Obitelj Medici jedna je od najutjecajnijih i najmoćnijih obitelji u povijesti talijanskoj povijesti. Tijekom duge obiteljske prošlosti (od 12. do sredine 18. stoljeća) bavili su se bankarstvom, trgovinom i politikom. Kao obitelj moćnih talijanskih dinasta vladali su s manjim prekidima Firenzom (1434. – 1494.; 1512. – 1527. i 1530. – 1737.) i Toskanom (1569. – 1737.). Njihovu moć najbolje oslikava činjenica da su dali četiri pape (Leon X., Klement VII., Pio V. i Leon XI.) te da su njihovi članovi bili u obiteljskim vezama s gotovo svim europskim kraljevskim dvorovima. Tijekom humanizma i renesanse pod njihovim su pokroviteljstvom djelovali brojni znanstvenici i umjetnici.
Rodoslovno stablo
Tijekom gotovo 550. godina povijesti obitelji iz roda Medicija izišli su brojni slavni predstavnici. Međutim, za proučavanje njihova rodoslovnog stabla bitne su tri linije: prva Chiarissima II. koja nije uspjela zavladati Firenzom tijekom 14. stoljeća; druga Cosima Starijeg koja je tijekom 15. stoljeća stekla vlast u Firenzi bez zakonskog prava i titula; treća Cosima II. koja je početkom 16. stoljeća ponovno zavladala Firenzom i 1569. stekla titulu velikih toskanskih vojvoda. Obitelj Medici ugasila se 1743. smrću posljednje obiteljske predstavnice Anne Marie Luise, kćerke Cosima III.
Obiteljsko podrijetlo
Povijesni izvori govore da je obitelj Medici seljačkog podrijetla iz sela Cafaggiolo u dolini Sieve sjeverno od Firenze. Tijekom 12. stoljeća njeni danas nepoznati predstavnici uviđaju goleme mogućnosti trgovine pa odlaze u Firenzu u nadi da će postepeno steći bogatstvo. U srednjovjekovnim talijanskim izvorima prvi zabilježeni član obitelji bio je Chiarissimo I., sin Giambuonoa koji se spominje 1201. godine.
Rana povijest obitelji do izumiranja linije Chiarissimoa II. (1393.)
Tijekom 13. stoljeća Filippo, sin, i Chiarissimo II., unuk prvog poznatog Medicija, uspjevaju zahvaljujući uspješnoj trgovini uzdići Medicije među najbogatije firentinske obitelje. Njihovi nasljednici uspjeli su u 14. stoljeću dodatno ojačati bogatstvo i moć obitelji pa obiteljski predstavnici nose titulu gonfalonier vodećeg čovjeka signorije odnosno vrhovnog gradskog vijeća. Sredinom 14. stoljeća ekonomska kriza i “crna smrt” zahvatila je čitavu Europu. Za razliku od mnogih drugih bogatih kuća koje su propale tijekom kriznih godina obitelj Medici je izišla još jača i moćnija.
Salvestro de Medici (1331. – 1388.), unuk Chiarissima II., ključna je figura u ranoj povijesti obitelje. On se tijekom sedamdesetih godina povezao s gradskim pukom pa kao vođa ustanka ciompa 1378. postaje firentinski gonfalonier. Međutim 1381. promjenom gradskih vlasti Salvestro je bio prisiljen na odlazak u izgnanstvo. Godine 1393. nedugo nakon njegove smrti potlačeni puk ponovno je pokušao doći na vlast. U događajima koji su uslijedili puk je za svoju stvar pokušao vrbovati Salvestrova bratića Vierija koji odbija djelovati te uskoro umire. Smrću Vierija 1393. gasi se obiteljska linija Chiarissima II.
Linija Giovannija di Biccija (1286.? – 1589.)
Ova obiteljska linija potječe od Averadoa II. koji je 1314. prvi u dugoj obiteljskoj povijesti nosio titulu ganfalonier. Godine 1360. rodio se njegov praunuk Giovanni di Bicci (1360. – 1429.) koji je uzdigao obiteljsku slavu zahvaljujući pametnim trgovačkim i bankarskim poslovima te manufakturama platna i svile. Tijekom ekumenskog koncila u Konstanzu (1414. – 1418.) Giovanni je raznim poslovnim potezima znatno povećao financijsku moć obitelji i time obitelji osigurao finacijsku podršku za skori dolazak na vlast. Sukladno obiteljskoj tradiciji Giovanni je početkom 15. stoljeća obitelj ponovno povezao s firentinskim pukom protiv vlasti lokalnih patricijskih obitelji što mu je omogućilo da u nekoliko navrata postane načelnik (prior) firentinske komune. Godine 1421. postao je treći predstavnik obitelji koji je postao ganfalonier Firenze. Njegovi sinovi Cosimo Stariji (1389. – 1464.) i Lorenzo (1395. – 1440.) rodonačelnici su dvije najpoznatije obiteljske linije: prva Cosima koja je tijekom 15. stoljeća vladala Firenzom i druga Lorenza čiji su nasljednici u 16. stoljeću nosili titulu firentinskih vojvoda, a nešto kasnije i vojvoda Toskane.
Cosimo Stariji
Cosimo Stariji bio je stariji sin Giovannija di Biccija. Cosimo je raznim bankarskim poslovima tijekom prve polovice 15. stoljeća znatno povećao financijsku i političku moć obitelji. Zahvaljujući uspješnim poslovnim potezima tijekom ekumenskog koncila u Konstanzu obiteljska banka Medicija uskoro je počela upravljati papinskom riznicom što će joj omogućiti velik politički utjecaj tijekom druge polovice 15. stoljeća. Tijekom burnih godina (1431. – 1434.) Cosimo Stariji kao najbogatija osoba Firenze i vjerojatno svoga vremena dolazi u sukob s patricijskom obitelji Albizzi. Nakon raznih spletki i kratkog boravka u zatvoru Cosimo spašava glavu, ali je prisiljen otići u izgnanstvo u Padovu i Veneciju gdje je dočekan s najvećim počastima. Godine 1434. Medici potiću firentinski puk na nove izbore za signoriju, a ubrzo nakon izborne pobjede Cosimo se trijumfalno vraća u grad. Obiteljski neprijatelji prisiljeni su otići u izgnanstvo čime započinje razdoblje principata Medicija. Godine 1439. Cosimo pokušava na ekumenskim koncilima u Ferrari i Firenzi prekinuti četiri stoljetnu podjelu crkve na istočnu i zapadnu, ali bez trajnog uspjeha. Tijekom narednih desetljeća Cosimo Stariji je u potpunosti upravljao komunom, a bio je član i vojnog vijeća (Dieci). Tijekom dugog života poslovno se povezao s milanskom obitelji Sforza. Umro je 1464., a zbog brojnih političkih zasluga signoria ga je 1465. posthumno proglasila otacem domovine (pater patriae).
Nasljednici Cosima Starijeg
Nakon smrti mlađeg darovitog sina Giovannija (1421. – 1463.) Cosimo je obiteljsko nasljedstvo predao u ruke starijeg, ali boležljivog sina Pieroa (1416. – 1469.) koji je unatoč svojim zdravstvenim problemima uspio održati političku i gospodarsku moć obitelji. Nakon Pierove smrti obiteljsko nasljedstvo nasljedili su njegovi sinovi Lorenzo (1449. – 1492.) i Giuliano (1453. – 1478.) koji su tijekom druge polovice 15. stoljeća uzdigli Medicije u krug najmoćnijih europskih obitelji.
Lorenzo Veličanstveni
Lorenzo di Medici jedan je od najslavnijih humanističkih vladara. Zahvaljujući političkoj i financijskoj moći obitelji podržavao je brojne znanstvenike i umjetnike svoga vremena. U politici služio se već prokušanim metodama svoga djeda Cosima Starijeg te je uz pomoć tijela komune vladao Firenzom gotovo dvadeset godina. Godine 1478. protiv braće Lorenza i Giuliana je nastala patricijska urota obitelji Pazzi, pape Siksta IV. i nadbiskupa Pize s ciljem da se Medicijima oduzme upravljanje papinskim financijama. U uskršnjoj uroti ubijen je Giuliano, a u brojnim spletkama Lorenzo je uspio nadmudriti svoje protivnike i osigurati svoju vlast u Firenzi. Ubrzo nakon urote Lorenzo ne uzima titulu vojvode poput svojih saveznika Sforza nego u gradu osniva Vijeće sedamdesetorice, a samim činom zapanjio je europske vladare. Oženio se za Clarice iz bogate rimske obitelji Orsini, a njihova kći Maddalena udala se za Francescoa Cyboa sina kasnijeg pape Inocenta VII. Godine 1488. njegovog trinaestogodišnjeg sina Giovannija (1475. – 1521.) Inocent VII. proglašava kardinalom čime započinje razdoblje dominacije obitelji Medici u papinskoj kuriji. Zbog svih svojih dostignuća Lorenzo je već za života nazvan Veličanstveni (il Magnifico). Pred kraj života dopustio je dominikanskom svećeniku Girolamo Savonaroli da propovjeda u crkvi San Marco što se uskoro pokazalo pogubnim za njegovu obitelj je je dominikanac započeo držati propovjedi o pokvarenosti papinstva i tiraniji Medicija. Na samrtnoj postelji 1492. Savonarola je tražio da se Firenzi vrati njena sloboda, a budući da Lorenzo nije ispunio njegov zahtjev svećenik ga je odbio razriješiti grijeha. Pokopan je u crkvi San Lorenzo.
Gubitak vlasti u Firenzi
Njegovi sinovi Piero (1472. – 1503.) i Giulianoa (1479. – 1516.) u narednim godinama nisu uspjeli održati pozicije koje je obitelj stekla tijekom života Lorenza Veličanstvenog, a Pierova politika povezivanja s Francuskom uskoro se pokazala kobnom i u samoj Firenzi. Godine 1494. Medicije su iz grada protjerali Savonarolini pristaše koju su u grad vratili publikansko-demokratsku vladavinu.
Povratak na vlast i papa Leon X.
Međutim obitelj je usprkos gubitka Firenze još uvijek bila vrlo moćna. Tijekom godina izgnanstva Giuliano, premda lošeg zdravlja, u Francuskoj postaje duc de Nemours, a Giovanni postepeno postiže sve veći utjecaj među kardinalima. Vrhunac ponovnog uspona zbio se 1513. kad Giovanni postaje papom Leonom X. (1513. – 1521.). Za svog pontifikata Leon X. okružuje se članovima svoje obitelji. Rezultat takve politike je uspon Medicijevaca na kardinalnske funkcije (petoro Leonovih bratića i nećaka dobilo je tijekom njegova pontifikata titulu kardinala). Zanimarivši brigu o kršćanstvu Leon se po uzoru na svog oca okrenuo zaštitnikom umjetnosti i znanosti. Raskalašeni život na papinskom dvoru poslužio je kao povod za skori manifest Martina Luthera.
U međuvremenu je obitelj uspjela nakratko vratiti vlast u Firenzi. Godine 1512. Lorenzo II. (1492. – 1519.), Pierov najstariji sin, uspio je uz pomoć španjolske vojske i strica kardinala Giovannija vratiti Medicije na vlast u komuni. Godine 1513. Lorenzo II. dobiva od pape Leona X. vojvodstvo Urbino. Mediciji tako početkom 16. stoljeća stječu brojne posjede u srednjoj Italiji pa Machiavelli u njima vidi snagu koja će ujediniti razjedinjena talijanska kraljevstva i komune. Međutim kao i brojni prethodnici Lorenzo II. umire mlad.
Francuska kraljica Caterina
Lorenzov jedini nasljednik bila je njegova kći Caterina (1519. – 1589.) koja je kasnijom udajom za francuskog kralja Henri II. (1547. – 1559.) postaje francuska kraljica. Po smrti supruga, Caterina samostalno vlada Francuskom četrnaest godina kao regentica maloljetnih sinova. Posebno se istakla tijekom bartolomejske noći (23.-24. kolovoza 1572.) i hugenotskih ratova. Njena tri sina, Francois II., Charles IX. i Henri III. postali su kraljevi Francuske.
Papa Klement VII. i izumiranje dijela loze
Budući da Lorenzo II. nije ostavio muškog potomka njegov nasljednik postaje kardinal Giulio (1478. – 1534.), bratić pape Leona X. i ubijenog mlađeg brata Lorenza Veličanstvenog. Nakon što je on 1523. postaje papa Klement VII. (1523. – 1534.), drugi papa iz obitelji Medici, na čelo Firenze dolazi njegov nezakoniti sin Alessandro (1511. – 1537.) i Ippolito (1511. – 1535.), nezakoniti sin Giulianoa, vojvode od Nemoursa. U razdoblju između 1527. i 1530. zbog sve izraženije autoritativne politike u firentinskoj komuni Medici nakratko gube vlast. No ubrzo po ponovnom povratku na vlast papa Klement VII. oduzima Firenzi stari statut i godine 1532. proglašava Alessandroa firentinskim vojvodom. Ippolito umire 1535. vjerojatno od posljedica trovanja. Tijekom samostalne vladavine Alessandro se pokazao vrlo brutalnim i okrutnim vladarom što je rezultiralo njegovim ubojstvom 1537. Ubio ga je Lorenzino (1513. – 1548.), član manje važne obiteljske grane.
Cosimo I.
Alessandrova smrt nije označila prestanak moći Medicijevaca u Firenzi. Budući da je izumrla obiteljska grana Cosima Starijeg vlast sada preuzima grana koja potječe od Cosimova mlađeg brata Lorenzoa.
Godine 1537. titulu vojvode Firenze uzima Cosimo I. (1519. – 1574.). Tijekom svoje vladavine Cosimo je dodatno učvrstio moć Medicijevaca u srednjoj Italiji osvojivši Sienu (1555.). Njegovu vladavinu obilježili su brojni sukobi s Francuskom koji su težili zavladati gradovima sjeverne i srednje Italije. Kao i njegovi brojni prethodnici potpomagao je brojne umjetnike i znanstvenike. Tijekom života ženio se tri puta.
Nasljednici Cosima I. i papa Pio V.
Cosimu I. napustio je položaj firentinskog vojvode godine 1564., ubrzo nakon što su mu u svega nekoliko godina umrli supruga, dvije kćeri i dva sina. Vlast je ostavio najstarijem sinu Francescu (1541. – 1587.) koji je u povijesti ostao upamćen kao loš vladar i financijer koji je gotovo upropastio dugo stjecano bogatstvo. Ipak, godine 1569. papa Pio V., također iz roda Medicija, dodjelio mu je titulu velikog vojvode Toskane (granduca) čime je potvrđena vlast obitelji u srednjoj Italiji. Međutim, kao i brojni prethodnici Francesco se tijekom svoje vladavine zanimao za znanost s osobitim naglaskom na kemiju i alkemiju te je u Firenzi osnovao glasovitu tvornicu florentinskog porculana. Od njegove brojne djece posebno se ističe Marija (Marie de Médicis, 1573. – 1642.) koja je udajom za kralja Henrija IV. postala druga francuska kraljica iz roda Medicija. Njen djeca postala su kraljevi, kraljice i vladari mnogih zapadno europskih država (francuski kralj Luj XIII., Gaston Lotarinški, engleska kraljica Maria Henrietta, Marie Christine od Savoje i Elizabeta od Španjolske).
Ferdinando I. i papa Leon XI.
Budući da Francesco nije ostavio muškog nasljednika na čelu vojvodstva nasljedio ga je njegov mlađi brat Ferdinando I. (1549.- 1609.). On je bio potpuna suprotnost svog rasipnog brata te je zahvaljujući mudroj vladavini ponovno povratio bogatstvo obitelji. Do trenutka ženidbe s Christinom Lotarinškom bio je kardinal što mu je omogućilo dodatni utjecaj u europskim državama. Kao veliki poklonik umjetnosti prikupio je mnoge vrijedne antikvitete i umjetnine koje je prikupio u firentinskom muzeju. U isto vrijeme živio je i kardinal Alessandro (1535. – 1605.) koji pred smrt godine 1605. kao Leon XI. (1605.) postao četvrti papa iz roda Medicija.
Cosimo II.
Ferdinandoa I. na prijestolju je nasljedio najstariji sin Cosimo II. (1590. – 1621.) koji je tijekom velike gladi koja je početkom 17. stoljeća vladala Europom zaradio dodatno bogatstvom prodajom žitarica i ostalih namirnica. Kao umješan političar iskoristio je rodbinske veze s kraljevskim dvorovima u Španjolskoj, Francuskoj i Engleskoj s ciljem održavanja mira i stabilnosti u zapadnoj Europi. U isto vrijeme toskanska je mornarica pod zapovjedništvom admirala Jacopo Inghiramija i Giulioa di Montautoa vladala Sredozemljem. Prijateljstvo Cosima II. s turskim emirima omogućilo je rodu Medicija da se dodatno obogati trgovinom s Levantom. Međutim ponovni uspon obitelji nije bio dugog vijeka. Potkraj svog kratkog života Cosimo II. donio je odluku o prekidanju više stoljetne obiteljske tradicije bavljenja trgovinom i bankarstvom što se u narednom stoljeću pokazalo ključnim uzrokom propadanja roda.
Stoljeće propadanja
Njegov sin Ferdinando II. (1610. – 1670.) i unuk Cosimo III. (1642. – 1723.) nisu uspjeli očuvati davno stečen položaj i moć obitelji. U burnim političkim događajima 17. i početkom 18. stoljeća posljednji Mediciji nisu se pokazali doraslim oduprijeti razmiricama koje su potresale talijanske državice i vanjskom uplitanju Španjolske, Francuske i Austrije u život Toskane. Moć Medicija polako je nestajala.
Izumiranje roda
Cosima III. nasljedio je Gian Gastone (1671. – 1737.) koji je u povijesti ostao zapamčen kao posljednji veliki vojvoda Toskane. Kao prikriveni homoseksualac živio je nesretnim životom u braku bez djece s Annom Mariom Franciskom od Sachsen-Lauenburga. Budući da je nakon svoje smrti Toskanu ostavio bez nasljednika europske su velesile godine 1738. vojvodstvo pridružile vojvodama od Lorraine koji su rodbinski vezani s austrijskom krunom. Godine 1743. umire i Gastonova sestra Anna Maria Luisa kao posljednji član roda Medicija. Na njenoj grobnici u u obiteljskoj kapelici (Cappella dei Principi) ispisane su riječi: “Posljednja od kraljevske linije Medicija“. Nakon više od gotovo 550 godina izumrla je obitelj čiji su članovi gotovo četiri stoljeća igrali važnu ulogu u povijesti renesansne i ranonovovjekovne Europe.
Umjetnička i kulturna dostignuća Medicija
Medici su u Firenzi zahvaljujući golemoj moći i bogatstvu koje su stekli početkom 15. stoljeća izgradi brojne građevine. Cosimo Stariji financirao je izgradnju crkve San Lorenzo koju su ukrasili slavni renesansni umjetnici Brunelleschi i Donatello. U prvoj polovici 16. stoljeća u krugu crkve Michelangelo započinje izgradnju nove sakristije i obiteljske grobnice koja nije nikada dovršena. U blizini San Lorenza arhitekt Michelozzo 1444. godine gradi palaču Medicija i samostan San Marco, kapelicu Medicija u crkvi Santa Croce i San Miniato. Kao veliki pokrovitelji umjetnosti i znanosti humanizma Medici već tijekom vladavine Cosima Starijeg započinju organizirati sustavno istraživanje drevnih rukopisa koje sakuplja u knjižnici Laurenziana. Za pokroviteljstva Lorenza Veličanstvenog u gradu djeluju umjetnici poput Giulianoa da Sangalloa, Botticellija, Verrocchioa, Leonarda da Vincija i Michelangela. Prvi veliki vojvoda Toskane, Cosimo I. započeo je arheološka istraživanja okolnih etruščanskih lokaliteta, postavio temelje Florentinske akademije i osnovao pinakoteku. Pod pokroviteljstvom Cosima II. početkom 17. stoljeća djelovao je filozof, matematičar i astronom Galileo.