Nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (eg. Duat ili Amenti). Amenti znači “zapad”. Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu odlazi “u nepoznato”. Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge, Duat je potpuno odvajanje od svijeta poznatog, uzlet do zviježđa u kojima borave bogovi. Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano. Iako su najstarije mumije izrađene još prije 5000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene su za Srednjeg kraljevstva. U jednoj spilji kraj Luxora egiptolog Winlock je otkrio masovnu grobnicu šezdeset vojnika koji su poginuli ratujući u postrojbama Mentuhotepa I tijekom borbe za ponovno ujedinjenje Egipta.
Tijela vojnika bila su kvalitetno mumificirana i omotana povojima. Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Iz tog je razdoblja ostalo očuvano niz faraonskih mumija koje se i danas mogu vidjeti u muzejima diljem svijeta. Tijela mrvih su bivala očišćena vađenjem unutarnjih organa, potom izložena dugotrajnom djelovanju konzervansa, te napokon premazivana balzamima i umotana u povoje. Mogla su dobiti i dodatne zaštitne slojeve poput tzv. kartonaže (smjese od platna i blata) odnosno zalijevanjem u bitumen. Čitav postupak mumificiranja prilično je točno opisao Herodot (Hist. II 86-91) On je tvrdio da je ono trajalo čak sedamdeset dana. Budući je ono ujedno predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja ne ulazi samo mehanička obrada umrloga.
Danas se zna da su zapravo postojale vrlo različite inačice tog postupka, a koje su se primjenjivale ovisno o platežnoj moći naručitelja ukopa. Herodot je zapisao:
Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela (za izradbu sarkofaga op. prev.) u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: mozak se odstranjuje koliko je to moguće kroz nosnice pomoću metalnih kuka; a ono što kuka ne može dosegnuti odstranjuje se pomoću lijekova. Nakon toga utroba se otvara po strani grubim nožem i uklanja se ukupan sadržaj abdomena. Čitava šupljina se potom čisti i ispire, prvo sa palminim vinom, a zatim ulijevanjem usitnjenih začina. Potom je ispunjavaju čistom usitnjenom mirtom, kasijom i drugim aromatskim tvarima, s izuzetkom tamjana, te je ponovno zašiju. Po svršetku tog posla, tijelo polože u sol i ostave ga tako najduže sedamdeset dana. Kad prođe ovo razdoblje, koje ne smije trajati duže od sedamdeset dana, tijelo operu i čitavog ga umotaju u fine lanene povoje prilijepivši ih gumom što je Egipćani rabe umjesto ljepila. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja, (drveni sarkofag antropoidnog izgleda op. prev.), u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja. (Hist. II. 86.)
Dakako, kraljevske su mumije imale funkciju relikvije koja se morala čuvati s osobitom pozornošću, pa su faraoni bili mumificirani najkvalitetnijim poznatim tehnikama. Egipćani su učestalo komunicirali s mrtvima prinoseći darove u hrani i piću nižem aspektu njihove duše (ka), koji je po njihovim vjerovanjima zadržavao tjelesne potrebe. Egipatska nam eshatologija otkriva samu bit egipatske religije. Tu otkrivamo koncepciju tri svijeta: Jednog (vječnog i najvišeg) posve duhovnog u kojem boravi stvoritelj svijeta; drugog svijeta dualnosti i duše*-/Tome svijetu odgovaraju parovi božanstava: Geb i Nut, Oziris i Izida, Set i Neftis, Horus i Hator idt./-; i trećeg svijeta manifestacije (mnoštvo božanstava). Najviši svijet predstavlja ujedno i realnost idealnog stanja (stanja raja, zlatnog doba itd.) koje je za čovjeka izgubljeno Ozirisovom smrću, a u koje se upravo uz pomoć tog božanstva može vratiti tek nakon zemaljskog života.