Tumač pojmova i imena stare povijesti

TUMAČ POJMOVA I IMENA STARE POVIJESTI

A

adopcija (lat. adoptio) – posvojenje, posinjenje, pokćerenje.

agemá (grč. vodeća jedinica) – naziv korišten za diviziju nekoliko grčkih i helenističkih vojski.

agora (grč. agorá – trg) – sastajalište, zborište, javno mjesto, trg; skupština.

agrarna reforma – reforma koja se odnosi na zemljoposjed.

ahistorijska (grč. a – ne + historía – ispitivanje, znanje, povijest) svijest – poimanje stvarnosti koja se ne mijenja i koja postoji kao religiozna i mitološka spoznaja.

Ahura mazda (perz. „Mudri gospodar“) – predstavljao je moć svjetla, stvaratelj je i održavatelj svijeta, čovječanstva i bog plodnosti i živih bića. Na klinastom pismu perzijskih kraljeva nalazi se i pod imenom Auramazda.

akademija (grč. Akadḗmeia) – gimnastičko vježbalište i prostor posvećen heroju Akademu.

akropola (grč. akrópolis – gornji grad, tvrđava) – visoka tvrđava u grčkim polisima.

akvedukt (lat. aquaeductus) – vodovod postavljen na građevini sličnoj mostu; odvod, cijev za vodu.

alabaster (gr. alábastros)  – bijela sitnozrnasta vrsta rudače, odnosno gipsa. Postoje dvije osnovne vrste: 1. travertine – sedimentna rudača s primjesama kamena vapnenca koja se sastoji uglavnom od kalcita (CaCO₃) ili aragonita. U starom Egiptu obično se nazivao „egipatski alabaster“. Najčešće se iskopavao na području Abidosa,    Hierakonpola i Nagade; 2. „pravi alabaster“ – geološki alabaster koji se sastoji od minerala gipsa (CaSO₄ 2H₂O).

Alboransko more (lat. Mare Ibericum) – more između Španjolske te Maroka i Alžira. Rimski je termin dobilo po Iberima.

alfabet (od prvih grčkih slova alfe i bete) – abeceda.

aluvij (lat. alluvies – poplava; alluvio – nanos ) ili holocen (grč. hólos – čitav, potpun + kainós – nov) – geološki naziv za sadašnje razdoblje u geološkom razvoju Zemlje. Tijekom holocena dolazi do zagrijavanja ledenih površina te oslobađanja velikih količina vode koje omogućavaju nastanak novih jezera, te se generalno povisuje razina vodenih površina. Ove promjene često se povezuju s mitskim potopima i poplavama karakterističnim za sve narode svijeta.

amfiteatar (lat. amphitheatrum) –doslovce “uokolno gledalište”, borilište, kružnog ili jajolikog oblika s također stepenasto poredanim sjedalima.

amfora (lat. amphora) – antička keramička posuda za čuvanje i transport vina, ulja, meda i sl.

amulet (ar. hamala – nositi) – dekorativni izrezbareni predmet koji su stari Egipćani nosili uglavnom zbog svojih religioznih vjerovanja. Osobe koje su nosile amulete vjerovale su da njima stječu različite natprirodne moći i da su zaštićeni od čarolije; nazivali su ih meket, nehet, sa – zaštititi, a koristio se i naziv wedja – biti dobro; izrađivani su od različitih metala, drveta, fajanse, terakote i kamena.

anali (lat. annales) – opisi povijesnih događaja po godinama, vremenskim slijedom; godišnjaci, ljetopisi.

animalizam (lat. animal – životinja) – primitivno štovanje životinja.

animizam (lat. animus – duh, duša) – primitivno religiozno vjerovanje da sve stvari imaju dušu; pridodavanje duševnih svojstava prirodnim pojavama i silama.

ankh (eg. anx) – staroegipatski simbol života u obliku križa.

Antigonidi – vladajuća dinastija Makedonskog kraljevstva koja je vladala od 306. do 168. g. pr. Kr. i čiji je utemeljitelj bio Antigon Jednooki.

antika (od lat. antiquus – star, drevan) – razdoblje u povijesti čovječanstva koje obuhvaća sve što je stvorila grčka, helenistička i rimska uljudba.

antropoid (grč. antropo + eĩdos) – čovjekoliki majmun.

antropoidan (grč. antropo + eĩdos) – sličan čovjeku, čovjekolik.

antropologija (grč. ánthrōpos – čovjek + lógos – riječ, govor) – znanost koja se bavi proučavanjem čovjeka kao prirodnog i društvenog bića.

antropomorfan (gr. antropo + morfē) – sličan čovjeku, čovjekolik.

apadana (perz. apadana) – tip staroperzijske palače sa središnjom dvoranom kojoj strop nese stupovi.

apela (grč. apélla) – narodna skupština u Sparti koju su činili muškarci sa navršenih 30 godina.

apoikia (grč. naseobina u inozemstvu) – novi grad osnovan kao rezultat privatne emigracije ili državna kolonija.

Apoksiomen (grč. Apoxyómenos) – kip mladog atlete kojeg je izradio kipar Lisip, pronađen 1996. kraj Lošinja.

apostol (grč. apostéllō – odašiljem, pošaljem) – poslanik, vjerovjesnik; jedan od prve dvanaestorice Kristovih učenica.

apsolutna monarhija – država u kojoj vrhovna vlast potpuno i nerazdjeljivo (neograničeno) pripada vladaru.

Arbela (as. Arbailu; ar. Erbīl, suvremeni Irbid, Jordan) – središte drevne regije sjeverne Mezopotamije, smješten između rijeka Gornji i Donji Zab. Bio je važno čvorište karavanskih ruta. U asirskom razdoblju grad je bio značajan zbog velikog svetišta božice Ištar, koja je bila zaštitnica grada. Nakon osvajanja Kira Velikog, Arbela je postala sjedište perzijske satrapije Asirije.

areopag (grč. Áreios págos) – 1. brdo u Ateni posvećeno bogu rata Aresu; 2. aristokratsko vijeće u drevnoj Ateni prozvano tako jer su se njegove sjednice održavale na Aresovom brdu.

arhajsko doba ili tiniska epoha – razdoblje staroegipatske povijesti; vladavine I. i II. staroegipatske dinastije.

arheolog – znanstvenik koji se bavi arheologijom.

arheologija (grč. archaîos – star + lógos – riječ, govor) – znanost koja proučava ostatke i spomenike materijalne kulture i društva od prve pojave čovjeka.

arhiv (grč. archeĩon – gradska vjećnica, magistrat) – ustanova za čuvanje starih dokumenata i pisanih spomenika.

arhont (grč. árchōn) – 1. najviši službenik u staroj Ateni, član vrhovne državne uprave u staroj Ateni; 2. naslov najviših činovnika i u drugim starogrčkim polisima.

arijanstvo ili arijevstvo – učenje što ga je razvio aleksandrijski svećenik Arije koji je zanijekao Kristu potpuno božanstvo, smatrajući ga stvorenim i sposobnim za patnju i nazivajući ga polubogom; valja pomno paziti da se pojmovi arijevstvo i arijevci (pobornici arijevstva) nikako ne poistovjete sa značenjski sasvim različitim pojmovima arijstvo (službeni hitlerovski rasni nauk) i arijci (pripadnici nacističke “više rase”).

aristokracija (grč. áristos – najbolji, najugledniji, kratéō – vladam) – vladavina velikaša; viši, povlašteni sloj društva.

aristokratska republika – država u kojoj vlast pripada malom broju najuglednijih ljudi, aristokraciji, a na čelu države nalazi se aristokratsko vijeće.

aspis (grč. štit) – najčešće štit kakvim su se koristili hopliti.

aswaran/savaran (per.) – kralježnica vojske, plemstvo, oklopnici,  sastojalo se od raznih jedinica od strijelaca do katafrakta.

Atalidi – dinastija koja je vladala Pergamom od 282. do 129. g. pr. Kr.

auguri – (lat. augures) – etruščanski vračevi koji su tumačili znamenja prema letu, glasanju i hranjenju ptica.

August (lat. Augustus) – uzvišen, posvećen; carevima iz Augustove dinastije osobno ime, a kasnije dio carskoga vladarskog naslova.

australopitek (lat.-grč. australis – južni + píthēkos – majmun) – rod fosilnog čovjekolikog pretka. Najstariji ostaci australopiteka pronađeni su u Etiopiji u istočnoj Africi. U tamošnjem mjestu Hadar 1974. godine otkriveni su ostaci ženskog kostura kasnije nazvanog Lucy utvrđene starosti oko 3,2 milijuna godina. Građa njezinih kostiju upućuje na uspravni hod i snažnu tjelesnu građu. Ostaci austrolopiteka pronađeni su i u drugim mjestima u Africi. Najpoznatiji su nalazi iz mjesta Taung i Swaartkrans u južnoj Africi te iz klanca Olduvai Gorge u Tanzaniji.

autohton – starosjedilački, urođen; koji od davnine boravi u nekom kraju.

azadan/aztan/azatan (per. – slobodnjak, onaj koji je slobodan) – plemstvo, kralježnica konjice, žive na malim imanjima, niži upravitelji.

B

ba (eg. bA) – egipatski ekvivalent duše; viši oblik duše; u egipatskih grobnicama prikazivana kao ptica s ljudskom glavom.

balzamiranje (od grč. bálsamon) – postupak spriječavanja raspadanja pokojnikovog tijela unošenjem u tijelo raznik tvari koje štite od truljenja. Vidi: mumifikacija.

banbishnan banbishn (perz. – Kraljica nad kraljicama, titula) – kraljica, vladareva supruga.

barbar ili barbarin (grč. barbaroí) – kod starih Grka i Rimljana naziv za svakog stranca; danas se ta riječ upotrebljava kad se želi označiti divljeg, nekulturnog ili okrutnog čovjeka.

bazilej (grč. basileus – kralj) – grčki naziv za samostalnog vladara; u 5. st. pr. Kr. u Ateni naziv za poziciju koja se bavila vjerskim obredima poput hramskih procesija, pogreba i žrtvovanja.

bazilika (grč. basilikē oikía– kraljevska dvorana) – građevina pravokutnog oblika kojoj se unutrašnjost sastoji od tri ili više uzdužnih prostorija odijeljenih redovima stupova; u rimsko je doba bila namijenjena sudovanju, trgovanju i javnom okupljanju; dvorana za protokolarne potrebe arhonta bazileja.

beduin (ar. bedevi – pustinjak, stanovnik pustinje) – nomadski stanovnik pustinje.

bema (grč. bêma) – govornica s koje su se građanima obraćali lokalni uglednici.

biblioteka (grč. biblio + thēkē) – knjižnica.

biblijska arheologija – znanstvena disciplina, grana arheologije, koja istražuje povijesni prostor opisan u Starom zavjetu, najčešće obuhvaća istraživanja sjeveroistočne delte Egipta, Sinaja i Palestine.

Bijela kruna (eg. Hedjet, Wereret, Neferet, Weret-Hekau) – kruna i simbol Gornjeg Egipta; ima ovalni izduženi oblik koji se na vrhu sužava.

Biskajski zaljev (lat. Mare Cantabrium) – zaljev između Atlantskoga oceana te francuske i španjolske obale. Rimski je naziv dobio po Kantabrima.

biskup (lat. episcopus prema grčkome epískopos) – doslovce “nadglednik”, poglavar kršćanske zajednice nekoga grada.

Bitinija – kraljevstvo helenističkog perioda koje se nalazilo u sjevernoj Anatoliji.

Britanija (lat. Britannia) – prvi pokušaji rimskoga vojnoga osvajanja Britanije datiraju od vremena Gaja Julija Cezara i njegove neuspješne invazije 55. i 54 g. pr. Kr. Skoro pa stoljeće kasnije, rimski car Klaudije (41. – 54. g.) osvojio je Britaniju 44 g. i uspostavio rimsku provincijsku vlast.

C

Carneia – devetodnevni dorski festival slavljen u kolovozu/rujnu.

centurija (lat. centuria) – odred rimske vojske koji se sastojao od 100 vojnika (60 centurija je sačinjavalo legiju).

centurijske komicije (lat. comitia centuriata) – skupštine u kojima se glasovalo prema centurijama.

cenzor (lat. censor) – rimska magistratura koja je postojala od 443. g. pr. Kr. do oko 85. Svake pete godine birana su dvojica bivših konzula da procjenjuju imovinu radi poreza. Popis koji su obavljali naziva se cenzus. Isto tako, bili su dužni sastavljati cenzorske primjedbe (nota censoria), u koje bi uvrstili one koji su zbog nekog nedoličnoga čina protiv države zaslužili biti obeščašćeni.

choinix (grč.) – grčka mjera količine tekućine, malo više od jedne litre.

chlamys (grč.) – kratki plašt.

cirk (lat. circus) – doslovce “krug”, trkalište, izduženi, pravokutni i nenatkriti ograđeni javni prostor sa završetkom u obliku luka.

Cloaca maxima (lat.) – rimski kanalizacijski sustav.

crkva (lat. ecclesia prema grčkome ekklēsía) – izvorno naziv samih kršćana za svoju vjersku zajednicu; kasnije je to postao naziv i za zgradu namijenjenu kršćanskom bogoslužju.

crkveni oci – naziv za najistaknutije crkvene mislioce i vjeroučitelje.

Crvena kruna (eg. Dešeret, Weret, Net) – kruna i simbol Donjeg Egipta; ima cilindrični oblik s dugim nastavkom koji se širi i uzdiže na stražnjoj strani.

Cursus honorum (lat.) – naziv koji označava postepeno i (u načelu regulirano) karijerno napredovanje u državnoj hijerarhiji staroga Rima.

D

Dakija (lat. Dacia) – rimski car Domicijan (81. – 96. g.) vojnim udarima prislio je dačkoga kralja Decebala (87. – 106.) da Dakiju pretvori u klijentsku državu Rimskoga Carstva. Međutim, car Trajan (98. – 117. g.) u dva je navrata (101. – 102. g.; 105. – 106. g.) ratovao protiv Dačana s potpunim uspjehom. Ustrojio je provinciju Dacia Traiana, koja je ostala u sklopu Carstva sve do 271., kada je napuštena. Umjesto toga ustrojena je manja provincija na obodu Dakije pod nazivom Dacia Aureliana.

Dalmacija (lat. Dalmatia) – u 1. st. pr. Kr. počinje se javljati geografski naziv Dalmatia, koji potječe od ilirskoga plemena Delmata koji su obitavali na tom prostoru. Sve do Augustovih osvajanja početkom 1. st., Dalmacija je označavala istoznačnicu za Ilirik, nakon čega je ustrojena kao posebna provincija, sa središtem u važnom rimskom gradu Saloni. Za cara Dioklecijana jugo-istočno područje provincije ustrojeno je u posebnu pokrajina pod nazivom Dalmatia Pevalitana, s glavnim gradom Skadrom (Scodor).

datirati (lat. datare preko njem. datierern – zapisati datum, vući podrijetlo, postojati od neke vremenske granice) – zapisivanje datuma; određivanje vremena nastanka.

decemviri (lat.) – naziv za svaku rimsku državnu komisiju sačinjenu od 10 ljudi, s određenim ovlastima i zadacima.

dedalij (grč. Daídala) – svetkovine u čast božice Here i boga Zeusa.

dekurija (lat. decuria; lat. ordo decurionum) – najmanja rimska vojna jedinica od 10 ljudi; općinsko vijeće koje je u gradovima bilo nositelj vlasti.

Delijska Liga – moderan naziv za mrežu saveza koju je osnovala i vodila Atena, nazvana prema prvom mjestu sastanka i blagajne na Delu.

demagog (grč. dēmăgōgos– voditelj naroda) – 1. starogrčki pučki govornik, predstavnik naroda; 2. danas, političar koji se radi ostvarenja svojih ciljeva razbacuje s obećanjima koje ih ne misli ispuniti; obmanjivač naroda.

demokracija (grč. d`ēmos – narod + kratéō  – vladam) – vlada naroda; politički poredak u kojem vlast pripada narodu; država u kojoj je na vlasti narod preko svojih predstavnika.

demokratizacija – pretvaranje nedemokratskih pojava u demokratske, uređivanje države po demokratskim načelima.

demokratska republika – država u kojoj svi slobodni i punopravni građani posredno ili neposredno sudjeluju u vlasti.

demon (grč. daímōn) – nadnaravno biće, zao duh.

demos (grč. dēmos) – narod, puk.

demotsko pismo (od grč. dēmos – narod, puk) – pojednostavljeno hijeratsko pismo kojim se služio egipatski puk.

denar (lat. denarium) – jedinica za rimski srebrni novac.

Deset Tisuća – naziv za više od 10000 grčkih plaćenika koje je bio unajmio Kir Mlađi u pobuni protiv svog brata, perzijskog kralja Artakserksa II.; nakon Kirovog poraza su se borili na povratku u domovinu i mnogi su bili unajmljeni od Spartanaca za njihove pohode u Maloj Aziji i Korintskom ratu.

despot (grč. despótēs – gospodar, vladar) – silnik, tiranin, apsolutni vladar; vladar koji vlada samovoljno.

dešeret (eg. dSrt – crvena zemlja, pustinja) – prastari staroegipatski naziv za pustinje koje okružuju plodnu dolinu Nila.

dijadosi (grč. diádochos – zamjenik) – nasljednici Aleksandra Velikog koji su nakon njegove smrti međusobno razdijelili njegovu državu.

dijaspora (grč. diaspeírō – rasipam) – doslovce raspršenost, razasutost, rasipanost, raspršenost, rasuto stanje u kojemu žive pripadnici nekog naroda.

dijeceza (grč. dioíkesis – gospodarstvo, kućanstvo; upravljanje) – viša upravna jedinica u kasnome Rimskom Carstvu sastavljena od nekoliko pokrajina.

diktator – onaj koji propisuje ili određuje; u starome Rimu izvanredni državni službenik izabiran u trenucima velike pogibelji za državu kojemu se povjerila najviša vojna i građanska vlast; svi su mu se ostali državni službenici imali pokoravati, a službu je morao položiti najkasnije po isteku šest mjeseci; u 1. st. pr. Kr. diktatori su počeli zadržavati izvanredne ovlasti mnogo duže jer su tako ostali na vlasti.

diluvij – vidi: pleistocen.

dinastija od dinast (grč. dynástēs – mogućnik, vladar, kralj, car) – vladarska porodica iz koje se postavljaju vladari.

dionizija (grč. Dionýsia) – svetkovina u čast boga Dioniza.

diplomatika (lat. diploma – isprava na dvodijelnoj ploči, od grč. diplóos – dvostruk) – znanost koja se bavi proučavanjem službenih isprava i povelja.

dominat (lat. dominatus) – sustav vladavine u kasnome dobu Carstva (4.-6. stoljeće), naziv je izveden otuda što se cara oslovljavalo “gospodarom i bogom” (latinski dominus et deus).

domus (lat.) – termin za rimsku kuću, kao i za kućanstvo općenito. Tipična (bogataška) rimska kuća sastojala se ili se mogla sastojati od vestibulum-a (prostor pred ulaznim vratima), fauces-a (ulazni prostor), atrium-a (središnji prostor doma), alae (niša ili zasebno krilo kuće sa specifičnom funkcijom), tablinum-a (radna soba vlasnika kuće), peristylium-a (poveći stražnji prostor kuće s vrtom, bazenom, trijemom, kolonadom, prostorom za šetnju, raznim nišama, sunčanim satovima, mramornim namještajem i skulpturama itd.), triclinium-a (prostor za jelo, zabavu i ugošćivanje), exedrae (neodređeni stražnji prostor ili hodnik s promjenjivom funkcijom), oecus-a (prostor za objedovanje), culinae (kuhinja), latrinae (zahod), cubiculum-a (spavaonica), cenaculum-a (soba; ćelija), lararium-a (kućni oltar), andron-a (hodnik; prolazni prostor), posticum-a (sporedni ulazno-izlazni prostori) i balneum-a (privatno kupatilo). Dijelovi kuće mogli su se iznajmljivati kao tabernae (gostionice; pekare; prodavaonice). Ukoliko se radilo o ruralnoj vili (villa rustica), kuća se sastojala dodatno od raznih vrsta skladišta (cella, apotheca ili repositorium) i konjskih staja (stabulum).

Dorani – jedna od velikih etničkih grupa stare Grčke.

drahma (grč. drakhmē) – srebrnjak grčkog porijekla; atenska drahma je težila 4 grama i sastojala se od 6 obola.

drama (grč. drãma – čin, gluma, igrokaz) – književno djelo napisano u obliku razgovora koji prikazuje ljude u akciji i uglavnom namijenjeno za izvođenje na pozornici; od komedije se razlikuje ozbiljnošću zapleta i dubinom proživljavanja.

druid – keltski svećenik.

Dvostruka kruna (eg. pa sekhemty) – staroegipatska kruna koja se sastojala od Bijele krune Gornjeg Egipta i Crvene krune Donjeg Egipta; nosili su je bogovi i vladari.

E

edil (lat. aedilis) – viša gradska magistratura u starom Rimu. Pomagali su pučkim tribunima, brinuli su se za organizaciju javnih igara, prehranu pučanstva i za održavanje javnih zgrada i putova, nadzirali su red na ulicama i tržnicama, upravljali državnim arhivima itd. U vrijeme cara Dioklecijana edili nestaju kao dužnosnici gradskih magistrata.

efeti (grč. ephétai) – kolegij od 51 suca starijih od 50 godina.

efor (grč. éforos – nadzornik, čuvar) – izborni visoki državni činovnik u staroj Sparti i nekim drugim starogrčkim državama; efori su vršili nadzornu službu.

egipatska Knjiga mrtvih (eg. rw nw prt m hrw) – zajednički naziv za skup magičnih formula i čarolija koje su obično pisane na ponekad ilustriranom papirusu s namjenom da pokojniku olakšaju prijelaz u svijet mrtvih.

egiptologija – povijesna znanost koja istražuje povijest i kultura starog Egipta.

eklezija (grč. ekklesía) – narodna skupština u staroj Grčkoj.

eksomis (grč.) – starogrčka debela vunena tunika bez rukava ili samo s jednim rukavom.

ekspanzija (od lat. expandere – raširiti) – širenje, zauzimanje većeg prostora; posezanje za tuđim teritorijem.

ekspedicija (lat. expedire – odriješiti, urediti) – trgovačko, znanstveno ili istraživačko putovanje; oružani pohod izvan svoje zemlje rani izvršenja nekog vojnog zadatka.

Elam (el. Ha[l]tamti; ak. Elamtu) – biblijsko ime za staru državu u Prednjoj Aziji, sjeveroistočno od donjega toka rijeke Tigrisa; danas Khuzistan (Iran). Grci su to područje nazivali Elymais, a Rimljani Susiana. Glavni grad Elama bio je najprije Awan, potom Suza (Šušan). Nije poznato kada su se i odakle doselili Elamiti. Država je bila, čini se, savez većega broja gradova-državica, među kojima je vodstvo dugo vremena imala Suza. Potkraj III. tisućljeća pr. Kr. Elam je bio u borbama sa sumerskim državicama; potpao je najprije pod akadsku državu, a nakon 2040. pr. Kr. pod vlast treće dinastije sumerskog Ura. Za slabljenja Ura Elamiti su se osamostalili. U idućim stoljećima ratovali su protiv moćnih mezopotamskih susjeda, bili podvrgavani i bunili se, a u XIII. st. pr. Kr. njihova se država vinula do svojega vrhunca. Jedan od najistaknutijih vladara Elama bio je Šutruk-Nahhunte, koji je oko 1173. pr. Kr. osvojio Babiloniju i odnio velik plijen među ostalim i Hamurabijev zakonik u Suzu. Njegov sin Šilhak-Inšušinak u svojim je osvajanjima oko 1150. pr. Kr. dopro na sjeverozapad sve do Kirkuka. Potkraj XII. st. pr. Kr. Elam je osvojio babilonski kralj Nebukadnezar I. U idućim se stoljećima Elam borio s Asirijom, dok ga 639. pr. Kr. nije osvojio asirski kralj Ašurbanipal. Potkraj VI. st. pr. Kr. Elam je došao u vlast Perzijanaca; kao dio države Aleksandra III. Velikoga držali su ga od početka III. st. pr. Kr. Seleukidi, nakon njih Parti, a od III. st. pr. Kr. novoperzijska dinastija Sasanida. Od tog doba dalje dijelio je sudbinu perzijske države.

en (sum.) – titula gospodara ili svećenika u drevnim sumerskim gradovima. Prvotno je označavala visokog svećenika koji je bio zadužen za štovanje kulta boga zaštitnika pojedinog grada. Smatra se da je također bila titula vladara grada-države Uruka u ranom periodu .

eneolitik (lat. aeneus – bakren + grč. líthos – kamen) – bakreno doba.

Engleski kanal (lat. Oceanus Britannicus) – morski prolaz između francuske i britanske obale.

enomotia (grč. zakleta družina) – najmanja vojna jedinica u Sparti koja se sastojala od 30-40 ljudi kojima je zapovijedao enomotarchés.

ensi (sum.) – titula vladara u drevnim sumerskim gradovima-državama. Prvotno je označavala samostalnog vladara, no kasnije se koristi za tituliranje vazala koji priznaju vrhovnu kraljevu vlast.

ephebes (grč.) – mladići od 18 i 19 godina koji su prolazili dvogodišnji program vojne obuke u Ateni u 4. st. pr. Kr.

epigrafija (grč. epígrafō – pišem, bilježim) – znanost o starim napisima na tvrdim materijalima.

epigram (grč. epígramma) – kratka pjesma različitoga sadržaja, kratka i duhovita, katkada i zajedljiva.

epimahija (grč. epimachia) – naziv za obrambeni savez.

Epirotska Liga – politički savez bivših epirskih pokrajina nakon smrti kraljice Dejdamje 233. g. pr. Kr. koja je označavala kraj vladajuće dinastije Ecida.

eseni (hebr. haššaim – šutljivci) – otpadnička židovska vjerska sljedba koja je živjela u živome očekivanju kraja svijeta i dolaska Božje vladavine koju će ostvariti Božji pomazanik, Mesija; zastupali su stroge vjerske zakone, čvrsta pravila života u zajednici i obrednu čistoću.

etika (grč. êthikā) – filozofska disciplina čiji je predmet proučavanja moral.

etnos (grč. ethnos – narod) – naziv za prepoznatljivu, kulturno-etničku zajednicu.

eupatrid (grč. – eupatrídēs) – pripadnik plemstva, odličnik, uglednik; kod starih Grka privilegirani aristokrat po podrijetlu, plemić.

F

fajansa (tal.) – poluporculan; keramički materijal koji sadrži smrvljeni kvarcni pijesak, sol i pepeo bilja.

falanga (grč. fálanx) – bojni red teško oružane pješadije u staro doba, u zbijenoj formaciji (vojničkom odredu), nalik klinu.

faraon (eg. pr-aA – per-aa – velika kuća, palača) – vladar Egipta tijekom dinastijskog razdoblja egipatske povijesti.

farizeji (hebr. preuzeto iz aramejskog jezika – odijeljeni, odvojeni) – političko-vjerska skupina u židovstvu koja je predstavljala srednje društvene slojeve; protivili su se saducejima i inozemnim vlastodršcima, no nisu bili neskloni nagodbama; njegovali su vjersko nasljeđe videći u njemu branu protiv stranih vjerskih utjecaja; za razliku od saduceja vjerovali su u besmrtnost duše i utjecaj sudbine na ljudsko djelovanje.

festival Sed (eg. Hb-sd) – vladarska obljetnica povodom tridesetogodišnjice vladanja.

fila (grč. fŷlē´ – plemenska zajednica) – najveća društvena jedinica u staroj Grčkoj, pleme; važna administrativna jedinica u staroj Grčkoj koja je nekad bila upotrebljavana kao vojna jedinica u vojsci.

filipika – jedan od oštrih govora grčkog govornika Demostena protiv Filipa Makedonskog; oštar govor protiv nekog uopće.

filologija (grč. filos – prijatelj + lógos – riječ, govor) – znanost kojase bavi proučavanjem jezičnih pojava kako gramatičkih tako i književnih; u užem smislu samo proučavanje gramatike.

filozof (grč. filósofos – ljubitelj mudrosti, znanja) – mislilac koji razrađuje osnovna pitanja nazora na svijet, mudroslov.

flagellum (lat.; eg. nekhakha) – staroegipatski simbol moći koji su bogovi i faraoni držali u desnoj ruci; sastoji se od drška s najčešće tri vezice na kojima su se nalazile kuglice.

flamen (lat.) – rimski svećenik isključivo posvećen štovanju jednoga božanstva – rimski svećenik isključivo posvećen štovanju jednoga božanstva.

forum (lat. forum – trg) – glavni trg rimskoga grada, središte gradskoga političkog i kulturnog života.

fratrija (grč. fratría) – skup od nekoliko rodova u staroj Grčkoj; više fratrija činilo je pleme

freska (tal. fresco – svjež) – slika izvedene bojama na svježoj žbuci.

G

Gal – stanovnik teritorija današnje Francuske u predrimsko i rimsko doba; Kelt.

Galatija – pokrajina u gorskom dijelu središnje Anatolije koju su naselili Gali u 3. st. pr. Kr.

Galija (lat. Gallia) – širi prostor današnje Francuske (zapadna i dio srednje Europe) naseljen Galima; golemi prostor koji su Rimljani nakon osvajanja podijelili na transalpinsku i cisalpinsku Galiju (Gallia Transalpina i Gallia Cisalpina). Padom Mediolanuma 222. g. pr. Kr., Gali su uglavnom svladani u današnjoj sjevernoj Italiji, dočim je rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar između 58. i 52. g. pr. Kr. vojnim osvajanjem podvrgnuo prostor transalpinske Galije rimskoj vlasti. S vremenom je potonja podijeljena na nekoliko provincija kao što su Aquitania, Gallia Lugdunensis, Belgica i Gallia Narbonensis.

genealogija (grč. geneá – rod, pleme, koljeno + lógos – riječ, govor) – znanost o nastanku i odnosima ljudskih naraštaja.

genij (lat. genius) – božanstvo koje upravlja ljudskom prirodom, djeluje kod ljudskog začeća i poroda, prati čovjeka kao duh čuvar kroz cijeli njegov život.

genos (grč. génos – rođenje, podrijetlo, rod) – najmanja društvena jedinica u staroj Grčkoj, rod; više rodova činilo je fratriju.

Germanija (lat. Germania) – veliko zemljopisno područje koje je najvećim dijelom ostalo izvan dohvata rimske vlasti, koja je u nekoliko navrata pokušavala vojnim putem osvojiti Germaniju. Međutim, nakon katastrofalnoga poraza Augustove vojske kod Teutoburške šume 9. g., rimska je vlast odustala od novih pokušaja. Rubne dijelove porajnske Germanije koje je kontrolirala pretvorila je u dvije provincije, odnosno u Gornju i Donju Germaniju (Germania Superior i Germania Inferior). Valja naglasiti kako je izraz „Germanija“ prvenstveno rimski geopolitički termin, koji u zbilji obuhvaća šaroliki spektar plemena, koja najčešće ratuju između sebe.

geruzija (grč. gerūsía) – vijeće staraca u Sparti.

Gilgameš – sumerski kralj prve dinastije Uruka (oko 2600. pr. Kr.). Isprva mu je ime bilo Bilgameš, sa značenjem ”Stari je mlad čovjek”. Gilgameš je sumerski, babilonski i asirski junak, jedan od glavnih likova sumerske i asirsko-babilonske mitologije, opjevan u epu Gilgameš, raširenome od III. do I. tisućljeća. pr. Kr. na sumerskome, akadskom, huritskom i hetitskom jeziku. Gilgameš je junak kojemu su objavljene tajne, putnik u daleke zemlje na kraj svijeta, graditelj bedema Uruka, tiranin čiji podanici vape bogovima za oslobođenjem. Nitko mu nije ravan, zato mu se žele osvetiti bogovi i u njega zaljubljena božica Ištar. Najbolji mu je prijatelj div Enkidu, koji je odrastao među divljim životinjama i pomaže mu u borbama, pa i u borbi protiv diva Humbabe. Zajedno pobjeđuju ”nebeskoga bika” što ga je protiv njih poslala Ištar. Kad Enkidu umre, Gilgameša progoni misao o tajni smrti i odlazi na daleki otok, jedinomu besmrtnom čovjeku Utnapištimu, junaku Općega potopa. Ovaj ga uspavljuje i otpravlja natrag na zemlju preporučivši mu čudotvornu travu s dna mora koja pomlađuje. Kada se Gilgameš vrati na zemlju, zmija mu otme travu pa ga i dalje progoni misao o umrlome prijatelju. Enkiduov mu duh tada objavljuje neizbježnost smrti i žalosnu sudbinu umrlih. Prizori iz Gilgamešova života sačuvani su na mnogim reljefima. Ep o Gilgamešu imao je snažan utjecaj na književnost, religiju i umjetnost istočnih naroda.

gimnazij (grč. gymnásion – 1. vježbanje; 2. hrvačka škola) – u staroj Grčkoj vježbalište, gimnastičko i atletsko igralište.

glacijal (lat. glacialis – leden) – ledeno doba u geološkom razdoblju razvoja.

Gladij (lat. gladius) – kratki mač karakterističan za rimske legionare.

Gladijator – osoba koja se bori u gladijatorskim arenama s drugim gladijatorima ili životinjama pred publikom. Gladijatorsku populaciju činili su zarobljenici, osuđeni zločinci, kršćani (u doba njihova progona), robovi i profesionalni borci. U starom Rimu gladijatorske se borbe održavaju od 3. st. pr. Kr.

H

Hamurabijev zakonik – zakonik babilonskoga kralja Hamurabija, sastavljen između 1755. i 1750. pr. Kr., glavni izvor babilonskoga prava. Stela (stup) od crnog diorita, visoka 2,25 m, na kojoj je bio uklesan cijeli tekst Hamurabijeva zakonika pronađena je 1901. u Suzi (Iran), kamo je odnesena u XII. st. pr. Kr. kao ratni plijen; danas se čuva u Louvreu. Dijelovi teksta nečitljivi zbog oštećenosti kamena gotovo su u cijelosti rekonstruirani s pomoću kopija zakona, sačuvanih na glinenim pločicama. Na vrhu je stupa reljefni lik Hamurabija, koji prima zakon iz ruku boga sunca Šamaša. Zakonik se sastoji od prologa, 282 članka (formirana u prvom izdanju iz 1902.) i epiloga. U prologu se Hamurabi veliča kao pravedan kralj koji donosi Zakonik radi uspostave mira i pravednosti, a u epilogu se zaziva kletva bogova protiv onih koji bi Zakonik kršili ili mijenjali. Odredbe Hamurabijeva zakonika slijede sustavno i odnose se na različite pravne grane: građansko, bračno i obiteljsko, nasljedno, a najviše na kazneno pravo. Hamurabijev zakonik napisan je na akadskome jeziku klinastim pismom. Mnogobrojni prijepisi i izvodi potvrđuju njegovu dugotrajnu primjenu.

haruspici – (lat. haruspices) – etruščanski vračevi koji su proricali iz utrobe žrtvovanih životinja.

hegemonija (grč. hēgemonía – vođenje vojske, vrhovno zapovjedništvo, vrhovna uprava, najviša vlast u državi) – prevlast; vodeća uloga nekoga društvenog sloja ili države u odnosu na druge društvene slojeve ili države.

Helada (grč. Hellás) – prastari naziv za Grčku.

helenistička kultura – kultura nastala u doba helenizma miješanjem grčke i istočnjačke kulture.

helenizam – razdoblje od makedonske pobjede nad Grčkom do rimskog osvajanja Egipta kada se provodilo stapanje grčke kulture s kulturama Starog Istoka.

helenska kultura – naziv za kulturu Grka do njihova pada pod makedonsku vlast (338. g. pr. Kr.).

helot (grč. heilōtēs) – neslobodna osoba u Sparti dodijeljena individualnom gospodaru, ali podložan javnoj kontroli.

heraldika (franc. héraldique) – znanost o grbovima; ustaljena pravila o sastavljanju grbova.

Hetiti (het. Hatti) – indoeuropski narod koji je u početku II. tisućljeća pr. Kr. u istočnom dijelu Male Azije (u središnjoj Anatoliji istočno od rijeke Halis) stvorio državu. Hetiti su vjerojatno nastali stapanjem pridošle indoeuropske ratničke aristokracije i autohtonog stanovništva. Odatle su Hetiti najkasnije u XIX. st. pr. Kr. prodrli u Kapadociju i zavladali tamošnjim protohatskim stanovništvom. Te događaje posvjedočuje i povijesna predaja koja spominje osvajanja kralja Anite od Kassura i zna za razaranje grada Hatuše (danas Boğazkale). Prva hetitska država, poznata kao Staro Kraljevstvo, nastala je sa sjedištem u gradu Nešašu (Neshash), a njezin je utemeljitelj bio kralj Labarna I. (drugo ime za Hatušilija I., 1590. do 1560. pr. Kr.), koji je vojnim pohodom proširio svoje područje na jug do Eufrata i Alepa, ratovao protiv Hurita. Njegov unuk Muršili I. (oko 1560. do 1531/30. pr. Kr.) uspješno je ratovao u sjevernoj Siriji te 1531/30. pr. Kr. stigao do Babilona i opustošio grad. Nakon njegove smrti državu su potresali unutarnji nemiri i dinastičke borbe, koje su okončane dolaskom na vlast Telepina (oko 1500. pr. Kr.), koji je utvrdio novi red u nasljeđivanju prijestolja, ali je kraljevsku vlast morao dijeliti sa skupštinom plemića. Stara je država nestala u XV. st. pr. Kr. Tek uspješnim vojnim pohodima u Siriju i ponovnim zauzimanjem Alepa, vladar Tudhali II. učvrstio je vlast oko 1400. pr. Kr. Njegovu osvajačku politiku u Maloj Aziji nastavili su njegov sin i nasljednik Arnuvanda I. i utemeljitelj nove hetitske države, Šupilulijuma I. (oko 1370. do 1335. pr. Kr.), čijim je osvajačkim planovima pogodovalo neprijateljstvo između Mitanskoga Carstva i Asirije te nezadovoljstvo sirijskih knezova egipatskom vlašću, tako da je uspio pokoriti zemlju Mitanaca i Siriju do Eufrata te Gabal Lubnana i Palestinu. Njegov sin Muršili II. (oko 1330. do 1295. pr. Kr.) nastavio je širiti granice nove hetitske države (poznate kao Novo Kraljevstvo) u ratovima protiv Arzawe i Egipta, kao glavnoga protivnika, za posjede u Siriji, pa je za njegove vladavine zemlja imala najveći opseg. Za njegova brata i nasljednika Muvatalija (oko 1295. do 1282. pr. Kr.) nastavljena je borba s Egiptom za posjede u Siriji, a dvije su se vojske sukobile 1285. pr. Kr. kraj Kadeša (Qadesh), nakon čega je egipatska vojska pod Ramsesom II. bila odbijena. Nakon smjene na prijestolju, novi vladar Hatušili III. (oko 1270. do 1250. pr. Kr.) sklopio je 1270. pr. Kr. mir s Ramsesom II. i utvrdio čvrstu granicu njihovih sirijskih posjeda. Za Hatušilijeva sina Tudhalija IV. (oko 1250. do 1225. pr. Kr.) u zemlji su provedene reforme, a s vladavinom njegova sina Šupilulijume II. (oko 1225. do 1200. pr. Kr.) propala je i nova hetitska država zbog velikih seoba i upada ”ljudi s mora”. Propast hetitske države preživjele su tek neke male kneževine u sjevernoj Siriji i na Taurusu.

Hibernija (lat. Hibernia) – rimski naziv za današnju Irsku.

hijeratsko pismo (od grč. hieratikós –svećenik) – pismo staroegipatskih svećenika.

hijeroglifi (grč. hierós – svet + glyfō – dubim) – slikovno pismo starih Egipćana u obliku znakova s prikazom životinja, ljudi, predmeta itd.

himatij (grč. himátion) – starogrčka gornja haljina; plašt koji se prebacivao preko hitona.

himna (grč. hýmnos) – pjesma pjevana u čast bogova.

hiparh (grč. hipparchos – zapovjednik konjice) – konjanički zapovjednik u helenističkim konjicama.

hipokaust (lat. Hypocaustum) – sustav podnoga grijanja u rimskoj kući.

hippeis (grč. konjanici) – riječ ima više značenja; (1) konjica; (2) zemljoposjednički stalež u Ateni; (3) elitna hoplitska jedinica u Sparti; (4) konjanički hopliti u arhaičnoj Grčkoj.

hippotoxotai (grč. konjanički strijelci) – klasična atenska jedinica od 200 konjaničkih strijelaca.

Hispanija (lat. Hispania) – velika rimska oblast koja je obuhvaćala prostor današnje Španjolske i Portugala. Tijekom Drugoga punskoga rata (218. – 202. g. pr. Kr.), rimska vlast osvaja dijelove Hispanije od Kartažana. Nova je stečevina posljedično ustrojena u dvije provincije: Hispania Citerior/Tarraconensis i Hispania Ulterior. S vremenom se rimska vlast sve više širila prema unutrašnjosti Iberskoga poluotoka. Za vrijeme cara Augusta Hispania Ulterior dodatno je podijeljena na Luzitaniju i Betiku.

historičar – znanstvenik koji se bavi historijom.

historija (grč. historía – ispitivanje, znanje, povijest) – kritičko znanstveno istraživanje prošlosti ljudskih zajednica.

historiograf – stručnjak koji se bavi pisanjem povijesti.

historiografija (grč. historía – ispitivanje, znanje, povijest + gráfō – pišem) – povijesna disciplina koja se bavi pisanjem povijesnih djela, povjesništvo.

hiton (grč. chitōn) – starogrčka duga ili kraća vunena ili lanena odjeća s kratkim rukavima ili bez njih.

holocen (grč. hólos – čitav, potpun + kainós – nov) – vidi aluvij.

hominidi (lat. homo – čovjek) – zoološke skupine s obilježjima čovjeka.

homo erectus (lat. homo – čovjek + erectus – uspravan) – uspravan čovjek, izumrla vrsta praljudi koji su hodali uspravno; pojavili su se oko 1,6 mil. g. pr. Kr. S homo erectusom dolazi do pojave prvih praljudi. Njegovi ostaci pronađeni su u Africi, jugoistočnoj Aziji (Kina, Java) i Europi.

homo habilis (lat. homo – čovjek + habilis – okretan) – čovjekov predak koji izrađuje prva pomagala, te svoja iskustva prenosi na buduće naraštaje. Prvi se počeo baviti lovom te se koristi prvim oružjima (odlomljenom granom i neobrađenim komadima kamena). Pojavio se oko 2 mil. g. pr. Kr. Ostaci homo habilisa pronađeni su u Keniji, južnoj Africi i lokalitetima Trinil na Javi i Zhoukoudian u Kini.

homo sapiens (lat. homo – čovjek + sapiens – razuman) – „razumni čovjek“; stručni termin za sadašnju ljudsku vrstu.

hoplit (grč. hoplítēs) – teško naoružani grčki pješak, oklopnik.

„Horusovo ime“ – jedno od pet oblika staroegipatskih faraonskih titulacija, odnosno imena; prvo po redu; obično se ispisuje u četverokutu (eg. serekh) s Horusovim simbolom jastreba koji se nalazi na njegovu vrhu. Potječe od vjerovanja da je faraon svojevrsna reinkarnacija boga Horusa pa se stoga njegovo ime često interpretira kao „Horus koji se nalazi u palači“.

Horusovo oko – staroegipatski simbol koji predstavlja Mjesec, a ponekad Sunce i Mjesec; stari Egipćani vjerovali su da Mjesec i Sunce predstavljaju oči bogova odnosno svjetlost i nebo.

I

Iberci – neindoeuropsko stanovništvo Pirinejskog poluotoka.

idila (grč. eidýllion – sličica) – pjesma s prizorima iz seoskog i pastirskog života.

Ilirik (lat. Illyricum) – rimska pokrajina koja je isprva obuhvaćala jadransko priobalje, a kasnije prostor između Jadranskoga mora i Dunava.

imperator (lat. imperator) – u starom Rimu vrhovni vojni zapovjednik, glavni vojskovođa na kopnu i na moru; počasni naslov rimskih vojskovođa; kasnije, naslov rimskih careva.

indoeuropeizacija – širenje i preuzimanje indoeuropskih kulturnih značajki.

insula (lat. insulae) – rimska višekatnica.

interglacijal (lat. inter – između + glacialis – leden) – razdoblje između dva ledene doba u razvitku Zemlje.

Isus Krist – ime naslovnog utemeljitelja kršćanstva; Isus je hrvatska inačica za latinski oblik (Iesus) njegova židovskog imena Jošua, a Krist je grčka riječ koja znači Božji pomazanik, odnosno Mesija na hebrejskom.

Izidin čvor (eg. tijet, tyet) – staroegipatski simbol koji se pojavio tijekom razdoblja Novog kraljevstva; simbol božice Izide. Izgledom podsjeća na ankh, ali izrađen kao čvor užeta; predstavljao je jedan od zaštitnih simbola koji su nosile trudnice kako bi zaštitile fetus od pobačaja i deformacija.

J

Jadransko more (lat. Mare Adriaticum) – more smješteno između Italije, Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije. Ime je dobilo po etruščanskom naselju Adriji u sjevernoj Italiji.

Jonjani – jedna od velikih etničkih grupa u staroj Grčkoj.

Jonsko more (lat. Mare Ionium) – more smješteno između južno-talijanske obale i Sicilije s jedne strane te grčke obale s druge strane. Dobilo je naziv po grčkim Jonjanima.

K

ka (eg. kA) – staroegipatski izraz koji izražava duhovnu bit koja egzistira u ljudskom obliku, a koja je ipak zadržala svoju individualnost; vrhovna snaga u kraljevstvu mrtvih.

Kaledonija (lat. Caledonia) – rimski naziv za današnju Škotsku.

Kanaan – staroegipatski naziv za područje od rijeke Jordan prema zapadu do obala Sredozemnog mora; današnji Izrael; u Bibliji Obećana zemlja.

kanibalizam (špa. canibi – ljudožder) – ljudožderstvo.

kanopa – staroegipatska trbušasta posuda od kamena, gline, drveta u koju su stari Egipćani spremali unutrašnje organe pokojnika tijekom procesa mumifikacije; postojale su četiri vrste posuda čiji su poklopci prikazivali ljudske ili životinjske likove, tzv. četiri Horusova sina.

Kapadokija – Kapadokijsko kraljevstvo iz helenističkog perioda koje su nalazilo u središnjoj Anatoliji.

karijatide (grč. Karýatis) – kipovi žena koji imaju funkciju stupova u grčkoj arhitekturi.

kartonaža – staroegipatski materijal od kojeg su se uglavnom izrađivale pogrebne maske i kovčezi čovjekolikog oblika; mješavina papirusa, lana i štukature.

kartuša (franc. cartouche) – ovalni krug na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona (eg. Snw); njome su tijekom staroegipatske povijesti od IV. dinastije nadalje bili okruženi nomen i prenomen faraona.

Kasiti ili Kosejci (ak. Kaššu) – starovjekovni narod naseljen u brdovitom području zapadnog Irana. U drugoj pol. II. tisućljeća pr. Kr. vladali su Babilonijom, a 324/323. pr. Kr. Aleksandar III. Veliki podvrgnuo ih je svojoj vlasti; ubrzo potom ponovno su postali neovisni, a na početku naše ere nestali su iz povijesti. U Mezopotamiju su donijeli konja i bojna kola. Iz razdoblja njihove vladavine Babilonijom sačuvan je neznatan broj spomenika.

kasta (port. casta) – zatvorena društvena skupina povezana određenim zanimanjem i predodžbom o zajedničkom podrijetlu, brakovi se sklapaju samo unutar skupine koja svaka ima zasebne običaje i zakone.

katafrakt (grč. Κατάφρακτος) – naziv za pripadnika teške, odnosno oklopljene konjice, karakterističnog za historijske iranske monarhije u starom vijeku.

katakombe (tal. catacomba od grč. kata + kýmbē – Haronov čamac, grobnica) – podzemni hodnici i iskopi u koje su se sklanjali kršćani pred progonima; prvotno su to bila podzemna grobišta Židova i kršćana; uskoro i prostori za obavljanje bogoslužja; najpoznatije su katakombe u Rimu.

katalog (grč. katalogos – popis) – najčešće popis imena hoplita ili veslača unovačenih za ekspediciju; ponekad popis imena svih muškaraca sposobnih za vojnu službu.

katapult (grč. katapeltés) – uobičajeni naziv za mehaničke sprave koje su lansirale projektile.

katarakt (grč. katarráktēs – koji se ruši) – prag u riječnom koritu preko kojeg riječna voda pada u slapovima.

katastaza (grč. katastasis – državna stipendija) – novčana naknade atense države za kupnju i uzdržavanje konjaničkog konja.

kemet (eg. kemet – crna zemlja) – prastari naziv za Egipat; crna pladna zemlja doline Nila.

kenozoik (gr. kainós – nov + zōon – živo biće) – posljednje razdoblje u geološkoj povijesti Zemlje koje se dijeli na tercijar i kvartar.

kitara (grč. kithará ) – žičano glazbalo.

klaft – pokrivalo s ukrašenim horizontalnim naborima.

klasična arheologija – povijesna disciplina, grana arheologije, koja istražuje povijest i kulturu stare Grčke i Rima.

klijent (lat. cliens) – slobodna osoba iz plebejskog staleža podređena patronu, podanik, štićenik.

kohorta (lat. cohors) – primarna vojna jedinica rimske legije, sačinjena od jednoga manipula hastata (kopljanika), principa (drugorednika) i trijarija (trećerednika). Imala je između 400 do 600 vojnika i činila je deseti dio legije. Dijelila se na 6 centurija.

Kolosej (lat. colosseus) – kao veliki amfitetar i gladijatorska arena Kolosej je izgrađen u 1. st. u Rimu za vrijeme careva Vespazijana (69. – 79. g.) i Tita (79. – 81. g.). Mogao je primiti oko 50 000 ljudi.

kolonat (od lat. colonus – seljak-polukmet) – oblik društvenih odnosa u kasnorimskoj državi koji se temeljio na vezanosti seljaka uz zemlju koju obrađuje i uz njezina vlasnik.

koloni (lat. colonus – seljak-polukmet) – zemljoradnici koji su živjeli na veleposjednikovoj zemlji i obrađivali ju uz plaćanje najma.

kolonija (lat. colonia) – nova naseobina nekoga grada ili države u tuđoj zemlji.

kolonizacija – naseljavanje slobodnih nenastanjenih krajeva u vlastitoj ili tuđoj zemlji.

komedija (grč. kōmōjdía – veseli igrokaz) – vrsta drame koja se odlikuje veselim sadržajem, prikazuje smiješne strane života i ljudi; ismijava njihove nedostatke.

konzul (lat. consul) – najviši državni službenik u Rimskoj Republici.

Kopti (ar. koptos – Egipat) – egipatski kršćani.

kora (grč. kórē) – kip žene iz arhajskog perioda grčke umjetnosti.

Korintska Liga – savez svih grčkih država osim Sparte koji je osnovao i vodio Filip II. Makedonski od 338. g. pr. Kr..

kronologija (grč. chrónos – vrijeme, trajanje, vijek + lógos – riječ, govor) – pomoćna povijesna disciplina koja objašnjava vrijeme ili datume povijesnih događaja i historijskih dokumenata; prikaz nekih događaja vremenskim slijedom.

kršćanska općina – životna i vjerska zajednica ranih kršćana.

kršćanstvo – vjera koju obilježava temeljno shvaćanje da je Isus Krist, jedinorođeni Božji sin poslan na svijet kako bi otkupio cijelo čovječanstvo, umro na križu i potom uskrsnuo.

kruna Atef (eg. Atfw) – kruna koju su nosili razni staroegipatski bogovi; imala je izdužen oblik s perom sa svake bočne strane, a ponekad rogove ovna ili rogove bika.

kult (lat. cultus od colere – obrađivati zemlju; štovati, častiti) – religiozni obred, služenje božanstvu; obožavanje, štovanje neke osobe, predmeta ili božanstva.

kupola (tal. cupola) – svod ili krov polukuglasta ili polukugli slična oblika.

kurija (lat. curia) – u najstarije doba Rimske Republike stanovništvo je bilo podijeljeno na tribus-e (Ramnes, Tites i Luceres), od čega se svaki sastojao od 10 kurija. U mlađe republikansko doba kurija je izgubila dotadašnje značenje i počela je označavati zgradu za skupštine.

kuros (grč. kûros) – kip mladića iz arhajskog perioda grčke umjetnosti.

kurulska stolica (lat. sella curulis) – sklopiva stolica bez naslona za službene potrebe visoko-rangiranih rimskih magistrata. Po tradiciji, takvu su stolicu koristili i rimski kraljevi, odnosno Etruščani.

kvestor (lat. quaestor) – rimski magistrat; u početku sudac za zločine za koje je bila određena smrtna kazna, a kasnije postaje porezni i blagajnički službenik.

Kuš (eg. KAS; KS) – staroegipatski naziv za južni dio starog Egipta na području Nubije

L

labarna (het. Tabarna) – Labarna I. je mitski hetitski kralj koji je vladao u ranom 16. st. pr. Kr. Tradicionalno se smatra osnivačem Starog Kraljevstva, no mnogi povjesničari osporavaju autentičnost tih navoda. U Starom Kraljevstvu labarna je bila titula hetitskih kraljeva.

labirint (grč. labýrinthos) – u starom Egiptu i Grčkoj građevina sa zamršenim sustavom hodnika; Herodot pod Labirintom podrazumijeva ostatke pogrebnog kompleksa Amenemhata III. u Hawari

Lakedemonjani – česti grčki naziv za Spartance i sve slobodne stanovnike Lakonije.

lari (lat. Lari) – rimski bogovi zaštitnici, osobito kuće, blagotvorni dusi preminulih

latifundija – veliki zemljoposjed, vlastelinstvo

lažna vrata – arhitektonski element staroegipatskih grobnica koji simbolizira vrata u svijet mrtvih.

legat (lat. legatus) – općenito izaslanik; upravitelj carske provincije; vojni zapovjednik legije.

legija (lat. legio) –  najveća postrojba u rimskoj vojsci.

legionar (lat. legionarius) – pripadnik legije.

lembi (grč. lembos) – male i brze ilirske lađe; brz i okretan laki brod koji je imao važnu ulogu u helenističkim pomorskim bitkama.

lenta (rus. lenta) – široka svilena traka koje se nosi preko ramena.

liktor (lat. lictor) – pratitelji i pomoćnici višim rimskim magistratima i svećenicima, pred kojima su nosili fasces, simbol vlasti.

limes (lat.) – utvrđena granica, sustav pograničnih utvrđenja.

lira (grč. lýra ) – žičano glazbalo slično kitari.

liturgija (grč. leiturgía) – obaveza bogatijih građana da financiraju određene javne projekte, primjerice kazališne predstave.

logografi (grč. lógos – riječ, govor + gráfō – pišem) – prvi povjesničari koji prikupljaju podatke bez provjeravanja njihove istinitosti.

lugal (su. lugal, lu – čovjek, gal – veliki) – titula kralja odnosno vladara; jedna od nekoliko sumerskih titula za vladara grada-države. Posljedično je titula postala općeprihvaćeni naziv za kralja.

M

magister militum – glavni zapovjednik vojske (doslovce, vojni načelnik ili vojni zapovjednik)

magistratura (od lat. magistratus) – u starom Rimu državna služba, poglavarstvo; obnašatelj državne službe zvao se magistrat

Makedonija (lat. Macedonia) – vojni sukobi Rima i Makedonije periodično su se odvijali od 215. pa sve do 168. g. pr. Kr. (pod nazivom Makedonski ratovi). Rimska vojska 168. g. pr. Kr. nanosi Makedoncima presudni poraz i uspostavlja svoju hegemoniju nad tim područjem. Međutim, tek su 146. g. pr. Kr. prostor integrirali u rimski državni sustav, uspostavivši rimsku provinciju Makedoniju.

martiri (grč. mártyros, “pamtilac”, “svjedok”) – mučenici, kršćani koji su smrtno stradali za svoju vjeru

mastaba (ar.) – staroegipatska grobnica s ravnim krovom i kosim stranama u koje su se pokapali visoki dostojanstvenici još od preddinastijskog doba

mater familias (lat. mater familias) – majka obitelji

Mauretanija (lat. Mauretania) – krajem 2. st. pr. Kr. kraljevi Mauretanije postaju rimski vazali, a 44. g. rimski car Klaudije integrirao je područje u rimsku državu i podijelio u dvije provincije: Mauretania Tingitana i Mauretania Caesariensis. Nazive su dobili po svojim glavnim gradovima, Tingisom i Cezarejom.

mauzolej (grč. mausōleîon ) – monumentalna grobnica.

maza (grč.) – ječmeni kruh ili kaša, glavno jelo grčkog vojnika.

megalit (grč. mega – velik + líthos – kamen) – velika kamena gromada; nadgrobni spomenik ili žrtvenik

Mesija (hebr.) – prema židovskome vjerovanju Božji pomazanik koji treba osloboditi židovski narod i stvoriti Kraljevstvo Božje na zemlji, židovski kralj i spasitelj

Mezija (lat. Moesia) – vojnim osvajanjima Marka Licinija Krasa 28. g. pr. Kr., Mezija je uspostavljena kao rimska provincija. Do 6. g. Mezija se podrazumijevala kao dio provincije Makedonije i njom su upravljali carski legati (praefecti). Za vladavine cara Domicijana (85. – 89. g.), Mezija je podijeljena u Gornju i Donju Meziju (Moesia Superior i Moesia Inferior). Jedan od najvažnijih urbanih centara Mezije bio je Singidunum (današnji Beograd).

metalno doba – razdoblje u kojem čovjek izrađuje oruđe, oružje i predmete svakodnevne uporabe od metala. Metalno doba dijeli se na: bakreno doba ili eneolitik – razdoblje u kojem se još upotrebljavaju predmeti od obrađenog kamena, ali sve više prodire uporaba bakra; od o. 3500 g. pr. Kr. – 2200. g. pr. Kr., brončano doba – razdoblje u kojem se predmeti izrađuju od bronce; od o. 2200 g. pr. Kr. – 1200 g. pr. Kr. i željezno doba – razdoblje u kojem se predmeti izrađuju od željeza; od o. 1200 g. pr. Kr.

metek (grč. métoikos – naseljenik) – stranac u staroj Ateni.

metrika (grč. métron) – znanost koja se bavi proučavanjem organizacije i strukture stiha.

metropola  (grč. mētēr – majka + pólis – grad) – u staroj Grčkoj naziv grada države u odnosu prema naseobinama u inozemstvu koje je taj grad osnovao; danas, glavni grad neke zemlje.

Mezija (lat. Moesia) – rimska pokrajina na prostoru istočnog Balkana. Kasnije je podijeljena na Gornju i Donju Meziju (Moesia Superior i Moesia Inferior).

mezolitik (grč. mésos – srednje + líthos – kamen) – srednje kameno doba. Mezolitik na području starog Istoka započinje o. 12 000. g. pr. Kr., a završava oko 6500. g. pr. Kr.

Mezopotamija (grč. mésos – srednji + potamós – rijeka) – zemlja između rijeka Eufrata i Tigrisa; Međuriječje.

misionarenje (od lat. missio – slanje, odašiljanje) – širenje vjere, vjerovjesništvo

mistični kult – antički kult čija je glavna značajka bio poseban obred kojim su se pristupnici upućivali u božanske tajne.

Mitani (he. Mi-ta-an-ni; ak. Ḫa-ni-gal-bat) – indoeuropski narod, koji se u XVI. st. pr. Kr. s iranske visoravni doselio u Mezopotamiju i Siriju, gdje se kao malobrojni vladajući sloj nametnuo domorodačkomu huritskom (subarejskom) stanovništvu. Nakon sloma vlasti Hiksa (XVI. st. pr. Kr.) Mitani su osnovali u gornjoj Mezopotamiji carstvo, koje je očuvalo samostalnost približno do polovice XVI. st. pr. Kr. Središte carstva nalazilo se na gornjem Eufratu, gdje je ležao glavni grad Vašukani (vjerojatno kraj današnjega Ras al-Ayna na rijeci Khabur). Prvi vladar o kojem ima podataka bio je Šutarna I. Carstvo se oko polovice XV. st. pr. Kr. proširilo do srednjega Tigrisa i Sirije. Nakon dugih borbi s Egiptom, Artatama I. sklopio je potkraj XV. st. pr. Kr. mir s faraonom Tutmozisom IV. Dobre odnose s Egiptom održavali su i Artatamini nasljednici Šutarna II. i Tušrata. Mitani se, međutim, nisu više dugo mogli održati pred navalom Hetita pa je Tušratin sin Mativaza morao na kraju, u drugoj polovici XIV. st. pr. Kr., priznati vlast hetitskoga kralja Šupilulijume I. Formalno je carstvo postojalo još neko vrijeme kao hetitska vazalna država. Ušavši u sastav asirske države, izgubilo je samostalnost.

mnevis bikovi – sveti bikovi koji čuvaju ba sunčanog boga Helipola.

monarhija (grč. monarhía) – samovlada, gospodstvo pojedinca; oblik vladanja i država kojom upravlja jedna osoba; kraljevina, carevina.

monografija (grč. mónos – sam, jedan, jedini + gráfō – pišem) – znanstveni rad koji obrađuje pojedino pitanje ili temu.

monomahija (grč. monomachia – borba jedan-na-jedan) – borba istaknutih vojnika vojski ponekad vođena prije ili umjesto njihova frontalnog sukoba.

monoteizam (grč. mónos – sam, jedan, jedini + theós – bog) – jednoboštvo, vjera u jednog boga.

mora (grč.) – najveća jedinica u spartanskog vojsci u razdoblju od 403. – 371. g. pr. Kr., sastojala se od oko 600 vojnika kojima je zapovijedao apolemarh.

Mos maiorum (lat. „običaji starih“) – naziv za rimske običaje i temeljne ideale rimskoga društva. Glavne su vrijednosti vjerodostojnost (fides), poštivanje vjere, domovine i obitelji (pietas), pobožnost (religio) kroz kult (cultus), samo-disciplina (disciplina), samo-kontrola i odmjereno ponašanje (gravitas), postojanost i ustrajnost (constantia), etično i dolično ponašanje (virtus) te čast, ugled i autoritet kroz državno službovanje (dignitas i auctoritas).

mozaik (tal. mosaico – koji potječe od muza) – slika sastavljena od pojedinačnih, tijesno stisnutih obojenih kamenčića

mumifikacija – postupak koji su prvi počeli primjenjivati stari Egipćani; sprječavanje raspadanja pokojnikovog tijela unošenjem u tijelo raznih tvari koje štite od propadanja

mumija (tur. mum – vosak) – potpuno isušeno i od raspadanja sačuvano tijelo čovjeka ili životinje

municipij (lat. municipium) – grad sa samostalnom gradskom upravom

Muzej (grč. Mūseĩon) – kuća muza, ustanova izgrađena u egipatskoj Aleksandriji početkom III. st. pr. Kr. u kojoj su se izučavale brojne antičke znanosti

N

Naram-Sinova stela – komemorativna stela (uspravni kameni spomenik) kojom je vladar akadskog kraljevstva, Naram Sin (2254. – 2218. pr. Kr.), zabilježio svoju pobjedu nad narodom Lulubima s planine Zagros. O čemu svjedoči natpis klinastim pismom na samoj steli (na prikazanoj planini). Ona je najvažnije djelo carske akadske umjetnosti i prvi put spomenikom zabilježen vojni uspjeh vladara u povijesti. Novi način bilježenja događaja s natpisima i reljefima služio je kako bi se važni događaji učinili besmrtnima. Stela koja je napravljena kao spomenik akadske pobjede ukradena je kao znak akadskog poraza u 12. stoljeću pr. Kr. i prenesena u drevni grad Suzu kao ratni plijen, gdje su je i pronašli arheolozi.

natron – vrsta mineralne soli (natrijev karbonat, natrijev bikarbonat); upotrebljavao se prilikom procesa balzamiranja

neolitik (grč. néos – nov + líthos – kamen) – mlađe razdoblje kamenog doba. Mlađe kameno doba ili neolitik na području starog Istoka trajalo je od o. 6500 g. do o. 3500 g. pr. Kr.

nobili (lat. nobiles – plemenit, odličan) – pripadnici najvišega razreda u rimskome društvu, senatsko plemstvo

noma (eg. sepat; grč. nomus) – teritorijalni okrug u starom Egiptu; broj noma se tijekom staroegipatske povijesti mijenjao, ali temelj su mu bile 22 nome Gornjeg Egipta i 20 noma Donjeg Egipta

nomad (grč. nomē – paša, pašnjak) – čovjek koji nema stalnog boravišta; skitalac; lutalica

nomarh – poglavar nome

nomen (lat. – ime) – jedno od pet oblika staroegipatskih faraonskih titulacija, odnosno imena; uvijek se navodi posljednje; u staroegipatskoj povijesti označava rođeno ime pojedinog vladara; ono ujedno označava ime koje faraon nosi kao sin boga Ra; jedino ime koje faraon dobiva prilikom svoga rođenja; pojavilo se tijekom IV. dinastije, a prvi vladar koji ga je nosio bio je Đedefra

Norik (lat. Noricum) – August je 15. g. pr. Kr. osvojio prostor Norika i pretvorio ga u novu rimsku provinciju, koja je imala izrazitu stratešku važnost jer je onemogućavala izravne barbarske napade na Italiju sa sjevera i sjeveroistoka.

Novi zavjet – drugi dio Biblije koji sadrži zapise Isusovih učenika i sljedbenika

numizmatika (grč. nómisma – novac) – znanost o kovanom novcu i medaljama kao kulturno-povijesnim spomenicima

O

obelisk (grč. obelískos – mali ražanj) – egipatski kameni spomenik u obliku četverobridnog stupa koji se prema vrhu sužava. Pojavio se u središtu Sunčeva kulta u Heliopolu.

obol – učestali naziv za grčku valutu; jedna drahma se sastojala od šest obola.

oda (grč. ōidḗ ) – svečana pjesma koja pjeva o značajnim osobama i događajima izražavajući im divljenje.

odeon (lat. odeum) – omanja natkrivena građevina za glazbene, kazalište i druge priredbe, izvorno grčkoga podrijetla; rimski odeon ima polukružni oblik.

oko Ra – staroegipatski simbol koji predstavlja Sunce; Stari Egipćani vjerovali su da Mjesec i Sunce predstavljaju oči bogova, odnosno svjetlost i nebo.

oko uđet (eg. wDAt – udjet; udjat) – simbol Horusova oka koje je on izgubio tijekom borbe sa Setom. Horus ga je kasnije uz pomoć Hator i Tota uspio obnoviti. Tijekom staroegipatske povijesti ono je postalo simbol izlječenja i zaštite pa se često prikazivalo na raznim amuletima.

oligarhija (grč. olígoi – malo njih, nekolicina +árchō – vladam) – vladavina malene skupine aristokrata ili bogataša.

onomastika (grč. onomázō – imenujem) – znanost o značenju i tvorbi imena.

opsadne sprave – starovjekovna vojna tehnologija poznavala je nekoliko vrsta opsadnih sprava. Rimske sprave za izbacivanje kamenja nazivale su se baliste i onageri. Scorpio je izbacivao manje projektile, odnosno veće strijele.

optimati (lat. optimates –  najbolji) – pripadnici senatske stranke.

orijentalistika – povijesna znanost koja istražuje kulture i civilizacije na prostoru starog Istoka. Najznačajnije discipline orijentalistike su: asirologija, sumerologija i judaistika.

orijentalna despocija (lat. Oriens – istok; grč. despoteía – bezgranično gospodstvo) – oblik vlasti svojstven državama Starog Istoka u kojoj vladar vlada samovoljno.

ostrakizam (grč. óstrakon – glinena pločica, crijepić za glasovanje) – u staroj Ateni izgon ljudi za koje se smatralo da bi se mogli nametnuti za tirane; izgon, progonstvo.

Ostrogoti (njem.) – istočna skupina Gota, Istočni Goti.

P

pagoda (sanskrt.-malaj. pagoda – sveta kuća) – hram Hindusa i budista.

paian (grč.) – pjesma u čast nekoga od bogova pjevana tijekom ulaska u bitku, nakon pobjede i u drugim prilikama.

pala (lat. palla) – ogrtač koji su najčešće nosile žene prilikom izlaska iz kuća. Nosile su ga uvijek preko stole. Sastojao se od pravokutnog komada tkanine koji se potom obavijao oko tijela, a često je bio pričvršćen i obješen iznad jednog ili oba ramena, a jedan njegov dio često se prebacivao preko glave. Izrađivao se u raznim bojama.

paleografija  (grč. palaiós – star, drevan + gráfō – pišem) – znanost o raznim vrstama pisma na mekim materijalima u starom i srednjem vijeku

paleolitik (grč. palaiós – star + líthos – kamen) – starije razdoblje kamenog doba. Donji paleolitik je arheološki termin koji obuhvaća period od o. 2,5 mil. g. pr. Kr. do o. 120 000. g. pr. Kr., ovisno o izvoru. Vrlo su velike razlike kod pojedinih autora kada počinje, odnosno završava ovo razdoblje. Potom slijedi srednji paleolitik koji počinje o. 800 000. g. pr. Kr., a završava oko 30 000. g. pr. Kr. Gornji paleolitik započinje o. 100 000. g. pr. Kr. a završava o. 12000. g. pr. Kr.

palestra (grč. palaístra) – hrvalište i škola hrvanja u staroj Grčkoj; vježbalište, borilište.

palij (lat. pallium) – vrsta grčke i rimske kabanice ili plašta.

pankration (grč. pankrátion ) – sportska disciplina slična hrvanju.

Panonija (lat. Pannonia) – rimska provincija na prostoru sjeverozapadu Slovenije, dijelu istočne Austrije, sjeverne Hrvatske i Srbije i Mađarske. Rimsko osvajanje prostora Panonije započelo je 35. g. pr. Kr., a završilo 14. g. pr. Kr. padom Sirmija. Do toga rata, rimska je vlast cjelokupni prostor provincije Panonije i Dalmacije označavala kao Ilirik. Međutim, bez obzira na rimsko osvajanje, stanovništvo je podiglo veliku i opasnu pobunu, koja je trajala između 6. i 9. g. (Batonski ustanak). Tek nakon što su Rimljani skršili taj otpor, uspjeli su pacificirati stanovništvo i uspostaviti efikasnu vlast nad provincijom Panonijom. Car Trajan 105. g. uspostavio je provinciju Gornju Panoniju (Panonnia Superior), a Dioklecijan Donju Panoniju (Pannonia Inferiori). Dioklecijan je uz to podijelio Gornju Panoniju na Pannonia Prima i Pannonia Ripariensis/Savia, a Donju Panoniju u Pannonia Valeria i Pannonia Secunda.

Panteon (lat. pantheon) – predstavlja hram ili svetište posvećeno svim bogovima. Panteon u Rimu izgrađen je za vremena cara Hadrijana (117. – 138. g.).

papirus (grč. pápyros) – tropska biljka koju su Egipćani upotrebljavali za izradu materijala za pisanje; svitak od papirusa s tekstom na njemu.

Parti (grč. Párthoi)– iranski konjanički narod koji je na prostoru seleukidske države stvorio svoje kraljevstvo.

pater familias (lat. pater familias) – otac obitelji.

patesi (također ensi) – titula vladara-svećenika u drevnim sumerskim gradovima; ponekad naziv za vazale koji priznaju vrhovnu kraljevu vlast (lugal). U akadskome, nazivu patesi odgovara titula iššaku (”božji namjesnik”).

patricij (lat. patres – djedovi, očevi, preci) – u starom Rimu osoba koja je pripadala privilegiranom staležu politički punopravnih građana.

patrijarh (grč. patría – pleme + archós – vođa) – praotac, rodonačelnik; plemenski vođa.

patrijarhat – društveni poredak u rodovskoj zajednici u kojem se nasljedno pravo i podrijetlo djece određuje po ocu.

patron (lat. patronus) – pripadnik patricijske obitelji koji je u podložništvo i zaštitu uzeo slobodnu osobu iz plebejskog staleža.

Pax romana (lat. „rimski mir“) – termin koji označava razdoblje mira u ranom periodu Rimskoga Carstva.

Peloponeska liga – moderni termin za mrežu vojnih saveza koju je osnovala i vodila Sparta.

penati (lat. Penates) – rimski kućni bogovi, zaštitnici obitelji.

peplos (grč. péplos) – ženska haljina koju su nosili stari Grci i Rimljani.

perijek (grč. períoikos) – pokoreni seljak u Sparti bez političkih prava, no osobno slobodan.

piktogram (lat. pictus – naslikan + grč. gráfō – pišem) – slika predmeta kao simbol pojma ili riječi; stari oblik pisma.

pilon – trapezoidni zid od kamena koji često poprima oblik kule; ime za velike vratnice na ulazu u staroegipatski hram.

piramida (grč. pyramís) – golema kamena četverostrana građevina u obliku geometrijske piramide koja je tijekom Starog kraljevstva građena kao grobnica egipatskog vladara.

pleistocen ili diluvij (grč. pleĩstos – najviši + kainós – nov) – razdoblje u razvoju Zemlje nakon tercijara; ledeno doba; starije razdoblje kvartara. Donji pleistocen počinje o. 1,8 mil. g. pr. Kr. i završava o. 730 000. g. pr. Kr. Srednji pleistocen počinje o. 730 000. g. pr. Kr. i završava prije o. 127 000. g. pr. Kr. Gornji pleistocen počinje o. 127 000. g. pr. Kr. i završava o. 10 000. g. pr. Kr. Po završetku pleistocena započinje holocen ili aluvij odnosno geološka sadašnjost.

plebejac (lat. plebeius) – pučanin.

plebs (lat. plebs) – narod, puk, građani.

polemarh (grč. polemarchos – ratni vođa) – titula raznih visoko pozicioniranih vojnih časnika: u arhaičnoj Ateni vrhovni vojni zapovjednik, u klasičnoj spartanskoj vojsci zapovjednik lochosa.

polis (grč. pólis) – grčki grad država; u modernoj uporabi naziv za političku tvorevinu u kojoj dominira jedna velika naseobina (grad država), a ne etnos koji je politička tvorevina sastavljena od skupa ravnopravnih naseobina (pleme).

politeist (od grč. polýtheos – koji pripada mnogim bogovima, mnogobožački) – mnogobožac.

politeizam – vjerovanje u više bogova, mnogoboštvo.

pontifik (lat. pontifex – «graditelj mostova» jer je u najranija vremena nadgledao graditeljske pothvate i određivao mjere i utege) – starorimski svećenik.

pontifex maximus (lat.) – vrhovni svećenik svećeničkoga kolegija u starom Rimu, koji odlučuje o vjerskim pitanjima.

populari (lat. populares – narodnjaci) – pripadnici pučke stranke.

prapovijesna arheologija – znanstvena disciplina, grana arheologije, koja istražuje prapovijesna razdoblja ljudske prošlosti od paleolitika do željeznog doba.

prefekt pretorija – predstojnik prefekture pretorija, najviši civilni činovnik u kasnorimskoj državi; nekada zapovjednik pretorijanske straže (doslovce, načelnik careva glavnog stana).

prefektura pretorija – najviša upravna jedinica u kasnome Rimskom Carstvu sastavljena od nekoliko dijeceza; služba prefekta pretorija.

prenomen – u staroegipatskoj povijesti označava kraljevsko ime koje vladar dobiva prilikom stupanja na prijestolje.

pretor (lat. praetor) – prvotno naziv za konzula s ovlastima vojskovođe; od 366. g. pr. Kr pretor obavlja civilnu sudačku funkciju. Ubrajao se među najviše rimske magistrate. U sudačkim provincijama sudačku funkciju obavljali su praetores provinciales.

pretorijanci – tjelesna straža rimskih careva.

princeps senatus – senator kojeg cenzori biraju da stoji na čelu Senata i da njime rukovodi pet godina.

principat (lat.) – sustav vladavine u ranome dobu Carstva (kraj 1. st. pr. Kr. – 3. st.), naziv je izveden otuda što se cara smatralo prvim građaninom, odnosno prvakom senata (lat. princeps senatus).

prokonzul (lat. proconsul) – konzul kojeg je Senat pred kraj mandata postavljao za upravitelja neke rimske provincije sa svim ovlastima; od vremena Augusta, prokonzuli načelno obavljaju samo civilnu vlast, dočim je vojna pripadala carskim službenicima.

proleteri (lat. proletarii) – pripadnici najnižega razreda u rimskome društvu.

propretor (lat. propraetor) – naziv za pretora nakon isteka njegove pretorske službe. Dobivali su, kao i prokonzuli, na upravu rimske provincije. U carskim provincijama propretor je bio i zapovjednik vojnih postrojbi.

proskineza (grč. proskýnesis – božansko štovanje, klanjanje) – padanje ničice pred vladarom ili pred božanstvom.

proskripcije (lat. proscribere – pismeno oglasiti; prognati, protjerati) – javna osuda za politički prestupak s objavom da se krivce nalaze izvan zakona i unošenjem njihova imena u obznanjene listine.

provincija (lat. provincia) – rimska pokrajina.

psefizma (grč. psē´fisma) – zaključak starogrčke narodne skupštine koji je vrijedio samo za pojedine slučajeve.

psiloi (grč. laki) – grčki termin za neoklopljeno pješaštvo.

pučki tribun (lat. tribunus plebis) – institucija pučkoga tribuna uvedena je kao rezultat borbe između patricija i plebejaca oko 493. pr. Kr. Pučki tribuni imali su ius auxilii, odnosno pravo štititi plebejce protiv svakoga nasilja bilo od patricija bilo od magistrata.

Puni ili Punjani (lat. Poeni) – rimski naziv za Kartažane (Feničane).

Punt (eg. Pwnt) – nepoznata zemlja na istočnoj obali Afrike s kojom su stari Egipćani razvili dobre trgovačke odnose.

R

ranokršćanska arheologija – znanstvena disciplina, grana arheologije, koja istražuje ranu povijest kršćanstva.

Recija (lat. Raetia) – August je 15. g. pr. Kr. osvojio prostor Recije i pretvorio ga u novu rimsku provinciju, koja je imala izrazitu stratešku važnost jer je, kao i Norik, onemogućavala izravne barbarske napade na Italiju sa sjevera i sjeveroistoka.

reforma (lat. reformare – promijeniti, preobraziti) – preoblikovanje, promjena, preustroj, preuredba, preobrazba.

reljef (franc. relief) – ispupčana slika na ravnini.

reskript (lat. rescriptum) – pismeni odgovor rimskoga cara na nejasna pravna pitanja.

romanizacija – širenje latinskog jezika i kulture.

rune (got. runa – tajna) – pismo starih Germana.

S

saduceji (hebr. zaddukim – pravovjerni) – političko-vjerska skupina u židovstvu koja je predstavljala plemstvo; tražili su savez s vladajućim silama; pobornici starih vjerskih nazora i protivnici novina nijekali su život duše poslije smrti i sudbinom uvjetovano ljudsko postojanje.

Sardinija i Korzika (lat. Sardinia i Corsica) – otok Sardinija pao je pod rimsku vlast 238. g. pr. Kr. nedugo nakon završetka Prvoga punskoga rata (264. – 241. g. pr. Kr.), i ustrojen je kao provincija. Međutim, Sardinija je ostala poznata po čestim pobunama i raširenom razbojništvu u narednim stoljećima rimske vladavine, zbog čega je često zadavala muke rimskoj administraciji. Nakon nekoga vremena, 227. g. pr. Kr., pod rimsku vlast pala je i Korzika koja je uklopljena pod Sardiniju u jedinstvenu provinciju Sardinije i Korzike.

sarkofag (grč. sárx – meso + fageĩn – jesti) – kameni lijes, odnosno grob od posebne vrste vapnenca koja je imala svojstvo da brzo izjeda meso pokojnika.

satira (lat. satura, satira – mješavina, smjesa) – književna vrsta koja jetko ismijava negativne pojave stvarnosti; u rimsko vrijeme to su pjesme različitoga sadržaja koje su služile izražavanju osobnoga mišljenja.

satrap (grč. satrápēs iz staroperizijskog kshatrapâvan – zaštitnik države) – namjesnik s potpunom vlašću u perzijskoj provinciji.

satrapija (od grč. satrápēs iz staroperizijskog kshatrapâvan – zaštitnik države) – pokrajina kojom je upravljao satrap.

Semit (od žid. Sema – najstarijeg Noinog sina) – pripadnik nekog semitskog naroda; semitski jezici su: aramejski, arapski, asirski, babilonski, fenički, sirijski, novosirijski, starohebrejski.

Seleukidi – dinastija koja je vladala Seleukidskim kraljevstvom od 312. do 63. g. pr. Kr.

senat (lat. senatus – od senex – starac) – najviše državno vijeće u starom Rimu.

senatus consultum – mišljenje rimskoga Senata o nekom pitanju.

serdab (ar.) – prostor ili odaje u staroegipatskim grobnicama u koje su se stavljali kipovi preminulih vlasnika grobnice.

serekh (eg. srx) – staroegipatski naziv koji simbolizira kraljevsku građevinu iznad koje je simbol   kraljevskog imena. Prikazane građevine imaju izgled vanjske fasade palače. Sama palača obično ima dva tornja sa svake strane, a između se nalaze vratnice. Od samog pojma kraljevske palače kasnije će nastati i ime faraon.

sestercij (lat. sestertius) – rimski novac; počeo se kovati u 3. st. pr. Kr. U vrijeme Republike kovan je od srebra, a u doba Carstva od bronce.

sfinga (grč. sfinx) – u starom Egiptu kamena figura ležećeg lava s čovječjom glavom; u grčkoj mitologiji krilato biće, sprijeda žena, straga lav koje je mučilo stanovnike grada Tebe.

sfragistika (grč. sfragís – pečat) – pomoćna povijesna disciplina koja proučava pečate.

shahanshah (perz. – kralj kraljeva, titula) – kralj, vladar.

Sicilija (lat. Sicilia) – otok Sicilija pao je pod rimsku vlast 211. g. pr. Kr. u Drugom punskom ratu i ustrojen je potom kao provincija. Radilo se o području s razvijenom agrikulturom (pšenica, vino), kao i o važnom izvozniku drva i vune u Rim.

simahija (grč. symmachia) – ugovor za vojno savezništvo u svrhu obrane ili napada.

simorija (grč. symmoria) – grupa ljudi kojima je formalno zadano dijeliti teret poreza za koji su skupno odgovorni.

sistrum – staroegipatski muzički instrument u obliku čegrtaljke koja bi,  kad bi se protresla, proizvodila zvukove; najčešće se koristila u raznim procesijama, a često se vezuje uz svečanosti u čast božice Izide.

sitos (grč. žito, kruh, hrana) – uobičajena vojnikova prehrana.

Sjeverno more (lat. Oceanus Germanicus) – more koje okružuju Britanija i Skandinavija te morska obala od Danske do Francuske.

skarabej (lat. scarabeus, grč. kárabos – kukac) – vrsta kukca, kornjaša, balegara, koji je u starom Egiptu bio posvećen bogu Sunca; amulet u obliku kukca; dobio je naziv prema svetom kukcu (lat. Scarabaeus sacer) koji se poistovjećivao s Kheprijem, bogom Sunca vezanim uz ponovno rađanje; amuleti u obliku skarabeja izrađuju se od kamena, fajanse (keramički materijal koji sadrži smrvljeni kvarcni pijesak, sol i pepeo bilja) ili stakla, a na poleđini su ispisani natpisi i kraljevska imena.

skarabej srca – amulet izrađen u obliku kukca ili kao skarabej koji je smješten iznad srca; nije sasvim razjašnjeno njegovo točno značenje.

sofist (grč. sofistē´s – mudrac, vještak, majstor, umjetnik) – 1. u staroj Grčkoj prvobitno mudrac, mislilac, učitelj filozofije i govorničke umjetnosti; 2. filozof iz skupine starogrčkih prosvjetitelja s poč. 6. st. i iz 1. pol. 5. st. pr. Kr.; 3. danas, mudrijaš, nadrimudrac, izvrtač istine.

sphagia (grč.) – krvna žrtva, najčešće koze ili jarca prije hoplitske bitke.

Sredozemno more (lat. Mare Internum ili Mare Nostrum) – veliko more koje povezuje europski, afrički i azijski kontinent i prema kojemu su gravitirale stare civilizacije Feničana, Grka, Kartažana i Rimljana.

stadij (grč. stádion) – trkalište, staza za utrkivanje.

stadij (lat. stadium) – od grčkoga “stadion” (izvorno mjera za dužinu), igralište, utrkivalište, prostor za takmičenje dugoga i uskoga pravokutnog oblika.

stadion (grč. stadion) – grčka mjerna jedinica za udaljenost od 180 metara.

stasis – grčki termin za građanske nemire ili građanski rat.

stela (grč. stēlē) – tanka kamena ili drvena ploča koja najčešće sadrži različite natpise pogrebnog, zavjetnog i komemorativnog sadržaja.

stiliziran – izrađen u nekom stilu ili kao imitacija nekog stila.

stoici – pobornici stoicizma, smjera u grčkoj i rimskoj filozofiji koji je smatrao da je zadaća mudraca spoznati razumnu vezu i zakonitost stvari i težiti da se po uzoru na prirodu živi u ravnodušju i neosjetljivosti koje ne mogu poremetiti ni vanjski niti unutrašnji poticaji.

stola (grč. stolē – haljina, odjeća) – duga i bogato ukrašena ženska haljina koja je bila vezana u struku te čiji je donji rub bio ukrašen purpurnom trakom. Ova vrsta odjeće često je bila ukrašena raznim dodacima, a nosile su je rimske matrone.

strateg (grč. stratēgós) – vojskovođa, vojni zapovjednik.

stup đed (eg. dd – djed) – staroegipatski simbol koji se sastoji od širokog stupa s tri ili četiri horizontalne prečke; do danas nije sigurno rastumačeno što on predstavlja.

Š

šarrum (ak. śarrum) – titula kralja na akadskom jeziku.

šauabti (eg. Swbtj – ushabti, shawabti – onaj koji odgovara) – figure u obliku mumije s poljodjelskim   oruđem nađene u egipatskim grobnicama od Srednjeg kraljevstva nadalje; magična zamjena za preminulog prilikom obavljanja fizičkih poslova u svijetu mrtvih; izrađene su od kamena, alabastera, drveta, gline, metala, ponekad s plavom, zelenom, smeđom i crvenom glazurom, stavljane su na pod grobnice.

T

tabor (lat. castra) – ratni logor; postrojba privremeno smještena u šatorima na otvorenom.

taksijiarh (grč. taxiarchos – zapovjednik taxisa) – zapovjednik najveće vojne jedinice u klasičnoj Grčkoj.

talasokracija (grč. thálassa – more, kratéō – vladati) – vladavina pomorskih zemalja nad kopnenim.

talent – grčka mjerna jedinica za težinu; atički talent je težio 26.2 kilograma, a kao valutna jedinica (u srebru) je bila podijeljena na 60 mnaí i 6000 drahmi.

tamjan (grč. thymíana) – vrsta mirisave smole iz istočnih zemalja.

teatar (lat. theatrum) – doslovce “gledalište”, kazalište, glumište, polukružnog ili potkovastog oblika sa stepenasto poredanim sjedalima.

tekstovi piramida – opus religijskih tekstova koji se pojavljuje u piramidama V. i VI. dinastije.

tekstovi sarkofaga – opus religijskih tekstova koji su pisani na staroegipatskim kovčezima i sarkofazima.

terakota – (tal. terra cotta – pečena zemlja) – pečena čista glina; umjetnički predmeti od pečene lončarske gline.

terme (lat. thermae – tople kupke) – starorimske javne kupelji.

tetradrahma (grč. tetradrachm) – srebrni novčić koje je vrijedio 4 drahme.

tetrarh (grč. téttares – četiri + archē – vlast) – vladar nad četvrtinom države, četverovladar

tetrarhija – vladavina četvorice, četverovlađe; prostor kojim vlada tetrarh.

Tiber – glavna rijeke središnje Italije koja prolazi kroz Rim. Protječe Toskanom, Lacijem i Umbrijom.

timokracija (grč. timē´ – imutak; čast + kratéō  – vladam) – ustavni oblik gdje se udio u građanskim pravima mjeri prema poreznom opterećenju, tj. prema veličini imutka i prihoda; vladavina imućnih.

tiranida (grč. tyrannís) – nasilno, nezakonito nametanje vlasti; samovolja vladara, gospodstvo.

tiranin (grč. týrannos) – osoba koja se silom nametnula na vlast; vladar koji vlada samovoljno i nasilnički, preotevši nekome drugom vlast; silnik.

Tirensko more (lat. Mare Tyrrhenum) – dio Sredozemnoga mora između zapadne obale Apeninskoga poluotoka, Sicilije, Sardinije i Korzike. Dobilo je naziv po grčko-rimskom izrazu za Etruščane (Tireni).

toga (lat. toga) – vuneni plašt, ogrtač koji su nosili rimski građani.

toga praetexta (lat.) – odjeća rimskih magistrata s grimiznim obrubom.

tora (hebr. thôrah – učenje) – starohebrejski naziv za Petoknjižje, odnosno Pet knjga Mojsijevih; dio Biblije; svitak na kojem je napisano Petoknjižje.

totemizam (indijan. totem – životinja, biljka ili predmet kojemu svi članovi zajednice iskazuju posebno poštovanje) – štovanje totema, jedan od najranijih oblika vjerovanja.

tragedija (grč. tragōjdía – jarčja pjesma) – 1. dramsko djelo koje prikazuje duboke ljudske strasti i ponajviše završava smrću glavnog junaka; 2. preneseno velika nesreća, strašan događaj.

tragičar – pisac tragedija; tragik.

Trakija (lat. Thracia; gr. Thráki) – u 1. st. pr. Kr. tračke političke tvorbe postale su klijentskim državama Rimske Republike, dočim je rimski car Klaudije prostor izravno pripojio rimskoj vlasti 46. g. i uredio ga kao provinciju. Rimska vlast podigla je dva značajna grada u Trakiji, naime Sardiku (današnju Sofiju) i Hadrijanopol (današnji Edirne).

tribus (lat. tribus od tria – tri) – tri prvobitna plemena na koje se dijelilo rimsko građanstvo; kasnije, jedinica podjele stanovništva grada Rima prema stanovanju, kotar.

trijerarh (grč. triearchos – zapovjednik trireme) – kapetan ratnog broda.

trijumf (lat. triumphus) – najviša počast koja se iskazivala pobjedničkom vojskovođi po povratku s ratišta u Rim; manji se trijumf zvao ovacija.

trijumvirat (lat. trium – od trojice + vir – mir, muž) – savez tri osobe radi zajedničkoga vladanja državom.

trirema (grč. troveslana) – brod koji je imao po tri reda vesala s obje strane trupa.

tumul ili gomila – grob iznad kojeg je podignut kameni humak.

tunika (lat. tunica) – rimska košulja bez rukava; muška tunika dosezala je koljena, a ženska tunika do gležnja. Iznad tunike muškarci su nosili togu, a žene stolu.

U

ureus (grč.) – zlatni prikaz prednjeg dijela tijela i glave kobre koji simbolizira moć Sunčeva diska.

V

Velika Grčka (lat. Magna Graecia) – naziv za područje južne Italije i Sicilije na kojem su Grci u razdoblju od 8. do kraja 5. st. pr. Kr. osnovali svoje gradove. Među važnijim gradovima regije ubrajaju se Sirakuza (Syracusae), Kuma (Cumae), Tarent (Tarentum), Herakleja (Heraclea), Kroton (Croton) i Napulj (Neapolis).

vestalke ili vestalinke (lat. Vestales) – svećenice božice Veste.

veteran (lat. veteranus) – rimski isluženi vojnik; sudionik u prošlome ratu.

veto (lat. veto – zabranjujem, ne dopuštam) – pravo pučkih tribuna da se suprotstavljaju odlukama senata.

vezir (tur.) – u starom Egiptu visoki državni dostojanstvenik koji nadzire upravu, sudstvo i poštu.

vila (lat. villa) –raskošni rimski ljetnikovac i kuća izvan grada.

vitezovi (lat equites) – pripadnici iza senatorskoga drugog najvišeg staleža u rimskome društvu.

Vizigoti (njem.) – zapadna skupina Gota, Zapadni Goti.

vojna demokracija – politički poredak u staroj Grčkoj u kojem vlast posjeduje vijeće ratnika.

Z

Zakonik dvanaest ploča (lat. Lex duodecim tabularum) – prva kodifikacija rimskoga prava, donesena 451. – 450. g. pr. Kr. na 12 ploča. Sastavila ga je komisija od 10 članova (decemviri legibus scribundis).

zeloti (od grč. zēlōtēs – takmac, nasljedovatelj, oponašatelj, imitator) – doslovce “revni”, politička skupina u židovstvu koja je zastupala neposjednike i sitne trgovce i obrtnike; bili su vjerski i politički žestoki i odlučni i borili se protiv rimske vlasti i njezinih židovskih oslonaca; očekivali su ratničkoga Mesija koji će skršiti sve židovske neprijatelje i donijeti vječni mir; uništeni su u velikome židovskom ustanku godine 66.-74. po Kr.

zigurat (asir.-babil. zikkuratu – vršak, vrhunac) – stepenasta piramida u drevnoj Mezopotamiji na čijem se vrhu nalazio hram s kipom mjesnog božanstva. U sumerskom, babilonskom i asirskom graditeljstvu, sakralna građevina u obliku stepenasta tornja s rampama ili stubištem na vrhu kojega se nalazio hram. Najbolje je sačuvan Urnamuov zigurat u sumerskom gradu Uru (oko 2050. pr. Kr.), a najpoznatiji zigurat bio je babilonski toranj.

„Zlatni Horus“ (eg. rn n nbw; bjk n nbw) – jedno od pet oblika staroegipatskih faraonskih titulacija, odnosno imena; najčešće se navodi treće po redu u obliku jastreba koji simbolički prikazuje Horusa koji se nalazi iznad staroegipatskog hijeroglifskog simbola za zlato (eg. nub). Vjerojatno predstavlja staroegipatsko vjerovanje o vezi Horusa sa zrakama Sunca. Neki egiptolozi pak smatraju da se simbol zlata ustvari odnosi na Horusovu vezu s bogom Setom jer simbol zlata ujedno označava grat Nubty, odnosno znači „Onaj iz grada Nubeta“ čiji je Set zaštitnik.

zoomorfan – u obliku životinje.

zoroastrizam (prema grčkoj inačici Zaratustrina imena, Zoroaster) – učenje perzijskoga proroka Zaratustre. Poučava dualizam, borbu između dobra (Ahure Mazde) i zla (Ahrimana). Poznavanje zoroastrizma temelji se na proučavanju svete knjige Aveste (koja sadrži ukupno 72 poglavlja), napisane na staroiranskom jeziku i pehlevijskim tekstovima pisanim na srednjoperzijskom jeziku. Bila je to dominantna (službena) religija u Perziji do 7. stoljeća. Zoroastrizam je religija za koju se smatra da je vjerojatno najstarija dualistička religija.

Ž

žezlo Was – staroegipatski štap koji na vrhu ima glavu životinje i zaobljeni vrh. Simbol moći, pa su ga često u rukama nosili razni bogovi, a na nekim prikazima i staroegipatski faraoni.