Zanimanje za egipatsku kulturu i umjetnost od antike do ranog novog vijeka
Egipat i njegove starine privlačili su putopisce, historičare i geografe još od davnih vremena. U razdoblju između 449. i 430. g. pr. Kr. u Egiptu je boravio glasoviti grčki povjesničar Herodot (o. 484. – 425. g. pr. Kr.). U drugoj i trećoj knjizi Povijesti dao je osnovne kronološke odrednice egipatske povijesti od mitskih vremena do Kambizova osvajanja Egipata (526. g. pr. Kr.). Iznio je i svoje viđenje Egipta, njegove kulture, pisma, mitologije i pogrebnih običaja. Njegovi podaci i danas se smatraju nezaobilaznim vrelom za egiptologe i historičare.
AMZ, numizmatička zbirka, inv. br. B6828av
U jesen 332. g. pr. Kr. Aleksandar Makedonski dolazi u Egipat kao oslobodilac od perzijske vlasti. Tijekom svog kratkog boravka Aleksandar se dao okruniti za egipatskog faraona, a egipatski svećenici dali su ga proglasiti i bogom. U delti Nila osnivao je Aleksandriju, buduće središte helenističke kulture. Njezina knjižnica i znanstvena ustanova Muzej postali su pojam znanja tadašnjega svijeta. Nakon Aleksandrove smrti 323. g. pr. Kr. Egipat pod vlašću dinastije Ptolemejevića postaje centar helenističkog svijeta. U III. st. pr. Kr. egipatski svećenik Maneton napisao je prvi pregled egipatskih dinastija i njihovih vladara i pod nazivom Aegyptiaca. Njegova djelo nije ostalo sačuvano u izvorniku nego preko djela posrednika: Josipa Flavija (o. 70. g.), Afrikana (III. st.) i Euzebija (IV. st.). Egipat je u I. st. pr. Kr. posjetio Diodor Sicilski (I. st. pr. Kr.). Njegova svjedočanstva o egipatskoj povijesti i kulturi i danas su neizostavno vrelo za svakog povjesničara i egiptologa.
Oktavijana je nakon pomorske pobjede kod Akcija 31. g. pr. Kr. krenuo u osvajanje Egipta. Kleopatra VII. i Marko Antonije su 30. g. pr. Kr. izvršili samoubojstvo čime je označen kraj vladavine Ptolemejevića u Egiptu. Iste godine Egipat je uključen u teritorij rimske države.
Egipat je zanimljiva odrednica brojnih putnika-turista, geografa, znanstvenika i u vrijeme rimske vladavine. U Egiptu je oko 25. g. pr. Kr. boravio grčki geograf i putnik Strabon (o. 60. g. pr. Kr. – o. 25. g. po Kr.) koji je u djelu Geografija opisao brojne gradove i spomenike. Između ostalog zabilježio je polagano propadanje i prekrivanje drevnih starina pijeskom. U I. st. po Kr. Egipat je vjerojatno posjetio i grčki povjesničar Plutarh (46. – 120. g.) koji je tom prilikom zapisao egipatske mitove o Izidi i Ozirisu.
U rimskom razdoblju (30. g. pr. Kr. – 395. g.) vladari Oktavijan August (30. g. pr. Kr. – 14. g.), Kaligula (37. – 41.), Hadrijan (117. – 138.), Karakala (211. – 217.) i državnici (npr. Germanik) boravili u dolini Nila i divili se njegovim bogatstvima. Car Dioklecijan (284. – 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u današnjem Splitu dao ukrasiti sfingama s prikazom egipatskih faraona, a spomenike je dao dovući iz Egipta (o. 300 g.).
Godine 639. Arapi su na osvajačkom pohodu prema zapadu afričkog kontinenta i Europi prodrli u dolinu Nila. Pustinjski nomadi osvajaju Aleksandriju u jesen 641. g. čime započinje tisućljetno gospodarsko i kulturno propadanje grada. Ostatak Egipta pao je u ruke osvajača 642. godine. Tijekom arapske vladavine Egipat je bio zatvoren za nemuslimanske putnike i trgovce. U tom razdoblju Egiptom su putovali mnogi arapski putopisci (Abu Salih, Ibn Battuta, Ibn Jobair, Ahmad ben Ali Maqrizi) koji u svojim zapisima s putovanja opisuju ljepote egipatskih spomenika koje sve više pokriva pustinjski pijesak.
Zabilježeno je da su arapski osvajači bili općinjeni bogatstvima i ljepotama drevnih građevina. Bogatstvo faraona ušlo je u legendu i u arapske priče poput Tisuću i jedne noći. Kalif el-Mamun, sin Haruna el-Rašida, vjerujući u neizmjerno bogatstvo koje skriva Keopsova piramida, oko 820. godine provalio je u piramidu. Nakon golemih napora provalnici su napravili otvor u piramidi (koji i danas služi kao ulaz za turiste), ali u njenoj unutrašnjosti nisu pronašli nikakvo blago. Saladinov sin, Malek Abd el-Aziz Otman ben Yusuf izveo je godine 1196. novi bezuspješni pokušaj provale s ciljem krađe dragocjenosti koje se prema legendi čuvale u Mikerinovoj piramidi u Gizi.
Godine 1517. turski sultan Selim I. osvaja Egipat i Aleksandriju čime započinje ponovno otvaranje Egipta prema gospodarskim središtima kršćanske Europe. S promjene političke vlasti Egipat posjećuju brojni trgovci, putnici i putopisci.
Nove političke promijene iskoristili su europski liječnici koji su vjerovali da mumijin prah ima razna ljekovita svojstva. Brojni su trgovci od te zablude stvorili unosan posao i od sredine XVI. do sredine XIX. st. u ogromnim količinama izvozili mumije u Europu. Mumije su mrvili u prah i stavljali u bočice koje su se skupo prodavale. Tako su davno mumificirana tijela Egipćana u Novom vijeku postala vrlo isplativ medicinski izvozni proizvod Egipta. Izvjesni John Sanderson godine 1585. izvezao je samo na Londonsko tržište 270 kg mumija. Tek s napretkom medicine sredinom XIX. st. prestaje masovni izvoz mumija u Europu. Njihov izvoz i dalje se nastavio, ali isključivo za potrebe raznih muzejskih institucija širom svijeta.
Zameci znanstvenih istraživanja
Znanstveno istraživanje Egipta započinje početkom XVII. stoljeća. Između 1618. i 1624. u Egiptu je boravio Pietro delle Valle. On je sa svojih putovanja donio veliku količinu papirusa i mumija. Papirusi su tada počeli privlačiti mnogobroje učenjake, pa već 1643. njemački jezuit Athanasius Kircher (1602. – 1680.) izdaje prvu studiju o hijeroglifima pod nazivom Lingua Aegyptiaca Restituta. Engleski matematičar John Graves (1602. – 1652.) prilikom boravka u Egiptu godine 1639. piše prvu studiju o piramidama u Gizi koja ujedno sadrži prva mjerenja i nacrte (Pyramidographia, 1646.).
Tijekom XVIII. stoljeća sve veći broj učenjaka i putnika boravi u Egiptu gdje se dive njegovim starinama. Poslije smrti Engleza Sir Hansa Sloana (1660. – 1753.), predsjednika Kraljevskog društva, za 20000 £ je otkupljena njegova kolekcija egipatskih starina čime je stvoren zametak današnjega Britanskog muzeja. Godine 1790. izlazi knjiga Travels to discover the source of the Nile engleskog istraživača Jamesa Brucea (umro 1794.) koja sadrži mnoštvo crteža egipatskih građevina.
Nastanak i razvoj egiptologije
Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.). Ubrzo je organizirao istraživačku ekspediciju na čelu s Dominique Vivantom Denonom koja je prikupila i nacrtala broje egipatske spomenike. Između 1809. i 1813. izlazi 24 sveska La Description de l’Egypte gdje su objavljeni rezultati istraživanja. To je prvo reprezentativno djelo egipatske povijesti o kojoj se dotada gotovo ništa nije znalo U isto vrijeme slučajnim otkrićem kamena iz Rosette 1799. g. stvoreni su temelji za razvoj egiptologije.
Na početku istraživanja nisu vođena stručno, a mnogi spomenici su se krijumčarili u europske države. U tome ranom razdoblju posebno se istaknuo talijanski pustolov Giovanni Battista Belzoni (1778. – 1823.).
Prijelomna godina za znanstveno bavljenje egipatskom baštinom bila je 1822. Tada francuski lingvist i prvi egiptolog Jean-François Champollion (1790. – 1832.) otkriva tajnu egipatskog pisma – hijeroglifa. Svoje otkriće objavio je čuvenom Lettre à M. Dacier rélative à l’alphabet des hiéroglyphes phonétiques u kojem je objasnio svoje metode. Godine 1826. osnivao je i egipatsku zbirku muzeja Louvrea u Parizu. Ipak Champollion za svoga života nije dobio puno priznanje za svoje rad. Umro je od srčanog udara nedugo nakon što je završio pisanje riječnika egipatskog jezika i njegove gramatike. Svojim se radom na dešifriranju hijeroglifa istakao i Thomas Young (1773. – 1829.).
Champollion, muzej Louvre u Parizu
Nakon dešifriranja hijeroglifa javljaju se mnogi zaslužni istraživači egipatskih starina na čijim je temeljima stvorena današnja egiptologija. Trebalo je proći više od dva desetljeća za slijedeći veliki korak u razvoju egiptologije. Godine 1842. njemački lingvist i egiptolog Karl Richard Lepsius (1810. – 1884.) odlazi na istraživačku ekspediciju financiran od strane Prusije. U razdoblju od 1842. do 1845. Lepsius obilazi spomenike, crta njihov izgled i bilježi njihove natpise. Vratio se u Prusiju s brojnim spomenici i vrijednim zapisima. Rezultate istraživanja objavio je između 1849. i 1859. pod nazivom Denkmaeler aus Augypten und Aethiopien. Godine 1865. postavljen je za prvog kustosa Egipatske zbirke muzeja u Berlinu.
Među istraživačima sredine XIX. stoljeća posebno mjesto zauzima Françoisa Auguste Mariette (1821. – 1881.). On je sredinom XIX. stoljeća osnovao centralnu muzejsku instituciju u Egiptu – Egipatski muzej u Kairu. Uz pomoć egipatskih vlasti osnovao je i posebni ured koji je vodio brigu o zaštiti egipatskih spomenika čime je spriječeno njihovo neovlašteno iznošenje iz zemlje. Njega je kao kustos muzeja godine 1881. nasljedio Gaston Maspero (1846. – 1916.) čijom zaslugom su spašeni brojni predmeti od krijumčarenja iz Egipta.
Njihova istraživanja slijedili su John Gardner Wilkinson (1797. – 1875.), Heinrich Ferdinand Karl Brugsch (1827. – 1894.), Edouard Naville (1844. – 1926.), William Flinders Petrie (1853. – 1942.), Adolf Erman (1854. – 1937.), E. A. Wallis Budge (1857. – 1934.), F. Llewellyn Griffith (1862. – 1934.), George Andrew Reisner (1867. – 1942.), Heinrich Kurt Sethe (1869. – 1934.), Henry Breasted (1865. – 1935.), Howard Carter (1874. – 1939.), Allan H. Gardiner (1879. – 1963.), Walter Bryan Emery (1903. – 1971.) i u novije vrijeme čitav niz istraživača zaslužnih za razvoj današnje egiptologije.