Mit o općem potopu svijeta jedan je od najraširenijih poznatih mitova. Poznaju ga gotovo svi narodi svijeta: od Južne i Sjeverne Amerike preko Europe do područja Starog istoka. Vjerojatno mitske priče o potopu vuku svoje korijene iz razdoblja prestanka ledenoga doba između 12 i 10 tisuća g. pr. Kr. Najstariji opisi općeg potopa zapisani su na XI. pločici Epa o Gilgamešu i u knjizi PostanakStarog zavjeta. Vjerojatno su sumerski opis potopa kasnije preuzeli Akađani, Babilonci, a naposljetku i Židovi. Glavni likovi ovih priča bili su Sumeranin Utnapištim i Židov Noa.

Prema priči bog Ea (Jahve) je vidio veliku pokvarenost čovjeka pa je odlučio kazniti ljude. Ipak je odlučio poštedjeti Utnapištima (Nou) pa ih je upozorio o nadolazećoj katastrofi. Prema božjim uputama Utnapištim (Noa) je načinio lađu u koju se smjestio s obitelji i svim životinjskim vrstama. Opći potom i velika oluja bjesnili su šest dana i šest noći (četrdeset dan i četrdeset noći) i tijekom tog vremena potopljen je čitav svijet. Jedino se očuvala Utnapištimova (Noina) lađa i njezini putnici, nasukavši se na brdu Niširu (Ararat). Nakon što vode spustio putnici su napustili lađu, a od njihovih potomaka potekli su današnji ljudi.

Donosimo usporedni opis potopa iz Epa o Gilgamešu i Staro zavjetne knjige Postanka.

“S prvim javljanjem zore,

crni oblik pojavi se na horizontu.

Unutra je Adad grmio,

naprijed su glasonoše Šulat i Haniš

preko brda i dolina išli.

Eragal jarbole čupa,

naprijed hita Ninurta probiti nasip.

Anunnaki podigne baklje,

obavivši zemlju svojim užasnim svijetlom.

Žestina Adadova dosegla je nebesa,

pretvarajući u tamu sve što bijaše svijetlo.

Svu je zemlju u pustoš pretvorio.

Jedan je dan južna oluja bijesnila,

rastučom snagom svojih udaraca, preplavljujući planine,

gazeći ljude poput bitke.

Nitko nije vidio svog druga,

niti su ljudi mogli biti razaznani s neba. …”

(Ep o Gilgamešu, XI. pločica asirske verzije, 96-112)

U dan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske. I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. … Pljusak je na zemlju padao četrdest dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. Izgiboše sva bića što se po zemlju kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi: Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe.” (BiblijaStari zavjet, Postanak, 710-22)

O autoru

Rođen sam u Zagrebu 1971. Diplomirao (1997.) i magistrirao (2001.) sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao sam na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu interdisciplinarnim doktorskim radom s područja povijesti, arheologije i muzelogije - „Model računalne obrade i prezentacije staroegipatskih predmeta u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj“ (2006.). Od 2005. do 2009. godine studirao sam egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. Od lipnja 2000. do travnja 2011. radio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje sam od siječnja 2002. do listopada 2006. bio voditelj Kompjutorskog laboratorija. Od travnja 2011. radim na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta (2011. - 2020) i izvanrednog profesora (2020. - ). Inicijator sam i voditelj međunarodnog projekta Croato-Aegyptiaca Electronica od 2002. godine. Sudionik sam brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih sku