Tijekom grčko – perzijskih ratova (500. – 449. g. pr. Kr.) među nekolicinom grčkih vojskovođa koji su se istakli vojnom vještinom i hrabrošću bio je i Atenjanin Temistoklo (524. – 459. g. pr. Kr.). Proslavio se zapovijedajući grčkom flotom u bitci kod Salamine 480. g. pr. Kr. Kasnije je protjeran iz Atene, a umro je kao namjesnik Magnezije u Frigiji za vladavine perzijskog kralja Artakserksa (465. – 424./423. g. pr. Kr.). Neprijateljski stav prema Temistoklu imali su svi povjesničari izuzev Tukidida. U Usporednim životopisima Plutarh je posvjedočio o Temistovom djelovanju uoči bitke kod otoka Salamine 480. g. pr. Kr.
“Ta za Temistokla se pripovijeda da je strastveno čeznuo za slavom i da je iz častoljublja toliko žudio za velikim djelima da su ga još kao mladića, kad je došlo do bitke s barbarima kod Maratona i kad je svima bila na ustima Miltijadova umješnost u vođenju vojske, viđali većinom zadubljena u vlastite misli, po cijele noći nije spavao i učtivo je izbjegavao uobičajene pijanke, a onima, koji su ga zapitkivali čudeći se promjeni njegova načina života, odgovarao bi da mu Miltijadova pobjeda ne da spavati. Ostali su, naime, poraz barbara kod Maratona držali završetkom rata, Temistoklo pak tek početkom većih bojeva za koje je sebe mazao uljem poput atleta kao branič čitave Helade i vježbao svoj grad za ono što je, zasada još daleko, očekivao da ima doći.
Ponajprije, kako su Atenjani običavali dijeliti između sebe dohotke od srebrnih rudnika u Lauriju, on se jedini usudi istupiti pred narodnu skupštinu s prijedlogom da se ta dioba napusti i da se tim novcem izgrade troveslarke za rat s Eginjanima. Taj je, naime, rat bio u to doba najznačajniji u Heladi i otočani su mnoštvom svojih brodova gospodarili morem. Zato je Temistoklo to lakše proturio svoju zamisao jer sugrađane nije plašio Darijem niti Perzijancima – ti su, naime, bili odveć daleko da bi izazvali ozbiljan strah svojim mogućim dolaskom – već se za ratne pripreme u zgodan čas poslužio njihovom mržnjom i zavišću pred Eginjanima. Rezultat je bio da je tim novcem sagrađeno stotinu troveslarki, koje su stvarno sudjelovale u pomorskome boju protiv Kserksa.
… da je tada Helenima došao spas s mora i da su te troveslarke opet podigle Atenu, posvjedočio je, pored mnogoga drugoga, i sam Kserkso. Iako je, naime, njegova vojska ostala neokrnjena, ipak je pobjegao poslije poraza svojih brodova smatrajući da Helenima više nije dorastao protivnik, a Mardonija je, kako se meni čini, ostavio više zato da Helene spriječi u gonjenju nego da ih potčini.
…Pa, ipak, s pukom se dobro slagao tako što je znao napamet ime svakoga građanina i tako što se u privatnim pravnim sporovima pokazivao kao pouzdan sudac… Rastući tako utjecajem i ulazeći narodu u volju, svojom je strankom najzad i ostrakizmom uklonio Aristida.
… Ali najveće od njegovih zasluga bila je što je helenske unutrašnje razmirice utišao i gradove međusobno izmirio nagovorivši ih da zbog vanjskog rata odlože svoja uzajamna neprijateljstva.” (Plutarh, Usporedni životopisi, Temistoklo, 3-6)