Prošlo je više od 570 godina od kako je rođen Matijaš Hunyadi (1443. – 1490.), slavni “prijatelj Muza”, neustrašivi zapovjednik “crnih četa”, istaknuti i domišljat političar i jedna od najobrazovanijih okrunjenih glava humanističke Europe. Kao dobar poznavatelj klasičnih jezika i modernih humanističkih ideja na svom je dvoru okupio najznamenitije znanstvenike i umjetnike humanizma. Neprestanim ratovima s njemačkim carem, češkim i poljskim kraljem, ali i političkim brakovima, pokušao je stvoriti temelje jake srednjoeuropske kraljevine na čelu s hunyadijsko-korvinskom dinastijom. Istovremeno je Matijašu prijetila opasnost od Turaka, a unutar Ugarsko – hrvatskog kraljevstva od nezadovoljnih velikaša željnih moći. U samom je kraljevstvu ostao poznat kao neprijatelj krupnog plemstva, a zaštitnik sitnog i srednjeg plemstva i građanstva. Tako je do danas ostala zapamćena narodna izreka: “Od kada je Matijaš umro nestalo je svih pravica”. Pokušavši iskoristiti slabosti nove dinastije Habsburgovaca Korvin je ambicioznom osvajačkom politikom uspio proširiti dominaciju Ugarske na velik dio Srednje Europe.

 

Rane godine

 

Matijaš Korvin je rođen 24. veljače 1443. u erdeljskom Kolozsváru u obitelji Hunyadi čiji grb krasi crni gavran (lat. corvus) po kojem je kasnije nazvan Korvinom. Njegov je otac bio glasoviti János (Ivan, Janko) Hunyadi (1387. – 1456.), erdeljski plemić vlaško-slavenskog podrijetla koji je već za života stekao slavu pobjedama nad Turcima Osmanlijama, a od 1446. godine bio je i gubernator (namjesnik) mladog kralja Ladislava V. (1446. – 1457.) u Ugarskoj.

Smrt oca 1456. godine prilikom obrane zemunske utvrde od turske opasnosti stavila je 13-ogodišnjeg Matijaša u težak položaj. Bojeći se velike moći obitelji Hunyadi, kralj je 1457. godine dao pogubiti Matijaševog starijeg brata Ladislava zbog učešća u ubojstvu Ulricha II. Celjskog. Našavši se u središtu dvorskih spletki Ladislava V. mladi je Matijaš kao brat urotnika završio u zatvoru u Pragu.

 

Dolazak na vlast

 

U središtu zbivanja Matijaš se našao ubrzo nakon iznenadne smrti sedamnaestogodišnjeg kralja Ladislava V. u Pragu (23. XI. 1457.) čime se prestala postojati personalna unija Austrije, Češke, Ugarske i Hrvatske. Budući da preminuli kralj nije imao nasljednika plemstvo je trebalo izabrati novog kralja. Vidjevši u mladom Hunyadiju mogućeg pretendenta za prijestolje češki upravitelj Juraj Podjebradski je pustio Matijaša na slobodu odmah po kraljevoj smrti i potom ga zaručio sa svojom devetogodišnjom kćerkom Katarinom. U međuvremenu baruni i prelati na Saboru u budimskoj tvrđavi 24. siječnja 1458. godine, računajući na njegovu mladost i neiskustvo, izabiru Matijaša za novog kralja Ugarske i Hrvatske, a regent postaje Matijašev ujak Mihajlo Szilágy. Tako je za kralja prvi puta u ugarskoj povijesti izabran domaći predstavnik plemstva bez obiteljskih i dinastičkih veza s nekom od kraljevskih kuća.

 

Prve godine vladavine

 

Nakon svečanog povratka u Ugarsku Matijaš je 14. veljače 1458. ušao u Budim. Kao jaka ličnost Matijaš je teško podnosio skrbništvo svoga gubernatora Mihajla Szilágya. Ubrzo među njima zbog neslaganja dolazi do sukoba što je rezultiralo Szilágyevim napuštanjem Budima, ali i učvršćenjem Matijaševe vlasti u kraljevstvu. Tijekom prvih vladarskih godina (1458. – 1463.) Matijaš je bio u stalnoj opasnosti od dvorskih urota njemu nesklonog visokog plemstva, prijetnjama turskog sultana Mehmeda II. (1451. – 1481.) s istoka i težnji njemačkog kralja i rimskog cara Fridricha III. (1440. – 1493.) da se domogne ugarsko – hrvatskog prijestolja. U Fridrichovom se posjedu nalazila kruna Sv. Stjepana, a on se kao bliski rođak Ladislava V. pozivao na dinastičko pravo na prijestolje. Godine 1459. Turci osvajaju ostatke srpskog kraljevstva, a Matijaš je u Srijemu izvojevao prvu pobjedu u protuturskim ratovima.

U kraljevstvu su plemići od početka Matijaševa vladanja nastojali stegnuti kraljeva prava, no nezadovoljni njegovom politikom oslonca na niže društvene slojeve i pokušajima nametanja izvanrednih poreza i traženja vojnika, početkom 1459. godine proglašavaju Fridricha III. protukraljem. Uslijedili su burni događaji tijekom kojih se Matijaš većim dijelom našao u defanzivi, ali je do kraja 1460. godine uz pomoć pape Pia II. (1458. – 1464.) i češkog kralja Jurja Podjebradskog (1458. – 1471.) uspio učvrstiti vlast.

Koliko su kompleksne političke prilike u srednjoj Europi sredinom 15. stoljeća pokazuje i činjenica da Fridrichov brat, Albrecht VI., nudi Matijašu savez. Sredinom 1461. godine Matijaš se ženi mladom češkom kraljevnom Katarinom (Kunigundom). Nadvojvoda Albrecht VI. pak na molbu češkog kralja Jurja Podjebradskog sklopa mir s bratom čime su narušeni odnosi tasta i zeta. Uz sve ove nedaće Matijaša je ponovno ostavio i Nikola Iločki čija se kći Jeronima udala za češkog kraljevića i Jurjeva sina Henrika. Ovom ženidbom stvorena je treća stranka koja bi na ugarsko-hrvatsko prijestolje postavila zeta Nikole Iločkog, Henrika. No, upravo je pojava novog pretendenta za prijestolje dovela do izmirenja cara Fridricha i kralja Matijaša. Tijekom 1462. i 1463. sklopljeni su mirovni ugovori prema kojima je Matijaš trebao, uz plaćanje odštete Fridrichu, dobiti krunu Sv. Stjepana čime je konačno potvrdio vlast u zemlji.

Turski sultan Mehmed II. uspio je još 1459. godine osvojiti Smederevo, posljednje kršćansko uporište u Srbiji, a ubrzo se na udaru Turaka našlo i Bosansko kraljevstvo. Godine 1461. Mehmed II. iskorištava smrt Stjepana Tomaša (1444. – 1461.) pa prodire u Bosnu. Novi kralj, Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) koji se nije uspio oduprijeti turskoj najezdi naposljetku pada u zarobljeništvo i biva smaknut u Ključu u lipnju 1463. Nakon propasti srednjovjekovne bosanske države Matijaš je izveo tijekom jeseni 1463. i siječnja 1464. godine uspješan kratkotrajni vojni pohod u Bosnu. Ponovno je osvojeno Jajce, Zvečaj i niz drugih gradova u oblasti Vrbasa i Usore. Početkom 1464. pri porodu umire kraljica Katarina što rezultira pogoršavanjem njegovih odnosa s Jurjem Podjebradskim.

Usprkos kraljičinoj iznenadnoj smrti Matijaš je svečano okrunjen krunom sv. Stjepana u Stolnom Biogradu 29. ožujka 1465. čime je konačno ozakonio svoju vladavinu. Sada je mogao započeti proces jačanja svog vladarskog položaja i uvođenja centralističke politike.

 

Ratovi s Turcima

 

Kralj Matijaš je nakon pada Bosne 1463. godine nastojao okupiti europsku kršćansku vojsku za pohod protiv Turaka. Izmirio se s Fridrichom i sklopio ratni savez s Venecijom. Poticaj okupljanju vojske europskih država za protuturski pohod dao je tadašnji papa Pio II. (1458.-1464.). Matijaš je trebao biti nositelj pohoda na Balkanskom poluotoku, a u Anconi se trebalo okupiti križarsko brodovlje. No, nakon papine smrti u kolovozu 1464. godine, pripreme za pohod na oslobađanje jugoistočne Europe od Turaka su zauvijek prekinute. Međutim, samostalnim ratnim pohodima protiv Turaka u razdoblju od od 1464. do 1469. godine kralj Matijaš uspio je ojačati obranu južnih krajeva svog kraljevstva. Osnovao je Jajačku (na području Vrbasa sa sjedištem u Jajcu) i Srebrničku banovinu (između donje Bosne i Drine, Save i planine Majevice sa sjedištem u Srebrniku), a 1469. godine i Senjsku kapetaniju čime je usporio turske prodore za narednih stotinu godina. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Matijaš sporadično ratuje s Turcima na svim graničnim područjima, ali zbog intenzivne borbe za češko prijestolje i sukoba s Fridrichom III. ne uspijeva svoje snage usmjeriti protiv osvajača s istoka. Pa, ipak, Korvin je odgodio tursko osvajanje hrvatskih zemalja za otprilike pola stoljeća.

 

Borbe za češko prijestolje

Smrću mlade kraljice Katarine naglo su zahlađeni odnosi između Matijaša i češkoga kralja Jurja Podjebradskog. Zbog pomoći koju je u Češkoj pružao husitima Juraj je u nekoliko navrata od papinske kurije proglašavan za herezu. Uz podršku pape Pavla II. (1464. – 1471.) i Fridricha III. Matijaš je nakon dugotrajnih priprema konačno u proljeće 1468. krenuo u rat protiv Jurja. Nakon višegodišnjih ratovanja i smrti Jurja Podjebradskog papinski legat je u svibnju 1471. godine proglasio Matijaša za kralja Češke.

U isto je vrijeme Matijaševo sve izraženije priklanjanje apsolutizmu uzrokovalo novu urotu godine 1471. Središnje figure ove pobune, njegovi dotadašnji savjetnici i humanisti predvođeni Ivanom Vitezom od Sredne i Ivanom Česmičkim, tajno su organizirali Matijaševo zbacivanje s ugarsko-hrvatskog prijestolja. Krunu Sv. Stjepana ponudili su trinaestogodišnjem poljskom kraljeviću Kazimiru. No, kralj doznaje za urotu, guši je u začetku te potiskuje Kazimirovu vojsku iz zemlje. Posljedni zameci urote skršeni su na Saboru u Budimu u travnju 1472. kada se većina kraljevih protivnika pokorila njegovoj vlasti.

U međuvremenu se ponovno razbuktala borba za češko prijestolje. U borbe su se uz Matijaša i Fridricha III. uključili poljski kralj Kazimir i njegov brat Vladislav. Uz promjenjive uspjehe na svim stranama rat je okončan tek 1478. godine mirovnim ugovorom prema kojem je Matijaš zadržao Moravsku, Šlesku i Lužicu, a Vladislav je priznat za kralja Češke. Iduće godine sklopljen je mirovni ugovor s Kazimirom čime dolazi do djelomičnog smirivanja prilika u srednjoj Europi.

Ženidbeni odnosi

 

Nakon smrti prve žene Katarine u veljači 1464. godine Matijaš je dugi niz godina tražio pogodnu ženidbenu vezu kojom bi još više ojačao svoju vlast. Godine 1476. godine ženidbenim ugovorom s napuljskom porodicom aragonskih kraljeva Matijaš je dobio za ženu Beatrice s kojom je na njegov dvor pristiglo mnoštvo talijanskih umjetnika, humanista i dvorjana. Međutim, oba Matijaševa politička braka nisu mu donijela legitimnog nasljednika i oba su bila nesretna.

 

Rat s Fridrichom III. za carsku titulu

 

Duboka osobna mržnja koja je stvorena međusobnim rivalitetom Matijaša i Fridricha dovela je nakon mira 1477. do novih političkih spletki dvaju vladara. Novi sukob uzrokovan je borbom za nadbiskupsku stolicu u Salzburgu u studenom 1478. Tijekom devetogodišnjih ratnih sukoba Matijaš je osvojio Beč, gotovo cijelu Donju Austriju, velik dio Štajerske, Kranjske i Koruške i neka mjesta u Gornjoj Austriji. Rat je okončan primirjem dviju zaraćenih strana u prosincu 1487. Tijekom osamdesetih godina Matijaš se u nekoliko navrata upleo u politiku i ratne sukobe talijanskih državica (Napulj, Venecija i papinska država), ali bez nekog značajnijeg uspjeha.

 

Posljednje godine života i borbe oko nasljedstva prijestolja

 

Iako je Matijaševa žena Beatrica željela svom suprugu podariti nasljednika njihovi snovi o legitimnom nasljedniku nisu se ispunili. Matijaševo jedino dijete bio je njegov nezakoniti sin Ivaniš rođen 1473. godine čija je majka bila kći jednog građanina Bratislave.

Tijekom posljednjih godina života Matijaš se svim sredstvima trudio proglasiti Ivaniša svojim nasljednikom. Čak su i kraljevi astrolozi pokušali svojim horoskopima utjecati na Ivanišev izbor. Ali kralj se nije osudio proglasiti Ivaniša nasljednikom zbog straha od svoje žene kojoj je uvijek ugađao, a Beatrica se bojala da bi eventualnim izborom Ivaniša izgubila svu vlast. Matijaš pak prije smrti nije uspio pismeno obvezati prelate i staleže da Ivaniša nakon njegove smrti izaberu za ugarsko – hrvatskoga kralja.

U siječnju 1490. Matijaš je u pratnji svoje supruge napustio Budim i otišao u Austriju na pregovore s Maksimilijanom, a pri odlasku je Ivanišu predao upravu nad budimskim kraljevskim dvorom, riznicom, knjižnicom i arhivom te utvrdu u Višegradu gdje je bila pohranjena kruna Sv. Stjepana. Ivaniševo službeno proglašenje Matijaševim nasljednikom preduhitrila je Matijaševa smrt u Beču 6. travnja 1490. od bolesti. Neki izvori daju naslutiti da je kralj možda bio otrovan.

Nakon Matijaševe iznenadne smrti cjelokupna njegova politika raspala se kao kula od karata. Krupno plemstvo nezadovoljno njegovo dugogodišnjom politikom ubrzo je na vlast dovelo predstavnike poljskih Jagelovića: Vladislava II. (1490. – 1516.) i Ludovika II. (1516. – 1526.). Slabost Jagelovića uskoro je dovela do pobjede Turaka kod Mohača 1526. i propasti Ugarsko-hrvatskog kraljevstva.

O autoru

Mladen Tomorad

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odjelu za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova s područja povijesti, egiptologije, muzeologije i primjene IT-a u povijesnim znanostima. Godine 2004. bio sam nominiran za godišnju državnu nagradu za popularizaciju znanosti za projekt Croato-Aegyptica Electronica. Stručno se bavim poviješću starog Egipta, starom poviješću, muzeologijom, primjenama informacijskih tehnologija u povijesnim istraživanjima i nastavi povijesti, metodologijom povijesnih znanosti i poviješću Sjedinjenih Američkih Država do 20. stoljeća. Od početak 1993. do danas objavio sam preko stotinudevedeset znanstvenih i stručnih radova s područja povijesnih i informacijskih znanosti, nekoliko udžbenika i priručnika za osnovnu školu i gimnaziju, znastvenu knjigu “Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi” (Barbat, Zagreb 2003.), urednik sam knjige „The research of the history and culture of the Ancient Near East in Croatia” (Lambert Academic Publishing, Saarbrücken 2014.). U pripremi je moja autorska knjiga Staroegipatska civilizacija. Glavni sam urednik web portala Croato-Aegyptica Electronica, Stara povijest te sam jedan od kreatora web stranica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odjela za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.