Narodi Starog Istoka sporazumjevali su se na oko petnaestak jezika. Najrašireniji su bili razni oblici semitskih jezika (hebrejski, aramejski), akadski, i egipatski (ograničen na područje Egipta). Priča u Starom zavjetu sadrži mitsku priču o tome kako su nastali brojni jezici naroda.
“Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šenearu (Sumeru), i tu se nastane. Jedan drugom reče: “Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!” Opeke im bile mjesto kamena, a paklina (katran, smola) im služila za žbuku. Onda rekoše: “Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!” Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče: “Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ove je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.” Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidađe grada. Stoga mu je ime Babel (Babilon), jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve rasprišio po svoj zemlji.” (Biblija – Stari zavjet, Postanak, 111-9)