Za Periklovog upravljanja atenskim državnim poslovima (443. – 429. g. pr. Kr.) došlo je do velike obnove grada. Atena je bila uništena tijekom ratova s Perzijancima te je Periklo zamislio obnoviti njezin sjaj. U tu je svrhu dao premjestiti zajedničku blagajnu polisa Atenskog pomorskog saveza iz Dela u Atenu. O građevinama koje su podignute za Perikla zapise je ostavio povjesničar Plutarh u djelu Usporedni životopisi. Pročitajte iz tog djela Periklove riječi onima koji su se protivili prebacivanju blagajne u Atenu i opis grada u njegovo doba.
“Periklo je stoga poučavao narod, «kako (Atenjani) nisu dužni saveznicima davati račun o novcu, jer za njih ratuju i barbare suzbijaju, a saveznici ne daju konjanikâ, ni brodova, ni hoplitâ, nego jedino novac; novac pak ne pripada onima, koji ga daju, nego onima, koji ga primaju, ako izvršuju ono, za što ga primaju. Kako je pak država dovoljno opskrbljena onim, što je potrebno za rat, valja njezino bogatstvo trošiti na takve svrhe, od kojih će se, kad se dovrše, roditi trajna slava, a dok se grade, brzo blagostanje. Pritom se, naime, javlja mnogostruk rad i svakovrsne potrebe, koje potiču svako umijeće i pokreću svaku ruku, daju zaradu gotovo cijelom gradu, i on se, sam od sebe, u isto vrijeme kiti i hrani.»
Jer građanima, koji su imali prikladnu dob i bili su u snazi, vojna je služba iz zajedničke blagajne pružala sredstva za opstanak. Periklo je, međutim, želio, da ni (ostali) narod, koji nije služio vojsku i (sam) je (bez robova) tjerao zanat, ne ostane bez udjela u dohocima, niti ih prima neradin i besposlen. Zato je žurno uputio narod u velike građevinske naume i planove pothvatâ, koji zahtjevaju svojevrsne zanate i mnogo vremena; tako bi i narod, koji je ostajao kod kuće, isto tako kao i oni, koji su plovili, služili u posadama i u vojsci, imao razloga koristiti se državnim prihodima i u njima imati udjela.
(…) Građevine su rasle, prekrasne zbog svoje veličine, nedostižne po obliku i ljepoti. Majstori se natjecahu, da obrtnički posao nadmaše umjetničkom izradom. Ali je najvrednija divljenja bila brzina (kojom su se građevine dovršavale).
(…) Zbog toga se ljudi Periklovim građevinama to većma i dive, što su nastale u kratko vrijeme – da traju dugo vremena.
(..) Periklu je svim tim poslovima upravljao i nadzirao Fidija, iako su ih vršili znameniti graditelji i umjetnici. Partenon, dug stotinu stopa, gradili su naime Kalikrat i Iktin.
Hram eleusinske Demetre započeo je graditi Koreb; on je postavio stupove na zemlji i spojio ih gredama. Kad je on umro, Metagen iz Ksipete postavi vijenac i gornje stupove, a kube s otvorom nad svetištem podigao je Ksenokle iz Holarga.
Gradnju dugoga zida, za koji Sokrat kaže da je sam čuo, kako Periklo o njemu iznosi prijedlog, preuzeo je Kalikrat.
(…) Odeon je po svom unutrašnjem rasporedu imao mnogo sjedala i mnogo stupova; krov mu je bio tako sagrađen, da je bio naokolo nagnut i strm; završavao se jednim jedinim šiljkom. (…) I za njegovu se gradnju skrbio Periklo.
Periklo je želio, da mu Odeon donese slavu, pa je tada prvi put isposlovao odluku narodne skupštine, da se o Panatenejama održava glazbeno natjecanje (…)
Propileje na Akropoli bile su dovršene za pet godina, a gradio ih je Mnesikle.
Fidija je pak izradio zlatni kip božice (Atene); na ploči bilo je napisano, da je to njegovo djelo.”