Doba vladavine Matijaša Korvina vrijeme je uspona duhovnog života i procvata umjetnosti i kulture u Ugarskoj. Zbog svoje velike obrazovanosti i podupiranja razvoja znanosti i umjetnosti Korvin se ubraja među najveće ličnosti tog vremena, uz Firentinca Lorenza Medicija, francuskog kralja Luja IX., engleskog kralja Henrija VII., Kristofora Kolumba, Leonarda da Vincija i Boticellija.
Vjerojatno je Matijaševa težnja za usvajanjem novih znanja svoje korijene imala u njegovoj mladosti. Njegovi su odgajatelji bili učeni humanisti Grgur Sanočki i Ivan Vitez. Zahvaljujući dobrom poznavanju latinskog jezika, Korvin je čitao na originalu antička djela, ponajviše povijesna, i razgovarao s brojnim stranim izaslanicima koji su pohodili njegov dvor bez pomoći prevoditelja.
Kraljev najveći ponos bila je čuvena biblioteka Corvina koja je sa svojih 2000 – 2500 svezaka svojevremeno bila, nakon Vatikanske biblioteke, veličinom druga zbirka knjiga u Europi. Biblioteka je imala samo nekoliko knjiga. Većinom su je činili rukopisi izrađeni u budimskoj radionici za minijaturno slikarstvo te djela vrsnih renesansnih majstora koje je Matijaš stekao u sjevernoj i središnjoj Italiji. Za Corvinu je bio svojstven uvez crvene, zelene ili ljubičaste boje, učvršćen metalnim kopčama i ukrašen kraljevim grbom. Ubrzo nakon Matijaševe smrti biblioteka se počela smanjivati iznošenjem njezinih vrijednih knjižnih primjeraka.
Na svoj je dvor u Budimu Matijaš pozivao ugledne europske znanstvenike i umjetnike. Među istaknutim predstavnicima korvinskog društvenog i humanističkog kruga nalazilo se nekoliko Hrvata. Humanističke ideje koje su se širile Europom kralj Matijaš je upoznao zahvaljujući Ivanu Vitezu od Sredne (1405. – 1472.). Vitez je slovio kao osoba najvećeg kraljevog povjerenja. On je mladog Matijaša doveo iz zatočeništva u Pragu u Budim te je, kao primas Ugarske, 1465. godine okrunio Matijaša krunom Sv. Stjepana. Vitez je osnovao prvu značajnu knjižnicu u Ugarskoj. Dvor varadskog biskupa i kasnije ostrogonskog nadbiskupa postao je okupljalište humanista od kojih je mnoge upoznao tijekom studija u Beču, Bolonji i Padovi. Kao kancelar kraljevstva i glavni savjetnik kralja, Vitez je sudjelovao u brojnim vojnim i diplomatskim akcijama. Vitezove epistole i politički govori potvrđuju veliki spisateljski talent i govorničko umijeće. Jedna od najvećih Vitezovih zasluga bilo je osnivanje sveučilišta u Požunu (današnjoj Bratislavi) – Academie Istropolitane. Požunsko sveučilište, Vitezov dvor u Ostrogonu i Matijašev dvor u Budimu bili su, zahvaljujući istaknutim humanistima kulturno i znanstveno povezani. Nakon nekoliko godina, sveučilište je ukinuto, no Matijaš je 70-ih godina 15. stoljeća nastojao osnovati novo sveučilište u Budimu. Zgrada Filozofskog fakulteta, čija je izgradnja počela na obali Dunava, nakon Matijaševe smrti nikada nije dovršena.
Svom nećaku Ivanu Česmičkom (u Europi poznatom kao Janus Pannonius; 1434. – 1472.), Vitez je usadio ljubav prema književnosti i jeziku. Česmički je rođen 1434. godine u Česmici ili Kesincima u Slavoniji. Nakon rane očeve smrti, brigu o njegovom školovanju preuzima Ivan Vitez te ga šalje u Ferraru u školu Giovannija Guarina Veronesea, glasovitog učitelja jezika i humanističkih disciplina, a potom u Padovu na studije prava. U Italiji je Česmički upoznao napredne humanističke ideje i stekao brojne prijatelje. Nakon povratka u Ugarsku, Česmički je kratko vrijeme bio tajnik Matijaševe žene Katarine, a zatim je imenovan biskupom u Pečuhu. S vremenom je stasao u najcijenjenijeg pjesnika ugarskog humanizma. Njegove elegije i epigrami (više od 400) pisane na latinskom jeziku i danas pobuđuju u čitaocima snažne emocije. Česmički je preveo s grčkog na latinski jezik brojna djela antičkih autora, a napisao je i nekoliko govora, svadbenih pjesama i panegirika. Podučavao je kralja Matijaša o talijanskoj umjetnosti, novim idejama i ponajboljim humanistima. Česmički je kao kraljev ambasador obavljao različite diplomatske aktivnosti. Tako se 1456. godine sastao u Rimu s novim papom Pavlom II. kako bi dogovorio pomoć protiv Turaka i dobio dozvolu za osnivanje sveučilišta u Požunu. U jednoj je elegiji opisao i pohod u Bosnu 1463. godine, a s Matijašem je sudjelovao i u vojnom pohodu protiv češkog kralja Jurja Podjebradskog 1468. godine. Kratkotrajno je obnašao i dužnost slavonskog bana. Vitez i Česmički su 1471. godine stali na čelo nezadovoljnika koji su se pobunili zbog rastuće kraljeve samovolje, njegovog pohoda u Češku 1468. godine i dugotrajnih ratova s Fridrichom III. Neposredno nakon urote obojica su umrla. Vitezova biblioteka postala je osnovica Matijaševe velike biblioteke Corvine, a njegov znanstveni i kulturni krug se raspao.
Kotoranin Nikola Modruški (1427. – 1480.) bio je prvi krbavsko – modruški biskup kojeg je papa Pio II. 1461. godine imenovao sa sjedištem u Modrušu. Modruški je kao papin poslanik u boravio u Bosni za Stjepana Tomaševića, kojem je papa poslao krunu priznavši tako neovisnost i samostalnost bosanske države. Modruški je 1463. ponovo pohodio Bosnu, a zatim je po prvi puta boravio na dvoru Matijaša Korvina. Kao nosilac papinskih ideja nastojao je ostvariti zajednički angažman kršćanskih država protiv turske ekspanzije Europom. Pad Bosne pod tursku vlast i pogubljenje Stjepana Tomaševića Modruški je opisao u najznačajnijem djelu Defensio ecclesiasticae libertatis (Obrana crkvene slobode). Nakon turskog osvajanja Bosne Modruški odlazi na Matijašev dvor u Budimu gdje se uključuje u političke i kulturne krugove. U Veneciji 1463. godine kao Matijašev poslanik traži pomoć protiv Turaka, a potom sudjeluje u vojnim akcijama kojima je oslobođen dio Bosne. Početkom 1464. godine Nikola zauvijek napušta Budim te odlazi u Italiju i uključuje se u njezin renesansni život. Ostao je zapamćen po izvrsnom govorničkom daru, a njegov briljantan govor na pogrebu kardinala Petra Riarija prvi puta tiskan u Rimu 1474. godine prvo je tiskano djelo hrvatskog autora. Kao uzor humanističkog govora ove vrste taj je govor doživio sedam izdanja.
Među umjetnicima na Korvinovom dvoru istaknuto su mjesto zauzimali i Trogiranin Ivan Duknović i Dubrovčanin Feliks Petančić. Kipar Ivan Duknović (Giovanni Dalmata, o. 1440. – nakon 1509.) je na Matijašev dvor došao, vjerojatno 1482. godine, s reputacijom vrsnog umjetnika školovanog u Italiji. U Budim prenosi umjetničke tekovine talijanske renesanse unaprijeđujući tako ugarsku umjetnost. Na budimskom je dvoru intenzivno surađivao s brojnim dalmatinskim graditeljima, kiparima i slikarima (Ivan Grubanić, Mihovil Puhera, Marin Vladić, Petar Busanin, Frano Radov, Juraj Librari i dr.). Duknović je izradio mnoga djela koja su uništena prilikom turskog osvajanja Budima ili u kasnijim razdobljima osmanske vladavine. U Ugarskoj portretira uglednike humanističkog kruga i istaknute crkvene prelate. Vjerojatno mu je kao vrsnom portretistu i klesaru povjereno stvaranje skupine skulptura kralja Matijaša s ocem i bratom. Sa sigurnošću se može tvrditi da je Duknović u Ugarskoj napravio reljef Bogorodice iz Diósgyőra, zdenac kod Matijaševog ljetnog dvora u Višegradu koji se ubraja među najljepša djela ugarske renesanse, i dva reljefa kralja Matijaša i kraljice Beatrice. Nakon Matijaševe smrti Duknović odlazi iz Ugarske. Do kraja života je većinu vremena proveo u Hrvatskoj, ali je izradio nekoliko djela i u Italiji. Ivan Duknović pripada samom vrhu talijanskog renesansnog kiparstva, a njegova kiparska djela u domovini smatraju se vrhuncem hrvatskog kiparstva 15. stoljeća.
Feliks Petančić (1455. – nakon 1517.) se vjerojatno školovao u rodnom Dubrovniku gdje je usvojio latinski i grčki jezik i osnove kaligrafije i slikarstva. Na Matijaševom je dvoru od 1487. godine radio kao kaligraf i minijaturst te voditelj skriptorija (pisarske radionice). Vodio je 30-ak pisara i iluminatora koji su napisali i oslikali velik dio knjiga u Matijaševoj biblioteci Corvini. Sudjelovao je u iluminaciji najljepšeg rukopisa izašlog iz te radionice, Cassianusovog De institutis coeno diorum. Nakon Korvinove smrti Petančić je kratkotrajno obnašao dužnost poslanika Dubrovačke Republike, a uskoro postaje diplomat Vladislava II. Napisao je i bogato ukrasio iluminacijama nekoliko poslanica od kojih je najpoznatije i najizdavanije Petančićevo djelo spomenica De itineribus in Turciam. Posebno je ostao poznat po portretima sultana i minijaturama s prizorima iz turskog života.