Nakon ujedinjenja Atike u jednu državu, što se pripisivalo Tezeju, politička su prava najprije pripadala samo plemstvu koje se dijelilo na četiri jonska plemena. Svako se pleme dijelilo na tri bratstva, a svako bratstvo na trideset rodova. Atikom su najprije vladali nasljedni kraljevi. Potom se, pored kralja, počeo birati zapovjednik u ratu (polemarh), pa vladalac, odnosno kasnije imenodavac (eponim), po kojem se zvala godina, a zatim se počeo birati i kralj (bazilej). Arhonti eponim, polemarh i bazilej su, zajedno sa šestoricom tesmoteta, činili zbor arhonata koji je imao prvenstveno sudsku vlast. Iza službene godine arhonti su, ako nije bilo pritužbi na njihov rad, prelazili u vijeće zvano areopag. Ono je moglo kažnjavati i globiti građane i činovnike, postavljati niže činovnike i nadgledati njihov rad te se brinuti o državnim financijama. Jedan od najcjenjenijih grčkih filozofa Aristotel (384. – 322. g. pr. Kr.) u djelu Ustav atenski dao je prikaz najstarijeg ustroja atenskog polisa.

” Stari je ustav prije Drakonta bio ovakav. Činovnike su postavljali između bogatih plemića, a ti su najprije vršili službu doživotno, kasnije pak deset godina.

            Najznatnije i najstarije službe bijahu basilej, polemarh i arhont. Od tih je najstarija bila čast basilejeva (jer ona je bila od davnine); kao druga pridošla je kasnije čast polemarhova, jer su neki od kraljeva bili nesposobni za vođenje ratova.

            Posljednja uvedena je služba arhontova. Da je arhontat nastao posljednji od spomenutih službi, potvrda je i to, što arhont ne upravlja nijednom žrtvom od predaka baštinjenom kao basilej i polemarh, nego samo onima, koje su kasnije uvedene. Zato je i postala ta služba istom u novije vrijeme znatna, pošto je povećana novim ovlaštenjima.

            Tesmoteti su izabrani mnogo godina kasnije, kada su se već vlasti birale na godinu dana, sa zadatkom, da napišu pravice i da ih čuvaju za presudu u prijepornim stvarima. Zato ta služba jedina i nije trajala više od godine dana.

            S obzirom na vrijeme toliko su dakle te službe udaljene jedna od druge.

            Vijeće areopagitâ bilo je dužno čuvati zakone; ono je upravljalo vrlo mnogima i najznatnijim državnim poslovima kažnjavajući i globeći samovlasno sve, koji su se nedolično vladali. Arhonti su se birali između bogatih plemića, a od njih su postajali areopagiti. Zato i jest ta služba jedina doživotna i sada.

            Takav je bio nacrt prvoga ustava.” (Aristotel, Ustav atenski, 3, 4)