2020.). Urednik sam knjiga „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Saarbrücken: Lambert Academic Publishing, 2014.), „A History of Research into Ancient Egyptian Culture Conducted in Southeast Europe” (Oxford: Archaeopress, 2015.), Egypt 2015: Perpectives of research – Proceedings of the Seventh European Conference of Egyptologists (2nd-7th June 2015, Zagreb – Croatia) (Oxford: Archaeopress, 2017.) i Slavne žene stare povijesti: životi žena u društvima starog svijeta (Zagreb: Meridijani-Hrvatski studiji, 2018.). Bio sam glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica [www.croato-aegyptica.hr; 2004.-2014.], a trenutno sam urednik online povijesnog časopisa Stara povijest [www.starapovijest.eu]. Također sam osmislio web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odsjeka za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.