Jezik je fenomen koji uvelike određuje kako biće, tako i samu njegovu bit. Prema jednoj od definicija (a ima ih zaista mnogo), čovjek je životinja koja govori. Dakle, činjenica da govori razlikuje ga od ostalih bića. Jedan od jezika koji je utjecao na razvoj mnogih drugih jest aramejski jezik. Vrijeme o kojem govorimo jest od 10. – 4. stoljeća prije nove ere.

Specifičnosti aramejskog jezika bile su uvjet da mnoga druga pisma pronađu temelj i inspiraciju u aramejskom, dok aramejeski danas i dalje živi i nastavlja biti dijelom kulture.

 

Aramejci

 

Aramejci su semitski narod poznat od druge polovice II. tisućljeća pr.n.e. Domovina im je sjeverna Mezopotamija. Nakon pada hetitske države 1200.g.pr.n.e. raširili su se prema Siriji i osnovali više državica, najjaču u Damasku. Dakle, Aramejci su, jednako kao i Izraelci potkraj 12.st.pr.n.e. iskoristili slabost dviju velikih država: Asirije i Egipta. Oni su se domogli babilonskog prijestolja i stvorili, prije svega u sjevernoj Siriji i u dolini Eufrata, pa sve dolje do Damaska, male kneževine koje su zadugo uspjele očuvati svoju nezavisnost.

One su u drugoj polovici 8.st.pr.n.e. došle pod vlast Asiraca. Poslije su potpali pod Arape, te su uglavnom asimilirani. Osim gore navedenih osvajanja, Aramejci gledano politički, više nisu igrali nikakvu ulogu, no od najvećeg značaja će biti aramejski jezik, koji je ispočetka u ulozi razgovorno – pučkog jezika u cijelom području, a kasnije asirski i babilonski diplomatski jezik koji konačno preuzimaju Perzijanci.

Aramejski jezik

 

Aramejski jezik je semitski jezik koji se razvio u unutrašnjosti Palestine i na sjevernom dijelu židovskog područja, dok je na obalnim područjima prevladavao fenički. S vremenom se sve više razlikovao od feničkog i hebrejskog. Aramejski jezik, u konkurenciji s novohetitskim, koji je polako nestajao, koristio se od Samala sve do Damaska. Židovi su taj jezik nazvali „aramejskim“ jer se govorio na području od Damaska do Arama. Stigao je u Mezopotamiju gdje su sredinom 7.st.pr.n.e. kaldejska plemena, koja su se služila aramejskim jezikom, postavila svog poglavara Nabopolasara na babilonsko prijestolje.

Babilonska kultura je već od samog početka bila dvojezična služeći se sumerskim i akadskim jezikom. Akadski se polako gasio te je na kraju zamijenjen aramejskim. U razdoblju kaldejske dinastije u Babiloniji, aramejski je postao internacionalni jezik. Sudbina tog jezika ovisila je o njegovu posebnom internacionalnom sastavu kao i o činjenici da je njegovo pismo bilo mnogo jednostavnije od onog akadskog: nije bilo slogovno već abecedno, pisali su se samo suglasnici, a razvio se i sustav za označavanje jačih (dužih) vokala. U babilonskom prognanstvu, Židovi su naučili aramejski i upotrebljavali su njegova slova pri pisanju Svetog Pisma.

Tako su aramejska slova postala i hebrejska: to je tako zvani „četverokutni hebrejski“ koji je preko hebrejske kulture ostao živ i do danas. Kada su se (538.pr.n.e.) Židovi počeli vraćati u domovinu, donijeli su i novi jezik kojim su se služili zajedno s hebrejskim. Općenito se misli da je hebrejski s jedne strane ostao kao sveti jezik a s druge kao jezik naroda koji nije bio u prognanstvu. Ostaje činjenica da se aramejski nastavio sve više afirmirati: riječi koje su evanđeljem propisane Isusu kao izvorne dolaze iz aramejskog jezika. U svakom slučaju tekstovi vjerskog značenja (skupljeni u Mišni) nastavili su se pisati na hebrejskom sve do otprilike 200.g.poslije n.e. Nakon te godine dolazi do procvata aramejskog jezika tako da se na židovskim učilištima u Babiloniji i Palestini Mišna komentirala na aramejskome: golemo djelo zvano Gemara spojeno s Mišnom čini zbirku zvanu Talmud. To razdoblje završava oko 500.g.poslije n.e., i u Babiloniji i u Palestini. Od tog trenutka počinje gašenje aramejskog jezika koji ponovno zamjenjuje hebrejski.

 

Aramejski u Bibliji

 

Neka su evanđelja izvorno pisana aramejskim jezikom, a neke su aramejske riječi u evanđeljima sačuvane. Tri su jezika Biblije: hebrejski, aramejski i grčki. Hebrejskim je jezikom napisana velika većina SZ-knjiga, aramejskim samo neka poglavlja Danijela i Ezre, te jedan redak iz Jeremije, dok su grčkim napisane deuterokanonske knjige SZ-a i sve knjige NZ-a.

U Starom zavjetu na aramejskom su napisane Danijel 2,4 – kraj 7. pogl., zatim Ezra 4,8 – 6,18 i 7,12 – 26, zatim jedan stih u Jeremiji (10,11) i jedna riječ u Postanku (31,47).  U Novome se zavjetu spominju neke aramejske riječi: “efata” (otvori se – Marko 7,34), “talita kumi” (“ustani djevojčice” – Marko 5,41), “Eloi, Eloi, lama sabahtani” (“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” – Marko 15,34) i “maran ata” (“Gospodin dolazi”) ili “marana ta” (“Gospodine, dođi”- 1Korinćanima 15,22).

 

Aramejsko pismo

 

Aramejsko pismo je najvažniji ogranak sjevernosemitskog pisma. Potječe od drevnog feničkog pisma (linearno pismo iz 12.st.pr.n.e.), iz kojeg se razvilo grčko pismo, a potom i druga pisma (ćirilsko, koptsko i latinsko pismo). Od VIII.st.pr.Kr. proširio se zajedno s aramejskim jezikom po Mezopotamiji, Siriji i Palestini. Iz aramejskog pisma razvilo se već ranije spomenuto (u II.st.pr.Kr.) kvadratno hebrejsko pismo, kojim se Židovi služe i danas, te druga pisma semitskog jezika (nabatejsko, palmirsko).

Utjecaj aramjeskog jezika i pisma

 

U dosadašnjem tekstu mogli su se već uočiti određeni utjecaji aramejskog. Bilo da su oni direktni ili indirektni, posredni ili neposredni, ne može se umanjiti njihova važnost. Ona najočitija vidi se činjenici da je aramejski svojevremeno (od 6.st.pr.n.e.) bio u ulozi lingua franca Bliskog Istoka. Razlog je vjerojatno bio utjecaj Aramejaca, no aramejski je u odnosu na druge jezike i pisma bio zapravo jednostavan, što je doprinijelo širenju njegovog utjecaja. Zahvaljujući statusu aramejskog jezika kao lingua franca i službenog jezika Perzijskog carstva u Anatoliji, aramejsko se pismo uvelike upotrebljavalo na Levantu, u Egiptu i u Mezopotamiji. Ključnu ulogu u postanku lingua franca, možda je imao perzijski imperator Darius I., koji je 500.g.pr.n.e. aramejski jezik svojim ediktom proglasio službenim jezikom zapadne polovice Carstva.

Utjecaj aramejskog na druga pisma

 

Aramejski je s vremenom poprimio različite varijante, koje su s vremenom postale pisma mnogih naroda na Bliskom Istoku. Već je ranije spomenuto kvadratično hebrejsko pismo na koje je aramejski izvršio velik, čak i ključan utjecaj u njegovu razvoju. Aramejskim pismom služio se još jedan narod, a to su Nabatejci. Premda su govorili semitskim arapskim jezikom, Nabatejci su pisali aramejskim pismom razvijajući svoju specifičnu varijantu koja je imala i svečani i kurzivni oblik. Postoji i nekoliko primjera njihove upotrebe za bilježenje aramejskog jezika, pa je vjerojatno upravo iz toga nabatejskoga aramejskoga pisma kasnije nastao arapski sustav bilježenja. Također je utjecao na sirijsko, mandejsko, palmirsko, hatransko, a možda je najzanimljiviji utjecaj izvršio u Indiji (kharosthi i brahmi), iako nije jasna povezanost između indijskog i aramejskog pisma, no aramejski je definitivno prenošen na sjeverozapad Indije, te je možda utjecao na razvoj pisanja u Sjevernoj Aziji. Utjecao je i na pahlavi pismo koje se razvilo u avestijsko i sogdijsko. Kroz sogdijsko, pisanje u Središnjoj Aziji je procvalo, te je nastalo ujgursko, mongolsko, mandžurijsko, što će biti „najistočniji aramejski.“

 

Aramejski je bio svojevrstan lanac u povijesti pisanja u Aziji. Mnogo se jezika nadovezuje na aramejski, a dao je i sisteme pisanja nemalom broju nacija koje su zemljopisno vrlo udaljene i na prvi pogled nepovezane. Ako bismo ga određivali po sličnosti, aramejski jezik je najsličniji arapskom; piše se s desna na lijevo. Ne postoji škola u kojoj se taj jezik može naučiti – čitati ili pisati– ali aramejski svećenici često organiziraju sastanke u svojim crkvama i podučavaju mlade o jeziku i kulturi svog naroda. Budući da Aramejci brakove uglavnom sklapaju međusobno, to jest, sasvim rijetko za muža ili ženu uzimaju iz drugog naroda, jezik se, jedino u takvim slučajevima, prenosi s generacije na generaciju. Možda je većini ljudi najzanimljivije što je aramejski bio materinji jezik Izraelaca u Isusovo vrijeme. Naime, Židovi su govorili aramejski, a hebrejski je bio jezik svećenstva i obreda. Stoga mnogi nazivaju aramejski jezik jezikom kojim je Isus govorio, na neki način sveti jezik. Iz navedenog često dolazi interes za aramejski.

O autoru

Anja Kovačić

Rođena 12. prosinca 1990. godine u Varaždinu. Gimnaziju općeg smjera završila u Varaždinu, te maturirala 2009. godine. Iste godine upisuje dvopredmetni studij filozofije i religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove - Hrvatski studiji, Sveučilišta u Zagrebu. Preddiplomski studij je završila 2012. godine, te upisuje diplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Tijekom diplomskog studija aktivni je član Društva studenata povijesti "Ivan Lučić - Lucius." Član je Matice hrvatske i volonter u Arheološkom muzeju u Zagrebu. U akademskoj godini 2013./2014. je demonstrator na kolegiju Povijest i arheologija, a trenutno apsolventica te se bavi diplomskim radom.