Car Septimije Sever (193.-211.) je pod prijetnjom najtežih kazni zabranio podanicima prelazak na kršćanstvo. Na temelju te odredbe pet je kršćanskih pristupnika uhićeno i utamničeno u Kartagi, među njima Vibija Perpetua, mlada udana žena plemenita roda, te robinja Felicita koja je tada bila u osmome mjesecu trudnoće. Na suđenju su priznali pripadnost kršćanskoj vjeri i bili osuđeni na to da ih razderu divlje zvijeri. Kako je zakon branio smaknuće trudnice, Felicita je trebala biti smaknuta nakon ostalih, no dva dana prije izvršenja kazne rodila je kćer koju je posvojila neka kršćanka. Konačno, 7. ožujka 203. godine pretpjeli su mučeništvo. Perpetua je ostavila vlastiti zapis o danima provedenima u tamnici što je jedan od najranijih tekstova koji je napisala neka kršćanka. Nedugo potom nepoznati je očevidac pridodao prikaz njihove pogibije.

Odlomak iz Perpetuina zapisa:

“(…) Drugoga dana dok smo ručali, iznenada smo ščepani da nas se presluša. I došli smo na trg. Smjesta se proširila glasina po dijelovima blizu trga i okupio se silan narod. Popeli smo se na sudište. Ostali su, upitani, priznali. Došlo se i do mene. I moj se otac ondje pojavio zajedno s mojim sinom i povukao me sa stepenice govoreći: “Pomoli se. Smiluj se djetetu.” I upravitelj Hilarijan, koji je tada umjesto preminuloga prokonzula Minucija Timinijana dobio pravo mača, reče: “Poštedi sjedine oca svoga, poštedi malodobnost djetetovu. Žrtvuj za zdravlje careva.” A ja odgovorih: “Neću.” Hilarijan upita: “Jesi li kršćanka?” A ja odgovorih: “Kršćanka sam.” I dok je otac stajao kraj mene da se odvratim, naredio je Hilarijan neka ga se baci i izudaran je šibom. I zabolio me je udes oca moga kao da sam ja bila izudarana; tako sam žalila zbog njegove bijedne starosti. Tada nam je svima presudio i osudio nas na zvijeri; i veseli smo se spustili u tamnicu. (…)”

Odlomak iz zapisa nepoznata očevica:

“(…) A djevojkama je đavao priredio najdivljiju kravu i stoga pripremljenu mimo običaja: čak je i sa zvijeri zavidio njihovu spolu. I tako, svučene i zaogrnute u mreže, izvedene su. Narod se zgrozio, videći da je jedna djevojka nježna, a druga da je svježa nakon poroda jer joj je s dojki kapalo. Tako su pozvane natrag i odjevene u neopasanu odjeću. Prva je bačena Perpetua i pala je na bedra. A kad je sjela, povukla je halju poderanu na boku da prekrije stegno. Potom je zatražila iglu i pričvrstila raspuštenu kosu, jer nije se pristojilo da mučenik pati rasute kose niti da se vidi kako jadikuje u svojoj slavi. Tako je ustala i, kad je vidjela da je Felicita izubijana, prišla je, dala joj ruku i pridigla je. I obje su stajale zajedno. I kako je nemilosrdnost naroda bila pobijeđena, pozvane su natrag u Zvjerinjak spasa. (…) I kad ih je narod tražio u javnost da, dok mač prodire u njihovo tijelo, združe svoje poglede kao svjedoci umorstva, od svoje su volje ustali i premjestili se kamo je htio narod, a prije su se već međusobno izljubili da bi obredima mira dovršili mučeništvo. Ostali su upravo nepomični i u tišini primili mač (…) A Perpetua, da bi uživala štogod boli, zajaukala je probodena između kostiju i desnicu gladijatora novaka koja je krivudala sama je premjestila na svoj vrat. Možda takva žena, koje se nečisti duh bojao, nije drukčije mogla biti ubijena osim ako nije sama htjela.”