Obilježja kulture Pazyryk
Kultura Pazyryk se razvila na planinama Altaj u južnom Sibiru. Dobila je naziv prema lokaciji prvog iskapanja kurgana – Pazyryk. U ovome području nema nikakvih srušenih spomenika ni ruševina gradova, ali tu u planinama nekoć je živio nomadski narod čija je kultura imala utjecaja, kako na Kinu, tako i na ahemenidsku Perziju (Iran). Samo njihovi smrznuti grobovi, raštrkani po prostranome gorju u blizini granica Rusije, Kine i Mnogolije, otkrivaju izvanrednu vitalnost te kulture koja je bila kratkog vijeka. Plemena u Paziriku naselila područje Altaja od 6. do 3. st. pr. n. e. Skiti su se doseljavali iz stepa pored Crnog mora od 7. do 4. st. pr. n. e. Kultura Skita postavila je temelje „skitsko-sibirskog“ svijeta, skupine povezanih kultura koje su se pojavile u ranom željeznom dobu (8. – 3. st. pr. n. e.). Nekoliko je zajedničkih elemenata povezanih kultura: oružje, korištenje konjske opreme, životinjski stil u njihovoj umjetnosti, sličnosti geografskog staništa i njihovog načina života, lakoća komunikacije kroz jahanje konja. Vjerojatno nisu istog podrijetla kao i Skiti, ali njihove kulture dijele te sličnosti. Karakteristični su grobni humci – kurgani – velike gomile kamenja koji su jedini znakovi ljudske prisutnosti u ovome području. Nalazimo ih u azijskim stepama, pa sve do doline Dunava na zapadu. U takvim grobovima na Altaju pronađeni su izvanredni nalazi, i to na visini od 1600 m, gdje je led sačuvao sadržaj grobova nakon više od dvije tisuće godina, a najmlađi zasad nalazi pronađeni su na visini od 2200 m.
Prva arheološka istraživanja i njihova otkrića
Godine 1929. ruski arheolozi Sergej Rudenko i Mihkail Griazanov su pronašli lokalitet sa lancem od 26 kurgana. Sergei Ivanovich Rudenko je predvodio prvo istraživanje 1929. godine. Iskopali su kurgan na visini od 1600 m i pronašli predmete napravljene od organskih materijala, sačuvane u zaleđenom tlu. Potom je predvodio arheološka iskopavanja od 1947. do 1949. godine, kada je prokopao još četiri kurgana i iz zaleđenih grobnica izvadio sagove, odjeću, obuću, kočiju, mumificirana tijela, bogato ukrašene konje, glazbene instrumente, različite potrepštine i brojne druge rukotvorine od drveta, kože, vune i pusta. Naravno, možda najdragocjenije od svega što je pronašao je bilo jedno od tijela, pretpostavlja se, nekakvog „poglavice“ u Pazyryku. Ne može se točno definirati što je on predstavljao, i koju je ulogu imao u društvenoj hijerarhiji ranoželjeznodobne kulture, ali po grobnim prilozima se pretpostavlja kako je bio značajna osoba. Naime, to je bilo tijelo muškarca, procjenjuje se, u starosti od 50 godina. Dijelovi tijela su se skoro razgradili ali su ostali tragovi fascinantnih tetovaža koje su bile poprilično vidljive. Nisu pronađeni nikakvi instrumenti za tetoviranje, pretpostavlja se kako su u pitanju bile igle koje su se također koristile za izrađivanje tepiha i raznih predmeta od tkanine. No, lako je moguće kako je u pitanju bila i obična, tanko izbrušena kost. Sudeći po rasprostranjenosti tetovaža po cijelom tijelu, sam proces tetoviranja na „home-made“ način je sigurno bio dugotrajan i bolan s obzirom na alate koje su, pretpostavlja se, koristili. No, osim životinjskih motiva, na leđima muškarca su prisutni mali krugovi koji idu niz kralježnicu, gdje je možda riječ o nekoj vrsti terapije.
Nalazi iz Ukoka
Ostali kurgani su locirani u Kosh Aghachu, Tuekti, Bashadaru i Ukoku. Prilozi u grobovima su bili specifični: tapiserije i odjeća jarkih boja, luksuzna životinjska krzna, drveno pokućstvo i predmeti oblikovani od kosti i jelenjeg roga. Sjeverno od komore gdje je pronađena ledena princeza iz Ukoka, iza predgrade od oblica, nalazila su se trupla nekoliko konja, čije su grive bile podrezane i povezane, a repovi upleteni. Uz njih su stajali bogati prekrivači, kožni jastuci na drvenim sedlima, žvale, uzde i orma ukrašena živo obojenim drvenim ukrasima uljepšanima listićima zlata. Tijekom 1990-ih godina, na jednom dijelu planina Altaj-platou Ukok na visini od 2200 m pronađeno je još kurgana iste kulture uz pomoć arheološkog tima predvođenog ruskom arheologinjom Natalijom Polosmak. Jedna grobnica je pripadala zaleđenoj princezi, tetoviranoj ženi starosti otprilike 25 godine, pokopanoj u drvenom lijesu, s finom odjećom i kožnim predmetima, te nevjerojatno visokim drvenim ukrasom za glavu. Pretpostavlja se kako je zbog velike količine bogatih grobnih priloga za vrijeme svog života bila važna osoba u hijerarhijskom sustavu kulture Pazyryk. Nakon ovog otkrića, suprug arheologinje Natalie Polosmak, Vyacheslav I. Molodin, iskopao je još jednu grobnicu u kojoj je pronađen muškarac, tzv. „Ratnik“ ili „Konjanik“, koji je također bio pokopan u drvenom lijesu, u prostoriji obloženoj cjepanicama, između 25 i 30 godina, muškarac je vjerojatno ubijen u bitci, pretpostavlja se zbog rane u trbuhu. Očuvana su dva dugačka pramena crvene kose i tetovaža jelena na ramenu. Tetovaže su bile plave boje, i neposredno nakon iskopavanja su se vrlo jasno mogle vidjeti, ali nakon što su tijela iz Ukoka odstranjena iz grobova, tetovaže su počele „nestajati“ i koža je postajala sve tamnija, tako da su stručnjaci upotrijebili posebne tehnike kako bi vratili originalnu boju kože. Činilo se da su lopovi ušli u kurgane nedugo nakon samog pokopa, u jednoj od grobnica balzamirana tijela muškarca i žene izvađena su iz sarkofaga. Šake i stopala odsječeni su im kako bi se mogle skinuti vrijedne narukvice, a isto su im tako amputirani i prsti kako bi se oslobodilo prstenje. Glave su bile odvojene od tijela kako bi se lakše skinule ogrlice. Osim što su oskvrnuli tijela preminulih, lopovi su napravili neprocjenjivu uslugu arheolozima. Jesenske kiše probijale su se u grobnice u Paziriku kroz tunele koje su probili pljačkaši, godinu za godinom oštre stepske zime smrzavale su tu vodu i tako su nastajali novi slojevi leda, a budući da je led odozgo bio kamenjem zaštićen od ljetnoga sunca, nikada se nije otopio, tijela preminulih su gotovo u cijelosti sačuvana. Boje na tkaninama su jednako bogate kao i kad su istkane, a još su i baršunasto glatke, sagovi su još debeli, a krzna svileno meka. Pored tijela se nalazila posudica sa nekakvim biljem koje se vjerojatno palilo u obredne svrhe. Dugo se pretpostavljalo kako je riječ o hašišu, ali laboratorijskom analizom se ustanovilo kako je riječ o korijandaru.
Tetovaže ostalih nalaza iz područja kulture Pazyryk
Za razliku od tijela pronađenih u Ukoku, koža na ostalim mumificiranim tijelima na području Pazyryka je bila tamno smeđa i nikakve tetovaže nisu bile vidljive, a ne spominje se ni u Rudenkovim spisima niti od ostalih stručnjaka koji su radili na iskapanjima ništa o promjeni boje tako da je vjerojatno riječ o posljedicama neposredne pljačke grobova nakon ukopa što je uzrokovalo promjenu u boji i uništilo nalaze. Otkrića se nalaze u Ermitaž muzeju u Sankt Petersburgu i bila su dvaput godišnje pregledana posebnim tehnikama kako bi utvrdili je li bilo kakvih tragova tetoviranja, ali nisu uspjeli ustanoviti ništa, tek na nagovor forenzičkih stručnjaka, upotrijebljeno je infracrveno svjetlo i tetovaže su postale vidljive.
RELIGIJA, KULTOVI, SVETIŠTA
Herodot o narodu s Altaja
O religiji naroda s Altaja ne znamo mnogo, Herodot bilježi kako “nisu imali običaj podizati kultne kipove, žrtvenike ni hramove”. Na Altaju nisu pronađena nikakva svetišta, budući da se nomadi nisu koristili pismom, nema ni tekstova. Nalazi pronađeni u Paziriku dokazuju da su imali određene rituale, pronađena je kožna vrećica u kojoj su bili nokti i kosa, možda je riječ o nekakvom obredu. Neki pokazatelji govore o praksi sličnoj šamanizmu. Šaman, kako bi stupio u dodir sa svijetom duhova, na glavu bi stavio jelenju glavu ili rogove i ušao u stanje ekstatičnog transa, potpomognuto narkoticima i glazbom. Herodot je zabilježio neke njihove običaje. Prema njemu, svaki skitski ratnik morao je ubiti bar jednom na godinu ili bi bio izvrgnut sramoti, lubanje ubijenih neprijatelja upotrebljavali su kao čaše za piće, a njihovu su kožu štavili i od nje izrađivali ogrtače i jastuke. Robove su osljepljivali kako ne bi mogli pobjeći. Zabilježio je da bi tijelo skitskog kralja, nakon njegove smrti, podanici balzamirali i potom pokopali u kvadratnoj jami prekrivenoj kamenjem, uz njega su polagali i njegove konje, osobno blago i članove kraljevskog dvora, koje su prije ukopa zadavili. Herodot je opisivao daleko skitsko pleme poznato pod imenom Agripejci, možda je mislio upravo o narodu s Altaja.
Pogrebne ceremonije
Na temelju dokaza pronađenih na nalazištu moguće je rekonstruirati neke vidove pogrebne ceremonije. Vjerojatno su se ukopi obavljali u ljeti, u jedino doba godine kad tlo nije bilo smrznuto. Tijela preminulih balzamirana su, mišićno tkivo uklanjalo se kroz proreze u koži i na njegovo mjesto stavljala se trava, a prorezi su potom zašiveni tetivama. Lijes u kojem su bila balzamirana tijela, možda poglavice i njegove žene, polagao se u komoru od ariševih oblica, zajedno s imovinom koja je odabrana da ih prati na putu u onaj svijet: fini sagovi i tkanine za prekrivanje zidova, posude pune hrane i pića, konji su bili odvojeni od prostorije s lijesovima drvenom predgradom.
Tko je princeza iz Ukoka?
Kao što sam i prije navela, stručnjaci su zaključili kako je umrla u dvadesetima, otprilike negdje između 25-te i 28-e godine života. Razlog smrti je nepoznat jer su njezini organi odstranjeni prije mumifikacije. Nije bilo vidljive ozljede na njezinoj lubanji, ili nešto slično što bi upućivalo na neprirodnu smrt. Tijelo joj je zgrčeno ali pretpostavlja se kako je bila visoka otprilike 168 cm. Nije moguće ustanoviti u kojoj dobi su načinjene tetovaže, dok su konji vrlo vjerojatno ubijeni prilikom njezina pokopa, i zatim pokopani zajedno s njom. Vrlo je vjerojatno kako nije umrla od ozljeda, lubanja i kosti su savršeno očuvane. Što se tiče pitanja rasne pripadnosti, znanstvenici su uvjereni kako nije pripadnica mongoloidne rase niti je povezana sa današnjim stanovnicima Altaja. Štoviše, ruski znanstvenici su tvrdili kako je bila pripadnica europeidne rase, što je izazvalo razna negodovanja. Većina stanovnika Altaja su bili jako uznemireni iskopavanjem i uzimanjem ostataka sa mjesta pokopa, odnosno iz kurgana, jer smatraju kako na području njihova stanovanja postoje mjesta koja se ne smiju posjećivati. To se smatra grijehom i stanovnici strahuju od duhova koji su okarakterizirani jako opasnima. U svakom kurganu je jedan duh koji ima svoju lošu i dobru stranu, i po izjavama lokalnog stanovništva, mnogi su doživjeli loše stvari otkako je ledena princeza izvađena sa svog mjesta počivanja. Mislim da to otprilike daje sliku društvenog mentaliteta i koliko je sam čin zapravo uznemirio lokalno stranovništvo. Genetske studije su pokazale kako stanovnici Pazyryka pripadaju drugoj etničkoj skupini koja nije vezana sa altajskom, štoviše pripadaju skupini Samojed. Otkrića iz Pazyryka se nalaze u muzeju Ermitaž u Sankt Petersburgu, dok su Ukok otkrića u Muzeju arheološkog instituta u Novosibirsku u Rusiji.
Ovdje je riječ o zajednici koja je živjela na nadmorskoj visini od jedan do dva kilometra i više, nije ostavila nikakvih naznaka života osim svojih pokojnika zakopanih duboko u zemlju. Možda je to odraz nedostatka snalažljivosti ili nedostatka materijala na kojima bi ostavili nekakav trajni zapis, ili jednostavno za to nije bilo potrebe. Možda nisu vjerovali u materijalni svijet. Možda je riječ o jednostavnoj šamanskoj zajednici koja je život bazirala na zadovoljavanju viših sila i osiguranju svog mirnog počinka na drugom svijetu. Kako se pretpostavlja da to nisu direktno Skiti ali su svakako prenesene neke značajke, vidi se uloga i značaj konja po tome što su konji pokapani sa pokojnicima. Oni su ih pratili u drugi život kao njihovi suputnici i sredstvo kojim mogu lakše putovati. Isto tako su i tetovaže pokazatelj koliko su životinje igrale ulogu u svakodnevnici, ali i pokazatelj jedne civilizacije koja je živjela u skladu s prirodom, štoviše rekla bih, u strahopoštovanju prema njoj. Vjerojatno su pokojnici bili neka vrsta šamanskih svećenika koji su svojim tetovažama, možda na neki način time pokazivali u društvu kako su povezani sa prirodom i sa onim svijetom. No, danas možemo samo tumačiti i svoditi neke zaključke na temelju vidljivog. U svakom slučaju, riječ je o vrlo fascinantnoj kulturi.