Hadrijan je zaslužan za mnoga djela, a djelo kojem je ovdje, tako i općenito u literaturi pridano najviše pažnje jest Aelia Capitolina. Vrijeme o kojem govorimo kada govorimo o Hadrijanovim godinama vladanja jest 117. – 138.g. Hadrijanov prethodnik bio je Trajan. On poštuje prava senata, a pod njim je država doživjela i najveće proširenje, odnosno, državi su priključene Dacija (Rumunjska) i Armenija. Međutim, Trajan je prenapeo vojne i financijske snage države, pa se stoga njegov nasljednik Hadrijan morao baviti unutrašnjim nevoljama i smanjiti vojsku.

Hadrijan je bio duhovno mnogostruko zainteresiran car: unaprjeđivao je grčki duh (možda kao zaštitu protiv orijentalizacije države), ali vojsku sve više prepušta barbarima koji potječu od naroda na granicama, što će se kasnije vrlo negativno odraziti na strukturu vojske i na romanizaciju države. Hadrijan mnogo pažnje posvećuje samoj upravi, a na mnogim svojim putovanjima brine za pravičnost i unutrašnju izgradnju države. On požuruje učvršćivanje državne granice izgradnjom raznih graničnih nasipa. Tako primjerice podiže Hadrijanov zid u Škotskoj ugledajući se na granični zid u Germaniji.

 Hadrijanov dolazak na vlast

 

Što se tiče Hadrijanovog dolaska na vlast, Trajan je već ranije povjerio Publiju Eliju Hadrijanu, sinu jednog svog rođaka, zapovjedništvo vojske na istoku. Po dojavi Trajanove smrti, Hadrijan je odmah u Antiohiji proglašen carem, što je senat ubrzo i potvrdio. Iako Trajan nije uspio najaviti svog nasljednika, njegova žena Plotina izjavila je da je car na samrtničkoj postelji službeno predložio Hadrijana kao svog nasljednika, iako samo potvrđujući ono što su svi već odavno znali. Naravno da je tu bilo i pokušaja sprječavanja Hadrijanovog dolaska na vlast, koji su se smatrali pravim urotama.

Sama Hadrijanova vladavina počinje u trenutku velikih nemira, ali ipak za dvije godine ponovno se uspostavlja mir svugdje osim u Judeji, gdje pobunu, pokrenutu 132.g. rimske legije konačno uguše 135.g. proglašenjem nove kolonije u Jeruzalemu nazvane Aelia Capitolina.

 

Politika

 

Hadrijan je najveći trud uložio u reorganizaciju državne administracije u svim njezinim aspektima. Promovirao je novi stil vladavine utemeljen na osobnom nadgledanju provincija (što je odgovaralo njegovoj želji za putovanjem), razlikujući se po tome od svojih prethodnika koji su radije stolovali u Rimu. Poduzeo je dvije serije putovanja, prvo 121 – 125.g., a drugo 128 – 134.g. Tijekom tih putovanja je posjetio gotovo svaki dio Carstva, s pratnjom sastavljenom od arhitekata, mjeritelja, poznavatelja umjetnosti i slično. Pregledao je sve pogranične vojne postaje, napravivši smotru stacionarnih trupa, kontrolirao je financije u gradovima, rješavajući sva sporna pitanja na koje je nailazio, sponzorirao javne projekte, a zanimao se i za probleme nasljednika koji su živjeli na području koja su pripadala Carskoj baštini, a kojih je bio golem broj u provincijama.

 

Hadrijan kao graditelj

 

Hadrijan bi posjet nekom kraju ovjekovječio pohvalnom spomen pločom, a najčešće ga se pozdravljalo kao obnovitelja i bogatitelja. Možda najkompleksnija i najmonumentalnija od svih vila sagrađenih u prošlosti u Tiburu je Villa Hadriani. U ovoj veličanstvenoj vili podno Tibura (Tivoli), Hadrijan je podigao zadnja i spomenike koji su ga podsjećali na mjesta kroz koja je prošao na svojim putovanjima. Ova vila nadograđivana je nekoliko puta s namjerom da bude službena rezidencija nedaleko od Rima. Kompleks vile čine skupine građevina raznoliko razmještene na velikom prostoru (više od 56 hektara površine). Vjerojatno je barem jedan dio zgrada sagrađen po osobnoj volji Hadrijana, ne sljedeći nacrte, jer je poznato da je on bio veliki ljubitelj arhitekture.

Hadrijan je na svojim putovanjima najdulje boravio u Ateni koju je obnovio dodijelivši joj mnoge privilegije. Nakon više od šest stoljeća stanke dovršio je gradnju hrama olimpijskog Zeusa (Olympieion). Za uzvrat su ga Atenjani proglasili svojim arhontom.

Osnovao je i dva grada, Hadrianopolis u Traciji i Antinoopolis u Egiptu, a sam Hadrijan je pokopan u grandioznom mauzoleju koji je za sebe, članove obitelji i nasljednike dao sagraditi (Moles Hadriani).

 

Hadrijanov zid

 

Hardijanov zid je možda najpoznatija Hadrijanova građevina. To je kombinirani utvrđeni zid, a počeo ga je graditi car Hadrijan 122. godine da bi rimsku Britaniju osigurao na sjeveru od Pikta. Zatvarao je kopneni prolaz od Wallsenda na rijeci Tyne do Bownessa u zaljevu Solway u dužini od 118 kilometara. Sastojao se od kamenog zida, jarka, nasipa i 17 kaštela. Napušten je nakon 383. godine, a razrušen u petom stoljeću. Nalazi se čuvaju u muzejima koji se nalaze na lokalitetima gdje su obavljena iscrpna istraživanja (Chester, Housesteads, Vindolanda, Corbridge) te u New – castle – upon – Tyne i Carlisleu.

 Pobuna Bar Kohbe

 

Pod vodstvom Bar Kohbe razbuktala se posljednja očajnička pobuna u Judeji. Kako je došlo do pobune i kako se ona razvijala nitko više ne može točno reći, no Bar Kohba u sjećanju naroda i dalje živi kao neustrašivi borac. U vrijeme samog ustanka, mnogi su pismoznanci odvraćali ljude od njega, a sam ustanak smatrali besmislenim. Ipak, oko Bar Kohbe skupilo se mnogo ljudi i izdaleka. Iz drugih zemalja dolazili su mnogi naoružani Židovi, ali i Samaritanci i pogani. Tako se okupio velik broj ustanika, a Rimljanin Dion Kasije spominje broj ne manji od 580 000 ratnika.

U roku od godinu dana Judeja, Galileja i Samarija bile su u rukama ustanika. Tada Hadrijan šalje pojačanje, ali bez uspjeha. Nakon toga, car u Judeju šalje najsposobnijeg zapovjednika Julija Severa i tada dolazi do preokreta. Sever je raspolagao velikim brojem legija i pomoćnih četa. On naređuje da se neprijatelja neprestano napada na pojedinim uporištima, da ga se opkoli i ostavi bez hrane. Rimljani su napredovali korak po korak, ali uz  gubitke. Ipak, Jeruzalem propada. Ustanici su se na kraju povukli na mali prostor oko Jeruzalema. Bar Kohba se sa svojom jezgrom utvrdio u Beteru kako bi pružio posljednji otpor, no neuspješno. Utvrda je zauzeta 135. godine. Bar Kohbu i njegove ratnike tu je dočekala smrt. Rat je trajao tri i pol godine, a prema židovskim izvorima, pola milijuna Židova umrlo je ili pobijeno.

 

Aelia Capitolina

 

Nakon pobune, car Hadrijan je ponovno sagradio Jeruzalem i nazvao ga je Aelia Capitolina. Sada je Hadrijan mogao izgraditi poganski grad usred Judeje. Brežuljak s hramom je preoran kako bi zatomio svaku uspomenu na svetište. Ovu novonastalu rimsku koloniju naseljavali su odsluženi vojnici i strani doseljenici, Rimljani, Grci, Sirijci, te pripadnici najrazličitijih naroda. Na mjestu nekadašnjeg svetišta sagrađen je hram posvećen Jupiteru Kapitolskom i postavljen kip Hadrijana, dok su na južni ulaz Rimljani postavili sliku nečiste životinje – svinjsku glavu. Židovima su zaprijetili smrtnom kaznom ako uđu u Aeliu Capitolinu. Osim toga, i samo ime Judeja je moralo nestati. Odsada se ova zemlja zove Palestina, nazvana po nekadašnjim neprijateljima Izraela, koji su živjeli na obali, u „zemlji Filistejaca.“ Prema želji Rimljana ovdje više ništa nije smjelo odavati da je nekada na ovom tlu postojala „zemlja Židova.“ Započeli su vjerski progoni Židova. Carskim se dekretima uz prijetnju smrtnom kaznom zabranjivalo vršenje svetih zakona. Nadzirao je to namjesnik, a po čitavoj zemlji je postavio svoje doušnike.

Tek nakon Hadrijanove smrti (138.g.) okončalo se doba proganjanja i mučenja radi vjere. Na usrdne molitve tumača zakona car Antonio Pio je skoro po dolasku na vlast ukinuo edikte koji su zabranjivali vjeru Židova. Ostala je još samo zabrana ulaska u Jeruzalem.

Za vrijeme Bar Kohbina ustanka i nakon njega, tisuće izbjeglica i imigranata napuštale su Judeju. Na taj su se način stvarale nove kolonije i znatno su se povećale granice dijaspore. Možda neke indirektne utjecaje njegove vladavine možemo i danas vidjeti, obzirom da je proglašenjem Aelie Capitoline započelo definitivno raspršenje Židova po svijetu.

O autoru

Anja Kovačić

Rođena 12. prosinca 1990. godine u Varaždinu. Gimnaziju općeg smjera završila u Varaždinu, te maturirala 2009. godine. Iste godine upisuje dvopredmetni studij filozofije i religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove - Hrvatski studiji, Sveučilišta u Zagrebu. Preddiplomski studij je završila 2012. godine, te upisuje diplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Tijekom diplomskog studija aktivni je član Društva studenata povijesti "Ivan Lučić - Lucius." Član je Matice hrvatske i volonter u Arheološkom muzeju u Zagrebu. U akademskoj godini 2013./2014. je demonstrator na kolegiju Povijest i arheologija, a trenutno apsolventica te se bavi diplomskim radom.