Car August zamislio je sveobuhvatan osvajački plan koji je trebao biti okrunjen konačnim pokoravanjem cijele Germanije. No, težak poraz koji je 9. godine u Teutoburškoj šumi snašao rimsku vojsku predvođenu namjesnikom Germanije Publijem Kvintilijem Varom onemogućio je provedbu toga plana. August je odustao od osvajanja Germanije i daljnjim vojnim pohodima uspostavio granicu na Rajni. Odlomak koji govori o tome rimskome porazu preuzet je iz djela povjesničara Aneja Flora Sažetak svih ratova u sedamsto godina.
“No teže je pokrajine zadržati nego stvoriti; stječu se silom, čuvaju pravdom. Stoga je ova radost bila kratkotrajna. Jer, Germani su bili više poraženi nego pokoreni, a pod Druzovim su se zapovjedništvom divili više našim običajim nego oružju. Nakon što je on umro, počeli su razuzdanost i oholost Kvintilija Vara mrziti ništa drukčije negoli okrutnost. On se drznuo održati skupštinu i objavio je protiv Kaćana zapovijed kao da goropadnost barbara može spriječiti liktorskim šibama i objavom glasnika. A oni (Germani), koji su već odavno žalili da su im mačevi prekriveni rđom i konji besposleni, čim su vidjeli toge i da su zakoni okrutniji od oružja, pod vodstvom Armenija pograbili su oružje, kako je u međuvremenu bilo u Vara toliko pouzdanje u mir da se nije pokrenuo ni pošto mu je Segest, jedan od prvaka, odao zavjeru. I tako su se iznenada digli i odasvud ga nesmotrenoga koji nije strahovao ni od čega takvog napali, dok ih je on – o bezbrižnosti! – pozivao na sud. Osvojili su tabor i uništili tri legije. Var je slijedio propast i istom sudbinom i istom srčanošću kao Paulo dan kod Kane. Ništa nije bilo krvavije od ovoga krvoprolića u močvarama i u šumama, ništa nepodnošljivije zbog poruge barbara, osobito pak prema braniteljima u parnicama. Jednima su izvadili oči, drugima odsjekli ruke; jednome su zašivena usta, pošto mu je prvo odsječen jezik, te barbarin, držeći ga (jezik) u ruci, reče: “Konačno si, otrovnice, prestala siktati.” I tijelo samoga konzula, koje je smjernost vojnika predala tlu, bijaše iskopano. Znakove i dva orla barbari još uvijek posjeduju; trećega, prije nego što je dospio u ruke neprijatelja, iščupao je znakonoša i, skrivena ga noseći u navojima svoga pojasa, tako odnio u krvavu močvaru. Nakon ovoga se krvoprolića dogodilo to da je Carstvo, koje se nije zaustavilo na obali oceana, stalo na obali rijeke Ren.“