Administracija i podjela zemlje

Od nastanka staroegipatske države faraon i centralizirana uprava su činili temelj vlasti u Egiptu. Grčko-makedonski faraoni preuzimaju administrativnu podjelu koju su zatekli te je postepeno mijenjaju, uvodeći neke nove elemente. Glavni izvori, koji govore o svakodnevnom upravljanju zemljom, su tisuće papirusa napisanih na grčkom i demotskom jeziku. Središnja vlast, ali i sva vlast uopće, se nalazila čvrsto u rukama vladara i njemu bliskih osoba, koje su bile uglavnom grčkog i makedonskog podrijetla. Državna administracija je bila ustrojena na način da se kralj nalazio na čelu same administracije. Ispod vladara je bio niz visokih službenika kao glavni upravitelj financija, glavni knjigovođa, upravitelj pisma i sl. Potom su slijedili upravitelji 30 noma, čija se funkcija zvala strategos (general). Oni su prvotno nadzirali samo vojno strukturirana naselja, s grčkom populacijom, ali ubrzo preuzimaju upravu i nad egipatskim civilnim stanovništvom – zabilježeno je da su rješavali sudske procese i peticije upućene kralju. Od kraja III. st. pr. Kr. nome na području Srednjeg i Donjeg Egipta su pod njihovom direktnom kontrolom. Na dnu birokratskog lanca su bili upravitelji pojedinih sela. Iz Aleksandrije se upravljalo naputcima, koji su od vrha prolazili kroz gore navedene strukture vlasti.

Kako je zemlja bila podijeljena najjasnije možemo vidjeti u nomi Fajum. Ta regija je pod vladavinom Ptolemeja I. bila naseljavana grčkim i makedonskim stanovništvom, pretežito vojnicima. Njihovim dolaskom stvara se novi sloj posjednika, koji ne žive u polisima, već u manjim (vojno strukturiranim) zajednicama, u neposrednoj blizini egipatskoga stanovništva. Ti novi posjednici, na svojim imanjima, primjenjuju nove metode isušivanja i navodnjavanja kanala, zbog kojih Fajum postaje jedna od najbogatijih regija u Egiptu. Početkom II. st. pr. Kr. sustav dodjeljivanja zemlje, u zamjenu za vojnu službu, se proširuje na Egipćane. U Fajumu je dio zemlje dodijeljen i hramovima (tzv. „sveta zemlja“), kojima je od pamtivijeka pripadao veliki utjecaj u egipatskom društvu. Tijekom helenističkog razdoblja hramovi su zadržali nominalnu upravu nad svojim imanjima te postaju važan oslonac Aleksandrijskih vlastodršca. Iako su hramovi zadržali samoupravu nad svojim posjedima, makedonski vladari usprkos tome postavljaju vlastite činovnike u hramove. Tako su primjerice grčki notari postali konkurencija hramskim notarima. Daleko najsiromašniju vrstu posjednika, sa najmanjim zemljištem, čine stanari, koji svoj posjed iznajmljuju izravno od kralja. Taj posjed oni su mogli ostaviti svojim nasljednicima na korištenje.

 

Poljoprivreda i hortikultura

Staroegipatska ekonomija se temeljila na iznimno organiziranoj poljoprivredi u kojoj je sudjelovala većina stanovništva. To je uključivalo aktivnosti isušivanja i navodnjavanja kanala, obrade zemlje, sijanje žitarica (pšenica) te sadnju raznih hortikultura (voća, povrća, biljka, cvijeća). Zahvaljujući bogatoj zemlji, koja je proizvodila viškove, faraoni su mogli provoditi raznovrsne djelatnosti vezane uz civilizirano društvo te ujedno imati aktivnu vanjsku politiku. U helenističkom razdoblju država se sve više upliće u svakodnevno upravljanje zemljom. Jedan demotski tekst (ostrakon) iz 258. g. pr. Kr., pronađen u Karnaku, govori o cenzusu Ptolemeja II. kojim se naređuje popisivanje svih obradivih zemljišta u nomama. To je uključivalo popisivanje kvalitete pojedinih polja, njihovih lokacija i granica; izvorišta voda; voćnjaka i plodova koji rastu u njima; iznajmljenih parcela i opreme; i posjeda hramova i ljudi koji rade na kraljevskoj zemlji te njihove porezne obveze. Helenistički vladari su uveli i nove žitarice koje povećavaju godišnji prihod od zemlje. Osim žitarica, važnu ulogu u ekonomiji imaju proizvodnja vina, uljarica te uzgoj novih domaćih životinja (ovca i svinja) iz drugih Sredozemnih zemalja. Pogotovo se pazilo na kultiviranje uljarica. Na hramskom zemljištu uglavnom se uzgajaju žitarice, uljarice, palme i vina. Žitarice i slični usjevi su se uzgajali na području koje bi rijeka Nil uobičajeno poplavila. Primjena novih tehnologija također pomaže novoj agrarnoj revoluciji u Egiptu. Tako vodeničko kolo, koje se pokretalo životinjskom snagom, služi za napajanje izoliranih vinograda i voćnjaka.

Jedna od specifičnosti antičkog Egipta je njihov odnos prema poplavama. Dok su druga društva oko Sredozemlja strahovala od njih, egipatska poljoprivreda je o njima pak ovisila. Izostanak godišnjih poplava dovodio je do propasti usjeva i gladi. Stoga su vladari u slučaju sušnih razdoblja odustali od oporezivanja pogođenih područja ili ih barem smanjili.

 

Ekonomija: nova struktura

            Ptolemejevići su svakojakim promjenama u administraciji i poljoprivredi nastojali izvući što više prihoda iz regija nad kojima su vladali. Snaga njihovog kraljevstva je počivala na ogromnim prihodima od poreza, kako u novcu tako i u naturi. U prethodnim razdobljima staroegipatske povijesti porez se pretežito prikupljao od žetve i posjeda. S uvođenjem novca u VI. st. pr. Kr. polako se počinje mijenjati način razmjene dobara, ali ga tada još nije bilo dovoljno da zamijeni davanja u naturi kao glavno sredstvo plaćanja poreza. Prvi ptolemejski vladari koristili su se fiskalnom politikom, čega je kovanje novca bio centralni dio, kako bi što jednostavnije nametnuli svoj suverenitet nad ostatkom Egipta. Budući da je sva zemlja u državi, barem nominalno, bila kraljevo vlasništvo, svi posjednici su bili obvezani plaćati razne poreze vladaru. Najveći dio poreznog prihoda u nomi Fajum, gdje imamo najviše sačuvanih izvora, dolazio je od žitelja, koji su zemlju iznajmljivali od kralja. S druge strane, hramovi i vojni posjednici na kraljevskoj zemlji, kojima je zemlja darovana od kralja, plaćali su značajno manje poreze na svoj imetak. Na području Gornjeg Egipta je dio zemlje, na hramskim posjedima, bio klasificiran kao „privatan“, u smislu da su posjednici s tim zemljištem mogli slobodno raspolagati, ali svejedno su bili obvezani platiti poreze, naročito porez na žetvu. To nam pokazuje da su ptolemejski vladari bili u mogućnosti izvlačiti standardne prihode od poreza čak i na područjima gdje nisu imali potpunu kontrolu. Kao i u mnogim drugim državama oko Sredozemlja, upravljanje procesom oporezivanja, pogotovo onih većih, bilo je ostavljeno u ruke privatnika. Takvi privatnici bi, uobičajeno, prvo kupili od države pravo na prikupljanje poreza, pa bi potom tijekom samog procesa oporezivanja vratili početni gubitak.

U helenističkom Egiptu prikupljaju se i dodatni porezi kako bi država osigurala stalne prihode. Jedan od tih manjih poreza je bio na sol i on se primjenjivao na sve osobe te čak na životinje. Visina poreza na sol se postupno smanjivala, a bio je bitan za vladare jer se prikupljao isključivo u novcu. Ptolemej II. donosi novi porez na vinograde kako bi platio izgradnju hramova i održavao kult posvećen Arsinoji II. Također su postojali svakojaki porezi, prikupljani u novcima, na profesionalna zanimanja i trgovinu.

Novac je Ptolemejevićima služio da svoj novi ekonomski sustav nametnu zatečenim egipatskim institucijama. To se primarno postizalo uvođenjem novca u svakodnevni život Egipćana kao glavno sredstvo plaćanja poreza, nadnica i manjih razmjena. Također, na području Egipta mogao je cirkulirati samo ptolemejski novac. S takvom se politikom kreće već na početku ptolemejske vladavine kada je u Aleksandriji 315. g. pr. Kr. otvorena kovaonica novca. Međutim, takva nastojanja države nisu imale drastične posljedice za mjesne elite u Egiptu. Hramovi su tako uspjeli zadržati monopol nad proizvodnjom i prodajom tkanina, iako su sada morali na tu djelatnost plaćati porez. Poseban status hramske institucije može se vidjeti na kamenu iz Rozete, gdje je zabilježeno da im se ukidaju poneki porezi na zemlju i vinograde.

 

Kovanje novca u Egiptu

Proizvodnja kovanica nije bila novost na području Egipta. Nakon što je Psametik I. (664. – 610. g. pr. Kr.) dao dopuštenje Grcima iz Mileta da osnuju grad Naukratij, tamo se ubrzo pojavljuje kovnica novca. U helenističkom periodu vladari su kovali vlastiti novac s izraženim grčkim stilom i natpisima. Novci su se izrađivali od bronce, srebra i zlata. Na kovanicama su se utiskivali prikazi vladara ptolemejske dinastije, simbolički motivi (npr. rog izobilja) te mitološki motivi (npr. Zeusov orao). Ptolemejski novac je cirkulirao po cijelom Sredozemlju. Kovanice od srebra su se koristile samo u vanjskoj trgovini, zbog skupe proizvodnje, dok su se bakrene koristile za trgovinu unutar Egiptu.

 

Trgovina i transport

 

            Ptolemejsko kraljevstvo je tijekom III. st. pr. Kr. imalo uporišta na Egejskom moru, priobalju Male Azije, Levantu, Cipru i Libiji. S osvajačkom politikom kreće se, djelomično, kako bi se osigurali trgovački putovi po Sredozemnom bazenu i ojačala pomorska ekonomija. Ptolemej I. širi svoju vlast zapadno na Kirenu prvenstveno kako bi osigurao karavanske rute u libijskoj pustinji.

Rijeka Nil je bila sjecište trgovačkih putova u Egiptu i na njoj se odvijao transport svih vrsta tereta. Karavane su preko gradova Edfu i Dendera povezivali Nil sa Crvenim morem, dok su karavane prema Libiji kretale južno od Oksirinka. Trgovina na području istočne pustinje je bila važna zbog uvoza zlata, bjelokosti i slonova, stoga Ptolemej II. na tom području započinje projekte izgradnje gradova i cesta. Edfu je brzom cestom bio povezan s novoosnovanom Berenikom. Za vladavine Ptolemeja III. osniva se još jedan grad na obali Crvenog mora, Adulij. Kako su kopneni putovi prema Indiji i Baktriji od oko 260. g. pr. Kr. bili presječeni od strane Partije i kraljevstva Seleukida trgovina preko Indijskog oceana je postajala sve važnija za Egipat. Ipak, pred kraj vladavine dinastije Ptolemejevića svega je dvadeset brodova godišnje plovilo za Indiju.

 

Društvo: Egipćani i Grci

Teško je procijeniti koliki su točno postotak stanovništva u Egiptu činili grčko-makedonski došljaci. Za nomu Fajum možemo tvrditi, ravnajući se prema cenzusima iz druge polovine III. st. pr. Kr., da ih je bilo između deset i šesnaest posto. Doseljenici s egejskih prostora su uglavnom bili koncentrirani na sjeveru zemlje, naročito u Aleksandriji, dok se na području Gornjeg Egipta naseljavaju ponajviše u okolici polisa Ptolemaj. Ptolemejevići su zbog manjka ljudstva bili primorani iskoristiti postojeće administrativne strukture i egipatske činovnike kako bi omogućili funkcioniranje države. Dakako, Egipćanima su bile dostupne samo najniže funkcije u administraciji. Interakcijom grčke i egipatske kulture počinje proces koji će uvelike izmijeniti sliku Egipta – helenizam.

Tijekom ptolemejske vladavine u selima i gradovima stvara se forma funkcijske dvojezičnosti. Nova vladajuća elita Grka nametnula je grčki jezik kao službeni, ali demotski jezik se svejedno održao u svakodnevnom životu Egipćana. Štoviše, jezik Egipćana je ostao prisutan na nižem stupnju državne administracije, pogotovo na području Gornjeg Egipta. Unatoč svemu s vremenom je poznavanje grčkog jezika postalo uobičajeno i među egipatskim stanovništvom, naročito zbog njegove svakodnevne prisutnosti u trgovini, administraciji, sudstvu i sl. Utjecaj grčkog jezika očituje se u činjenici da je sam demotski jezik preuzeo (posudio) neke riječi od njega. Egipćanima su administrativne funkcije bile dostupne samo uz poznavanje grčkog jezika.

Grci su imali povlašteni položaj u društvu, na čemu su im zamjerali lokalni stanovnici. Kod nekih Egipćana postojalo je gledište da su Grci isključivo stranci za koje moraju raditi. Ipak, rijetka su pisana svjedočanstva koja bi potvrđivala diskriminaciju nad Egipćanima. U Fajumu imamo drukčiju sliku suživota jer su se u toj nomi naselile i druge grupe kao Židovi, Samaritanci, Sirijci, Tračani i dr. Prema tamošnjim popisima sve osobe sa statusom „Helena“ su imale razne povlastice kao izuzetak od plaćanja poreza na obol. Naravno, status Helena nisu posjedovali samo Grci, već su ga mogli dobiti i osobe koje nisu imale grčkog pretka. Uvjet se mogao steći primjerice radom u civilnoj administraciji što je podrazumijevalo poznavanje grčkog jezika. Neki pojedinci su i na druge načine nastojali postati helenizirani te preuzimanju grčka imena i običaje, stupaju u mješovite veze i sl. Izvan zidina polisa je sigurno dolazilo do mješovitih brakova jer u manjim zajednicama, za razliku od polisa, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ženidbu sa Egipćankama (Zabilježeni su poneki slučajevi takvih brakova i u Aleksandriji).

Vojska: struktura i uloga

Grčki najamni ratnici (hopliti) su bili prisutni u Egiptu još od vladavine XXVI. dinastije. Za kraljevanja Ptolemeja I. egipatska vojska će biti ustrojena po uzoru na vojske drugih dijadoha (tzv. makedonski stil). Kakav je bio raspored u samoj vojsci najbolje možemo vidjeti u bitki kod Rafije, koja se odigrala 217. g. pr. Kr. Ptolemejevići su uspjeli skupiti vojsku od 70 000 pješaka, 5 000 konjanika i 73 slonova. Konjica se sastojala od kraljevske straže, grčkih najamnika, Libijaca i „domaćih“ konjanika. Pod terminom „domaći“ se podrazumijevalo konjanike koji su imali svoja zemljišta na području Egipta (većinom u nomama Fajum i Oksirink). Oni su uglavnom dolazili iz Makedonije i drugih dijelova Grčke, a zemlja im je bila dodijeljena u zamjenu za vojnu službu. Temelj vojske su sačinjavali teški pješaci čiji je sastav bio osobito mješovit. Osim kraljevske straže, falanga, Libijaca i najamnika iz Grčke također je bio prisutan i znatan broj Egipćana (koji su po prvi put bili teško oklopljeni). Ptolemej I. već uvodi Egipćane u svoju vojsku (u bitki kod Gaze 312. g. pr. Kr.), ali tada nisu imali izraženu ulogu ili čak dostatnu opremu. Treću skupinu kod Rafije su činili laki pješaci iz Krete, Trakije i Galacije. Kelti iz Galacije su često služili kao najamni vojnici na području istočnoga Sredozemlja te su se neki čak naselili u Egiptu. Slonovi su dio egipatske vojske od vladavine Ptolemeja I. koji je prve slonove nabavio od poraženih neprijatelja. Treba napomenuti da su egipatski slonovi (šumski slonovi) kod Rafije bili slabiji (manji) od onih indijskih koje su Seleukidi imali na raspolaganju.

Sredinom III. st. pr. Kr. Ptolemejevićima je bio blokiran kopneni put prema Indiji, pa su se morala tražiti nova staništa slonova. Ptolemej II. je slao ekspedicije po Nubiji, u cilju da se pronađu lovišta slonova te su ubrzo počeli nicati gradovi duž obale Crvenog mora. Berenika, jedan od novoosnovanih gradova, će postati najvažnija morska luka na Crvenom moru. Iz lovišta su slonovi brodovima slani na sjever do Berenike te potom cestom kroz pustinju do Koptosa. Put se nastavljao Nilom do okoline Fajuma od kuda su slonovi pješke išli do Memfisa, gdje su bili smješteni. Ovaj projekt pokazuje da su ptolemejski vladari imali mogućnost opskrbljivati razne postaje po Afričkom rogu, prilagoditi te postaje transportu slonova, dizajnirati posebne brodove za njihov transport te omogućiti kontinuiranu plovidbu u oba smjera.

Egipatsku vojsku u tom razdoblju možemo podijeliti u dvije skupine. Prva grupa su posade vojnika raspoređenih po zemlji u cilju da se suzbiju pobune. Imali su sve važniju ulogu od 2. st. pr. Kr. kada ustanci na području Gornjeg Egipta postaju sve učestaliji. Drugu grupu čine vojni naseljenici koji su služili kao rezerve te oni sve više zamjenjuju najamnike u standardnoj vojsci. Prvotno su to bili došljaci iz egejskih prostora, koji su zemlju dobivali na temelju svojeg statusa u vojsci, a od 2. st. pr. Kr. zemljišta na kraljevom posjedu su dobivali i egipatski vojnici, iako su njihova bila puno manja. Postojale su također razne paravojne postrojbe, koje su isto dobivale zemljišta, što bi moglo sugerirati strogi nadzor nad svakodnevnim životom.

Religija i kultovi

           Svećenici iz Egipta su odmah po dolasku Makedonaca proglasili svoju potporu novom režimu te poduzimaju razne aktivnosti kako bi dali legitimitet osvajačima, kao sastavljanje mitskog djela o životu Aleksandra Velikog pod nazivom Aleksandrida. Također, egipatski svećenik Maneton je napisao djelo Aegyptiaca, koje govori o vladavinama pojedinih faraona, od mitskog doba do dolaska Aleksandra Velikog u Egipat. U zamjenu za njihovu podršku Ptolemejevići poduzimanju građevinske projekte obnove hramova (npr. Horusov hram u Edfu). Odnos sa svećenicima je bio ključan kako bi se među Egipćanima propagirao kult makedonskih faraona. Prvi korak je bio stvaranje kulta Aleksandra Velikog, u novoj prijestolnici Aleksandriji, prema kojem se počelo bilježiti vrijeme. Ptolemej II. u 272. g. pr. Kr. proglašava sebe i Arsinoju II. bogovima, čime je stavio vlastiti dinastijski kult uz rame Aleksandrovom. Nakon smrti Arsinoje II. osniva se njezin kult koji će se proširiti cijelim Sredozemljem, a igrao je bitnu ulogu u penetraciji prikaza Ptolemejevića na hramskim zidovima. S izgradnjom Aleksandrove grobnice, gdje su se pokapali i Ptolemejevići, makedonski dinastijski kult će dobiti svoju konačnu formu. U gradu Ptolemaju, važnom administrativnom i religijskom centru Gornjeg Egipta, sagrađena je grobnica za Ptolemeja I., imitirajući onu u Aleksandriji.

 

Egipatski kultovi i njihovo širenje po Sredozemlju

Staroegipatski kultovi Izide i Ozirisa počeli su se štovati među grčkim polisima (Atena i Pirej) na Egejskom moru barem od početka IV. st. pr. Kr., a bili su poznati na tim prostorima i ranije (Izida). Od početka III. st. pr. Kr. počinje naglo širenje istočnih kultova, uključujući i egipatskih, po Sredozemlju što se prvenstveno može pripisati propadanju ahemenidske države. Prodiranje egipatskih artefakata i pogrebnih običaja na istočnom Sredozemlju zabilježeno je još u kasnom razdoblju čemu svjedoči mumija Nesu-hensu omotana lanom koji je ispisan etruščanskim pismom. U helenističkom periodu (ali i ranije), grčka božanstva su se poistovjećivala sa egipatskim (Zeus-Amon, Apolon-Horus, i dr.) te se postepeno tijekom vladavine Ptolemeja I. uvode prvi sinkretistički bogovi, od kojih je „sveti bog“ Serapis postao najrašireniji ptolemejski kult u Sredozemlju. Serapis je bio dinastijski bog Ptolemejevića i novo vrhovno božanstvo, s podrijetlom u kultu Apisa-Ozirisa. Osim Serapisa na značaju dobivaju i drugi „stariji“ staroegipatski kultovi, kao kult Harpokrata (Horus dijete), koji je po novoj mitologiji bio sin Serapisa i Izide. Iako su sinkretistički kultovi dobivali na popularnosti među egipatskim stanovništvom, nastavljeno je štovanje staroegipatskih bogova (Sobek, Tot, Set) u njihovim posvećenim hramovima. Od Sredine III. st. pr. egipatski kultovi (Izida, Oziris, Hator, i dr.) i sinkretistički kultovi sve više su se širili Sredozemnim morem. To je bio tzv. prvi val širenja (difuzije) egipatskih kultova koji je trajao do I. st. pr. Kr.

U Kartagi je već sredinom III. st. pr. Kr. postojao hram posvećen Serapisu te je u njegovoj bazi pronađen kip s natpisom Maneton, čije ime se, osim kao kroničara, također veže uz početnu fazu širenje Serapisova kulta. Na teritoriju Rimske Republike prisutnost egipatskih kultova se tolerirala tek povremeno. Krajem III. st pr. Kr. podižu se prvi hramovi posvećeni Serapisu i Izidi u Rimu, ali oni su već po svršetku II. punskog rata uklonjeni iz grada zajedno sa drugim istočnjačkim kultovima. Slične epizode u kojima su se elementi staroegipatske religije službeno izbacivali iz vjerskog života Rimljana postat će s vremenom uobičajene, pogotovo u zadnjem stoljeću postojanja Rimske Republike. Godine 28. pr. Kr. Rimski Senat je pod utjecajem Oktavijana zabranio štovanje staroegipatskih kultova u svim gradovima pod rimskom vlašću. Naposljetku, s dolaskom Gaja Kaligule na vlast 38. g. po. Kr. prestaju protjerivanja egipatskih božanstava te započinje drugi val širenja staroegipatskih kultova po Sredozemlju, koji će potrajati sve do IV. st. po. Kr.