Mit o općem potopu svijeta jedan je od najraširenijih poznatih mitova. Poznaju ga gotovo svi narodi svijeta: od Južne i Sjeverne Amerike preko Europe do područja Starog istoka. Vjerojatno mitske priče o potopu vuku svoje korijene iz razdoblja prestanka ledenoga doba između 12 i 10 tisuća g. pr. Kr. Najstariji opisi općeg potopa zapisani su na XI. pločici Epa o Gilgamešu i u knjizi Postanak – Starog zavjeta. Vjerojatno su sumerski opis potopa kasnije preuzeli Akađani, Babilonci, a naposljetku i Židovi. Glavni likovi ovih priča bili su Sumeranin Utnapištim i Židov Noa.
Prema priči bog Ea (Jahve) je vidio veliku pokvarenost čovjeka pa je odlučio kazniti ljude. Ipak je odlučio poštedjeti Utnapištima (Nou) pa ih je upozorio o nadolazećoj katastrofi. Prema božjim uputama Utnapištim (Noa) je načinio lađu u koju se smjestio s obitelji i svim životinjskim vrstama. Opći potom i velika oluja bjesnili su šest dana i šest noći (četrdeset dan i četrdeset noći) i tijekom tog vremena potopljen je čitav svijet. Jedino se očuvala Utnapištimova (Noina) lađa i njezini putnici, nasukavši se na brdu Niširu (Ararat). Nakon što vode spustio putnici su napustili lađu, a od njihovih potomaka potekli su današnji ljudi.
Donosimo usporedni opis potopa iz Epa o Gilgamešu i Staro zavjetne knjige Postanka.
“S prvim javljanjem zore,
crni oblik pojavi se na horizontu.
Unutra je Adad grmio,
naprijed su glasonoše Šulat i Haniš
preko brda i dolina išli.
Eragal jarbole čupa,
naprijed hita Ninurta probiti nasip.
Anunnaki podigne baklje,
obavivši zemlju svojim užasnim svijetlom.
Žestina Adadova dosegla je nebesa,
pretvarajući u tamu sve što bijaše svijetlo.
Svu je zemlju u pustoš pretvorio.
Jedan je dan južna oluja bijesnila,
rastučom snagom svojih udaraca, preplavljujući planine,
gazeći ljude poput bitke.
Nitko nije vidio svog druga,
niti su ljudi mogli biti razaznani s neba. …”
(Ep o Gilgamešu, XI. pločica asirske verzije, 96-112)
“U dan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske. I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. … Pljusak je na zemlju padao četrdest dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. Izgiboše sva bića što se po zemlju kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi: Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe.” (Biblija – Stari zavjet, Postanak, 710-22)