Sukob Grka i Trojanaca zbio se između 1193. i 1183. g. pr. Kr. Smatra se da je trojanski kraljević Paris oteo spartansku kraljicu Helenu koja je slovila kao najljepša među smrtnim ženama. Njezin muž Menelaj dobio je pomoć od brata, mikenskog kralja Agamemnona, te su oni zajedno s brojnom vojskom ahejskih kraljeva krenuli u rat protiv Troje. Objašnjavajući sukob Perzijanaca i Grka, povjesničar Herodot je u djelu Povijest pisao i o uzroku grčko–trojanskog rata.
“Kad su, naime, (Grci) otplovili na ratnoj lađi u Eju u Kolhidi i prema rijeci Fasidu, ondje su, obavivši sve drugo zbog čega su došli, oteli kraljevu kćer Medeju. Kolhiđanski je kralj poslao glasnika u Grčku, zahtijevao je zadovoljštinu za otmicu i tražio svoju kćer natrag, a Grci su odgovorili da ni oni od otmičara Ije iz Arga nisu dobili zadovoljštinu za otmicu pa je ni sami neće pružiti Kolhiđanima.
I kažu da je jedno pokoljenje nakon toga Aleksandar sin Prijamov, pošto je čuo za one događaje, htio da s pomoću otmice dobije ženu iz Grčke, a bio je svjestan toga da neće morati pružiti zadovoljštinu, jer je oni prije nisu davali. I tako, kad je on oteo Helenu, Grci su odlučili najprije odaslati poslanike i tražiti natrag Helenu i zahtijevati zadovoljštinu zbog otmice. No dok su oni to izlagali, Trojanci su ih podsjetili na Medejinu otmicu i na to kako oni sami nisu niti pružili zadovoljštinu niti vratili otetu, usprkos zahtjevima, a htjeli bi od drugih dobiti zadovoljštinu.
Do tada je bila riječ samo o pojedinačnim otmicama jednih i drugih, ali nakon toga su Grci postali uvelike krivi: naime, prije su oni započeli voditi rat protiv Azije nego Perzijanci protiv Evrope. Oni smatraju da je otimanje žena postupak nasilnika, da je osvećivanje za otmicu u žurbi postupak nerazumnih, a da se razboriti uopće ne brinu za otete: jasno je, naime, da ne bi ni bile otete da nisu to same željele. Perzijanci tvrde da oni nisu uopće ni postavili pitanje zbog otetih žena, a Grci su zbog jedne žene iz Sparte sakupili golemu vojsku i zatim, došavši u Aziju, uništili Prijamovu državu. Otada neprestano smatraju da im je sve grčko neprijateljsko. Perzijanci Aziju i barbarske narode koji je nastavaju prisvajaju za sebe, a vjeruju da su Evropa i Grčka zasebno područje.
Perzijanci kažu da se to tako dogodilo i nalaze da je početak njihova neprijateljstva prema Grcima predstavljalo zauzeće Troje.” (Herodot, Povijest, I, 2-5)