Enuma eliš, potop i Gilgameš

 

Enuma eliš prati obred babilonske novogodišnje svetkovine četvrtog dana te jedanaestodnevne proslave. Tekst je restauriran prema kopijama iz Asurbanipalove biblioteke u Ninivi i prema odlomcima iz južne Mezopotamije. Najstariji postojeći je odlomak iz prvog tisućljeća pr. Kr., ali se na osnovi jezika i stila sa sigurnošću može tvrditi da je izvornik stariji, te potječe iz drugog tisućljeća pr. Kr. i da se upotrebljavao već za Hamurabija. Često se naziva i babilonskim mitom o stvaranju, orijentiran je na vrhovnu moć boga Marduka i njegovoj odluci da stvori čovjeka kako bi on preuzeo služenje bogovima i tako ih rasteretio. U čast Mardukove pobjede sagrađeno mu je svetište na golemom terasastom tornju (zigurat), babilonska kula u drevnoj hebrejskoj legendi.

Potom rekoše: Hajde da sazidamo sebi grad i kulu s vrhom do neba, i da podignemo sebi spomenik, da se ne raspršimo po svoj zemlji. A Gospodin siđe da vidi grad i kulu što su ih zidali sinovi čovječji: Evo, svi su jedan narod i jednak je jezik svima (…) Hajde da siđemo i da im pomiješamo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore (…) I rasprši ih Gospodin otamo po svoj zemlji. Tako su morali odustati od zidanja grada. Zato je prozvan Babel; jer ondje pomiješa Gospodin jezik cijele zemlje(…)

Autohtoni narodi Mezopotamije i njihovi ‘derivati’, uključujući i drevnu povijest Biblije, slažu se u pogledu toga kako je u ovo vrijeme uslijedila prirodna katastrofa koja je prijetila izumiranjem čovječanstva, te kako je spas nekolicine vrijedan toga da nastavi reprodukciju čovječanstva ili civilizacije, u pravi čas, posredovanjem dobroćudnog božanstva. U ranijem obliku, te tradicije su se koncentrirale oko Šurupaka (Fara u južnom Iraku), čiji je kralj otjerao poplavu u čamcu, i u jednoj verziji, postigao besmrtnost. Njegova imena u različitim tradicijama ovise o njegovoj ulozi i sudbini. U najranijoj sumerskoj verziji, on je, čini se, Ubar-Tutu ‘prijatelj boga Tutu’ ili kao Ziusudra ‘život dugih dana‘. Kasnije on je jednostavno (i vjerojatno krivo) nazvan po svom gradu, Šurupak. Najraniji akadski izvori zovu ga Atar-hasis, ‘mudrac nad mudracima‘, dok oni kasniji, inkorporirani u Ep o Gilgamešu, zovu ga Uta-napištam, ‘on je našao (vječni) život‘. U Bibliji, on se zove Noa, opisan kao ovaj će nas natjerati da se pokajemo za svoja djela i iz tuge naših ruku sa zemlje, jer ju je Gospodin postavio pod kletvu, iako je njegovo ime vezano za korijen koji znači ‘odmoriti, počinak‘ i semantički je jednako njegovom suvremeniku Na’amah, čije ime znači ‘ugodan‘. Naime, u Epu o Gilgamešu je uključen izvještaj o potopu, jedna od inačica drevne mezopotamske legende o potopu, gdje Utnapištim priča Gilgamešu kako je preživio potop. Izvještaj u Starom zavjetu govori kako je potop sredstvo božje moralne osude kad Gospodin vidje da je pokvarenost ljudi na zemlji velika i da je sve mišljenje i sve htijenje njihova srca svejednako išlo samo na zlo, pokaja se Gospodin što je bio načinio ljude na zemlji. Starija hebrejska verzija, iz o. 10. st. pr. Kr., ne daje se razlog zbog kojeg je nastao potop. Međutim, u jednom akadskom mitu, u mitu o Atar-hasisu, objašnjava se da je bogove zasmetalo što se ljudi brzo množe, što stvaraju sve veću buku ometajući njihov mir, zato je prvo poslana glad, a zatim je pušten potop.

Enlil kao sumerski bog zraka, kontrolirao je strašne sile prirode, razljućen bukom koja se dizala iz prenaseljenih gradova, odlučio je uništiti stanovnike zemlje i poslao je tako veliki potop da su se uplašili čak i drugi bogovi, nakon upozorenja boga vode Ee, mudrac Utnapištim izdržao je kataklizmu u svom brodu i bog Enlil ga je nagradio vječnim životom. Noa i njegova obitelj bili su jedini ljudi koji su preživjeli potop što je prekrivao zemlju 150 dana prije nego što se počeo povlačiti ostavio Noinu barku na planini Araratu, Noa je pustio grlicu ali ona nije pronašla suhu zemlju pa se vratila u utočište na barci. Sedam dana kasnije on je pušta, i ovaj put mu donosi maslinovu grančicu kao znak da se potop povlači. Utnapištimova barka, kako se voda povlači zastaje na planini Nisir. On šalje grlicu i vrapca, te se oboje vraćaju na barku u nemogućnosti da nađu hranu ili suho mjesto za gnijezdo. No kada je pustio gavrana on se nije vratio,  Utnapištim je po tome zaključio kako je gavran našao suho tlo, te odmah prinosi žrtvu na vrhu planine koja umiruje bogove.

U Epu o Gilgamešu, najstarijem epu svijeta, djelu semitskog Babilona, utemeljenom na starijoj sumerskoj podlozi, govori se o Gilgamešu koji traga za vječnim životom. U tom epu u kojemu se prvi put spominje opći potop, stoje i stihovi. Utnapištim (Gilgamešov pradjed, sumerski Noa) prepričava razgovor s bogom Ea: (…) ja ispunih riječi Ea i radu ja pristupih (…) Petog dana oblik lađe ja skrojih (…) Plan lađe nabacih i nacrtah ga (…) Čuveni Ep o Gilgamešu sačuvao se na dvanaest ploča na akadskom jeziku iz sredine drugog tisućljeća pr. Kr., te na palestinskim odlomcima iz o. 1200. g. pr. Kr. i na krhotinama iz hetitske prijestolnice Boghazköy u maloj Aziji. Legenda je konačna redakcija sage o zbivanjima povezanim s Gilgamešom, kraljem sumerskog grada Uruka, biblijskog Ereka, u prvoj četvrtini 3. tis. pr. Kr. Njegovo postojanje dokazuje sumerski odlomak pisan epskim stilom iz prve polovice 2. tis. pr. Kr. u kojem se spominje rat između Gilgameša i kralja Kiša koji je opsjedao Gilgamešov grad, što je rezultiralo time da je Gilgameš rado prihvatio njegove uvjete. U drevnom semitskom svijetu čovjek pronalazi svoju najveću bliskost i sličnost bogovima u kralju, kako i kaže akadska poslovica: Budući da je kralj, čovjek  je božja slika. Gilgameš, ‘sin Lugulbanda, savršene snage’ je kralj koji je sagradio zidine Uruka. Imena Lugulbanda i Gilgameša se pojavljuju u sumerskim kraljevskim listama Uruka, tamo je Gilgamešu pridružen drugi otac, iz visokog svećenstva.

Drevne kulture i civilizacije su temelj svijeta kojeg danas poznajemo. Čitajući o mitovima i izgradnji sakralnih objekata, te o važnosti koju su stanovnici Mezopotamije pridavali bogovima, svatko će osjetiti strahopoštovanje. No, stavljanjem mitova u okolnosti povijesnog razdoblja, u okvir običaja, tradicije i vjerovanja naroda u kojem su nastali, svatko će razumjeti njihovu svrhu. Vox populi, vox dei.

O autoru

Maja Kolarić

Rođena 30. travnja 1991. u Karlovcu. Gimnaziju općeg smjera završila u Karlovcu, i maturirala 2009. godine. Godine 2010. upisuje jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Preddiplomski studij je završila 2013. godine sa završnim radom na temu 'Mitologije i vjerovanja Mezopotamije', i iste upisala diplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Tijekom preddiplomskog studija pa sve do prve godine diplomskog studija 2013. godine, bila je član Društva studenata povijesti Hrvatskih studija Ivan Lučić-Lucius, unutar kojeg je djelovala kao jedan od suradnika u zborniku radova Lucius. Tijekom diplomskog studija je bila student demonstator u izvođenju nastave na kolegijima 'Prapovijest i prve civilizacije' i 'Razvoj društva i uspon civilizacija istočnog Mediterana' kod dr.sc. Eve Katarine Glazer. Isto tako je volontirala u Arheološkom muzeju u Zagrebu i Arheološkom parku Ščitarjevo. Diplomirala je 30. rujna 2015. godine na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na diplomskom studiju povijesti sa diplomskim radom na temu 'Kumranski tekstovi - spisi s Mrtvog mora', te sa završenim znanstvenim i nastavničkim smjerom stekla akademski naziv magistre povijesti i magistre edukacije povijesti.