Staroperzijski jezik pripada indoiranskoj skupini jezika, koji pripadaju indoeuropskoj skupini jezika, zajedno i s hrvatskim, koji je slavenski jezik, koji pripada baltoslavenskoj porodici indoeuropskih jezika. Svi su jezici jedne porodice nastali iz istoga prajezika, odnosno međusobno su srodni. Staroperzijski pripada staroiranskoj potporodici indoiranskih jezika, zajedno s avestičkim (sjeveroistočni Iran) i medijskim (sjeverozapadni Iran), dok se staroperzijski govorio u jugozapadnome Iranu.

 

Glavni su korpus staroperzijskoga jezika ahemenidski tekstovi, odosno natpisi Ahemenidskoga Carstva, pri čemu su tu najpoznatiji vladari kao što su Kambis, Kserkso, Artakserkso I., II., III. i IV., potom Darej I., II. i II. te Arsam. Najstariji su staroperzijski spomenici iz Behistuna – iz vremena Dareja I. Spomenici su uglavnom natpisi Dareja Velikoga (521. – 486. p. n. e.) i Kserksa (487. – 465. p. n. e.). Na staroperzijski su jezik utjecali i drugi jezici i kulture, posebice po različitim imenima mjesta i ljudi, odnosno toponimima i antroponimima, a postoje i neke aramejske riječi i utjecaj na gramatiku, primjerice kratke rečenice, ponavljanje ključnih riječi te anakolutično (gramatički nekonzistentno) uvođenje imena mjesta i ljudi u rečenicu. Međutim, glavni utjecaj čini medijski jezik, posebice što se tiče fonoloških posebitosti i glasovnih zakonitosti.

 

Pismo staroperzijskoga jezika jest klinopis, na kojemu je najviše radio Georg Friedrich Grotenfed 1802. godine, koji je uspoređivao Darejev i Kserksov natpis, što je označilo početak dešifriranja staroperzijskoga pisma, na kojemu su dalje radili Christian Lassen i Eugène Burnouf. Pismo se sastoji od 36 znakova, 5 ideograma (slikovnih znakova), te od ligatura ideograma i padežnoga nastavka, a tu su i razdjelnici riječi te brojke.

 

Smatra se da se pismo stvorilo oko 525. godine p. n. e. kako bi Darej I. imao pismo za natpise u Behistunu. Perzijski je klinopis, za razliku od npr. akadskoga, uglavnom fonetsko pismo, odnosno nije slogovno. Taj klinopis zapravo i nema veze s akadskim, elamitskim, hurijskim te hetitskim klinopisom u smislu posuđivanja ili porijekla te se smatra zasebnom inovacijom. Staroperzijski tekstovi pisani su na kamenu i grubim materijalima, a ne na glinenim pločicama, a pisalo se slijeva nadesno.

 

Što se tiče staroperzijske fonologije, posjedovao je tri vokala s dugim i kratkim inačicama: a, i i u, uz diftonge ai i au. Posjeduje zvučne i bezvučne okluzive: b, d, g, p, t, k te dentalno th (obično se označava grčkom thetom θ). Tu su i palatali c i j [č, dž] te ç kao bezvučni sibilant (nastao od *tr). Nazali su m i n, frikativi s, š, z, f, x (zvučno h), a likvidi r i l, uz poluvokale y i v.

 

Imenice mogu imati mnoštvo deklinacija, a padeži su nominativ, genitiv, akuzativ, vokativ, lokativ, instrumental i ablativ. Dativnu je funkciju preuzeo genitiv. Deklinacije se određuju prema završetku osnove (npr. kao i u hrvatskome žena označit će da se deklinira kao žena, žene (e-deklinacija), a ne kao vino, vina (a-deklinacija). Tako da postoje različiti padežni nastavci za različite osnove, koje mogu biti muške o-osnove, potom ženske osnove na dugo a, zatim osnove na kratko i dugo i i u (i hrvatski ima osnove na i, usp. npr. noć, noći), a tu su i dvoglasne i konsonantske osnove. Zamjenice mogu biti lične, odnosne, pokazne, upitno-neodređene, uz povratnu zamjenicu i zamjeničke pridjeve.  Primjera radi, lične su zamjenice adam = “ja”, potom tuvam = “ti” te ša- i ši- za 3. lice, odnosno “on” i “ona.

 

Glagoli od vremena imaju prezent, aorist, perfekt i imperfekt, a od stanja imaju aktiv, medij (određena povratna vrsta radnje, slična pasivu) i pasiv. Od načina tu su indikativ, konjunktiv, optativ (željni način, usp. hrv. živio! što nije perfekt), injunktiv (neobilježeni način, za bilo koje vrijeme) i imperativ. U sintaksi se obično umjesto nepostojećega dativa rabi genitiv. Akuzativ se rabi za cilj, mjesto (usp. hrvatski idem u grad, ali lokativ ja sam u gradu) te za trajanje vremena (usp. hrv. svaki dan to radim). Ablativ se rabi za kretanje iz čega, a za ostale mjesne odrednice rabi se lokativ, katkad i instrumental.

Staroperzijski se rabio do 300. p. n. e., kad prelazi u srednjoperzijski i piše se pismom pehlevi. Daljnjim promjenama postao je oko 800. godine nove ere ono što danas znamo kao novoperzijski ili farsi, koji se piše arapskim pismom zbog velikih arapskih utjecaja tijekom narednih stoljeća.

O autoru

Kristina Šekrst

Kristina Šekrst rođena je 10. srpnja 1987. u Zagrebu. Studirala je komparativnu lingvistiku kao prvi i jedini student u Republici Hrvatskoj 2006. do 2011. te kognitivnu lingvistiku, hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu. Trenutačno se bavi matematičko-logičkim formalizacijama strojnoga učenja u sklopu poslijediplomskoga studija. Objavila je i knjigu u suautorstvu s Igorom Uranićem pod nazivom Staroegipatski jezik: gramatika, pismo i lingvistički uvod. Suradnica je na projektu Croato-Aegyptica Electronica te Logika, pojmovi i komunikacija, a suvoditeljica je Zagrebačke egiptološke škole u sklopu Arheološkoga muzeja u Zagrebu. Predaje Staroegipatski jezik i pismo te Filozofske probleme kozmologije i astrobiologije na Sveučilištu u Zagrebu. Područja interesa: historijska lingvistika, matematička logika, teorija kompleksnosti (P vs. NP), kozmologija, astrofizika, inflacijska teorija, strojno učenje, umjetna inteligencija, egiptologija, afrazijski jezici, indoiranistika, staroegipatski jezik, indoeuropeistika, baltoslavistika, bridž.