U burnome trećem stoljeću na Rimsko su se Carstvo sjatile razne nevolje, a stanje su dodatno pogoršavali razni ustanci i borbe za carsku vlast. U jednome času Carstvo se zapravo raspalo na tri dijela – jedan od tih dijelova imao je svoje središte u Palmiri, cvatućemu trgovačkom središtu u Siriji. Tvorac uspona Palmire do moći bio je Septimije Odenat, njezin poglavar. Odenatova supruga Zenobija, sirijski Bath-Zabbai, zavladala je nakon muževe smrti 267. g. kao kraljica u ime njihova sina Vabalata. G. 269. raskinula je savez s Rimom i osvojila velik dio Male Azije i Egipat. G. 272. čak je sebe proglasila rimskom caricom, a svoga sina carem. No, još ju je iste godine svladao car Aurelijan. Zarobljena je zajedno sa sinom na bijegu iz Palmire i umrla na putu u Rim. Bila je snažna i sposobna vladarica koja se usudila izazvati moć Rimskoga Carstva. Zapis o njoj preuzet je iz zbirke životopisa rimskih careva pod nazivom Carska povijest. Prema tradiciji napisala su je šestorica latinskih autora, no vjerojatno je riječ o djelu jednoga jedinog spisatelja s kraja 4. st. Zbirka je prepuna zanimljivih, ali uglavnom nepouzdanih i izmišljenih podataka.
“Kad je država bila iscrpljena, potpuno je nestalo srama, pa se došlo čak dotle da su, uzme li se u obzir Galijenovo ponašanje, vrlo dobro vladale čak i žene, i to strankinje. Strankinja po imenu Zenobija, o kojoj je već mnogo toga rečeno, dičila se da je iz roda Kleopatri i Ptolemeja. Nakon smrti svojeg muža Odenata prebacila je preko ramena carski ogrtač (…) i uzela dijadem, pa je u ime svojih sinova Herenijana i Timolaja vladala dulje nego što je to bilo dopušteno ženskom spolu. (…) Postoji Aurelijanovo pismo koje svjedoči o njoj kao zarobljenici. Kad su mu neki prigovarali što on, najhrabriji čovjek, vodi u trijumfu ženu kao nekog vojskovođu, on je senatu i rimskom narodu poslao pismo kojim se ovako branio. (…) “Ali ti koji mi prigovaraju ne bi me prestali hvaliti kad bi znali kakva je to žena, kako razborita u donošenju odluka, kako odlučna u naređivanju, kako stroga prema vojnicima, kako darežljiva kada to zahtijevaju okolnosti, kako nepopustljiva kada to iziskuje stega. Mogu reći da je njezina zasluga to što je Odenat porazio Perzijance, natjerao Sapora u bijeg i prodro sve do Ktezifonta. Mogu potvrditi da je ta žena zadavala takav strah Egipćanima i istočnim narodima da se ni Arapi ni Saraceni ni Armenci nisu okrenuli protiv nje.” (…) Živjela je u kraljevskom sjaju, a po perzijskom su joj se običaju klanjali. Gozbe je priređivala kao perzijski kraljevi. Po običaju rimskih careva pred vojnicima je nastupala s kacigom i grimiznim pojasom s kojega su visjeli biseri i na kojem je umjesto ženske kopče bio dragi kamen. (…) Bila je tamna u licu, očiju crnih i iznimno sjajnih, božanski nadarena i nevjerojatno lijepa. Zubi su joj bili tako bijeli da su mislili da ona nema zube, nego bisere. Glas joj je bio jasan i muški. Ako je trebalo, bila je silnički stroga, ali pokazivala je blagost dobrih prvaka ako su to zahtijevale prilike. U darivanju je bila razborita, a blagajnom je upravljala bolje nego što bi se očekivalo od žene. Vozila se na kolima, rijetko u kočiji, a često je jahala konja. Kažu da bi ponekad propješačila tri ili četiri milje s vojnicima. Bila je strastven lovac poput većine Hispanaca. (…) Njezini sinovi su morali govoriti latinski, tako da su grčki govorili teško i rijetko. Ona sama nije znala latinski osobito dobro, tako da se sramila govoriti ga. Egipatski je govorila savršeno. Aleksandrovu povijest i povijest Istoka poznavala je vrlo dobro, a kažu da ju je i napisala. Latinsku je povijest čitala na grčkom.”