Paleolitik ili starije kameno doba arheološko je razdoblje koje započinje pojavom prvih ljudskih artefakta, odnosno predmeta koji su ljudskom rukom bili prilagođeni određenoj radnji, dakle prije više od 2,5 milijuna godina. S druge strane, razdoblje srednjeg paleolitika na tlu Europe poklapa se sa trajanjem musterijenske kulture, a tom je razdoblju s prostora Hrvatske pripisano više nalazišta, bilo pećinskih ili lokaliteta na otvorenom. Upravo je za razumijevanje razdoblja srednjeg paleolitika Dalmacije ključno nalazište Mujina pećina u zaleđu Kaštela i Trogira, jer je to nalazište prvo musterijensko nalazište u tom dijelu Hrvatske koje je iskopavano suvremenom metodom i kronometrijski datirano.

Zbog raznih faza naseljavanja pećine, važno je skrenuti pažnju na okolnosti u kojima je ista nastanjivana, kao i karakteristike i same klimatske uvjete koji su vladali, a koje možemo samo pretpostaviti i prema tome logičkim slijedom objasniti nastanjivanje nekog lokaliteta.

Mujina pećina je posebno nalazište ponajviše radi metoda istraživanja koje su omogućile bogate i zanimljive nalaze. Također, obzirom na druge skupine neandertalaca, možemo pratiti moguća kretanja raznih skupina, kao i mogućih razloga tim kretanjima.

Nalazi Mujine pećine pružaju nam jedan novi pogled na svijet neandertalaca, na visok stupanj inteligencije (ili pak u najmanju ruku „višlji“ od uobičajenog pogleda), prilagodbenih sposobnosti i društvenih odnosa. Na sve nabrojane karakteristike upućuju razni pronađeni artefakti, koji ne pripadaju jednom razdoblju, već upućuju na određeni kontinuitet i socijalno uređenje u jednom svijetu kojeg često smatramo primitivnim u najnegativnijem smislu te riječi i koji često koristimo kao sinonim za isto.

Novija istraživanja pokazala su upravo suprotno, i polako ali sigurno počinje se rušiti predrasuda o neandertalcima kao „divljacima.“

 

Karakteristike Mujine pećine

Mujina pećina nalazi se sjeverno od Kaštela, na približno 260 metra nadmorske visine. Špilja je svijetla, duga oko 10 metara, a široka 8 metara, te ima zaklonjenu desnu nišu i manji predšpiljski prostor, što ju čini ugodnom za život. S predšpiljskog prostora pruža se pogled na Kaštelanski zaljev i okolno područje, što je čini idealnom za nastanjivanje radi pregleda terena i kontroliranja okolnog teritorija (odnosno ima dobar strateški položaj u slučaju da su stanovnici špilje npr. lovci i sl.). Obzirom na navedene uvjete, Mujina pećina vjerojatno nije slučajno korištena kao stanište u srednjem paleolitiku.

Pretpostavlja se da je u blizini moralo biti pitke vode, koje je možda protjecala nedaleko od špilje, a tome u prilog ide i reljef oko pećine.

Što se tiče klimatskih uvjeta koji su vladali, oni su dakako bili različiti od današnjih. Stoga uvijek trebamo imati na umu kontekst u kojem promatramo neku pojavu, jer je kontekst, odnosno okolina pojave koju proučavamo, uzrok iste. Nažalost, često se zaboravlja na tu činjenicu, zbog čega mnogo toga ostaje nejasno i nedorečeno. Dakle, klima je općenito bila hladnija od današnje, a razina mora niža, stoga je i Kaštelanski zaljev bio tada kopno.

Vegetacija se mijenjala ovisno o klimatskim oscilacijama, kojih je bilo nemalo. Na klimatske promjene upućuju razlike u sedimentu, iz kojeg dobivamo informacije o starosti pojedinog sloja i mnoge druge detalje o kojima će još biti riječi kasnije. Pa tako primjerice analize fosilnog peluda iz slojeva upućuju na otvoreni okoliš s rijetkim drvećem i grmljem, a od tragova drveća pronađen je pelud bora i smreke.

 

Povijest istraživanja

 

Mirko Malez navodi da je još pri pregledu nalazišta 1977. godine prikupljeno mnoštvo kamenih rukotvorina s obilježjima srednjeg paleolitika, a kraći izvještaj o prvome probnom sondiranju objavio je Nikša Petrić 1978. godine. Prikupljeni materijal bio je dovoljan da se kultura odredi kao musterijenska, no ta istraživanja nisu nastavljena. Sustavna istraživanja Mujine pećine započela su 1995. godine u suradnji Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Muzeja grada Kaštela (tada Zavičajnoga muzeja Kaštela), a trajala su do 2003. godine. Ovo istraživanje je od velikog značaja jer iako su u Dalmaciji otkrivena staništa iz razdoblja paleolitika kao i nalazišta na otvorenom, u tom dijelu Hrvatske do sada nije provedeno niti jedno opsežno sustavno istraživanje paleolitičkog lokaliteta sa stratigrafskom sekvencom. Isto tako, detaljniji podaci o tehnologiji musterijenske kulture su veoma oskudni, što ide u prilog značaju spomenutog istraživanja.

 

Metoda

 

Pri tim istraživanjima primjenjivala se vrlo precizna metoda koja zadovoljava zahtjevne standarde suvremene arheološke znanosti, osobito primjenjiva pri istraživanju paleolitičkih nalazišta. Bilježene su tri dimenzije položaja svih nalaza veličine 2 centimetara ili više, koji su i ucrtavani, a sav je iskopani sediment prosijavan kako bi se prikupili i najsitniji nalazi. Dubina pojedinog iskopa iznosila je 3 centimetra. Trećina sedimenta ostala je neiskopana, prema praksi.

Sjeverni stratigrafski profil Mujine pećine dubok je samo 1,5 metara, dok je istočni profil na izlazu iz špilje oko metar deblji, a slojevi se sastoje od kamenoga krša, te pijeska, silta i rijetko gline. U najdonjim, najstarijim slojevima zemlje je najviše. Kao što je ranije spomenuto, razlike u sedimentu upućuju na klimatske promjene, a kronometrijsko datiranje pokazuju koliko su stari određeni slojevi.

 

Slojevi

 

Analiza slojeva je od izuzetne važnosti. Prema sadržaju pojedinog sloja možemo vidjeti, ne samo koliko je sloj star, nego i kakva je klima bila, je li toplo ili hladno u tom razdoblju bilo. A onda, prema učestalosti nalaza u pojedinom sloju možemo zaključiti u koje su doba godine ljudi više ili manje nastanjivali pećinu. Ipak, o takvim pojavama nikada ne možemo sa sigurnošću govoriti. Uzroci učestalosti alatki mogu biti razni, i na kraju krajeva uopće ne moraju upućivati na kontinuiranu (ljudsku) djelatnost, no pretpostavka je neophodna za istraživanje.

Svaki sloj u Mujinoj pećini je drukčiji. Njegov kemijski sadržaj je drukčiji, a s time i nalazi. Sloj E2 je tamnocrvenkastosmeđi, sediment je pjeskovito glinovit, debljine 12 – 18 centimetara, s kamenim kršjem. Navedene karakteristike upućuju na toplo razdoblje i veliku prisutnost organske materije. Sloj E1 je crvenkastosmeđi, sediment je jednak kao i E2, a debljine 8 – 12 centimetara s puno kamenog kršja. Upućuje na toplo razdoblje i prisutnost organske materije. Sloj D2 sadrži krioklastično kameno kršje sa žućkastocrvenim sedimentom debljine 25 – 28 centimetara, a upućuje na hladnu klimu. Sloj D1A, također sadrži krioklastično kameno kršje s malo žućkastocrvenog sedimenta debljine 1 – 38 centimetara, upućuje na vrlo hladno razdoblje. Na pojedinim dijelovima krioklastično kršje bilo je zasigano. Sloj D1B, krioklastično kameno kršje, s vrlo malo ili bez sitnog sedimenta, debljine 1 – 71 centimetar, urušeno sa stropa ili zidova špilje, a upućuje na vrlo hladno razdoblje. Na pojedinim dijelovima krioklastično kršje bilo je zasigano. Sloj C, izrazito smeđa pjeskovita ilovača, debljine 1 – 26 centimetara, s kamenim kršjem. Sloj je prisutan je samo u na nekim dijelovima. Upućuje na toplo razdoblje. Sloj B je izrazito smeđa pjeskovita ilovača debljine 12 – 31 centimetar s kamenim kršjem. Upućuje na toplo razdoblje. Sloj A je tamnosmeđi humus, debljine 2 – 4 centimetra.

 

 

Nalazi

 

U slojevima su pronađeni tragovi svih faza proizvodnje, što upućuje na to da je nalazište imalo funkciju radionice. Pronađeni su odbojci (tanki odbijeni kameni komadići), jezgre (debeli komad od kojeg se odbijalo) i gotovo oruđe. Za izradu se rabio lokalni materijal (rožnjaci) koji se mogao prikupiti u okolici, premda ima nalaza koji upućuju na udaljenija mjesta s kojih su pojedini komadi mogli biti doneseni, a nalazi specifičnih odbojaka i jezgara pokazuju primjenu levaloaške metode kojom se od posebno oblikovanih jezgara nastojalo dobiti odbojke određenoga – standardiziranoga oblika. Izrađena je i tipologija oruđa prema kojoj se vidi koja je faza proizvodnje zastupljena u kojem sloju, a i razvrstane su prema određenim osnovnim tipovima alatki.

Fosilni ljudski ostaci ondje nisu pronađeni, no pronađeni su mnogobrojni ostaci životinja. Neki od njih ukazuju na ljudsku djelatnost, a neke su donijele zvijeri koje su dolazile u špilju nakon što bi je ljudi napuštali. Prema nalazima špilja je bila i medvjeđi brlog.

Možda su najzanimljiviji nalazi dva područja gorenja u sloju D2, koja najvjerojatnije predstavljaju vatrišta, a u istom je sloju primijećena povećana koncentracija nalaza u desnoj niši, što nije čudno jer je riječ o zaklonjenom dijelu špilje.

 

Važnost jednog takvog istraživanja je neupitna. Ovaj doprinos se ne tiče samo dotičnog lokaliteta, već nam omogućuje usporedbu s drugim nalazima takve vrste. Konkretno, istraživanje provedeno na ovom nalazištu u Dalmaciji, omogućuje nam usporedbu s važnim nalazištima Hrvatskoga zagorja (Krapinom i Vindijom). Neandertalci su nastanjivali Mujinu pećinu prije oko 40 000 godina, čak 90 000 godina nakon postojanja krapinskog pračovjeka, što je možda bilo istodobno sa jednom skupinom neandertalaca iz Vindije. Na primjeru raznih alatki koje su odraz jednog spretnog rukovanja, možemo zaključiti da su se neandertalci podjednako dobro prilagođavali različitom okolišu, kako u kontinentalnoj, tako i u mediteranskoj Hrvatskoj, što definitivno ruši tipične predrasude o neandertalcima.

O autoru

Anja Kovačić

Rođena 12. prosinca 1990. godine u Varaždinu. Gimnaziju općeg smjera završila u Varaždinu, te maturirala 2009. godine. Iste godine upisuje dvopredmetni studij filozofije i religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove - Hrvatski studiji, Sveučilišta u Zagrebu. Preddiplomski studij je završila 2012. godine, te upisuje diplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Tijekom diplomskog studija aktivni je član Društva studenata povijesti "Ivan Lučić - Lucius." Član je Matice hrvatske i volonter u Arheološkom muzeju u Zagrebu. U akademskoj godini 2013./2014. je demonstrator na kolegiju Povijest i arheologija, a trenutno apsolventica te se bavi diplomskim radom.